Autor: Lowell Brueckner
O bezumni Galaćani! Tko li vas opčini te se ne pokoravate istini, vas pred čijim je očima Isus Krist bio među vama otprije opisan kao Raspeti?
(Poslanica Galaćanima 3:1)
Galaćanima 3:1-6 – Bezumni i Opčinjeni
Galaćani su nerazumni. „Amplified Version Bible“ sa direktnošću koja karakterizira taj prijevod biblije na engleski jezik kaže, „Vi jadni i glupi i bezumni, bez osjećaja i zaboravljivi!”
Molim vas da ne mislite kako je ovo pretjerivanje u ocijeni stanja ovih ljudi. Riječi ne mogu najbolje izraziti prijevaru koja se sastoji u prihvaćanju pogreške pred licem istine, u okretanju apstraktnom kad ste već iskusili realnost, ili drugačije rečeno, kada ovce slijede vukove umjesto da slijede Pastira, kada se radije izabire zakon, umjesto milosti.
Da bi se dogodila ovakva prijevara, Pavao ispravno prepoznaje da je potrebno nešto zlokobnije i mnogo moćnije od pukog ljudskog nagovaranja. Ovdje su demoni uključeni; veliki dio njihovih aktivnosti odvija se u području napadanja na kršćanske doktrine. Pavao je pisao Timoteju: A Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere priklanjajući se prijevarnim duhovima i naucima zloduha (I Timoteju 4:1).
Grčka riječ iz prvog stiha koja je prevedena kao opčini, znači upravo to: zazivati zlo na ljude, baciti čini, čarati.
U Ivanu 10, Isus kaže da Njegove ovce neće slušati strance: A za tuđincem neće poći … Svi koji prije mene dođoše, lopovi su i razbojnici; ali ih ovce nisu slušale (Ivan 10:5, 8).
Siguran sam da je ovo rečeno u istom smislu kao i što nam Riječ govori o odnosu prema grijehu: Znamo da nitko tko je rođen od Boga, ne griješi; nego ga čuva onaj koji je rođen od Boga i Zli ga ne dotiče (I Ivanova 5:18). Moguće je da osoba koja je kršćanin sagriješi (I Ivanova 2:1), ali takav ne može prakticirati grijeh, niti ustrajati u njemu. Na isti način, stranac, može prevariti ovce za neko vrijeme, ali Pastir će intervenirati prije nego ovce zadobiju neizlječive rane. Ali za razmjere prevare koja je dosegla tako zabrinjavajući nivo, kao što je to slučaj u crkvama po Galaciji, sigurno je da je među ovcama postojao veliki broj tjelesnih jaraca.
Opčiniti nekog je proces koji uključuje prisilu nad ljudima, u kojoj ih se gura ka tome da donose pogrešne odluke i da koračaju u pogrešnom pravcu. Ne poznajem bolji i veći primjer istinitosti ove činjenice od kralja Šaula. Na isti način na koji je narod Izraela dospio pod njegov autoritet, tako su i Galaćani dospjeli pod utjecaj i autoritet lažnog liderstva. Da bi smo malo bolje razumjeli taj proces moramo znati i poznavati drugarstvo koje postoji između tijela, to jest pale ljudske prirode i samog đavla. Ono šta započinje u tijelu, na kraju, završava u području okultnoga.
Ukoliko uđemo u studiju o Šaulovom životu vjerujem da će nam postati moguće da se zagledamo u samo srce Judaizma i onih koji su ga propagirali. Judaizam je bio oružje u danima apostola Pavla, ali sama uputstva protiv prevara Judaizma nisu dovoljna, jer postoje i mnoge druge naprave koje se mogu iskoristiti na sličan način. Pokušat ćemo naučiti duhovne principe koji stoje iza ovoga, kako bi smo malo proširili temelj razumijevanja o ovoj temi.
Kada se pojedinac (ili pojedinci) tvrdoglavo drže svog položaja nad stadom Božjim i na taj način veličaju svoju poziciju, može se desiti i u praksi se lako i dešava da takav ode iznad ograničenja svoje odgovornosti i počne izigravati Boga. Takav čovjek preuzima inicijativu i pokreće stvari, umjesto da čeka na Boga. Na isti način kao i kralj Uzija (II Ljetopisa 26:18-19) mnogo godina poslije njega, Šaul je pokušao da uđe u svećeničku službu. On je za sebe mislio kako je neophodan i najvažniji za dobrobit cijelog naroda (vidi I Samuelova 13:8-14).
