Psalam 3 donosi Davidovu molitvu dok bježi pred svojim sinom Abšalomom. Okružen neprijateljima, David u Bogu nalazi štit, miran san i nadu u izbavljenje. U trećem nastavku Davidova blaga Charles Haddon Spurgeon tumači taj put od tjeskobe do pouzdanja te upućuje na Krista i spasenje koje dolazi od Gospodina.

Serijal Davidovo blago · Prethodni nastavak Psalam 2 – Pobuna naroda i kraljevanje Mesije

Naslov · Podjela · Izlaganje · Dodatni komentari · Smjernice za propovjednike

Davidovo blago · Charles Haddon Spurgeon

Naslov

„Psalam Davidov. Kad je David bježao pred svojim sinom Abšalomom.” Sjetit ćete se tužne pripovijesti o Davidovu bijegu iz vlastite palače. Usred noći pregazio je potok Kidron i s nekolicinom vjernih sljedbenika pošao da se nakratko skloni od bijesa svoga pobunjenog sina. Sjetite se da je David u tome bio predslika Gospodina Isusa Krista. I on je bježao. I on je prešao potok Kidron kad se njegov vlastiti narod pobunio protiv njega te s malenom skupinom sljedbenika pošao u Getsemanski vrt. I on je na putu pio iz potoka, pa zato podiže glavu. Mnogi tumači ovaj psalam nazivaju JUTARNJOM HIMNOM. O, kad bismo se uvijek budili sa svetim pouzdanjem u srcu i pjesmom na usnama!

Podjela

Ovaj se psalam može podijeliti na četiri dijela od po dva stiha. Doista, mnoge psalme ne možemo dobro razumjeti ako pomno ne promotrimo dijelove na koje ih valja razdijeliti. Oni nisu neprekinuti opisi jednoga prizora, nego niz slika o više srodnih tema. Kao što u današnjim propovijedima svoje izlaganje dijelimo na pojedine točke, tako je i u tim psalmima. Uvijek postoji jedinstvo, nalik jedinstvu svežnja strijela, a ne jedne jedine strijele. Pogledajmo sada psalam pred sobom. U prva dva stiha David se pred Bogom tuži na svoje neprijatelje. Zatim ispovijeda pouzdanje u Gospodina (3–4), pjeva o sigurnosti u snu (5–6) i krijepi se za buduću borbu (7–8).

Izlaganje

1 GOSPODE, kako se umnožiše protivnici moji!
2 Mnogi duši mojoj govore: »Nema mu spasa u Bogu!« Sela

[Prev. nap. U provjerenom mrežnom tekstu Varaždinske Biblije prvi stih završava riječima „protivnici moji”. Spurgeonov engleski navod sadrži i nastavak „mnogi ustaju protiv mene”, koji tumači u sljedećem odlomku.]

Jadni otac slomljena srca tuži se na mnoštvo svojih neprijatelja. Otvorite li 2. Samuelovu 15,12, naći ćete napisano da je „urota bijaše jaka jer je puka uz Abšaloma bivalo sve više”, dok su se Davidove čete neprestano smanjivale! „GOSPODE, kako se umnožiše protivnici moji!” Uskličnik izražava užas pred nesrećom koja je zaprepastila i smela oca u bijegu. Jao, ne vidim kraja svojoj bijedi, jer se moje nevolje množe! I ono prvo bilo je dovoljno da me sasvim obori, a sada se, evo, moji neprijatelji množe. Već to što se Abšalom, moj miljenik, pobunio protiv mene dovoljno je da mi slomi srce. A gle, i Ahitofel me napustio, moji su mi vjerni savjetnici okrenuli leđa, moji su vojskovođe i vojnici napustili moj stijeg. „Kako se umnožiše protivnici moji!” Nevolje uvijek dolaze u jatu. Žalost ima brojnu obitelj.

„Mnogi ustaju protiv mene.” Njihove su vojske daleko nadmoćnije od moje! Toliko ih je da ih ne mogu ni prebrojiti!

Prisjetimo se ovdje nebrojenih četa koje su opkolile našega božanskog Otkupitelja. Legije naših grijeha, vojske zloduha, mnoštvo tjelesnih boli, čete duhovnih žalosti i svi saveznici smrti i pakla svrstali su se u boj protiv Sina Čovječjega. O, kako je dragocjeno znati i vjerovati da je njihove vojske razbio i u svom ih gnjevu pogazio! U sužanjstvo je odveo one koji bi nama zadavali nevolje i oborio one koji bi ustali protiv nas. Zmaj je izgubio svoju žaoku kad ju je zabio u Isusovu dušu.

David se pred svojim Bogom punim ljubavi tuži na najgore oružje neprijateljskih napada i najgorču kap svojih patnji. „O”, kaže David, „mnogi duši mojoj govore: ‘Nema mu spasa u Bogu!’” Neki njegovi malovjerni prijatelji to su govorili sa žalošću. Njegovi su se neprijatelji time pobjednički hvastali i čeznuli da im potpuna Davidova propast potvrdi riječi. Najokrutniji je udarac bio upravo to što su tvrdili da ga je njegov Bog napustio. Ipak, David je u svojoj savjesti znao da im je dao povoda za takav uzvik, jer je pred očima svih sagriješio protiv Boga. Tada su mu u lice bacili zločin s Bat-Šebom i govorili: „Idi, krvniče! Bog te napustio i ostavio.” Šimej ga je proklinjao i psovao mu ravno u lice. Bio je odvažan jer je imao potporu, budući da je mnoštvo Belijalovih ljudi jednako mislilo o Davidu. Nema sumnje da je David osjetio kako ta paklena pomisao potresa njegovu vjeru. Kad bi se sve kušnje što dolaze s neba, sve napasti što se dižu iz pakla i svi križevi što nastaju na zemlji mogli pomiješati i stisnuti ujedno, ne bi stvorili kušnju tako strašnu kao ova sadržana u ovom stihu. Od svih je nevolja najgorče pasti u strah da nam u Bogu nema pomoći.

Pa ipak, sjetite se da je naš preblagoslovljeni Spasitelj to morao podnijeti u najvećoj dubini, kada je zavapio: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Dobro je znao što znači hoditi u tami i ne vidjeti svjetla. To je bilo prokletstvo samoga prokletstva, pelin pomiješan sa žuči. Očeva napuštenost bila je teža od ljudskoga prezira. Zacijelo bismo trebali ljubiti Onoga koji je radi nas podnio tu najgorču napast i kušnju. Srcu koje ga ljubi bit će slatko i poučno promatrati Gospodina u agoniji kako je ovdje prikazana. Jer ovdje, kao i u mnogim drugim psalmima, ima mnogo više o Davidovu Gospodinu nego o samom Davidu.

„Sela.” To je glazbena stanka čije točno značenje nije poznato. Neki misle da je to jednostavno predah, stanka u glazbi. Drugi kažu da znači: „Podignite napjev, pjevajte glasnije, zapjevajte u višem tonalitetu. Dolazi uzvišenija tema pa ponovno ugodite svoje harfe.” Žice se harfe brzo raštimaju i treba ih ponovno pritegnuti do prave napetosti. Zacijelo se i strune našega srca neprestano raštimavaju. Neka nas „Sela” nauči moliti.

