Davidovo blago – Charles Haddon Spurgeon
Psalam 1
Naslov – Ovaj se psalam može smatrati uvodnim psalmom jer najavljuje sadržaj čitave Knjige psalama. Psalmist nas želi poučiti putu blaženstva i upozoriti na sigurnu propast grešnika. Stoga se prvi psalam u određenom smislu može promatrati kao tekst na kojemu čitava Knjiga psalama gradi svoju božansku propovijed.
Podjela – Psalam se sastoji od dva dijela. U prvome (stihovi 1–3) David opisuje u čemu se sastoje sreća i blagoslov pobožna čovjeka, kako on živi i koje blagoslove prima od Gospodina. U drugome dijelu (stihovi 4–6) suprotstavlja mu stanje i karakter bezbožnika, otkriva njegovu budućnost i snažnim riječima opisuje njegovu konačnu sudbinu.
Izlaganje
1Blagoslovljen je čovjek koji ne hodi po savjetu bezbožnika i na putu grešnika ne stoji i u zboru podrugljivaca ne sjedi,
2nego mu je uživanje u Zakonu Gospodnjem i o Zakonu Njegovu misli dan i noć.
„Blagoslovljen“ – Pogledajte ovo otvaranje Knjige psalama, s blagoslovom, baš kao što otvara i slavna Propovijed na Gori. Riječ koju prevodimo kao „blagoslovljen“ iznimno je izražajna. Originalna riječ je množina, i dosta rasprave izaziva pitanje je li riječ pridjev ili imenica. Stoga možemo učiti o umnažanju blagoslova koji će počivati na čovjeku kojeg je Gospod opravdao, kao i o savršenosti, veličini i sreći koju će on uživati. Ali je možemo čitati i „O blagoslovljenosti!“ i jednako je dobro promatrati (kao što to čini Ainsworth) kao radosnu objavu blagoslovljene sreće čovjeka. Neka takav blagoslov počiva na nama!
Ovdje je blažen čovjek opisan i negativno (stih 1) i pozitivno (stih 2). On je čovjek koji ne hodi po savjetu bezbožnika. On prima mudar savjet, i hoda u zapovijedima Gospodina, svojega Boga. Za njega, put pobožnosti je put mira i ugodnosti. Njegovi koraci uređeni su Riječju Božjom, a ne lukavim i iskvarenim načinima tjelesnog čovjeka. Bogat je to i snažan znak unutarnje milosti kada je vanjski hod promijenjen i kada je bezbožnost stavljena daleko od našeg djelovanja. Primijetite sljedeće, i na putu grješnika ne stoji. Njegovo društvo još je probranije nego je bilo. Iako je i sam grješnik, sada je krvlju oprani grešnik, oživljen Duhom Svetim i obnovljenog srca. Stojeći u obilnoj milosti Božjoj, u zajednici pravednika, ne usuđuje se združiti s velikim stadom koje čini zlo. Dalje kaže, u društvu podrugljivaca ne sjedi. On ne nalazi odmor u nevjerničkom ruganju. Neka drugi ismijavaju grijeh, vječnost, nebo ili pakao, samog Vječnog Boga; ovaj čovjek ima mnogo bolju filozofiju od ove nevjerničke, i mnogo je više svjestan Božje prisutnosti da bi trpio i podnosio da sluša hule. To sijelo podrugljivaca može biti visoko cijenjeno u ljudskim očima, ali nalazi se jako blizu vratima Pakla; bježimo odatle, jer uskoro će biti prazna sjedišta i uništenje će progutati one koji su tamo sjedili.

Uočite ovo stepenište u prvom stihu;
čovjek koji ne hodi po savjetu bezbožnika
ne staje na putu grešnika
ne sjeda u društvu podrugljivaca.
Kada čovjek živi u grijehu on se kreće od lošeg prema gorem. Na početku on tu i tamo posluša i hoda u savjetu bezbrižnih i bezbožnih, koji zaboravljaju na Boga – zlo se ponekad čini ali još nije način života – ali uskoro, postaje navika i način života i eto ga gdje stoji na putu s onima koji otvoreno griješe, koji svojevoljno krše zapovijesti Gospodnje; i ako se može, idu i korak dalje, i sami postaju dio zaraze i bolesnih naučavanja, kušači drugih, postaju oni koji sjede u društvu podrugljivaca. Uzeli su svoje diplome u porocima, i sada kao pravi Doktori Prokletog učvršćeni su i na njih se gleda kao na Učitelje Belijala. Ali blagoslovljeni čovjek, čovjek kojem blagoslovi Božji pripadaju, neće ostvariti nikakvo zajedništvo s takvim likovima. On čuva sebe čistim od ovih gubavaca; on odlaže od sebe zle stvari kao odjeću koja je zaprljana mesom; on odlazi od bezbožnih, izvan njihova kampa, on prebude u prijekoru Kristovom.
O, neka nas milost odvoji od grešnika.
