Započinjemo sa objavljivanjem bezvremenskog klasičnog djela Alfreda Edersheim-a o Hramu u Jeruzalemu, u vremenu Isusa Krista.
Ova knjiga je od suštinskog značaja za one koji su zainteresirani za povijest Kršćanstva, kao i za povijest Judaizma.
Ispričana od jednog od vodećih učitelja iz područja o porijeklu Kršćanstva, knjiga ‘Hram – Služba i Služenje’ je prikaz svakodnevnog života i rituala naroda Jeruzalema kojem je religija bila najvažniji dio njihova života.
Edersheim nam daje i detaljan prikaz same fizičke strukture hrama.
Hram: Njegova služba i služenje, je fascinantno preispitivanje koje se usredsređuje na samo srce Judaizma. To je djelo koje obogaćuje i koje će svakom čitatelju pružiti detalje o temeljnom funkcioniranju Židovskog naroda u drevnom svijetu.
Alfred Edersheim (1825-1889) rođen je u Beču, bio je učitelj Biblije, obraćenik je sa Judaizma na Kršćanstvo. Dugogodišnji sluga i misionar za Židove u Rumunjskoj, Edersheim je ostavio trajnu i neprocijenjivu baštinu za one koji slijede Isusa Krista.
Primijetili smo do sada da temeljni autoritet svakog sistema kojeg smo preispitali uključuje popriličnu količini vjere. Znači da je za kršćanina potpuno u redu da kaže „ja vjerujem“. Ovo nikako ne znači da osoba treba da odloži svoj um na policu dok se bavi proučavanjem učenja svoje vjere. Upravo suprotno od toga. Podučavanja iz Biblije, iako jako jednostavna u svojim temeljnim postavkama, mogu postati izuzetno duboka, složena i itekako zahtjevna za intelekt. Ali, um uvijek treba da djeluje unutar okvira temeljnog autoriteta, a to je otkrivenje Božje koje je prvenstveno pohranjeno i sačuvano unutar Biblije. Ako netko misli da kada prihvati Bibliju može da odmori mozak, takav bi trebao znati da studiranje biblijske doktrine često zahtjeva poznavanje grčkog, hebrejskog i još nekih semitskih jezika, zatim teološko promišljanje svih velikih doktrina i učitelja doktrina kroz povijest, ponešto suvremene teološke misli, poznavanje povijesti crkve i još nekoliko dodatnih tema koje proširuju do sada rečeno.
I ako takav krene kroz svu tu spoznaju i počne da napreduje u njoj, počet će razumijevati da Bog ne sužava i ne ograničava njegovo razmišljanje, već će umjesto toga pred njim početi da se otvaraju potpuno nova područja razmišljanja za koja prije nije znao ni da postoje. Nužno će se promijeniti i njegova perspektiva i sve to će mu dati pogled na svijet oko sebe koji će po prvi put početi da ima smisla.
U ovim opasnim i rizičnim vremenima ljudi se počinju pitati šta će budućnost donijeti. Kako godine prolaze izgleda da život postaje sve kompliciraniji i sve nesigurniji. Standardi, koje su prijašnje generacije smatrale trajnim i neupitnim, odbačeni su u ovom našem danas. Ideje i kriteriji, novi i nepotvrđeni, prihvaćeni su, i cjelokupna civilizacija kreće se u smjeru koji do sada još nismo vidjeli, niti upoznali. Dobro je zapitati se, „Kamo mi to idemo?“
Jedino mjesto gdje možemo pronaći odgovor na to pitanje jest nepogrešiva Riječ Božja. Prema toj Riječi, mi živimo upravo u posljednjim danima ove sadašnje dispenzacije. Moćni događaji i zastrašujuće promjene sada su već bliska budućnost. Svijet se suočava sa krizom koja je neviđena još od vremena Noe. Misao koja bi nas trebala zaokupljati više od svega jest; „Da li smo spremni položiti račun Gospodaru svega?“
Los Angeles, California, srpanj, 1941.
U vremenu brzih informacija i površnih odgovora, pozivamo vas da zastanete. Vratimo se izvoru života. Dopustite Riječi Božjoj da uđe u prostor između vaših briga i vaše nade.
Dok ne dođem, posvećuj se čitanju, poticanju, poučavanju. (1.Timoteju 4:13)
A Isus, izišavši, ugleda veliko mnoštvo te se sažali nad njima jer bijahu kao ovce bez pastira; i poče ih učiti mnogočemu. (Marko 6:34)
Moja je želja, ukoliko Bog to dozvoli, da zapišem jedno istinsko svedočanstvo, u onoj meri u kojoj me pamćenje još uvek služi, o Božijem tretmanu prema mojoj duši i mojim težnjama za iskustvom svetosti, tokom prvih šest godina mog hrišćanskog života, pre nego što sam upoznao blagoslove da sve pronalazim u Hristu.