O, nek mi srce bude ugođeno
poput Davidove harfe svečanoga zvuka.

Barem možemo naučiti da riječ „Sela”, gdje god je vidimo, trebamo smatrati znakom da obratimo pozornost. S većom ozbiljnošću čitajmo odlomak koji joj prethodi i koji slijedi za njom. Zacijelo ima nečega izvrsnog ondje gdje nam se nalaže da se zaustavimo, predahnemo i razmišljamo ili da srca uzdignemo u zahvalnoj pjesmi. „SELA.”

3 Ali ti si, GOSPODE, štit oko mene, slava moja, ti si onaj koji mi glavu podiže!
4 Glasom svojim zavapih GOSPODU, i on me usliša sa svete gore svoje. Sela

Ovdje David ispovijeda svoje pouzdanje u Boga. „Ti si, GOSPODE, štit oko mene.” Riječ u izvorniku znači više od štita. Označuje štit sa svih strana, zaštitu koja čovjeka potpuno okružuje, štit odozgo i odozdo, uokolo, izvana i iznutra. O, kakav je Bog štit svomu narodu! Odbija ognjene Sotonine strijele odozdo i oluje kušnji odozgo, a istodobno umiruje oluju u grudima.

Ti si „slava moja”. David je znao da će se, premda su ga iz prijestolnice istjerali uz porugu i prezir, ipak pobjednički vratiti. Vjerom gleda Boga kako mu iskazuje čast i proslavlja ga. O, kad bismo primili milost da usred sadašnje sramote vidimo buduću slavu! U našim nevoljama doista već sada ima slave, kad bismo je samo mogli razabrati. Nije mala stvar imati zajedništvo s Kristom u njegovim patnjama. Davidu je iskazana čast kada se plačući, pokrivene glave, uspinjao na Maslinsku goru, jer je u svemu tome postajao sličan svomu Gospodinu. Naučimo se u tom smislu dičiti i nevoljama!

„Ti si onaj koji mi glavu podiže!” Ti ćeš me još uzvisiti. Premda mi je glava sada pognuta od žalosti, uskoro ću je podignuti u radosti i zahvaljivanju. Kakvo je božansko trojstvo milosrđa sadržano u ovom stihu! Zaštita nezaštićenima, slava prezrenima i radost neutješenima. Doista s pravom možemo reći: „Nitko nije kao Bog Ješurunov.”

„Glasom svojim zavapih GOSPODU.” Zašto kaže „glasom svojim”? Zar se tihe molitve ne čuju? Čuju se, ali pobožni ljudi često primjećuju da se i u samoći bolje mole naglas nego bez izgovorene riječi. Možda je David razmišljao i ovako: „Moji okrutni neprijatelji viču protiv mene. Podižu svoje glasove, a evo, podižem i ja svoj, i moj ih vapaj sve nadvisuje. Oni galame, ali moj glas u velikoj tjeskobi prodire do samoga neba i glasniji je i snažniji od sve njihove vike. Jer u Svetištu ima netko tko me sluša sa sedmoga neba, i on me usliša sa svete gore svoje.” Uslišane su molitve slatka okrjepa duši. Dok se radujemo Bogu koji sluša molitvu, ne moramo se bojati namrgođenoga svijeta.

Ovdje stoji još jedna „Sela”. Odmori se nakratko, iskušani vjerniče, i prijeđi na blaži napjev.

5 Ja legoh i usnuh; i ustadoh, jer me GOSPOD uzdrža.
6 Ne bojim se silnih tisuća ljudi što nahrupljuju na me odasvud.

Davidu je vjera omogućila da legne. Tjeskoba bi ga zacijelo držala na nogama, u iščekivanju neprijatelja. Da, mogao je spavati, spavati usred nevolje, okružen neprijateljima. „On miljeniku svojemu san daje.” [Prev. nap. Spurgeon ovdje navodi englesko čitanje Ps 127,2. Varaždinska Biblija ima „ljubljenomu svojemu on i u snu daje”.] Postoji san preuzetnosti. Bože, oslobodi nas od njega! Postoji i san svetoga pouzdanja. Bože, pomozi nam da tako zatvorimo oči! Ali David kaže da je i ustao iz sna. Neki spavaju smrtnim snom. On je pak, iako izložen mnogim neprijateljima, naslonio glavu na grudi svoga Boga, sretno spavao pod krilom Providnosti, u slatkoj sigurnosti, a zatim se sigurno probudio. „Jer me GOSPOD uzdrža.”


Probudio se svjestan da ga je Gospodin sačuvao. Jedan je izvrstan teolog dobro primijetio: „Takva smirenost čovjekova srca po vjeri u Boga djelo je višega reda od naravne odlučnosti muževne hrabrosti. To je milostivo djelovanje Božjega Duha Svetoga koji čovjeka uzdiže iznad naravi, pa Gospodinu mora pripasti sva slava za to.”

Pripasujući bojnu opremu za predstojeći dan, naš junak pjeva: „Ne bojim se silnih tisuća ljudi što nahrupljuju na me odasvud.” Zapazite da ne pokušava podcijeniti brojnost ili mudrost svojih neprijatelja. Broji ih na desetke tisuća i promatra kao lukave lovce koji ga gone okrutnim umijećem. Ipak ne dršće. Gleda neprijatelju u lice i spreman je za boj. Možda nema puta za bijeg. Možda me opkole kao što lovci u krugu opkole jelena. Možda me okruže sa svih strana, ali u Božje ću se ime probiti kroz njih. A ostanem li među njima, ipak mi neće nauditi. Bit ću slobodan i u samoj tamnici.

Ali David je previše mudar da bi se upustio u boj bez molitve. Zato pada na koljena i glasno vapi GOSPODU.

7 Ustani, GOSPODE! Spasi me, Bože moj! Jer ti udari po obrazu sve neprijatelje moje, bezbožnicima zube polomi.

Jedina mu je nada u njegovu Bogu. Ali to je pouzdanje tako čvrsto da osjeća kako Gospodin samo treba ustati i on je spašen. Dovoljno je da Gospodin ustane, i sve je dobro. Neprijatelje uspoređuje sa zvijerima i izjavljuje da im je Bog polomio čeljusti tako da mu više ne mogu nauditi. „Bezbožnicima zube polomi.” Ili pak misli na osobite kušnje kojima je tada bio izložen. Govorili su protiv njega, pa ih je Bog udario po obrazu. Činilo se kao da će ga proždrijeti svojim ustima. Bog im je polomio zube. Neka govore što hoće, njihove ga bezube čeljusti neće moći proždrijeti. Raduj se, vjerniče! Pred tobom je zmaj razbijene glave i neprijatelji kojima su zubi izbijeni iz čeljusti!