A sada pogledajmo pozitivan opis njegova karaktera. Nego mu je uživanje u Zakonu Gospodnjem. Ovaj se čovjek ne nalazi pod zakonom kao pod kletvom i osudom, već je on u njemu i užitak mu je biti u njegovim životnim pravilima; i više od toga, uživa da razmišlja o njemu, čitati ga danju i misliti o njemu noću. Uzme tekst i nosi ga sa sobom cijeli dan; a za noćne straže, kada je san uskraćen njegovim očima on razmišlja nad Riječju Božjom. U dan kada sve ide dobro on pjeva Psalme iz Riječi Božje, a u noći kada tuga pritisne, Riječi iste Knjige njegova su utjeha. „Zakon Gospodnji“ kruh je svagdašnji istinskog vjernika. Pa opet, u Davidovim danima, kako je samo bio malen ovaj raspon inspiracije, jer sve što su imali bilo je pet Mojsijevih knjiga! Koliko bismo samo više mi morali vrjednovati to da je cjelokupna Riječ tu, na dohvatu, u našim kućama. Ali, jao nama kako se samo pogrešno odnosimo prema tom anđelu s neba! Svi mi ipak nismo poput onih vjernika iz Bereje koji su istraživali Pisma. Kako su samo rijetki oni među nama koji ove blagoslove iz teksta mogu staviti kao istinu nad svojim životom! Možda neki među vama mogu reći za sebe onaj negirajući dio, jer ne hodate putem bezbožnim; ali da vas pitam – je li vaše uživanje u Zakonu Gospodnjem? Proučavate li istinski Riječ Božju? Je li vam poput ovog čovjeka Riječ Božja najbolji prijatelj i vodič iz sata u sat? Ako ne – ovi blagoslovi ne pripadaju vama.
3I bit će on kao stablo zasađeno uza vode tekućice, što u svoje vrijeme rađa plodom svojim; i lišće mu uvenuti neće i u svemu što radi uspjet će.
I bit će on kao stablo zasađeno; ne divlje stablo, već stablo zasađeno, izabrano, gledano kao vlasništvo, uzgojeno i osigurano od posljednjeg strašnog čupanja iz korijena jer, Svaka sadnica koju nije zasadio Otac moj nebeski iskorijenit će se. Matej XV 13.
Uza vode tekućice, tako da ako jedna voda opadne, to stablo ima i drugih voda. Vode oprosta, vode milosti, vode obećanja i vode zajedništva s Kristom su izvori koji nikada ne presuše i nikad ne prestaju ispunjavati naš život.
I bit će on kao stablo zasađeno uza vode tekućice, što u svoje vrijeme rađa plodom svojim, to nisu milosti koje dolaze u pogrešno vrijeme, poput nezrelih smokava. Čovjek koji uživa u Riječi Božjoj, čovjek koji je podučen od Riječi Božje; rađa strpljenje u vrijeme patnje, rađa vjerom u dan kušnje, i rađa svetom radošću u vrijeme blagoslovljenoga blagostanja. Plodonosnost je bitna kvaliteta blagoslovljenog čovjeka i ta plodonosnost ima svoje vrijeme.
Lišće mu uvenuti neće; njegova najmanje razgovijetna riječ trajat će vječno; njegovo najmanje djelo ljubavi ostat će u sjećanju. Ne samo što će njegov plod biti sačuvan i trajan, već će i s lišćem biti isto tako. I u svemu što radi uspijevat će. Blagoslovljen je čovjek na kojem počiva ovo obećanje. Ali ne bismo uvijek smjeli procjenjivati ispunjenje obećanja po onome što naše oči vide. Kako samo često, braćo moja, ako sudimo našim slabim osjetilima, dođemo do žalosnih zaključaka poput Jakova. Sve se to na me svaljuje!
Jer iako znamo što nam je sve obećano, često smo tako iskušani i zbunjeni da naše prirodne oči vide suprotno od onog što su nam obećanja prorekla. Ali za oči vjere ova Riječ je sigurna i pouzdana i po njoj ćemo lako opaziti naš napredak, čak i kada izgleda da je sve protiv nas. I nije vanjski napredak ono što kršćanin cijeni i za čime čezne; već je to napredak njegove duše.
Mi često, poput Jošafata, izrađujemo brodove koji trebaju otploviti u Taršiš po zlato, ali oni se razbijaju kod Ezion – Gebera; ali čak i u tome ima istinskog napretka, jer često je dobro za zdravlje naše duše da budemo siromašni, ucviljeni i progonjeni. Ono najgore za nas je često najbolje za nas. Kao što se prokletstvo može skrivati u dobrobiti bezbožnika, isto tako ima i blagoslov koji je sakriven u križu pravedničkih gubitaka i tugovanja. Kušnje svetih su Božja poljoprivreda iz koje izrasta i iz koje se rađa obilan plod.
4Bezbožnici takvi nisu, nego su poput pljeve koju raznosi vjetar
Sada smo došli do drugoga dijela ovog Psalma. U ovom stihu nalazimo suprotnost između jadnog stanja bezbožnika koje je još snažnije naglašeno finom i ugodnom slikom koja prethodi. Još snažniji, još snažniji prijevod „Vulgate“ i „Septuaginte“ kaže; „Nisu takvi bezbožnici, ne nisu takvi…“ i ovim načinom razumijemo da sve ono dobro što je rečeno o pravedniku, nije tako u slučaju bezbožnika.
