Ono što dolazi u naš um kada razmišljamo o Gospodu, najvažnija je stvar u onome što mi kao ljudska bića jesmo. Povijest čovječanstva bi nam vjerojatno pokazala, da se nijedan narod nikada nije uzdigao iznad onoga što je njegova religija, a ljudska duhovna povijest bi nam zasigurno potvrdila da nijedna religija ne može biti veća (ne može da nadraste) vlastitu zamisao o Bogu. Da li će obožavanje biti uzvišeno (blizu onog što Bog hoće) ili nedostojno (da nema veze sa Bogom) ovisi o razumijevanju samog obožavatelja (da li je njegovo razumijevanje uzvišeno ili nedostojno).

Iz ovih razloga, pitanje koje ima najveću težinu, a stavlja se pred Crkvu je uvijek: sam Gospod. A ono što najznačajnije i najbolje obilježava svakog čovjeka, nije ono što bi u nekom danom vremenu čovjek mogao reći ili učiniti, već na koji način, u dubini, u intimi svog srca čovjek zamišlja Gospoda.

Držimo da je tajni zakon duše da se kreće ka onome što zamišlja da Bog jest. Ovo je istina ne samo za pojedinca kršćanina nego i za udruženja kršćana koji tvore Crkvu. Uvijek je stvar koja najviše razotkriva (govori), o Crkvi, upravo njena ideja o Bogu, baš kao što je najvažnija poruka svake Crkve, šta kaže o Njemu, ili šta ne kaže, jer ono o čemu Crkva ne govori (teološke teme o kojima crkva šuti) može biti rječitije od njenog govora.

Crkva nikad ne može izbjeći da se samorazotkrije upravo kroz vlastito svjedočenje o Bogu.

Primijetili smo do sada da temeljni autoritet svakog sistema kojeg smo preispitali uključuje popriličnu količini vjere. Znači da je za kršćanina potpuno u redu da kaže „ja vjerujem“. Ovo nikako ne znači da osoba treba da odloži svoj um na policu dok se bavi proučavanjem učenja svoje vjere. Upravo suprotno od toga. Podučavanja iz Biblije, iako jako jednostavna u svojim temeljnim postavkama, mogu postati izuzetno duboka, složena i itekako zahtjevna za intelekt. Ali, um uvijek treba da djeluje unutar okvira temeljnog autoriteta, a to je otkrivenje Božje koje je prvenstveno pohranjeno i sačuvano unutar Biblije. Ako netko misli da kada prihvati Bibliju može da odmori mozak, takav bi trebao znati da studiranje biblijske doktrine često zahtjeva poznavanje grčkog, hebrejskog i još nekih semitskih jezika, zatim teološko promišljanje svih velikih doktrina i učitelja doktrina kroz povijest, ponešto suvremene teološke misli, poznavanje povijesti crkve i još nekoliko dodatnih tema koje proširuju do sada rečeno.

I ako takav krene kroz svu tu spoznaju i počne da napreduje u njoj, počet će razumijevati da Bog ne sužava i ne ograničava njegovo razmišljanje, već će umjesto toga pred njim početi da se otvaraju potpuno nova područja razmišljanja za koja prije nije znao ni da postoje. Nužno će se promijeniti i njegova perspektiva i sve to će mu dati pogled na svijet oko sebe koji će po prvi put početi da ima smisla.

Po svojoj definiciji, reč ‘otkrivenje’ dolazi od grčke reči koja znači ‘uklanjanje vela’. To se odnosi na Božanski čin komunikacije sa čovekom o onome što ni na koji drugi način neće i ne može da bude spoznato. Božansko otkrivenje, a ovde posebno govorimo o Biblijskom otkrivenju, koje je uklanjanje vela; jeste Božanski čin u kojem Bog komunicira sa čovekom o onim stvarima – onim istinama – koje ni na koji drugi način ne mogu biti spoznate, niti mogu biti otkrivene same po sebi ni na koji drugi način. Gospod može biti spoznat samo zato što On otkriva Samog Sebe. Priroda Božija je takva da čovek sam po sebi ne može da otkrije Boga.