Druga neizmjerna pogreška koju je Šaul učinio bila je kada je stavio svoje razloge i razmišljanja ispred Riječi Božje. Govorim o borbi protiv Amaleka, gdje je Šaulu bilo zapovjeđeno da u potpunosti uništi njih i sve što posjeduju. Umjesto toga, On je spasio život njihova kralja i poštedio najbolje od stada. Mislim da bi bilo dobro da ovdje malo promotrimo dar proroštva, koji je u jednom trenutku sišao na Šaula. Sjetit ćete se da je i poslovica nastala radi činjenice da je Šaul prorokovao: Zar je i Saul među prorocima?(I Samuilova 10:11-12; 19:24).
Da nije ova stečena slava prouzročila kod njega da uzvisi svoj „dar” i počne se olako odnositi prema zapovijedi Božjoj? Kao što sam rekao, vjerujem da ovdje ima materijala za razmišljanje.
Nakon ove druge fatalne pogreške, Šaul se sada kreće u potpunosti u području tjelesnosti, čineći jednu pogrešku za drugom. Pokušava opravdati sebe i ono što čini. Njegovo raspoloženje postaje nabusito i svadljivo. Nelagodno je i biti u njegovoj blizini, pa ipak, on nagrađuje one blizu, one koji su odani njemu. Držeći se očajnički svog uzdrmanog trona konačno ulazi u područje okultnog i odlazi da razgovara sa prizivačem duhova. Šaul je postao opčinjen, ali čak i poslije svoje smrti i dalje je imao sljedbenike koji su nastavili da funkcioniraju i da se i dalje bore za njegovo kraljevtsvo. Zbog sukoba interesa nisu bili sposobni da uoče pravac koji je Gospod odredio. Ja smatram da su Judaisti prošli kroz jako sličan proces u njihovom ličnom iskustvu sa kršćanstvom i da su stekli i primili nekakav oblik pomoći iz carstva tame. Ukoliko ste imali posla sa pripadnicima sekti svjesni ste tih žučnih i žestokih spona koje sputavaju takve religioznosti. Jako mali broj svezanih se oslobodi od toga.
Ostalo nam je da razmotrimo još jednu istinu iz ovog prvog stiha. To je tema o evanđelju i o moći kojom se to evanđelje objavljuje. Pavle o tome govori sa jednom kratkom izjavom, pa ću i ja pokušati da budem kratak sa komentarom. Središnja tema evanđelja je Kristov križ: jer sam odlučio da ne znam među vama ništa drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga (I Korinćanima 2:2), zapisao je Pavao i to je ono šta je on propovijedao i Galaćanima. Ali kako je on to propovijedao? Moj govor i moje propovijedanje … bijaše u dokazivanju Duha i sile (I Korinćanima 2:4).
Pred očima ljudi iz Galacije, on je propovijedao u takvoj moći Duha Svetoga, da su vidjeli Krista i Njegov križ kao očiglednu i jasnu realnost. Braćo moja, to je nužno i neophodno! Kako da donesemo događaj od prije dvije tisuće godina u XXI stoljeće i da zadobijemo pažnju očiju i ušiju ovog vremena? Ja gledam sebe i nalazim tako malo snage i strasti za to. Neka nam Bog pomogne! Vrijeme je da tražimo Gospoda – ovo je zadatak iznad i prije svega drugog.
Moramo biti ispunjeni sa moći Svjedoka, koji je bio tamo kada se sve to odigravalo. On je moćan da naslika Krista sa natprirodnom moći, koja čini da se grešnici prostru i poklone pred Njim, da se pokaju zbog svojih grijeha, da povjeruju i da prime spasenje i radost. To je ono što se desilo Galaćanima, i to nam još jasnije pokazuje mračnu moć koja ih je posle oslijepila, da ne vide Krista razaetog, kojeg je Pavao oslikao pred njima.
Ovo bih samo htio naučiti od vas: jeste li primili Duha po djelima Zakona ili po poruci vjere? Tako li ste bezumni? Započevši u Duhu, zar sada u tijelu dovršujete? Zar ste toliko toga pretrpjeli uzalud? Pa da i jest uzalud! Onaj dakle koji vam pribavlja Duha i čini silna djela među vama, čini li to po djelima Zakona ili po poruci vjere?
