Eshatologija

Cyrus Ingerson Scofield (19. kolovoza 1843. – 24. srpnja 1921.) bio je utjecajni američki teolog, pastor i pisac čija je ‘Scofieldova referentna Biblija’ iz 1909. godine popularizirala dispenzacionalizam među fundamentalističkim kršćanima u SAD-u. Njegov rad stubokom je promijenio način na koji su milijuni vjernika tumačili biblijska proročanstva, ostavljajući trajan pečat na moderni evanđeoski pokret. Odlomak koji slijedi je iz njegovog kratkog traktata:

ISPRAVNO RAZLAGANJE RIJEČI ISTINE

1. UVOD

U drugom poglavlju, Druge Poslanice Timoteju, vjernik nam je predstavljen kroz sedam karakteristika.

Nazvan je: sinom (stih 1), vojnikom (stih 3), sportašem (stih 5), ratarom (stih 6), radnikom (stih 15), posudom (stih 21), i slugom (stih 24).

Sa svakom od ovih karakteristika ide i prikladni poticaj. Kao sin, Timoteja se podstiče da se jača milošću. Milost ide sa sinovima, baš kao što zakon ide sa robovanjem, kako nas se to uči u Galaćanima.

Potom, vojnik, Timoteja se podstiče da ustraje u podnošenju tvrdoće života, i da izbjegava uplitanje u poslove ovog svijeta; to su sve ispravni elementi dobrog vojevanja. Kao posuda, treba da bude očišćen i odvojen; kao sluga, pažljiv, strpljiv, ponizan; i tako svaki od ovih sedam aspekata predstavlja jedan segment kršćanskog življenja.

U stihu 15 Timoteju je rečeno što se zahtjeva od njega kao radnika: Uznastoj da se kao prokušan pokažeš pred Bogom, kao radnik koji se nema čega stidjeti, koji ispravno razlaže riječ istine.

Dakle, Riječ Istine stoga, ima ispravan način razlaganja (ima svoje odrezane dijelove ili podjele) i moramo uočiti da osoba ne može biti radnik koji se nema čega stidjeti bez da uočava ispravan način razlaganja (ispravne podjele unutar Riječi), uznastoj.

Studiranja i razlaganja, koja ne uočavaju ili koja zanemaruju ove podjele, u većoj ili manjoj meri, moraju biti beskorisna i konfuzna. Mnogi kršćani otvoreno govore da oni proučavanje i studiranje Biblije smatraju iscrpljujućim poslom. Još više ih se može naći koji se stide to otvoreno priznati.

Svrha ovog traktata jeste da naznači još važnije podjele unutar Riječi Istine. Naravno, očigledno je da se to ne može u potpunosti odraditi bez cijelovitog proučavanja kompletne Biblije, ali vjerujem da je ovdje dovoljno zapisano da osposobi marljivog studenta i učenika da opazi još uzvišenije i veće obrise istine, i možda ponešto od uređene ljepote i simetrije iste te Riječi Božije, koja prirordnom umu, izgleda konfuzna, bez ikakvog sklada i sa mnogo međusobno konfliktnih ideja.

Studente žarko potičem da ne prihvate nijednu doktrinu preko autoriteta ovog traktata, već, poput onih plemenitih ljudi iz Bereje (Djela 17:11), neka istražuju PISMA svakodnevno da vide je li to tako. Ne pozivam se ovdje ni na koji ljudski autoritet.

Pomazanje koje primiste od Njega u vama ostaje i ne treba da vas bilo koji čovjek podučava.

2. ŽIDOV, POGANIN, I CRKVA BOŽJA

Ne budite na spoticaj ni Židovima ni Poganima ni crkvi Božjoj

(I Korinćanima 10:32)

Tko god da čita Bibliju sa barem malo pažnje, ne može ne uočiti da više od polovine njenog sadržaja ima veze sa jednim narodom, sa Izraelom. Onaj koji čita, uočit će također, da taj narod ima potpuno različito mjesto u tretiranju i u planu Božjem.

Odvojeni od mnoštva ljudske vrste, uvedeni su u savez sa Jahvom (GOSPODOM) koji im je dao posebna obećanja, obećanja koja On nije dao nijednom drugom narodu.

Samo njihova povijest ispričana nam je u narativu Starog zavjeta i u proroštvima, dok su drugi narodi tamo spomenuti samo i ukoliko se njihova sudbina dodiruje sa Židovima.

Čini se, također, da se sva komunikacija od Jahve ka Izraelu kao narodu odnosi na Zemlju. Ukoliko su vjerni i poslušni, narodu su obećana zemaljska blaga, bogatstva i moć; ali, ukoliko su nevjerni i neposlušni, bit će raspršeni „među sve narode, s kraja na kraj zemlje“ (Ponovljeni zakon 28:64). Čak i obećanje o Mesiji jeste blagoslov koji se odnosi „za sve rodove Zemaljske.“

Nastavljajući svoje istraživanje, student će pronaći velike odlomke u Pismima gdje se spominje još jedno različito tijelo, koje se naziva Crkva. Ovo tijelo, također, ima jako neobičan odnos sa Bogom, i baš poput Izraela, primilo je od Gospoda posebna obećanja.

Ali, tu sličnosti prestaju, i započinje izuzetno upečatljiv kontrast. Umjesto da je formirana samo od prirodnih Abrahamovih potomaka, Crkva je tijelo u kojem se razlikovanje između židova i pogana izgubilo. Umjesto da se odnos temelji samo na savezu, temelji se na rođenju. Umjesto da joj poslušnost donosi nagradu u zemaljskom blagu i bogatstvu, Crkva je podučena da bude zadovoljna sa hranom i odjećom i da očekuje progonstva i mržnju prema sebi.