8 U GOSPODA je spasenje; na tvojemu je puku blagoslov tvoj! Sela

Ovaj stih sadrži srž i bit kalvinističkoga nauka. Pretražite cijelo Pismo. Čitate li ga otvorena uma, morat ćete se uvjeriti da je nauk o spasenju jedino po milosti velik nauk Božje riječi: „U GOSPODA je spasenje.” Oko toga se svakodnevno borimo. Naši protivnici kažu: „Spasenje pripada slobodnoj ljudskoj volji. Ako i ne pripada ljudskoj zasluzi, ipak pripada barem ljudskoj volji.” Mi pak držimo i učimo da spasenje od početka do kraja, u svakoj svojoj pojedinosti, pripada Svevišnjemu Bogu. Bog izabire svoj narod. Poziva ga svojom milošću, oživljuje svojim Duhom i čuva svojom moći. Ono ne dolazi od čovjeka niti po čovjeku, „nije do onoga koji hoće ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje”. O, kad bismo svi tu istinu naučili iskustvom! Naša ohola krv i tijelo nikada nam neće dopustiti da je naučimo ikako drukčije.

U posljednjoj su rečenici jasno izraženi posebnost i osobitost spasenja: „Na tvojemu je puku blagoslov tvoj!” Na tvojemu izabranom narodu, krvlju otkupljenom, ljubljenom od vječnosti, počiva tvoj blagoslov, a ne na Egiptu, Tiru ili Ninivi. „Sela.” Podignite srca, zastanite i razmišljajte o tom nauku. „Na tvojemu je puku blagoslov tvoj!” Božanska ljubav koja izabire i razlikuje, vječna, beskrajna i nepromjenjiva, predmet je trajna klanjanja. Zastani, dušo moja, kod ove riječi „Sela” i razmotri svoj udio u Božjem spasenju. Ako ti je po poniznoj vjeri dano vidjeti da je Isus tvoj, jer ti je samoga sebe slobodno darovao, ako na tebi počiva taj najveći od svih blagoslova, ustani i zapjevaj.


Ustani, dušo moja, klanjaj se i divi!
Pitaj: „Zašto tolika ljubav prema meni?”
Milost me uvrstila
u Spasiteljevu obitelj.
Aleluja!
Hvala ti, vječna hvala!


Dodatna objašnjenja i komentari

Naslov

O autoritetu NASLOVA valja nam govoriti suzdržano, s obzirom na posve oprečna mišljenja koja su o tome iznosili jednako izvrsni učenjaci. Danas je prečesta navika omalovažavati ih ili sasvim izostavljati, kao da su dodani tko zna kada i od koga te kao da su u mnogim slučajevima nespojivi sa samim sadržajem psalma. Augustin, Teodoret i razni drugi rani pisci kršćanske Crkve smatraju ih pak dijelom nadahnutoga teksta. Židovi ih i dalje uključuju u svoje pjevanje, a njihovi ih rabini tumače.

Zacijelo nije poznato tko ih je sastavio ili postavio na njihova mjesta. Ali nedvojbeno je da ondje stoje od pamtivijeka. Nalazimo ih u Septuaginti, koja u nekoliko slučajeva donosi naslove i uz psalme koji ih u hebrejskom nemaju, a prema Septuaginti preuzeo ih je i Jeronim. Koliko je pisac ovih redaka uspio prodrijeti kroz nejasnoću koja ih katkad obavija, oni su izravan i vrlo vrijedan ključ za opću povijesnu pozadinu ili temu psalama pred kojima stoje. Osim ondje gdje su očito bili pogrešno shvaćeni ili protumačeni, nikada nije naišao ni na jedan slučaj da se smisao naslova i njegova psalma potpuno ne podudaraju. Mnoge je od njih nedvojbeno sastavio Ezra uređujući svoju zbirku. Neki kritičari smatraju da su tada napisani svi. Ostali ipak prije izgledaju kao da potječu iz istoga ili gotovo istoga vremena kao i sami psalmi te da su napisani otprilike kad su oni nastali. — John Mason Good, M.D., F.R.S., 1854.

Vidi naslov. Ovdje se prvi put pojavljuje riječ psalam. Hebrejski mizmor znači obrezivanje ili odsijecanje suvišnih grančica. Primjenjuje se na pjesme sastavljene od kratkih rečenica, iz kojih su uklonjene mnoge suvišne riječi. — Henry Ainsworth.

Uz tu bilješku jedan stari pisac primjećuje: „Naučimo iz toga da u vrijeme teške nevolje ljudi u molitvi neće okolišati ni birati kićene riječi, nego će prinijeti molitvu obrezanu od svega bujnog mnoštva riječi.”

Psalam u cjelini

Tako možete jasno vidjeti kako je Bog u davnini djelovao u svojoj Crkvi. Zato se ne dajte obeshrabriti nikakvom naglom promjenom. Poput Davida priznajte Bogu svoje grijehe i iznesite mu koliko ima onih koji vam zadaju nevolje i ustaju protiv vas, nazivajući vas hugenotima, luteranima, krivovjercima, puritancima i djecom Belijalovom, kao što su nazivali Davida. Neka se opaki idolopoklonici hvale da će vas nadvladati i pobijediti te da vas je Bog napustio i više neće biti vaš Bog. Neka se uzdaju u Abšaloma s njegovim dugim zlatnim uvojcima i u mudrost Ahitofela, mudroga savjetnika. Vi ipak recite s Davidom: „Ti si, Gospodine, moj branitelj i onaj koji mi glavu podiže.” Budite s Davidom uvjereni da je Gospodin vaš branitelj, koji vas je okružio i kao „štit” vas pokriva sa svih strana. Samo vas on može i hoće okružiti slavom i čašću. On će te ohole licemjere zbaciti s njihova mjesta, a ponizne i krotke uzvisiti. On će vaše „neprijatelje udariti po obrazu” i razbiti im sve zube. Abšaloma će objesiti o njegovu vlastitu dugu kosu, a Ahitofel će se u očaju sam objesiti. Sveze će se raskinuti, a vi ćete biti izbavljeni. Jer Gospodinu pripada da svoje spašava od neprijatelja i blagoslivlja svoj narod kako bi sigurno i bez straha nastavio hodočašće prema nebu. — Thomas Tymme, Silver Watch Bell, 1634.

Stih 1

Abšalomova je stranka, poput snježne grude, neobično rasla krećući se naprijed. David o tome govori zaprepašteno. I s pravom, jer se narod koji je na toliko načina zadužio gotovo sav odmetnuo od njega i pobunio protiv njega, izabravši za poglavara tako nerazumna i lakoumna mladića kao što je bio Abšalom. Kako je mnoštvo nestalno i varljivo! Kako je malo vjernosti i postojanosti među ljudima! David je imao srca svojih podanika koliko ijedan kralj, a sada ih je iznenada izgubio! Kao što se narod ne smije odveć uzdati u knezove (Ps 146,3), tako ni knezovi ne smiju previše graditi na svojoj omiljenosti u narodu. Krist, Sin Davidov, imao je mnogo neprijatelja. Kad je veliko mnoštvo došlo da ga uhvati, kad je svjetina vikala: „Raspni ga, raspni ga!”, kako su se tada umnožili njegovi protivnici! Ni pobožni ljudi ne smiju se čuditi ako im struja teče ususret, a sile koje im prijete postaju sve strašnije. — Matthew Henry.

Stih 2

Kad vjernik posumnja u Božju moć ili u vlastiti udio u njoj, njegova radost istječe kao krv iz prsnute žile. Ovaj je stih doista bolan ubod. — William Gurnall.