O kako je strašno imati dvostruku negaciju stavljenu nad obećanja, pa ipak, to jest pravedno stanje bezbožnika. Primijetite korištenje ovog pojma bezbožnik, jer kao što vidimo na samom početku Psalma, oni su početnici u zlu, i najmanje uvredljivi u tom poretku grešnika. O, ako je tako tužno stanje onih koji tiho nastavljaju u svom moralu, zanemarujući Boga, kakvo li mora biti stanje onih koji su otvoreni grešnici i besramni su u svom nevjerstvu? Prva rečenica je negativni opis bezbožnika, a druga nam govori kakvi oni jesu, pozitivna je.
Evo njihovog karaktera, nego su poput pljeve, bezvrijedni u sebi, mrtvi, beskorisni, bez sadržaja, i lako vjetrom odnešeni. Ovdje također, primijetite njihovu sudbinu; pljeva koju raznosi vjetar; smrt će ih brzo stići sa ognjem koji će ih progutati za vječnost.
5Stoga se bezbožnici neće održati na sudu, ni grešnici u zajednici pravednih.
Stajat će tamo da bi bili osuđeni, a ne da bi bili oslobođeni. Strah će se tamo prostrijeti nad njima; njihovo mjesto neće ih držati, vjetar će ih otpuhati; neće moći ustati u svoju obranu; crvenit će se, prekriveni vječnim prezirom.
Pravednici svakako trebaju žudjeti za nebom, jer ondje neće biti nijednoga zlog čovjeka ni grešnika u zajednici pravednih. Sve naše zajednice na zemlji su pomiješane. U svakoj crkvi ima poneki đavao. Kukolj raste u istoj brazdi s pšenicom. Još uvijek nema mjesta koje je u potpunosti očišćeno od pljeve. Grešnici su pomiješani sa svetima, kao što se šljaka miješa sa zlatom. Božji dragocjeni dijamanti još leže u istom polju sa šljunkom. Pravedni Loti sa ove strane neba neprekidno su uznemireni ljudima iz Sodome. Radujmo se, stoga, da u svečanom zboru i Crkvi prvorođenih tamo gore, ni na koji način, neće biti dopušteno da uđe nijedna neobnovljena duša. Grješnici ne mogu živjeti na nebu. Bili bi izvan svojega prirodnog okruženja. Prije ćemo vidjeti ribu kako živi na drvetu, nego opakog na nebu. Nebo bi bilo poput nepodnošljivog pakla za neraskajanu dušu, čak i ako bi joj bio dopušten ulaz; ali takav povlastica nikada neće biti omogućen čovjeku koji ustrajava u svojoj nepravednosti. Neka Gospod učini mogućim da možemo imati svoje ime i mjesto gore u njegovim dvorima.
6Jer Gospod poznaje put pravednih, a bezbožnički će put propasti.
U doslovnijem prijevodu hebrejskog kaže „Poznat je Gospodinu put pravednih“. On stalno gleda u njihovu smjeru i premda se oni mogu ponekad zagubiti u izmaglici i tami, i dalje su poznati Gospodinu. Vama su vlasi na glavi izbrojane; neće zlu dopustiti da padne na nas; Ali on poznaje put kojim hodim; neka me iskuša, kao zlato ću izaći. (Job XXIII 10), a bezbožnički će put propasti. Ne samo da će oni propasti, i njihov put će propasti. Pravednik urezuje svoje ime na stijeni, ali opakomu je ime zapisano u pijesku. Pravedan čovjek ore svoje brazde na zemlji i žanje žetvu ovdje, žetvu koja neće biti potpuna sve dok ne uđemo u radost vječnosti; ali što se tiče opakih, oni oru more, pa iako ponekad izgleda kako sunce sija nad njihovim pramcem, valovi će to raznijeti, i više ga ni mjesto njegovo neće poznavati. Sam „put“ bezbožnički će propasti. Ako i ostane u sjećanju, pamtit će ga po lošem; jer Gospod će učiniti da ime bezbožničko istruli, da bude smrad u nosnicama dobrih i da bude poznato samo po bezbožnicima i njihovoj truleži.
Neka Gospod očisti naša srca i naše putove, da možemo izbjeći sudbinu bezbožnih i uživati u blagoslovima pravednih.
PSALAM 1 — DODATNA OBJAŠNJENJA I KOMENTARI
Psalam u cjelini. – S obzirom na to da se u hebraizmu Knjiga pjesama slavljenja naziva Pjesmom nad pjesmama, čime se ističe da je najizvrsnija, ovom psalmu bi pristajalo da bude naslovljen Psalam psalama, budući da on sadrži samu srž i bit kršćanstva. Ono što je Jeronim rekao o poslanicama apostola Pavla, ja bih mogao reći o ovom psalmu; što se tiče njegove građe, on je kratak, ali je, kada je riječ o poruci, i dug i snažan. Ovaj psalam nosi blagoslovljenost od prvog reda; počinje tamo gdje se svi nadamo da ćemo završiti. Jednako bi mogao biti nazvan Vodič kršćanina; on, naime, otkriva živi pijesak kroz koji opaki tonu u propast, kao i čvrsto tlo po kojem sveti hodaju prema slavi. – Thomas Watson, Saint’s Spiritual Delight (1660).
