Novo rođenje je čin koji religiozan čovjek ne može dokučiti. Čovjek ga ne može sam inicirati. Ono je u svoj svojoj punini Božje djelo. Istinski kršćanin nije izgrađen; on je rođen, „ne od krvi, ni od volje tijela, ni od volje muževljeve, nego od Boga“ (Ivan 1:13). Isuviše često je rođenje nanovo zanemareno, a bere se nezrelo voće. Ljudska eksperimentiranja, uplitanja u Božji posao donose lažne nade. Mnogi su učinili svoj put do oltara, a da tamo nisu umrli, niti uskrsli u novi život.

Riječi otkrivenje i apokalipsa su sinonimi, a znače da se otkrije. Uobičajena upotreba riječi apokalipsa ili apokaliptično, u ovom modernom vremenu, odnosi se na neposrednu katastrofu, a značenje je upravo i preuzeto iz opisa kataklizmičkih događanja u ovoj knjizi … Ivan od samog početka objavljuje da je ovo otkrivenje Isusa Krista. Dva se zaključka mogu izvući iz te izjave: prvo, Isus Krist je Onaj koji otkriva i kroz koga je dano otkrivenje; i drugo, On je glavna Tema, On je Onaj koji se otkriva kroz ovu knjigu. Obe ove izjave su istina.

Ne uvijek, ali dosta često, Pavao sebe u Poslanicama predstavlja kao Apostol – pozvan od Boga. To čini i ovdje, ali ono što je jedinstveno u ovom uvodu je to da Pavao ovdje jako jasno označava izvor koji nema nikakve veze sa njegovim pozivom. Upravo razlika između ova dva izvora čini suštinsku razliku između istinskog kršćanstva i njegove imitacije. Ja govorim o frazi, ne od ljudi ni posredstvom čovjeka. Upravo zbog situacije u Galaciji kojoj se Pavle suprostavljao, on ovde jasno govori da nijedan čovjek, čak ni on sam, niti bilo kakvo liderstvo, iz bilo kog dijela pokreta i djela, nije bilo uključeno u pokretanje njegove službe.

Jednostavno rečeno; naš Gospod nije o novcu razmišljao na isti način na koji razmišljaju oni koji za sebe danas tvrde da su Njegovi sljedbenici ili još preciznije; On novcu nije davao mjesto koje novcu danas daju naše religijske vođe. Za njih, novac je neophodan, za Njega nije bio; On nije imao gdje da glavu nasloni, a mi pišemo poeziju o Njegovom siromaštvu, dok se istovremeno jako brižljivo čuvamo da isto to siromaštvo ne podijelimo sa Njim..

Slava Božja nije otkrivena ovom sadašnjem naraštaju. Gospod suvremenog kršćanstva samo je malo nadmoćniji od bogova Grčke i Rima, u stvari možda je čak i manje moćan od njih, jer On je slab i bespomoćan dok su ti bogovi barem imali moć. Ako sve ono što mi možemo zamisliti da je Bog, to nije Bog, kako onda da razmišljamo o Njemu? Ako je On uistinu neshvatljiv, kao što vjernici objavljuju da jest, i nepristupačan kao što Pavle tvrdi za Njega, kako onda da mi kršćani zadovoljimo našu žudnju za Njim?

Put do dubljeg poznavanja Boga vodi kroz usamljene doline siromaštva duše i odricanja od svih stvari. Blagoslovljeni koji imaju kraljevstvo su oni koji su odbacili svaku stvar i koji su iskorijenili iz svojih srca svaki osjećaj posjedovanja. Oni su „siromašni duhom.“ Oni su došli do unutrašnjeg stanja koje je paralelno stanju običnog prosjaka na ulicama Jeruzalema. To je ono što Krist podrazumijeva pod riječju “siromašni.” Ti blagoslovljeni siromasi su oni koji više nisu robovi tiranije stvari. Oni su slomili ugnjetavački jaram, a to nisu učinili borbom nego predajom. Iako su oslobođeni od svakog osjećaja posjedovanja, oni imaju sve.  Njihovo je kraljevstvo nebesko.

Evanđelja su najvažniji dio Svetih Pisama zato što sve knjige koje im prethode vode prema njima, a sve knjige koje slijede poslije njih izranjaju upravo iz njih. Kada bi nekako mogli ukloniti otkrivenja iz Evanđelja, Stari zavjet bi bio potpuna enigma, a ostatak Novog zavjeta nikada ne bi bio napisan. Dakle ova dva dijela Biblije koja zajedno sačinjavaju 62 knjige vuku svoju neprocjenjivu vrijednost iz četiri knjige koje mi nazivamo Evanđelja.  U ovim komentarima ću se koliko god to moje znanje dopušta truditi predstaviti vam portret Isusa Mesije kroz židovsku perspektivu. Prije nešto više od jednog stoljeća Alfred Edersheim napisao je klasik: „Život i vremena Isusa Mesije,“ izuzetno djelo kršćanske teologije koje je ovaj autor preveo na hrvatski jezik sa istom zamisli – staviti Isusa iz evanđelja u Njegov prirodni židovski referentni okvir. Nažalost, današnje generacije ne samo da slabo čitaju ovu knjigu, već velika većina nije ni svjesna ovog remek djela.

Na samom početku Svoje službe Isus Krist je pozvao Petra i Andriju, kao i Jakova i Ivana da postanu Njegovi učenici. Svoju zemaljsku službu završio je zapovjedivši veliko poslanje onima koji su se nazivali Njegovim učenicima. Poslanje ispuniti značilo je za njih i znači i dalje za one koji se nazivaju Njegovim učenicima: učinite učenicima sve narode … učeći ih držati sve što sam vama zapovjedio.

Kroz cijelo vrijeme Svog boravka na zemlji Isus je stvarao učenike. Njegova služba uvelike je bila u podučavanju i pripremi tih ljudi za ono što je dolazilo. Među onima koji su bili učenici farizeja, među onima koji su bili učenici Ivana krstitelja, među onima koji su bili Mojsijevi učenici, snažno je odjeknuo poziv da postanu učenici Isusa Krista. On je Svoj život i Svoju službu uložio u te ljude da bi oni mogli postati Njegovi učenici i činiti djela za koja ih je pripremao.

Kroz evanđelja uviđamo da je Kristova služba u velikoj mjeri bila posvećena podučavanju masa koje su ga pratile i nazivale sebe Njegovim učenicima. Ti ljudi su svjedočili da ih On uči kao Onaj koji ima vlast i ostajali su zaneseni Njegovim naukom (Matej 7:28-29). Židovski stražari, koji su trebali privesti Isusa vele-svećenicima i farizejima nisu odradili to privođenje, jer rekli su: Nikada nitko nije govorio tako kao ovaj čovjek (Ivan 7:46).

Pa ipak, unatoč tome što su ostajali zaneseni Njegovim naukom i što su prepoznavali autoritet u Njegovom podučavanju, kada su ga na kraju ipak priveli: Svi su ga ostavili i pobjegli (Marko 14:50). Milost Božja je da izvještaji u evanđeljima ne završavaju sa navedenim stihovima. Bez učeništva nema istinske slobode u Kristu, nema istinskog poznavanja Isusa Krista, baš kao što je i zapisano u Ivan 17:3:  A ovo je vječni život: da poznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i onoga koga si poslao — Isusa Krista.