Ono što dolazi u naš um kada razmišljamo o Gospodu, najvažnija je stvar u onome što mi kao ljudska bića jesmo. Povijest čovječanstva bi nam vjerojatno pokazala, da se nijedan narod nikada nije uzdigao iznad onoga što je njegova religija, a ljudska duhovna povijest bi nam zasigurno potvrdila da nijedna religija ne može biti veća (ne može da nadraste) vlastitu zamisao o Bogu. Da li će obožavanje biti uzvišeno (blizu onog što Bog hoće) ili nedostojno (da nema veze sa Bogom) ovisi o razumijevanju samog obožavatelja (da li je njegovo razumijevanje uzvišeno ili nedostojno).
Iz ovih razloga, pitanje koje ima najveću težinu, a stavlja se pred Crkvu je uvijek: sam Gospod. A ono što najznačajnije i najbolje obilježava svakog čovjeka, nije ono što bi u nekom danom vremenu čovjek mogao reći ili učiniti, već na koji način, u dubini, u intimi svog srca čovjek zamišlja Gospoda.
Držimo da je tajni zakon duše da se kreće ka onome što zamišlja da Bog jest. Ovo je istina ne samo za pojedinca kršćanina nego i za udruženja kršćana koji tvore Crkvu. Uvijek je stvar koja najviše razotkriva (govori), o Crkvi, upravo njena ideja o Bogu, baš kao što je najvažnija poruka svake Crkve, šta kaže o Njemu, ili šta ne kaže, jer ono o čemu Crkva ne govori (teološke teme o kojima crkva šuti) može biti rječitije od njenog govora.
Crkva nikad ne može izbjeći da se samorazotkrije upravo kroz vlastito svjedočenje o Bogu.
Upoznajte izbliza ljude koji su po milosti Božjoj vjerom služili Gospodina
“I što još da kažem? Ta ponestat će mi vremena budem li pripovijedao o Gideonu, pa Baraku i Samsonu i Jiftahu, pa Davidu i Samuelu i prorocima, koji su po vjeri osvojili kraljevstva, izvršili pravednost, postigli obećanja, zatvorili
ralje lavovima, pogasili silinu ognja, umakli oštrici mača, ojačali u slabosti, postali jaki u boju, nagnali u bijeg bojne redove tuđinaca. Neke žene uskrsnućem ponovno primiše svoje mrtve …
(Poslanica Hebrejima 11:32-35)
Za mene je propovijedanje najuzvišeniji, najveći i najčasniji poziv kojim osoba može biti pozvana. Ako hoćete da kažem još nešto pored ovog, rekao bih bez oklijevanja, da je najveća i najvažnija potreba kršćanske Crkve danas, istinsko propovedanje; i ako je to tako u Crkvi, onda je to definitivno tako i za ovaj svijet.
Princip progresivnog, (napredujućeg, rastućeg), otkrivenja očigledan je u samim Pismima. Pavao je rekao svom slušateljstvu na Marsovom Brdu da je u proteklim danima Bog zanemario vremena njihova neznanja, ali sada zapoveda pokajanje (Djela 17:30). Veličanstveno otvaranje Poslanice Hebrejima posebno naglašava različite oblike progresivnog otkrivenja (Hebrejima 1:1-2).
Ljudi koji žude za liderstvom, ali su slabi u razumijevanju punine naučavanja Svetih Pisama i oslanjaju se na nekakva “izvan-biblijska otkrivenja” podučavali su i podučavaju pogrešne koncepte i pogrešne doktrine. Najveći neprijatelj takvima, koji voze po svom vlastitom rasporedu, su ozbiljni i predani učenici Biblije.