Čitav se psalam može razložiti u dvije međusobno suprotstavljene tvrdnje: Božji je čovjek blagoslovljen; opak je čovjek jadan. Ove dvije tvrdnje su, čini se, poput dva izazova koje upućuje prorok: prvo, da će Božjeg čovjeka održati pred pridošlicama, da on bude jedini Jazon koji osvaja zlatno runo blagoslova; drugo, iako se bezbožnici u svijetu predstavljaju kao sretni, oni su ipak najjadniji od svih ljudi. – Sir Richard Baker, 1640.
Sklon sam tome da prihvatim mišljenje nekih drevnih tumača (Augustin, Jeronim itd.), koji smatraju da je prvi Psalam zamišljen kao opis karaktera i nagrade Jednog Jedinog, odnosno Gospodina Isusa. – John Fry, 1842.
Stih 1. – Psalmist je u ovom kratkom psalmu više rekao o istinskoj sreći nego bilo koji filozof ili svi filozofi zajedno; oni su samo zatresli grm, ali je Bog taj koji nam je morao dati pticu u ruke. – John Trapp, 1660.
Stih 1. – Tamo gdje je riječ blagoslovljen istaknuta kao znak, zasigurno ćemo naći pobožnog čovjeka. – Sir Richard Baker.
Stih 1. – Put pijanca je put prezira. – Matthew Henry, 1662-1714.
Stih 1. – „Koji ne ide… ne stoji… ne sjedi,“ itd. Negativne pouke su u nekim slučajevima apsolutnije i obveznije od pozitivnih. Reći: „Koji ide za savjetima pobožnih“ ne mora biti dovoljno. Čovjek, naime, može ići za savjetima pobožnih, a da pritom i dalje ide i za savjetima bezbožnika; naravno, ne istodobno, već naizmjenično. Negativna pouka ga u svakom trenutku čisti od hodanja za savjetima opakih. – Sir Richard Baker.
Stih 1. – Riječ koji služi da naglasi riječ čovjek; on je jedan među tisuću, jedan koji živi da bi ostvario cilj za koji ga je Bog stvorio. – Adam Clarke, 1844.
Stih 1. – „Koji ne ide za savjetima opakih.“ Označava razlike u karakteru i ponašanju. I. Opak čovjek ima savjet. II. Grešnik ima svoj put. III. Rugalac ima svoje vijeće. Bezbožnika ne zanima religija; on ne revnuje ni za vlastito ni za spasenje drugih. Savjetuje one s kojima ulazi u razgovor kako bi ih naveo da prihvate njegov plan i koji ne mare za molitvu, čitanje, pokajanje itd.; „Nema potrebe za tim stvarima; živi pošteno, ne uzbuđuj se mnogo oko religije i u najmanju ruku ćeš dobro proći.“ Dakle, „blagoslovljen je onaj tko ne ide za savjetima takvog čovjeka“ – to bi značilo da ne prihvaća njegova mjerila i ne postupa po njegovom planu.
Grešnik ima svoj poseban način da sagriješi. Jedan je pijanac, drugi je nečastan, treći je prljav. Navedena je nekolicina za svaku vrstu grijeha. Ima mnogo požudnih ljudi kojima se gadi pijanstvo, mnogo pijanaca kojima se gadi požuda, što vrijedi i za druge tipove grešnika. Svaki od njih ima svoj grijeh; stoga, kaže prorok, „Neka opak ostavi svoj put.“ Dakle, blagoslovljen je onaj koji ne stoji na putu takvog čovjeka.
Podrugljivac je religiju i osjećaj za moral doveo do kraja. Sjeo je – njegova se bezbožnost učvrstila i izruguje se grijehu. Njegova savjest je spržena i on vjeruje u nevjeru. Dakle, blagoslovljen je on koji ne sjedi u njegovom vijeću. – Adam Clarke.
Stih 1. – Na hebrejskom, riječ „blagoslovljenost“ je imenica u množini, ashrey (blagoslovljenosti); to znači da svi blagoslovi pripadaju čovjeku koji nije pošao putem opakih itd. Naime, kao da je rečeno: „Sve je dobro kod čovjeka koji“ itd. Zašto osporavaš ovo? Zašto izvlačiš isprazne zaključke? Ako je čovjek pronašao taj skupocjeni biser – voli Zakon Gospodnji i kloni se bezbožnika – njemu pripada sva blagoslovljenost; ako, međutim, nije pronašao taj dragulj, tražit će blagoslov, ali ga nikada neće naći. Jer, kao što je kod čistih sve čisto, kao što se sve voli kod onih koji vole, sve je dobro kod onih koji su dobri; kakav si ti, takav je i Bog prema tebi, premda On nije stvorenje. Izopačen je sa izopačenima i svet sa svetima. Stoga, nema ničeg dobrog, ničeg što spašava – za onog koji je zao; ničeg milog na onome kome Zakon Gospodnji nije omilio. Riječ „savjet“ se ovdje nesumnjivo može razumjeti kao da označava zakone i pouke, imajući u vidu da nema ljudskog društva koje je oblikovano i očuvano bez normi i zakona. David ovim terminom pogađa ponos i proklinje drskost bezbožnika. Najprije, zato što se neće poniziti do mjere da hodaju putem Gospodnjim, već se vladaju po svojim savjetima. Zatim, on to naziva njihovim „savjetom“, jer to je njihova mudrost, put koji im se čini da je bez pogreške.