Božje dijete zadrhti već pri pomisli da izgubi nadu u Božju pomoć. Ničim ga ne možete toliko uznemiriti kao kad ga pokušate uvjeriti: „Nema mu spasa u Bogu!” David dolazi Bogu i govori mu što su o njemu rekli njegovi neprijatelji, kao što je Ezekija pred Gospodinom razvio Rabšakeovo bogohulno pismo. Kažu: „Nema mi pomoći u tebi.” Ali, Gospodine, ako je tako, propao sam. Govore mojoj duši: „Nema mu spasenja” — tako ta riječ glasi — „u Bogu”. Ali, Gospodine, ti reci mojoj duši: „Ja sam tvoje spasenje” (Ps 35,3). To će mene zadovoljiti, a njih u pravo vrijeme ušutkati. — Matthew Henry.

Stihovi 2, 4 i 8

„Sela”, סֶלָה. O toj je riječi mnogo napisano, a ipak se čini da joj značenje još nije posve utvrđeno. U Targumu, odnosno kaldejskoj parafrazi, prenosi se riječju לְעָלְמִין, lealmin, „zauvijek” ili „dovijeka”. U latinskoj Vulgati izostavljena je kao da ne pripada tekstu. U Septuaginti prenosi se riječju διάψαλμα, za koju se pretpostavlja da upućuje na neku promjenu ili modulaciju glasa u pjevanju (Schleusner, Lex.). Riječ se pojavljuje sedamdeset i tri puta u Psalmima i tri puta u Habakuku (3,3.9.13). U našem se engleskom prijevodu nikada ne prevodi. Na svim je tim mjestima zadržana izvorna riječ Selah. Pojavljuje se samo u pjesništvu. Smatra se da je na neki način vezana uz pjevanje ili pojanje pjesničkoga teksta te da je vjerojatno glazbeni izraz. Uglavnom označuje i stanku u smislu, kao i u glazbenoj izvedbi.

Gesenius (Lex.) smatra da je najvjerojatnije značenje toga glazbenog izraza ili znaka „tišina” ili „stanka”. Pri pjevanju riječi psalma njime se pjevaču davalo do znanja da zašuti, da nakratko zastane dok glazbala izvode međuigru ili suzvučje. Možda je to sve što danas možemo znati o značenju te riječi, a to je dovoljno da zadovolji svako razumno istraživanje. Ako se izraz tako upotrebljavao, vjerojatno je obično odgovarao smislu odlomka i bio umetnut ondje gdje je smisao pogodovao stanci. Zacijelo će se naći da je uglavnom tako. Ipak, svatko tko imalo poznaje narav glazbenoga zapisa odmah će uvidjeti da to ne moramo smatrati nepromjenjivim ili nužnim pravilom. Glazbene se stanke nipošto uvijek ne podudaraju sa stankama u smislu. Stoga ta riječ može vrlo malo pomoći u određivanju značenja odlomaka u kojima se nalazi. Ewald, drukčije od toga gledišta, pretpostavlja da prije upućuje na to da glas na tim mjestima treba podignuti te da znači isto što i „gore”, „više”, „glasno” ili „razgovijetno”, od סַל, sal, סלל, salal, „uzdići se”. Oni koji žele dalje istraživati njezino značenje i uporabu glazbenih stanki općenito mogu se uputiti na Ugolina, Thesau. Antiq. Sacr., sv. XXII. — Albert Barnes, 1868.

Sela, סֶלָה, nalazi se sedamdeset i tri puta u Psalmima, uglavnom na kraju rečenice ili odlomka. Ipak, u Psalmu 55,19 i 57,3 stoji usred stiha. Premda se većina autora slaže da je ta riječ na neki način povezana s glazbom, njihova nagađanja o njezinu točnom značenju vrlo su različita. Sada prevladavaju ova dva mišljenja. Neki, među njima Herder, De Wette, Ewald (Poet. Bücher, I., 179) i Delitzsch, izvode je od סָלָה ili סָלַל, „podići”, i razumiju podizanje glasa ili glazbe. Drugi, slijedeći Geseniusa u djelu Thesaurus, izvode je od שָׁלָה, „biti miran ili tih”, i razumiju stanku u pjevanju. Tako misle Rosenmüller, Hengstenberg i Tholuck. Sela je vjerojatno služila kao uputa pjevaču da zašuti ili nakratko zastane dok glazbala izvode međuigru ili simfoniju. Tako i Septuaginta, διάψαλμα. U Psalmu 9,16 pojavljuje se u izrazu higgaion selah, koji Gesenius vrlo uvjerljivo prenosi kao „glazbala, stanka”, to jest neka glazbala započnu simfoniju, a pjevač neka zastane. Tholuck i Hengstenberg te dvije riječi ipak prenose kao „razmišljanje, stanka”, to jest neka pjevač razmišlja dok glazba miruje. — Benjamin Davis, Ph.D., LL.D., članak „Psalmi” u Kittovoj Cyclopaedia of Biblical Literature.

Stih 3

„Onaj koji mi glavu podiže.” Bog hoće da i tijelo s dušom sudjeluje u žalosti i u radosti. Svjetiljka sjaji svjetlošću svijeće koja gori u njoj. — Richard Sibbs, 1639.

Postoji podizanje glave promaknućem u službu, kao u slučaju faraonova peharnika. U tome prepoznajemo Božje određenje. Glava se podiže u časti nakon sramote, u zdravlju nakon bolesti, u veselju nakon žalosti, u obnovi nakon pada, u pobjedi nakon privremena poraza. U svim je tim pogledima Gospodin onaj koji nam podiže glavu. — C. H. S.

Stih 4

Kad molitva ide na čelu, izbavljenje u pravo vrijeme stiže na začelju. — Thomas Watson.

„On me usliša.” Često sam čuo kako u molitvi govore: „Ti si Bog koji sluša molitvu i odgovara na nju.” Ali taj izraz sadrži suvišno ponavljanje, jer je prema Pismu Božje slušanje isto što i odgovaranje. — C. H. S.

Stih 5

„Ja legoh i usnuh; i ustadoh, jer me GOSPOD uzdrža.” Naslov psalma kazuje nam kada je David imao taj sladak noćni počinak. Bilo je to u bijegu za goli život pred neprirodnim sinom Abšalomom, kad je možda morao ležati na otvorenu polju pod nebeskim svodom, daleko od perine u svojoj veličanstvenoj jeruzalemskoj palači. Doista je morao biti mekan jastuk koji mu je omogućio da zaboravi opasnost, dok mu je takva nevjerna vojska bila za petama i gonila ga. Da, utjecaj toga mira tako je uzvišen da stvorenje može učiniti jednako spremnim leći na počinak u grob kao i na najmekšu postelju. Reći ćete da dijete koje samo traži da ga stave u krevet rado ide spavati. Neki su sveti željeli da ih Bog položi na počinak u njihove postelje od praha. Željeli su to iz slatka osjećaja toga mira u grudima, a ne iz ogorčenosti i nezadovoljstva sadašnjom nevoljom, kao Job. „Sada otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru. Jer mi oči vidješe Spasenje tvoje”, bila je labuđa pjesma staroga Šimuna (Lk 2,29–30). Govori poput trgovca koji je svu robu ukrcao na brod pa sada želi da zapovjednik podigne jedra i krene kući. Doista, zašto bi kršćanin, koji je ovdje tek tuđinac, želio još ostati u svijetu, osim da prikupi pun tovar za nebo? A kada ga ima ako ne onda kad je siguran u svoj mir s Bogom? Taj evanđeoski mir i osjećaj Božje ljubavi u duši tako divno osposobljavaju čovjeka za sve teškoće, napasti i nevolje da Bog obično, prije nego što svoje svete pozove u tešku službu ili u žestoku borbu, njihovim srcima daje gutljaj toga okrepljujućeg vina da ih razveseli i ohrabri za boj. — William Gurnall.