Riječ spasenje se koristi u Bibliji da označi djelo Božje koje On čini u korist i za čovjeka. U ovoj sadašnjoj dispenzaciji ova riječ se koristi ograničavajući Njegovo djelo samo i isključivo za pojedince, a taj privilegij im je dat pod samo jednim konačnim uvjetom. Nikako se ne može previše naglasiti činjenica da, prema Bibliji, spasenje je rezultat rada Božjeg za pojedinca, a nikako pojedinca za Boga, ili pojedinca za samog sebe. Kao posljedica toga djelovanja Božjeg onaj koji je spašen moći Božjom može, nakon šta je Božje djelo učinjeno da čini „dobra djela“ za Boga, jer nam je rečeno da smo spašeni „za dobra djela“ (Efescima 2:10) tako da oni koji jesu spašeni hoće „prednjačiti u dobrim djelima“ (Titu 3:8). Dobra djela su očigledno učinjena mogućim sa spasenjem; ali ova dobra djela, koja slijede spasenje, ne nadodaju ništa sve-dovoljnom i savršenom djelu spasenja koje je od Gospoda.
U ovim opasnim i rizičnim vremenima ljudi se počinju pitati šta će budućnost donijeti. Kako godine prolaze izgleda da život postaje sve kompliciraniji i sve nesigurniji. Standardi, koje su prijašnje generacije smatrale trajnim i neupitnim, odbačeni su u ovom našem danas. Ideje i kriteriji, novi i nepotvrđeni, prihvaćeni su, i cjelokupna civilizacija kreće se u smjeru koji do sada još nismo vidjeli, niti upoznali. Dobro je zapitati se, „Kamo mi to idemo?“
Jedino mjesto gdje možemo pronaći odgovor na to pitanje jest nepogrešiva Riječ Božja. Prema toj Riječi, mi živimo upravo u posljednjim danima ove sadašnje dispenzacije. Moćni događaji i zastrašujuće promjene sada su već bliska budućnost. Svijet se suočava sa krizom koja je neviđena još od vremena Noe. Misao koja bi nas trebala zaokupljati više od svega jest; „Da li smo spremni položiti račun Gospodaru svega?“
Los Angeles, California, srpanj, 1941.
I još mnogi drugi …
… Drugi pak, stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenje da bi zadobili bolje uskrsnuće. Drugi su opet iskusili izrugivanja i bičeve, čak i okove i tamnicu. Kamenovani, raspiljeni, iskušavani, ubijeni oštricom mača; potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani – svijet ih ne bijaše dostojan – lutali po pustinjama i gorama i špiljama i jazbinama zemaljskim. I svi ovi imaše dobro svjedočanstvo po vjeri, ali ne zadobiše obećano, jer Bog je za nas providio nešto bolje da oni bez nas ne dosegnu savršenstvo.” (Poslanica Hebrejima 11:36-40)
Moja je želja, ukoliko Bog to dozvoli, da zapišem jedno istinsko svedočanstvo, u onoj meri u kojoj me pamćenje još uvek služi, o Božijem tretmanu prema mojoj duši i mojim težnjama za iskustvom svetosti, tokom prvih šest godina mog hrišćanskog života, pre nego što sam upoznao blagoslove da sve pronalazim u Hristu.
Tokom mojih predavanja, studentima koji su se pripremali za službu Riječi Božjoj, imao sam istinski privilegij da ih podučavam biblijskim savezima. Vremenom sam tom predmetu dodao i predmet, „Kraljevstvo Božje“. Nakon što sam neko vrijeme te teme podučavao kao dva različita predmeta počeo sam sve više shvaćati da je to gradivo zapravo nerazdvojivo, jer Kraljevstvo Božje jeste sprovođenje Njegovih vječnih i bezuvjetnih saveza.
Kroz povijest crkve, eshatološki, odnosno proročki djelovi Pisama, više su štete pretrpjeli od lošeg i pogrešnog tumačenja, nego bilo koja druga velika teološka tema. Razlog za ovo je u tome šta se crkva okrenula od uobičajenog, normalnog, i gramatički doslovnog tumačenja proročanstvava, ka jednom tumačenju koje nije doslovno i zapravo je zavisno o hiru onoga koji tumači.