Jer, u ovome je propast bezbožnika – u tome što su mudri u vlastitim očima i samopoštovanju i u tome što svoje pogreške zaodijevaju u mudrost i ispravnost. Jer, kada bi oni pred ljude dolazili otvoreno pokazujući da griješe, ne hodati s njima i ne bi bio neki znak blagoslovljenosti. David, međutim, ovdje ne kaže: „u ludosti bezbožnika“ ili „u griješenju bezbožnika“; on nas stoga upozorava da se sa svom marljivošću čuvamo onoga što izgleda kao ispravno, kako nas đavo preobražen u anđela svjetlosti ne bi zaveo svojom spretnošću. Potom savjet bezbožnika suprotstavlja zakonu Gospodnjem, kako bismo naučili da opazimo vukove u janjećoj koži, uvijek spremne svakoga savjetuju, pouče i ponude pomoć, iako su najmanje osposobljeni za tako nešto.
Termin „stoji“ opisuje njihovu tvrdoglavost, koju dodatno učvršćuju zlonamjernim opravdanjima, budući da su postali nepopravljivi u svojoj bezbožnosti. Naime, riječ „stajati“, onako kako se koristi u Pismu, označava tvrdoću i nepokolebljivost: kao u Rim 14:4: „On svom gospodaru stoji ili pada. A stajat će, jer ga Gospod može podržati“. U hebrejskom, riječ „stup“ je izvedenica od glagola „stajati“, kao što je to slučaj s riječju „statua“ u latinskom. Jer, osmišljavanje izgovora i jačanje tvrdoglavosti bezbožnika sastoji se u tome što oni sami sebi izgledaju kao živjeti ispravno i sjajiti u vječnom sjaju djela nad svim drugim djelima. Što se tiče termina „sjediti“, on znači poučavati, djelovati kao poučavatelj ili učitelj, kao u Mt 23:2: „Učitelji zakona i farizeji zasjeli su na Mojsijevu stolicu.“ Zasjeli su na stolicu pošasti koja crkvu puni mišljenjima filozofa, ljudskim predajama i savjetima zasnovanim na ljudskoj mudrosti i zarobljava one slabe savjesti, gurajući u stranu riječ Božju, koja jedina hrani, oživljava i održava dušu. – Martin Luther, 1536-1546.
Stih 1. – „Podrugljivci.“ Peccator cum in profundum venerit contemnet: Kada dospije do najvećih dubina i najgorega grijeha, on ismijava. Tako će Judeji prezreti Mojsija (Izlazak 2:14): „Tko je tebe postavio za vladara i suca nad nama?“ Tako će se Ahav svađati s Mihejem (1. Kralj 22:18) jer ne prorokuje dobro o njemu. Svako dijete u Betelu podsmijevat će se Jelizeju (2. Kralj 2:23) i imat će slobodu da ga naziva „ćelavi.“ Nešto što je počelo kao kap pretvorilo se u pravi ocean otrova: nakon što zmija ujede, njezin otrov dospijeva u vene i širi se čitavim tijelom dok ne uguši dah života. „Gospod im se izruguje“ (Ps 2:4), jer su mu se podsmijevali; Gospod će te prezreti jer si prezreo Njega u nama. Kada čovjek pljune na nebo, ispljuvak pada na njegovo lice. Uvrede na račun vaših duhovnih liječnika ležat će u prašini s vašim pepelom, ali će na sudu ustati protiv vaših duša. – Thomas Adams 1614.
Stih 2. – „Njegova je volja u Zakonu Gospodnjem.“ U ovom slučaju, „volja“ je ushićenje srca, pri čemu to zadovoljstvo, koje izaziva zakon, ne proizlazi iz toga što zakon nešto obećava, niti iz toga što nečim prijeti, već samo iz ovoga: „zakon je svet, pravedan i dobar.“ To, dakle, nije samo ljubav prema zakonu, već užitak srca koji ni blagostanje, ni nedaće, ni svijet, ni poglavar svijeta ne mogu oteti ili uništiti; jer se pobjedonosno probija kroz siromaštvo, zao glas, križ, smrt i pakao, najsjajnije sijajući usred nevolja. – Martin Luther.