Gurnall, koji je pisao dok su na starom Londonskom mostu stajale kuće, slikovito je rekao: „Zar ne mislite da oni koji stanuju na Londonskom mostu spavaju jednako čvrsto kao oni koji žive u Whitehallu ili Cheapsideu? Jer znaju da im valovi koji jure ispod njih ne mogu nauditi. Tako i sveti mogu mirno počivati nad bujicama nevolje ili smrti i ne bojati se zla.”

Kad je Perzijanac Kserkso uništavao sve hramove u Grčkoj, zapovjedio je da se Dijanin hram sačuva zbog ljepote njegove građevine. Tako će i duša u kojoj sjaji ljepota svetosti biti sačuvana zbog slave svoje građe. Bog neće dopustiti da njegov vlastiti hram bude uništen. Želite li biti sigurni u zlim vremenima? Steknite milost i utvrdite tu tvrđavu. Dobra je savjest kršćaninova kraljevska utvrda. Davidovi su ga neprijatelji okružili. Ipak kaže: „Ja legoh i usnuh.” Dobra savjest može spavati i u samom ždrijelu topa. Milost je kršćaninova verižnjača koja se ne boji strijele ni zrna. Na pravu se milost može pucati, ali je se nikada ne može prostrijeliti. Milost smješta dušu u Krista, a ondje je sigurna poput pčele u košnici i golubice u korablji. „Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu” (Rim 8,1). — Thomas Watson.

„GOSPOD uzdrža.” Bilo bi korisno razmotriti uzdržavajuću moć koja se očituje u nama dok spavamo. Vidimo je u kolanju krvi, podizanju pluća i ostalom djelovanju tijela te u trajanju umnih sposobnosti dok na nama počiva slika smrti. — C. H. S.

Stih 6

„Ne bojim se silnih tisuća ljudi što nahrupljuju na me odasvud.” Psalmist će se uzdati unatoč svemu što vidi. Neće se bojati iako su ga sa svih strana opkolile desetine tisuća ljudi. Zadržimo se ovdje na toj jednoj misli, „unatoč svemu što vidi”. Što je ljudskom oku moglo izgledati gore od toga rasporeda desetaka tisuća ljudi? Propast kao da mu je gledala u lice. Kamo god se okrenuo, vidio je neprijatelja. Što je jedan nasuprot deset tisuća? Božji se narod često nađe u takvim okolnostima. Govore: „Sve je to protiv mene.” Jedva kao da mogu prebrojiti svoje nevolje. Ne vide ni procjep kroz koji bi mogli umaknuti. Sve izgleda vrlo crno. Velika je vjera i pouzdanje što u takvim okolnostima kaže: „Ne bojim se.”

U takvim se okolnostima nalazio Luther dok je putovao prema Wormsu. Njegov prijatelj Spalatin čuo je kako neprijatelji reformacije govore da se jamstvo slobodnoga prolaza dano krivovjercu ne mora poštovati pa se zabrinuo za reformatora. „Upravo kad se približavao gradu, pred njim se pojavio glasnik s kapelanovim savjetom: ‘Ne ulazi u Worms!’ I to od njegova najboljeg prijatelja, izbornikova pouzdanika, samoga Spalatina! […] Ali Luther je neustrašivo pogledao glasnika i odgovorio: ‘Idi i reci svomu gospodaru da bih ušao u Worms čak i kad bi u njemu bilo onoliko đavola koliko je crjepova na krovovima.’ Glasnik se vratio u Worms s tim zapanjujućim odgovorom. ‘Tada sam bio neustrašiv’, rekao je Luther nekoliko dana prije smrti, ‘ničega se nisam bojao.’”

U takvim će trenutcima razumni ljudi ovoga svijeta, koji hode po gledanju, a ne po vjeri, smatrati posve razumnim da se kršćanin boji. I sami bi bili vrlo potišteni da su u takvu položaju. Slabi su vjernici sada spremni tražiti opravdanja za nas, a mi smo ih odveć spremni tražiti za sebe. Umjesto da se uzdignemo iznad slabosti tijela, sklanjamo se pod nju i služimo se njome kao izgovorom. Ali razmišljajmo nakratko u molitvi i vidjet ćemo da s nama tako ne bi smjelo biti. Uzdati se samo kad okolnosti izgledaju povoljno znači ploviti samo uz vjetar i struju, vjerovati samo kad možemo vidjeti. O, pođimo za psalmistovim primjerom i tražimo onu bezrezervnu vjeru koja će nam omogućiti da se u Boga uzdamo što god došlo i da kažemo poput njega: „Ne bojim se silnih tisuća ljudi što nahrupljuju na me odasvud.” — Philip Bennett Power, I Wills of the Psalms, 1862.

„Ne bojim se” i tako dalje. Nije važno kakvi su naši neprijatelji, pa makar po brojnosti bili legije, po moći poglavarstva, po lukavstvu zmije, po okrutnosti zmajevi, po povoljnu položaju knez vlasti zraka, po zlobi duhovne sile zloće. Jači je Onaj koji je u nama od onih koji su protiv nas. Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Božje. U Kristu Isusu, Gospodinu našemu, bit ćemo više nego pobjednici. — William Cowper, 1612.

Stih 7

„Ustani, GOSPODE!” To je zaziv imena JHVH, uobičajen biblijski način zazivanja Boga da očituje svoju prisutnost i moć, bilo u gnjevu ili u naklonosti. Prirodnim pripisivanjem ljudskih osobina Bogu razdoblja između takvih očitovanja prikazuje kao vrijeme nedjelovanja ili drijemeža iz kojega ga se moli da ustane. „Spasi me”, baš mene, za kojega govore da mu u Bogu nema pomoći. „Spasi me, Bože moj!” Moj po savezu i uzajamnoj obvezi, pa s pravom od njega očekujem izbavljenje i zaštitu. To je pouzdanje, štoviše, opravdano iskustvom. „Jer ti udari”, u prijašnjim nevoljama, „po obrazu sve neprijatelje moje”, bez iznimke. Po obrazu ili čeljusti, udarcem koji je istodobno silovit i ponižavajući. — J. A. Alexander, D.D.

„Po obrazu.” Čini se da je izraz preuzet iz usporedbe neprijatelja sa zvijerima. Obrazna kost označuje kost u kojoj stoje zubi, a slomiti je znači razoružati životinju. — Albert Barnes, uz ovo mjesto.

Kad se Bog osvećuje bezbožnicima, udarat će tako da u svakom udarcu osjete njegovu svemoć. Sva će njegova moć djelovati u kažnjavanju, a ništa u sažaljenju. O, kad bi svaki tvrdokorni grešnik na to pomislio i razmotrio svoju neizmjernu drskost dok zamišlja da se može uhvatiti ukoštac sa Svemoći! — Stephen Charnock.