Po svojoj definiciji, reč ‘otkrivenje’ dolazi od grčke reči koja znači ‘uklanjanje vela’. To se odnosi na Božanski čin komunikacije sa čovekom o onome što ni na koji drugi način neće i ne može da bude spoznato. Božansko otkrivenje, a ovde posebno govorimo o Biblijskom otkrivenju, koje je uklanjanje vela; jeste Božanski čin u kojem Bog komunicira sa čovekom o onim stvarima – onim istinama – koje ni na koji drugi način ne mogu biti spoznate, niti mogu biti otkrivene same po sebi ni na koji drugi način. Gospod može biti spoznat samo zato što On otkriva Samog Sebe. Priroda Božija je takva da čovek sam po sebi ne može da otkrije Boga.
Kada se sovjetski astronaut vratio sa svog prvog putovanja u svemir, izjavio je da on tamo nije video nikakve dokaze o Bogu, i stoga zaključuje da je komunistički ateizam u potpunosti ispravan. Ali sama ta činjenica da on ne može da vidi Boga u svemiru ne znači da Bog ne postoji; Bog ima druge načine da otkrije Samog Sebe. Zapravo, neko drugi je izrekao tvrdnju u kojoj kaže da je taj astronaut samo iskoračio izvan svemirskog broda, uistinu bi brzo video Boga.
kao i neke bezvremenske propovijedi
iz svih vremena Crkve
Posle molitve, poruka koja je došla u moj um je bila poruka koju sam počeo pripremati za svoju službu u crkvi u New York City-ju, gde sam već neko vreme bio pastor. Moje beleške nisu bile kod mene, već u jednoj fascikli, u studiju u kojem sam radio. Na stolu preda mnom bila je prazna koverta. Na njenoj poleđini sam zapisao stihove iz Pisma i par ideja koje su se motale po mom umu. Sa tom kovertom u mojoj Bibliji kojom sam označio Suci 17 i sa sobom u potpunosti ovisnim o Gospodu za reč, ušao sam u dvoranu gde je između četiri i pet stotina ljudi čekalo da čuje Gospoda preko mene. Sećam se da sam molio: „Ovo jutro u potpunosti ovisim o Tebi, jer uistinu nisam spreman.“ U mom srcu, učinilo mi se da čujem Njegov odgovor: „Zar je to toliko loše?“
Oni koji su najgorljiviji u stvarima od Boga, upravo su najvjerojatnije mete da budu ispunjeni ponosom. Kada se čini da neka osoba, u bilo kom pogledu, vidno nadilazi druge u svom hodu sa Kristom izgledi su deset prema jedan da će to trenutno probuditi ljubomoru onih koji su oko njega. Oni će sumnjati (imali oni za to dobre razloge ili ne) da je takav čovjek jako ponosan na svoju dobrotu i da za sebe vjerojatno misli da nema nikog ko je dobar poput njega, tako da će sve što on kaže ili napravi biti promatrano kroz ovu optiku navedene predrasude. One koji su hladni i mrtvi, oni koji nikada nisu imali bilo kakvo iskustvo moći Božije u svojim vlastitim srcima, vjerojatno će jako zabaviti ovakva razmišljanja o najboljim kršćanima.
Prosvetljujuće proučavanje Psalama donosi mi puno toga dobrog i pruža sve veće zadovoljstvo; uobičajena zahvalnost me ograničava u tome da drugima prenesem deo te dobrobiti, ali molim se da ih podstakne da dalje traže za sebe. Dao sam sve od sebe, ali, svestan mnogih svojih nedostataka, najiskrenije bih želeo da sam mogao više. Moglo bi se dodati sledeće: dok su komentari proizvod mog zdravlja, ostatak ovog toma je rezultat moje bolesti. Kad god bi me uporna bolest sprečila u dnevnom propovedanju, posegao bih za olovkom kao jedinim sredstvom pomoću kojeg mogu uraditi nešto dobro. Neka me učini plodnim i na ovom polju i neka Njemu pripadne sva čast.