Stih 2. – „Nego uživa u Zakonu Gospodnjem.“ Užitak o kojem govori prorok je jedini užitak koji niti rumeni niti izgleda blijedo; to je zadovoljstvo koje pruža obrok za koji kasnije ne stiže račun; jedini užitak koji se uklapa u rečenicu u bilo kojem gramatičkom vremenu; i poput Eneja Anhiza nosi svoje roditelje na svojim leđima. – Sir Richard Baker.
Stih 2. – „I o njegovom zakonu razmišlja.“ U samome tekstu, u zakonu postoji svijet duhovnosti i svetosti; ako bismo ga proučavali u molitvi i duhu oslanjanja na Boga, pružio bi nam daleko više nego što se čini. Na prvo čitanje ili gledanje, vidimo malo ili ništa. Tako Ilijin sluga nije vidio ništa, pa mu je sedam puta zapovjeđeno da pogleda. Sedmi put sluga reče: „Oblak malen kao ljudski dlan diže se s mora.“ Malo po malo, čitavo nebo bilo je prekriveno oblacima. Tako i vi možete površno gledati Pismo i ne vidjeti ništa; često razmišljajte o njemu i vidjet ćete svjetlost poput svjetlosti sunca. – Joseph Caryl, 1647.

Stih 2. – „I o njegovom Zakonu danju i noću razmišlja.“ – Dobar čovjek to i radi; danju i noću razmišlja o zakonu Božjem. Crkveni službenici udaljavaju obične ljude od ovog blaga, ističući ovu navodnu poteškoću. Oh, Pismo je teško razumjeti, ne zamarajte glavu time, mi ćemo vam reći što Spisi znače. To je kao da kažu: Nebo je blagoslovljeno mjesto, ali je put do njega težak; nemojte se zamarati, nego ćemo mi otići tamo umjesto vas. Na dan velikog suda, kada bi trebali bi biti spašeni po Knjizi; jao! Nemaju Knjigu koja ih može spasiti. Umjesto Pisma, mogu predstaviti likove i slike; to su knjige laika; kao da će im suditi rezbari i slikari, a ne dvanaest apostola. Ne dajte se prevariti na ovaj način; proučavajte evanđelje dok u njemu tražite utjehu. Onaj tko se nada nasljedstvu, najbolje će iskoristiti prijenos. – Thomas Adams.
Stih 2. – „Razmišljati“ se uobičajeno razumije kao raspravljanje, rasprava. Njegovo se značenje uvijek vezuje za upotrebu riječi, kao u psalmu 37:30: „Pravednikova usta govore mudrost.“ Tako Augustin u svom prijevodu koristi termin „cvrkut“; radi se o lijepoj metafori – kao što ptice cvrkuću, tako bi neprekidni razgovor o zakonu Gospodnjem (govor je čovjekova posebnost) trebalo bi biti nešto čime se čovjek bavi. Ja nisam u stanju u potpunosti predstavim značenje i snagu ove riječi. Naime, „razmišljanje“ se najprije sastoji u jednoj namjeri da se promatraju riječi zakona, a potom u uspoređivanju različitih knjiga Pisma. To je vrsta lova koji donosi ushićenje, poput igranja s jelenima u šumi, pri čemu je Bog taj koji nam osigurava jelene i otvara nam njihova tajna skrovišta. Iz ovakvog razmišljanja nastaje čovjek koji je dobro podučen zakonu Gospodnjem i koji govori drugim ljudima. – Martin Luther.
Stih 2. – „O njegovom zakonu danju i noću razmišlja.“ Pobožni čovjek će čitati Riječ preko dana; gledajući Njegova dobra djela, taj čovjek može slaviti svog Oca koji je na nebu; činit će to i noću, kada ga drugi ne vide: danju, da bi pokazao kako nije jedan od onih koji se boje svjetlosti; noću, da bi pokazao da i u sjeni može sijati; danju, jer se tada radi – radite dok je dan; noću, da ga Gospodar, dođe li kao kradljivac u noći, ne zatekne besposlenog. – Sir Richard Baker.
Stih 2. – Nema mi odmora do u kutu, s Knjigom. – Thomas à Kemppis, 1380-1471.
Stih 2. – „Razmišljati.“ Razmišljanje izdvaja i obilježava čovjeka; time se može ispitati njegovo srce – je li dobro ili loše. Dopustite mi da pojasnim: „Jer, on je onakav kako misli“ (Izreke 23:7). Čovjek je onakav kako razmišlja. Razmišljanje je mjerilo za procjenu jednog kršćanina; pokazuje od čega je sačinjen. To je duhovni pokazatelj. Kao što indeks pokazuje čega ima u knjizi, tako razmišljanje pokazuje što je u srcu. – Thomas Watson, Saint’s Spiritual Delight.
Razmišljanje je kao preživanje; njime se slast i hranjiva vrijednost Riječi pretače u srce i život. To je način na koji pobožni ljudi daju plod. Barholomew Ashwood, Heavenly Trade, 1688.