Stih 8

„U GOSPODA je spasenje.” Usporedno mjesto nalazi se u Joni 2,9: „Spasenje je od GOSPODA.” Mornari su na svome brodu, umjesto Kastora i Poluksa ili slična znaka, mogli napisati: „Spasenje je Gospodnje.” Ninivljani su na svojim vratima mogli napisati: „Spasenje je Gospodnje.” A sav ljudski rod, za čiju se stvar Bog na kraju bori i zauzima protiv tvrdoće Jonina srca, mogao je na dlanovima svojih ruku napisati: „Spasenje je Gospodnje.” To je tema obaju Zavjeta, potpora i oslonac neba i zemlje. Oboje bi potonulo i svi bi im se spojevi razdvojili kad ne bi bilo Gospodnjega spasenja. Ptice u zraku pjevaju samo taj napjev, a zvijeri u polju puštaju samo taj glas: Salus Jehovæ, „Spasenje je Gospodnje”. Salus Jehovæ, Gospodnje spasenje, zidovi su i utvrde vratima naše zemlje, našim gradovima i mjestima, zasuni našim kućama, sigurniji pokrov našim glavama od čelične kacige, bolji lijek našim tijelima od ljekarničkih pripravaka i bolji lijek našim dušama od rimskih oprosta. Gospodnje spasenje blagoslivlja, čuva i uzdržava sve što imamo, našu košaru i zalihu, ulje u našim vrčevima, naše tijeske, ovce u toru, naše staje, djecu u utrobi i za našim stolovima, žito na njivi, naša skladišta i žitnice. Postojanje i trajanje svih tih blagoslova ne daju moć zvijezda ni narav samih stvari. „I što još da kažem?”, pita apostol u Hebrejima 11 nakon što je mnogo rekao, a još je mnogo ostalo, ali mu nedostaje vremena. Bolje bi bilo pitati što ne bih trebao reći. Jer svijet je sada moja pozornica, a ni zamisliti ni predočiti sebi ne mogu ništa što ne ovisi o tom uskliku: „Spasenje je Gospodnje.”

Plutarh piše da su amfiktioni u Grčkoj, znamenito vijeće sastavljeno od dvanaest različitih naroda, na hramu Apolona Pitijskoga, umjesto Homerovih Ilijada ili Pindarovih pjesama, tih dugih i zamornih izlaganja, napisali kratke izreke i podsjetnike poput „Upoznaj samoga sebe”, „Budi umjeren”, „Čuvaj se jamčenja” i slično. Nedvojbeno je svako stvorenje na svijetu kojim se služimo rasprava i pripovijest o Božjoj dobroti. Mogli bismo umarati svoje tijelo i trošiti dane pišući knjige o toj neizrecivoj temi. Ipak, ta kratka Jonina izreka obuhvaća sve ostalo. Stoji na kraju pjesme poput žrtvenika i kamenja koje je patrijarh podizao na raskrižjima da budućim naraštajima objavi kako je bio izbavljen. Htio bih da se ona svakodnevno propovijeda u našim hramovima, pjeva na ulicama, piše na dovratnicima, slika po zidovima ili, još bolje, dijamantnim vrškom urezuje na ploče naših srca, da nikada ne zaboravimo da je spasenje Gospodnje. Takvi su nam podsjetnici potrebni da ustrajemo u razmatranju Božjih milosrđa. Jer ništa ne propada brže od ljubavi, nihil facilius quam amor putrescit. A od svih moći duše pamćenje je najnježnije, najosjetljivije i najkrhkije te prvo stari, memoria delicata, tenera, fragilis, in quam primum senectus incurrit. A od svega što pamćenje obuhvaća najprije stari sjećanje na dobročinstvo, primum senescit beneficium. — John King, Commentary on Jonah, 1594.

„Na tvojemu je puku blagoslov tvoj!” Sveti su blagoslovljeni i dok su putnici prema cilju, a ne tek kad ga dosegnu. Blagoslovljeni su prije nego što budu okrunjeni. To se krvi i tijelu čini proturječjem. Što, obasipani pogrdama i klevetama, a ipak blagoslovljeni! Tko na Božju djecu gleda tjelesnim okom i vidi kako trpe, poput lađe iz evanđelja koju su prekrili valovi (Mt 8,24), pomislio bi da su daleko od blaženstva. Pavao iznosi popis svojih patnji (2 Kor 11,24–26): „Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom” i tako dalje. A oni kršćani prvoga reda, kojih svijet nije bio dostojan, „iskusili [su] izrugivanja i bičeve”, „raspiljeni”, „ubijeni oštricom mača” (Heb 11,36–37). Što! Zar su svi oni bili blagoslovljeni dok su patili? Tjelesan bi čovjek pomislio: ako to znači biti blagoslovljen, neka me Bog toga sačuva. Ali kako god osjetila presudila, naš Spasitelj Krist pobožna čovjeka proglašava blaženim. Žalostan, mučenik, a ipak blažen. Job na smetlištu bio je blagoslovljeni Job. Sveti su blagoslovljeni i kad ih proklinju. Šimej je proklinjao Davida (2 Sam 16,5), „dok je izlazio, išao je i proklinjao”. Ipak, dok je bio proklinjani David, bio je i blagoslovljeni David. Sveti su blagoslovljeni i kad su izudarani. Već sada jesu blagoslovljeni, a bit će i ubuduće. „Blaženi su oni koji su neporočni na putu” (Ps 119,1). „Na tvojemu je puku blagoslov tvoj!” (Ps 3,8). — Thomas Watson.

[Spurgeonova napomena] Kao osebujan primjer Lutherovih dogmatskih tumačenja donosimo vrlo opsežne izvatke iz njegova tumačenja ovoga psalma, ne dajući im time ni u čemu svoju potvrdu. — C. H. S.

Psalam u cjelini

Da smisao ovoga psalma nije povijesni, očito je iz mnogih pojedinosti koje se protive takvu razumijevanju. Ponajprije tu je ono što je blaženi Augustin primijetio, da riječi „Legoh da usnem i počinuh” izgledaju kao riječi Krista koji ustaje od mrtvih. Zatim se na kraju nad narodom izriče Božji blagoslov, koji očito pripada cijeloj Crkvi. Stoga blaženi Augustin psalam tumači na tri načina. Prvo, o Kristu kao Glavi. Drugo, o cijelom Kristu, to jest o Kristu i njegovoj Crkvi, Glavi i tijelu. Treće, slikovito, o svakom pojedinom kršćaninu. Neka svatko ima svoje tumačenje. Ja ću ga zasad tumačiti o Kristu, potaknut istim razlogom koji je potaknuo Augustina, da se peti stih, čini se, prikladno može odnositi jedino na Krista.