Baš kao što se Izrael povezuje sa stvarima koje su zemaljske i prolazne, tako se Crkva povezuje sa stvarima koje su duhovne i nebeske.

Nadalje, Pisma pokazuju onome koji ih čita da niti Izrael, niti Crkva nisu postojali oduvijek. Svaki od ta dva entiteta ima svoj zabilježeni početak.

Početak Izraela nalazimo u pozivu upućenom Abrahamu. Tragajući dalje za trenutkom kada započinje Crkva, onaj koji čita nalazi (protivno svojim očekivanjima, jer je vjerojatno bio podučen da su i Adam i Patrijarsi takođe dio Crkve) da Crkva definitivno nije postojala prije, niti za vrijeme Kristovog života na zemlji, jer će naići na Krista koji govori o Svojoj Crkvi u budućem vremenu kada kaže: na toj stijeni sagradit ću Svoju Crkvu (Matej 16:18): ne kaže sagradio sam, niti kaže gradim, nego sagradit ću (buduće vrijeme).

Pažljivi čitalac će također pronaći u Efescima 3:5-10, da Crkva niti jednom nije spomenuta u proroštvima Starog zavjeta, već je u tim vremenima bila tajna skrivena u Bogu. Čitatelj će pronaći da se Crkva rađa u Djelima apostolskim u drugom poglavlju, a njeno uklanjanje sa zemlje nalazimo u Prvoj Poslanici Solunjanima u četvrtom poglavlju.

Takav student će zasigurno pronaći, unutar podele koju Pisma čine među rasama, još jedan razred ili entitet, rijetko spominjan, ali različit u svakom pogledu i od Izraela i od Crkve – govorimo o Poganima (ili neznabošcima, ako hoćete iako to nije baš najbolji prijevod). Napravit ćemo sada kratak pregled uporedne pozicije između Židova, Poganina, i Crkve koji je jednostavno uočiti kroz sljedeće dijelove iz Pisama:

Za Židove – Rimljani 9:4-5; Ivan 4:22; Rimljani 3:1-2

Za Pogane – Efescima 2:11-12; Efescima 4:17-18; Marko 7:27-28

Za Crkvu – Efescima 1:22-23; Efescima 5:29-33; I Petrova 2:9

Uspoređujući potom, ono što Pisma govore u vezi sa Izraelom i sa Crkvom, student pronalazi da u pogledu porijekla, poziva, obećanja, obožavanja, principa vodstva, kao i buduće sudbine, sve je u očigledno oštrom kontrastu.

Različito Pozivanje (u pogledu poziva Božjeg)

Izrael

I reče Gospod Avramu: ‘Idi iz zemlje svoje i od roda svojega i iz doma oca svojega u zemlju što ću ti je pokazati’ (Postanak 12:1).

Jer Gospod, Bog tvoj, vodi te u dobru zemlju … zemlju u kojoj nećeš sirotinjski kruha jesti (Ponovljeni zakon 8:7-9).

Tada reče: ‘Ja sam sluga Abrahamov. A Gospod je silno blagoslovio mojega gospodara te se on obogatio’ (Postanak 24:34-35).

Daće Gospod da neprijatelji tvoji koji ustanu na te budu potučeni pred tobom (Ponovljeni zakon 28:7).

I postaviće te Gospod da budeš glava, a ne rep; i bićeš samo na vrhu, a nećeš biti na dnu (Ponovljeni zakon 28:13).

Crkva

Stoga, braćo sveta, dionici nebeskoga poziva (Hebrejima 3:1).

Jer naša je domovina na nebesima (Filipljani 3:20).

… nanovo rodi za nadu živu, za baštinu neraspadljivu i neokaljanu i neuvelu, sačuvanu za vas na nebesima (I Petrova 1:3-4).

Sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i izudarani, i beskućnici (I Korinćanima 4:11).

Isus … reče svojim učenicima: ‘Kako će teško oni koji imaju bogatstvo ući u kraljevstvo Božje!’ (Marko 10:23).

Čujte, braćo moja ljubljena! Ne izabra li Bog siromahe ovoga svijeta da budu bogataši u vjeri i baštinici kraljevstva što ga obeća onima koji ga ljube? (Jakovljeva 2:5).

Ko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskome (Matej 18:4).

Naravno, to ne znači da pobožni Židov nije, nakon smrti, otišao u nebo. Razlika je u tome što su poticaji na pobožnost u njegovom slučaju bili zemaljski blagoslovi, a ne nebeski.

Ne treba ni spominjati da se u ovoj dispenzaciji sada ni Židov ni poganin ne mogu spasiti drugačije nego iskazivanjem vjere u Gospodina Isusa Krista, po kojoj se obojica ponovno rađaju (Ivan 3,3.16) i krste u “jedno tijelo” (1. Korinćanima 12:13) ​​koje je “crkva” (Ef 1:22-23). ​​U crkvi razlika između Židova i pogana nestaje (1. Korinćanima 12:13; Gal 3:28; Ef 2:14).

Dakle, pišući Efežanima, apostol o njima govori kao o “nekadašnjim poganima” (Ef 2:11). 1. Korinćanima 12:2 također kaže: “bili ste pogani”. Razlika između Izraela i crkve i dalje se očituje u pravilima za ponašanje svakoga od njih.