Prirodnjaci uočavaju da održavanje i prilagođavanje tjelesnog života počiva na različitim vrstama sposobnosti, među kojima su: 1. Sposobnost privlačenja – preuzeti i unijeti hranu; 2. Sposobnost zadržavanja – zadržati hranu nakon što je uzeta; 3. Sposobnost usvajanja: pripremiti hranu od različitih sastojaka; 4. Sposobnost rasta. Razmišljanje je sve ovo. Pomaže rasuđivanju, mudrosti i vjeri – da se misli, razlikuje i vrednuje ono što se dobije čitanjem i slušanjem. Pomaže pamćenju da u svoju sigurnu riznicu smjesti dragulje Božanske istine. Razmišljanje ima sposobnost probavljanja, pa istinu pretvara u duhovnu hranu; na kraju, ono pomaže obnovljenom srcu da raste i povećava svoju moć da spoznaje stvari koje nam Bog besplatno daje. – Priređeno; Nathaniel Ranew, 1670.
Stih 3. – „Stablo“ – Postoji stablo koje se može naći samo u dolini rijeke Jordan, koje je odviše lijepo da bi se samo prošlo pokraj njega. To je oleander, koji ima svijetle cvjetove i tamnozelene listove i koji svakom mjestu na kojem raste daje izgled bogatog vrta. Pismo ga rijetko spominje, ako ga uopće i spominje. To bi, međutim, moglo biti stablo zasađeno pokraj voda tekućica, koje u pravo vrijeme donosi svoj rod „i lišće mu nikad ne vene.“ – A. P. Stanley, D. D., u Sinai and Palestine.
Stih 3. „Stablo zasađeno pokraj voda tekućica.“ – Ovo je povezano s načinom sadnje stabala na Bliskom istoku; između redova stabala prave se kanali ispunjeni vodom, čime se drveću, umjetnim putem, osigurava stalan izvor vlage.
Stih 3. – „U pravo vrijeme donosi svoj plod.“ – U ovakvom slučaju, očekivanja nikada nisu iznevjerena. Plod se očekuje, rađa i stiže u vrijeme kada treba stići. Naobrazba o Bogu, kada je vođena Duhom Svetim, koji neće izostati ako se istinski traži, zasigurno će dati plod pravednosti. Onaj koji čita, moli i razmišlja o Bogu uvijek će moći vidjeti djelo koje mu je Bog dao da čini; moć da to učini; vremena, mjesta i prilike da čini stvari kojima će Bog zadobiti najveću slavu, njegova duša najviše blagostanja, a njegov bližnji najviše pouka. – Adam Clarke.
Stih 3. – „U pravo vrijeme.“ Bog nam predaje vremena i stavlja nam ih na raspolaganje. Nastojmo ih što bolje iskoristiti te zajedno s nemoćnima kraj banje u Betezdi, uđemo u vodu kada je anđeli uzburkaju. Ako Crkva pati, vrijeme je za molitvu i učenje; kada Crkva raste, vrijeme je zahvaljivanja. Sada sam na propovijedi – želim čuti što će Bog reći. A sada sam u društvu podučenog i mudrog čovjeka – želim primiti pouku i savjet od njega. U iskušenju sam, što znači da je pravo vrijeme da se oslonim na Gospodina; nalazim se na mjestu koje nosi dostojanstvo i moć – želim sagledati što Bog zahtijeva od mene u takvim okolnostima. Kao što je stablo života donosilo plod svakog mjeseca, tako mudar kršćanin, poput mudrog supruga, svakog mjeseca ima svoja razmišljanja, zahvaljujući čemu daje ploda u pravo vrijeme. John Spencer, Things New and Old, 1658.
Stih 3. – „U pravo vrijeme.“ Oh, zlatna i divljenja vrijedna riječ koja izjavljuje slobodu kršćanske pravednosti. Bezbožnici imaju svoje utvrđene dane, vremena, određene poslove i određena mjesta. Tako ih se čvrsto drže, da od njih ne bi odstupili ni da im bližnji umiru od gladi. Ali, ovaj blagoslovljeni čovjek, slobodan u svako vrijeme, na svakom mjestu, za svaki posao i za svaku osobu služit će ti kad god mu se ukaže prilika za to. Što god da mu dođe do ruku, on će raditi. On nije ni Židov, ni poganin, ni Grk, ni barbar, niti bilo koja druga posebna osoba. On daje ploda u pravo vrijeme, onoliko često koliko Bog ili čovjek zahtijeva, daje njegovo djelo. Zato ni njegovi plodovi ni njegova vremena nemaju ime. – Martin Luther.
Stih 3. – „I lišće mu nikad ne vene.“ Opis ploda dan je prije opisa lišća. Sam Duh Sveti uvijek poučava svakog vjernog propovjednika u crkvi da Božje kraljevstvo nije u riječima, nego u sili (1. Kor 4:20). Ipak, „Isus poče i činiti i naučavati“ (Djela 1:1). Zatim, „koji je bio prorok djelom i riječju silan…“ (Lk 24:19). Zato, neka onaj tko ispovijeda riječ učenja prvo donese rod – ako mu plod nije uvenuo, jer Krist je prokleo smokvu što ne daje ploda. I kao što je rekao Gregory – čovjeku čiji je život prezren sudi njegovo učenje, jer propovijeda drugima, a sam je proklet. – Martin Luther.