U ovom dijelu Pavao iznosi realnost kršćanskog iskustva. Primiti Duha, onako kako su to Galaćani primili, nije teorija ili nešto što ih je Pavao samo podučavao. Dok je Pavao propovijedao evanđelje, razapeti Isus Krist bio je doslovno portretiran pred njima. Galaćani su povjerovali, primili su Duha i rodili su se nanovo. On nije propovijedao ništa o obrezanju, niti o vršenju djela Zakona.
Nije opšte bilo upitno to da Duh radi u životima pojedinaca kada je evanđelje započelo u gradovima Galacije. Oni su bili rođeni od Duha i počeli su da hodaju u Duhu. Već smo govorili o bezumnosti i o tome da su ovu čudesnu realnost odložili u stranu kako bi se prihvatili nedokazane teorije o primanju nečeg boljeg kroz djela zakona. Čineći to, oni su se u potpunosti okrenuli drugom izvoru moći, izvoru koji je pokretan i osnažen od tijela. Okrenuli su se ljudskim naporima koji su pokretani palom prirodom, na koju se i oslanjaju ti napori, a ne na pokretanje i vodstvo od Duha.
Galaćani su patili zbog evanđelja. U Antiohiji Pizidijskoj postojala je opozicija od strane židovskog stanovništva koja je podjarila ugledne žene i muškarce tako da su Pavao i Barnaba bili prisiljeni napustiti grad. Izvještaj u Djelima govori nam o progonu koji su vršili i Židovi i pogani. Pavao je bio kamenovan u Listri i ostavljen mrtav i sigurno je da su vjernici svjedočili čudu, ako ne čak i uskrsnuću, govorimo o trenutku kada je Pavao ustao sa zemlje i ušetao u grad. Možete biti sigurni da su se progoni nastavili i posle njegovog odlaska i da su vjernici tamo mnogo pretrpjeli.
Onaj koji daje Duha i čini čuda među njima je očigledno Bog. Gdje god je Pavao putovao, Riječ je bila praćena Božjom potvrdom kroz samo prisustvo Božje, prisustvo koje je činilo natprirodna djela. Reći da su čuda prestala nakon šta su završili dani apostola, barem šta se mene tiče, značilo bi reći da je Gospod u ovo naše vrijeme prestao djelovati.
Popularna teorija uči da su čuda od Boga korištena kako bi uvjerio Židove u stvarnost evanđelja, ali Pavao tvrdi upravo suprotno u Rimljanima 15:18-19: Jer ne bih se usudio govoriti o nečemu što Krist nije po meni učinio za poslušnost pogana – riječju i djelom, silom znakova i čudesa, silom Duha Božjega. Tako sam od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika pronio evanđelje Kristovo.
Solunjanima je Pavao napisao: jer evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u sili i u Duhu Svetome i u mnogostrukoj punini. (I Solunjanima 1:5).
Tko god da je autor Poslanice Hebrejima pisao je o objavi spasenja od Gospoda i od onih koji su ga čuli; a susvjedočio Bog i znacima i čudesima i različitim silnim djelima i dijeljenjima Duha Svetoga po svojoj volji (Hebrejima 2:4).
Korinćanima je Pavao govorio o demonstraciji moći Duha kroz njegov govor i poruku. Govoreći o tome rekao im je: Jer nije u riječi Kraljevstvo Božje, nego u sili (I Korinćanima 4:20).
Natprirodno djelo se nastavilo i nakon Pavlovog odlaska, jer on je napomenuo da Korinćani ne oskudijevaju ni u jednom milosnom daru (1:7). U poglavlju 12 i 14, on ih savjetuje u pogledu ispravnog korištenja duhovnih darova, te navodeći redom darove on pokazuje čudesnu prirodu, očitovanu kroz izgovoreno i kroz djela. Očigledno je, isto tako, da su Galaćani i dalje gledali natprirodnu moć Božju, jer u stihu 5, on u sadašnjem vremenu (u prezentu) govori o čudima među njima.