Prvo, jer „lijeganje” i „spavanje” ovdje u cijelosti označuju naravnu smrt, a ne naravan san. To se može zaključiti iz onoga što slijedi, „i ponovno ustadoh”. Da je David govorio o tjelesnom snu, rekao bi „i probudih se”. Ipak, kad bi se hebrejska riječ pomno ispitala, taj razlog ne bi toliko snažno govorio u prilog tumačenju o kojem govorimo. Ali opet, što bi novo rekao izjavom da je legao i zaspao? Zašto nije rekao i da je hodao, jeo, pio, radio ili bio u oskudici, ili posebno spomenuo kakvo drugo tjelesno djelo? Štoviše, čini se besmislenim da se u tako velikoj nevolji hvali jedino tjelesnim snom. Ta bi ga nevolja prije lišila sna i izložila opasnosti i tjeskobi. Osobito zato što oba izraza, „legoh” i „usnuh”, označuju miran počinak onoga koji je legao na svoje mjesto, što nije stanje čovjeka koji zaspi iscrpljen od žalosti.

Ali ovaj razlog još snažnije govori nama u prilog. On se diči ponovnim ustajanjem upravo zato što ga je Gospodin uzdržao, što ga je podignuo dok je spavao i nije ga ostavio u snu. Kako se takvo dičenje može slagati s bilo kojim pojedinačnim tjelesnim snom i kakva bi ga nova vrsta pobožnosti mogla uskladiti s njime? Zar se tada to ne bi odnosilo i na svakodnevni san? Osobito kad Božje uzdržavanje ujedno upućuje na posvemašnju napuštenost onoga koji spava, čega u tjelesnom snu nema. Ondje spavača mogu štititi i ljudi koji ga čuvaju. Ali uzdržavanje koje u potpunosti dolazi od Boga podrazumijeva tešku borbu, a ne san.

Naposljetku, i sama riječ HEKIZOTHI pogoduje takvu tumačenju. Ovdje je upotrijebljena apsolutno i prijelazno te znači: „Učinih da ustane ili da se probudi.” Kao da je rekao: „Učinih da se sam probudim, razbudih se.” To zacijelo prikladnije odgovara Kristovu uskrsnuću nego tjelesnom snu, i zato što je uobičajeno da spavače razbuđuju i bude, i zato što nije ništa čudesno ni vrijedno tako važne objave da se tko sam probudi, budući da se to zbiva svakoga dana. Ali Duh ovdje tu stvar iznosi kao nešto novo i osobito. Stoga se ona zacijelo razlikuje od svega što prati obično spavanje i buđenje.

Stih 2

„Nema mu pomoći u njegovu Bogu.” U hebrejskom izraz glasi jednostavno „u Bogu”, bez zamjenice „njegovu”, što mi se čini jasnijim i snažnijim. Kao da je rekao: Govore o meni da su me sva stvorenja napustila i pritisnula te da me i sam Bog, koji je svemu prisutan, sve održava i sve štiti, napušta kao jedino biće u cijelom svemiru koje ne čuva. Čini se da je takvu kušnju okusio i Job kada kaže: „Zašto si me sebi za metu postavio?” (Job 7,20). Jer nema kušnje, pa ni kad bi se sav svijet i sav pakao zajedno združili, koja bi bila ravna onoj u kojoj Bog staje protiv čovjeka. Protiv te kušnje Jeremija moli: „Ne budi mi na užas, ti si moje utočište u dan nesreće” (Jer 17,17). O njoj govori i sljedeći, šesti psalam: „GOSPODE, nemoj me koriti u gnjevu svojemu.” Iste prošnje nalazimo po cijelom Psaltiru. Ta je kušnja potpuno nepodnošljiva i doista sam pakao, kako kaže isti šesti psalam: „Jer nema u smrti na te spomena” i tako dalje. Ukratko, ako je nikada niste iskusili, nikako ne možete ni zamisliti kakva je.

Stih 3

„Jer ti si, Gospodine, moj pomoćnik, slava moja i onaj koji mi glavu podiže.” David ovdje sučeljava tri stvari s trima. Pomoćnika s mnoštvom nevolja, slavu s mnoštvom onih koji ustaju, a onoga koji podiže glavu s bogohuljenjem i vrijeđanjem. Osoba koja je ovdje prikazana doista je sama prema ljudskoj prosudbi, pa i prema vlastitom osjećaju. Ali pred Bogom i gledano duhovno nipošto nije sama, nego je zaštićena najobilnijom pomoći. Tako Krist kaže: „Evo, dolazi čas […] da ćete […] mene ostaviti sama. I nisam sȃm jer je Otac sa mnom” (Iv 16,32). […]

Riječi sadržane u ovom stihu riječi su milosti, a ne naravi, duha snažne vjere, a ne slobodne volje. Ta vjera, čak i kad u tami oluje smrti i pakla vidi Boga kao onoga koji napušta, priznaje ga Bogom koji uzdržava. Kad ga vidi kao Boga koji progoni, priznaje ga Bogom koji pomaže. Kad ga vidi kao onoga koji osuđuje, priznaje ga Spasiteljem. Tako ta vjera stvari ne prosuđuje prema tome kako izgledaju ili kako ih osjeća, poput konja ili mazge bez razuma, nego razumije ono što se ne vidi. Jer „nada koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tome i nada?” (Rim 8,24).

Stih 4

„Glasom svojim zavapih GOSPODU, i on me usliša sa svete gore svoje.” U hebrejskom je glagol u budućem vremenu, kako ga i Jeronim prevodi, „zavapit ću” i „on će me uslišati”. To mi se više sviđa od prošloga vremena jer su to riječi onoga koji slavi pobjedu, hvali i veliča Boga te zahvaljuje Onomu koji ga je uzdržao, sačuvao i podignuo, kako se nadao u prethodnom stihu. Običaj je onih koji slave pobjedu i raduju se govoriti o onome što su učinili i pretrpjeli te pjevati pjesmu hvale svomu pomoćniku i izbavitelju. Tako u Psalmu 66,16–17: „Dođite i čujte, svi koji se Boga bojite, pripovjedit ću što učini duši mojoj! K njemu zavapih ustima svojim, i jezikom ga svojim uzvisivah.” Također u Psalmu 81,1: „Kličite Bogu, snazi našoj.” I opet u Izlasku 15,1: „Pjevat ću GOSPODU, jer se slavom proslavio!” Tako i ovdje, ispunjen preobilnim osjećajem zahvalnosti i radosti, pjeva o tome da je bio mrtav, da je usnuo i ponovno ustao, da su mu neprijatelji udareni i bezbožnicima zubi polomljeni. Upravo to uzrokuje promjenu. Onaj koji se dotad obraćao Bogu u drugom licu odjednom se okreće drugima i o Bogu govori u trećem licu: „i on me usliša”, umjesto „i ti me usliša”. Tako i „zavapih GOSPODU”, umjesto „zavapih tebi”. Želi svima objaviti kakvim ga je dobročinstvima Bog obasuo. To je svojstveno zahvalnu duhu.