Stih 3. – „I lišće mu nikad ne vene.“ Božja su stabla uvijek zelena. Nema te zimske hladnoće koja može uništiti zelenilo toga stabla; uz to, za razliku od zimzelenih stabala u našoj zemlji, ovo stablo uvijek daje roda. – C. H. S.
Stih 3. – „Sve što čini, dobro mu uspijeva.“ Kada je riječ o ovom „uspjehu“, imaj na umu da nije riječ o tjelesnom blagostanju. Riječ je o uspjehu koji je skriven u duhu. Ako nemaš uspjeh koji dolazi kroz vjeru, onda bi na svoje blagostanje trebao bi gledati kao na nevolju. Kao što ogorčeno mrzi ovo lišće i riječ Božju, đavo isto tako mrzi one koji Riječ poučavaju i slušaju i progoni ih, potpomognut silama ovog svijeta. Stoga, čuvši da sve što blagoslovljeni čovjek čini dobro uspijeva, čuo si o najvećem od svih čuda. – Martin Luther.
Stih 3. U jednoj kritičkoj publikaciji se navodi da bi stih „Sve što čini, dobro mu uspijeva“ trebalo glasiti: „Svaki rod koji donese sazrit će“. To ovaj iskaz čini cjelovitim, ali ne postoji u nekim prijevodima i starim verzijama.
Stih 3. (posljednja rečenica). – Vanjsko blagostanje, ako prati blizak hod s Bogom, vrlo je ugodno; tako rezultat, kada dođe nakon računske operacije, mijenja broj iako sam po sebi ne znači ništa.
Stih 4. – „Pljeva.“ Sada bismo opake mogli upoznati s tim da imaju na čemu zahvaliti, iako o tome malo razmišljaju; svetima bi mogli zahvaliti za sve dobro koje uživaju na zemlji te uvidjeti kako je to dobro namijenjeno pravednima, a ne njima, premda uživaju u njemu. Jer, i pljeva, dok je pomiješana sa žitom, uživa pogodnosti koje su namijenjene žitu i bude pažljivo pohranjena u žitnicu; međutim, čim je izdvojena, čim je razdvojena od žita, pljeva bude odbačena i raznesena vjetrom. Tako i opak, dok god su pomiješani sa svetima, dok god i pravedni žive među njima, baštine neke od blagoslova koje je Bog obećao svojima. Ako ih, međutim, pravedni napuste ili budu odvojeni od njih, na grešne iznenada dolazi potop – kao što se to dogodilo svijetu kada se Noa odvojio od njega – ili nesreća u obliku ognja – kao što se to dogodilo sa Sodomom, kada je Lot izašao iz grada. – Sir Richard Baker.
Stih 4. – „Razneseni“ ili odbačeni; na kaldejskom, „vjetrom“, „vihorom“. Henry Ainsworth, 1639.
Ovo pokazuje žestoku buru koja vodi u smrt, buru koja poput vihora odnosi dušu bezbožnika.
Stih 5. – „Zato se opaki neće održati na sudu,“ itd. Ovako možemo razmišljati o tome zašto se bezbožnici ne mogu održati u zajednici s pravednima: pravedni hodaju putem koji Bog poznaje, dok opaki hodaju putem koji Bog uništava. Budući da se ova dva puta nikada ne preklapaju, kako će se sresti ljudi koji hodaju njima? Kako bi bilo jasno da se oni doista ne mogu sresti, prorok je put pravednika obilježio prvom karikom lanca dobrote Božje, a to je poznavanje; put opakih obilježio je posljednjom karikom lanca Božjeg suda, a to je uništenje. Premda se Božji sud i Njegova milost često sreću i stoje blizu jedno drugom, prva karika u lancu Božje milosti se nikada ne sreće s posljednjom karikom u lancu Božjeg suda. Naime, do uništenja ne dolazi dok Bog ne kaže Nescio vos (lat. „Nisam vas poznavao“), a Božje Nescio vos i Božja spoznaja se zasigurno ne mogu sresti. – Sir Richard Baker.
Stih 5. – Prije će irski vjetar donijeti žabu krastaču ili zmiju nego što će nebo donijeti grešnika. – John Trapp.
Stih 6. „Jer, Gospod zna put pravednih, a put opakih propast će.“ Eto kako nas David uči da se užasavamo vanjskih privida uspješnosti i upozorava nas na razna iskušenja i nedaće. Bog ne zna ništa o putu onih koji proklinju put pravednika. To je mudrost križa. Dakle, samo Bog zna put pravednika; on je skriven čak i od njih samih. Jer, Njegova desnica ih vodi na jedan čudesan način; čini da uvide da to nije put osjetila niti put razuma, već samo put vjere; vjere koja vidi u mraku i prozire nevidljivo. – Martin Luther. Stih 6. – „Pravedni“. Oni koji iz svoje nutrine nastoje živjeti ispravno i u kojima prebude Kristova pravednost. – Thomas Wilcocks, 1586.
Na ovoj poveznici nalazi se: Psalam 2 – Pobuna naroda i kraljevanje Mesije
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, studeni 2026.