Gdje to onda točno Novi Zavjet počinje da podučava doktrinu o prestanku natprirodnih djela Božjih među Njegovim narodom? Propovijedanje evanđelja među poganima još uvijek je natprirodno djelo i uvijek će to i biti. Mi tretiramo sa nebeskim entitetom, kada govorimo i razmatramo o Kristovoj Zaručnici, a kako bi samo bezvrijedna ta mlada bila ako bi bila oblikovana i odnjegovana od prirodnog čovjeka. Staviti sadašnjost i budućnost crkve samo u ruke čovjeka značilo bi cijelo to djelo spustiti na nivo ljudskog nastojanja. To nikada neće funkcionirati. Cijelo to djelo je u potpunosti duhovno u samoj svojoj suštini i prirodi. Kako bi to proslavljeno tijelo uopće moglo da djeluje limitirano samo na talente i sposobnosti ljudi? Strah me je da dan o kome Pavao govori u II Timoteju 3:5 jest upravo ovaj dan koji sada živimo: Ljudi će zadržati obličje pobožnosti, ali su se sile Božje odrekli.
Stih 6: Kao što Abraham povjerova Bogu i to mu se uračuna u pravednost.
Pavao ovdje započinje sa doktrinarnim argumentiranjem i sve ono šta je tvrdio u prva dva poglavlja, a što se odnosi na apostolstvo i na liderstvo, temelji se na njegovoj spoznaji, na otkrivenju koje je primio i na vjernom i ispravnom tumačenju Spisa Starog Zavjeta. Mislim da će to postati potpuno jasno tokom ovog našeg studija. Vjerniku Novozavjetnog vremena – Pavle kaže – uračunat će se pravednost jer vjeruje Bogu, baš kao i Abrahamu u Postanku. Bez obzira na bilo kakvo drugo pravo, sposobnost ili žrtvu koju netko možda ima ili iskazuje, suštinska kvalifikacija za kršćansko liderstvo jeste spoznaja i razumijevanje Pisama. Nitko ne može uložiti legitimni priziv na bilo koji položaj među narodom Božjim bez da je sposoban da položi i poduči zdrav doktrinarni temelj u njihovim životima.
Svaki istinski trud za evanđelje mora biti zdravo utemeljen na cjelokupnoj Riječi Božjoj. Vidjeli smo da Pavao način na koji je utemeljio crkve u Galaciji smatra u potpunosti legitimnim i to upravo zato jer im je propovijedao istinsko evanđelje. A znamo da je to istinsko evanđelje upravo zbog toga jer je u potpunosti utemeljeno na propovijedanju iz Pisama.
Pogledamo u knjigu Djela Apostolskih i vidimo da on stalno i iznova propovijeda Riječ, iz jednog mjesta u drugo. Date su nam neke od njegovih propovijedi, kao u Antiohiji Pizidijskoj u Djelima 13:16-41, i vidimo da je ta propovijed u potpunosti iz Pisama, da je temeljena na Starom Zavjetu (stihovi 13-22). Nakon toga daje nam izvještaj o službi Ivana Krstitelja i Krista (stihovi 23-31). Nastavlja od 41 stiha sa citatima, po redu, iz Psalma 2:7, Izaija 55:3. Psalam 16:10, i Habakuk 1:5.
Uspjeh će doći kada ljudi povjeruju Pismima i prime ih.
Na primer, Pavle piše Solunjanima: Zbog toga i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad primiste od nas riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kao što uistinu jest – riječ Božju, koja i djeluje u vama koji vjerujete. (I Solunjanima 2:13).
Ovo je bio način na koji je kršćanstvo utemeljeno na svakom mjestu i uistinu ne može ni biti drugačije bilo gdje drugdje. To je način na koji Gospod djeluje u životima ljudi i to je način na koji On oblikuje kršćane. Pavle im kaže da ako se on vrati sa bilo kakvom drugom porukom, osim one koja im je propovijedana od početka, on će sebe smatrati prokletim.
Kada je Isus odabrao i odredio Svoje učenike, stavljajući u njihove ruke budućnost evanđelja i plan Božji na zemlji, rekao im je: ‘Ovo su riječi koje sam vam rekao još dok sam bio s vama: treba se ispuniti sve što je o meni napisano u Zakonu Mojsijevu i Prorocima i Psalmima.’ Tada im rasvijetli pamet da razumiju Pisma. (Luka 24:44-45).
Učenici moraju imati jasno razumijevanje cjelokupne Riječi Božje da bi opšte bili uključeni u to djelo. U istom poglavlju dao je ovaj primer: I počevši od Mojsija i svih proroka, objasni im šta je o njemu rečeno u cijelom Pismu (Luka 24:27).
Vidimo to u sva četiri evanđelja; pisci evanđelja su jako pažljivi u tome da nam pokažu da je Isus iz Nazareta obećani Krist o kojem svjedoče Pisma Starog Zavjeta.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2020.