Stih 5

„Ja legoh i usnuh; i ustadoh, jer me GOSPOD uzdrža.” Krist riječima ovoga stiha označuje svoju smrt i pokop. […] Ne treba pretpostaviti da bi tako važno govorio o pukom naravnom odmoru i snu. Osobito zato što nas ono što prethodi i ono što slijedi primorava razumjeti da govori o dubokoj borbi i slavnoj pobjedi nad svojim neprijateljima. Svime time on nas potiče i hrabri na vjeru u Boga te nam preporučuje Božju moć i milost. Bog nas može podignuti od mrtvih, a Krist nam pred oči stavlja primjer toga i objavljuje da je to izvršeno na njemu samom. […]

To se nadalje pokazuje i u tome što rabi blage riječi, koje čudesno ublažavaju strahotu smrti. „Ja legoh”, kaže, „i usnuh.” Ne kaže „umrijeh i bijah pokopan”, jer su smrt i grob izgubili i svoje ime i svoju moć. Sada je smrt san, a grob postelja i počivalište. Upravo su zato riječi ovoga proročanstva izrečene pomalo nejasno i dvoznačno, da bi se time smrt u našim očima učinila što ljupkijom ili, bolje rečeno, što prezira dostojnijom. Jer ona je stanje iz kojega je obećano sigurno ustajanje i buđenje, kao iz slatka počinka u snu. Tko legne da se odmori u slatku snu nije li posve siguran da će se probuditi i ustati, ako ga smrt ne spriječi? Ova osoba ipak ne kaže da je umrla, nego da je legla spavati i da se zato probudila. Štoviše, kao što je san koristan i potreban za bolju obnovu tjelesnih snaga, kako Ambrozije kaže u svojoj himni, i kao što san odmara umorne udove, tako je i smrt jednako korisna te određena za prijelaz u bolji život.

To je ono što David kaže u sljedećem psalmu: „U miru ću leći i počinuti, jer si me ti, Gospodine, na osobit način oblikovao u nadi.” [Prev. nap. Ovdje je sačuvano čitanje kojim se služi Luther. Varaždinska Biblija u Ps 4,8 ima „U miru ću i leći i zaspati, jer ćeš mi samo ti, GOSPODE, dati da obitavam na sigurnom.”] Zato pri razmatranju smrti trebamo iznad svega imati pred očima onaj posve siguran život i uskrsnuće koji su zajamčeni onima što su u Kristu. Tako se ispunjavaju riječi iz Ivana 8,51: „Ako tko očuva riječ moju, neće vidjeti smrti dovijeka.” Ali kako je neće nikada vidjeti? Zar je neće osjetiti? Zar neće umrijeti? Ne! Vidjet će samo san. Jer, uprijevši oči vjere u uskrsnuće, on tako prolazi kroz smrt da je ni ne vidi. Kao što sam rekao, smrt za njega više uopće nije smrt. Odatle i ono u Ivanu 11,25: „Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.”

Stih 7

„Jer ti udari po obrazu sve neprijatelje moje, bezbožnicima zube polomi.” Jeronim se metaforom „obraznih kostiju” i „zubi” služi da prikaže oštre riječi, ogovaranja, klevete i druge slične nepravde kojima se tlače nevini. Prema onome u Izrekama 30,14: „Ima naraštaj kojemu su zubi mačevi a očnjaci im noževi, da proždere uboge sa zemlje i potrebite među ljudima.” Time je Krist bio proždrt kada je pred Pilatom glasovima i optužbama svojih neprijatelja osuđen na križ. Zato apostol kaže: „Ako pak jedni druge grizete i proždirete, pazite da jedni druge ne zatrete” (Gal 5,15).

Stih 8

„U GOSPODA je spasenje; na tvojemu je puku blagoslov tvoj!” Prelijep je to zaključak i svojevrsni sažetak svih izrečenih osjećaja. Smisao je da samo Gospodin spašava i blagoslivlja. Čak i kad bi se sav teret svih zala ujedno sručio protiv čovjeka, ipak Gospodin spašava. Spasenje i blagoslov u njegovim su rukama. Čega ću se onda bojati? Čemu se neću nadati? Znam da nitko ne može biti uništen ni pogrđen bez Božjega dopuštenja, pa makar svi ustali da proklinju i uništavaju, te da nitko od njih ne može biti blagoslovljen i spašen bez Božjega dopuštenja, koliko god sami sebe blagoslivljali i nastojali se spasiti. Kao što kaže Grgur Nazijanski: „Gdje Bog daje, zavist ništa ne može. A gdje Bog ne daje, trud ništa ne može.” Tako i Pavao kaže: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?” (Rim 8,31). I obrnuto, ako je Bog protiv njih, tko može biti za njih? A zašto? Jer „u GOSPODA je spasenje”, a ne u njima ili u nama, jer „ništavna je pomoć čovjekova”. — Martin Luther.

Smjernice za propovjednike

Stih 1

Sveti iznosi svoje žalosti svomu Bogu.

1. Njegovo pravo da to čini.

2. Ispravan način njihova iznošenja.

3. Blagotvorni plodovi takva svetog razgovora s Gospodinom.

Kada možemo očekivati da će se nevolje umnožiti? Zašto su poslane? Kako se prema njima mudro postaviti?

Stih 2

Laž protiv svetoga i kleveta protiv njegova Boga.

Stih 3

Trostruki blagoslov koji Bog daje svojim patnicima, zaštita, čast i radost. Pokažite kako se u svemu tome može uživati po vjeri, čak i u našem najtežem stanju.

Stih 4

1. U opasnostima trebamo moliti.

2. Bog će milostivo uslišati.

3. Trebamo bilježiti njegove milostive odgovore.

4. Za budućnost se možemo osnažiti prisjećajući se prošlih izbavljenja.

Stih 5

1. Opišite sladak san.

2. Opišite radosno buđenje.

3. Pokažite kako se u obojemu može uživati, „jer me GOSPOD uzdrža”.

Stih 6

Vjera okružena neprijateljima, a ipak pobjedonosna.

Stih 7

1. Opišite kako je Gospodin u prošlosti postupao sa svojim neprijateljima, „ti udari”.

2. Pokažite da se Gospodinu trebamo neprestano utjecati, „GOSPODE”, „Bože moj”.

3. Razložite misao da Gospodina valja potaknuti da djeluje, „Ustani”.

4. Potaknite vjernike da se prošlim Gospodnjim pobjedama služe kao razlogom kojim će ga u molitvi pridobiti.

Posljednji dio stiha. Naši su neprijatelji poraženi protivnici, bezubi lavovi.

Stih 8

Prvi dio stiha. Spasenje od početka do kraja dolazi od Boga. Vidi izlaganje.

Posljednji dio stiha. Bili su blagoslovljeni u Kristu, po Kristu i bit će blagoslovljeni s Kristom. Blagoslov počiva na njihovim osobama, utjehama, kušnjama, poslovima, obiteljima i tako dalje. Izvire iz milosti, uživa se po vjeri, zajamčen je zakletvom i tako dalje. — James Smith, Portions, 1802.–1862.

Daljnje čitanje u serijalu Psalam 1 – Dva puta, dvije sudbine · Uvod u Davidovo blago


Autor izvornika — Charles Haddon Spurgeon, The Treasury of David.

Hrvatski prijevod izrađen je s engleskog izvornika pomoću generativne umjetne inteligencije, prema prevoditeljskim i uredničkim smjernicama projekta Potraga za Bogom.

Biblijski navodi prema Varaždinskoj Bibliji.

Urednička priprema i objava — Branko Gotovac, 2026.

Primajte obavijesti o novim tekstovima

Prijavite se kako biste e-poštom primali obavijesti o novim biblijskim tekstovima, prijevodima i razmišljanjima objavljenima na stranici Potraga za Bogom. Prijava je besplatna, a odjaviti se možete u bilo kojem trenutku.