Tokom mojih predavanja, studentima koji su se pripremali za službu Riječi Božjoj, imao sam istinski privilegij da ih podučavam biblijskim savezima. Vremenom sam tom predmetu dodao i predmet, „Kraljevstvo Božje“. Nakon što sam neko vrijeme te teme podučavao kao dva različita predmeta počeo sam sve više shvaćati da je to gradivo zapravo nerazdvojivo, jer Kraljevstvo Božje jeste sprovođenje Njegovih vječnih i bezuvjetnih saveza.
Kroz povijest crkve, eshatološki, odnosno proročki djelovi Pisama, više su štete pretrpjeli od lošeg i pogrešnog tumačenja, nego bilo koja druga velika teološka tema. Razlog za ovo je u tome šta se crkva okrenula od uobičajenog, normalnog, i gramatički doslovnog tumačenja proročanstvava, ka jednom tumačenju koje nije doslovno i zapravo je zavisno o hiru onoga koji tumači.
Po svojoj definiciji, reč ‘otkrivenje’ dolazi od grčke reči koja znači ‘uklanjanje vela’. To se odnosi na Božanski čin komunikacije sa čovekom o onome što ni na koji drugi način neće i ne može da bude spoznato. Božansko otkrivenje, a ovde posebno govorimo o Biblijskom otkrivenju, koje je uklanjanje vela; jeste Božanski čin u kojem Bog komunicira sa čovekom o onim stvarima – onim istinama – koje ni na koji drugi način ne mogu biti spoznate, niti mogu biti otkrivene same po sebi ni na koji drugi način. Gospod može biti spoznat samo zato što On otkriva Samog Sebe. Priroda Božija je takva da čovek sam po sebi ne može da otkrije Boga.
Kada se sovjetski astronaut vratio sa svog prvog putovanja u svemir, izjavio je da on tamo nije video nikakve dokaze o Bogu, i stoga zaključuje da je komunistički ateizam u potpunosti ispravan. Ali sama ta činjenica da on ne može da vidi Boga u svemiru ne znači da Bog ne postoji; Bog ima druge načine da otkrije Samog Sebe. Zapravo, neko drugi je izrekao tvrdnju u kojoj kaže da je taj astronaut samo iskoračio izvan svemirskog broda, uistinu bi brzo video Boga.
kao i neke bezvremenske propovijedi
iz svih vremena Crkve
Posle molitve, poruka koja je došla u moj um je bila poruka koju sam počeo pripremati za svoju službu u crkvi u New York City-ju, gde sam već neko vreme bio pastor. Moje beleške nisu bile kod mene, već u jednoj fascikli, u studiju u kojem sam radio. Na stolu preda mnom bila je prazna koverta. Na njenoj poleđini sam zapisao stihove iz Pisma i par ideja koje su se motale po mom umu. Sa tom kovertom u mojoj Bibliji kojom sam označio Suci 17 i sa sobom u potpunosti ovisnim o Gospodu za reč, ušao sam u dvoranu gde je između četiri i pet stotina ljudi čekalo da čuje Gospoda preko mene. Sećam se da sam molio: „Ovo jutro u potpunosti ovisim o Tebi, jer uistinu nisam spreman.“ U mom srcu, učinilo mi se da čujem Njegov odgovor: „Zar je to toliko loše?“
Oni koji su najgorljiviji u stvarima od Boga, upravo su najvjerojatnije mete da budu ispunjeni ponosom. Kada se čini da neka osoba, u bilo kom pogledu, vidno nadilazi druge u svom hodu sa Kristom izgledi su deset prema jedan da će to trenutno probuditi ljubomoru onih koji su oko njega. Oni će sumnjati (imali oni za to dobre razloge ili ne) da je takav čovjek jako ponosan na svoju dobrotu i da za sebe vjerojatno misli da nema nikog ko je dobar poput njega, tako da će sve što on kaže ili napravi biti promatrano kroz ovu optiku navedene predrasude. One koji su hladni i mrtvi, oni koji nikada nisu imali bilo kakvo iskustvo moći Božije u svojim vlastitim srcima, vjerojatno će jako zabaviti ovakva razmišljanja o najboljim kršćanima.
Prosvetljujuće proučavanje Psalama donosi mi puno toga dobrog i pruža sve veće zadovoljstvo; uobičajena zahvalnost me ograničava u tome da drugima prenesem deo te dobrobiti, ali molim se da ih podstakne da dalje traže za sebe. Dao sam sve od sebe, ali, svestan mnogih svojih nedostataka, najiskrenije bih želeo da sam mogao više. Moglo bi se dodati sledeće: dok su komentari proizvod mog zdravlja, ostatak ovog toma je rezultat moje bolesti. Kad god bi me uporna bolest sprečila u dnevnom propovedanju, posegao bih za olovkom kao jedinim sredstvom pomoću kojeg mogu uraditi nešto dobro. Neka me učini plodnim i na ovom polju i neka Njemu pripadne sva čast.