Davidovo blago – Charles Haddon Spurgeon
Psalam 2
Nećemo mnogo pogriješiti ako ovaj uzvišeni psalam nazovemo PSALMOM MESIJE KNEZA. On nam, kao u čudesnoj viziji, prikazuje pobunu naroda protiv Gospodnjega Pomazanika, čvrstu Božju nakanu da uzvisi svoga Sina i konačnu vlast toga Sina nad svim njegovim neprijateljima. Čitajmo ga očima vjere i gledajmo u njemu, kao u zrcalu, konačnu pobjedu našega Gospodina Isusa Krista nad svim njegovim neprijateljima. Lowth o ovom psalmu kaže:
Predmet je psalma ustoličenje Davida unatoč protivljenju njegovih neprijatelja. David u njemu ima dvostruku ulogu, doslovnu i alegorijsku. Čitamo li psalam najprije imajući pred očima povijesnoga Davida, smisao je očit i sveta ga povijest nedvojbeno potvrđuje. U izrazu je doista neobična žestina, a u slikama uzvišenost. Izričaj je mjestimice prenaglašen, kao da nas namjerno želi uputiti na razmatranje viših i važnijih stvari skrivenih u tekstu. Poslušamo li taj naputak i ponovno promotrimo psalam u svjetlu osobe i djela duhovnoga Davida, pred nama se odmah ukaže veličanstven slijed događaja, a smisao postaje jasniji i uzvišeniji. Boje koje se možda čine previše smionima i jarkima za izraelskoga kralja tako više ne izgledaju kad njima naslikamo Onoga koji je veliko ispunjenje Davidova predlika. Pošto smo pomno promotrili oba predmeta zasebno, pogledajmo ih zajedno. Tada ćemo vidjeti svu ljepotu i veličanstvenost ove očaravajuće pjesme. Razabrat ćemo dva posve različita smisla koja se ipak savršeno slažu i čudesno su slična u svakoj crti i pojedinosti. Podudarnost je tako točna da bi se svaki mogao smatrati izvornikom po kojem je drugi načinjen. Na izričaj neprestano pada novo svjetlo, a misli dobivaju novu težinu i dostojanstvo. Uzdižući se postupno od zemaljskoga k nebeskom, od ljudskih stvari k božanskima, one sa sobom uznose veliku temu, dok je naposljetku ne postave u visinu i sjaj neba.
Podjela
Psalam ćemo najbolje razumjeti promotrimo li ga kao sliku u četiri prizora. U redcima 1–3 narodi bjesne. U redcima 4–6 Gospodin im se s neba podsmjehuje. U redcima 7–9 Sin objavljuje odredbu, a od desetoga retka do kraja kraljevima se savjetuje da se pokore Gospodnjem Pomazaniku. Na takvu podjelu upućuje smisao, a potvrđuje je i pjesnički oblik psalma, koji se prirodno dijeli na četiri kitice od po tri retka.
Izlaganje
1 Zašto se razbjesniše narodi i puci ispraznosti snuju?
2 Digoše se kraljevi zemaljski i vladari se udružiše zajedno protiv GOSPODA i protiv Pomazanika njegova:
3 »Raskinimo sveze njihove i zbacimo sa sebe užad njihovu!«
U prva tri retka opisana je mržnja ljudske naravi prema Kristu Božjemu. Te riječi najbolje tumači apostolska pjesma u Djelima 4,27–28: »Jer udružiše se, uistinu, protiv svetoga sluge tvojega Isusa, koga si pomazao, i Herod i Poncije Pilat, zajedno s poganima i pucima izraelskim, da učine sve što su tvoja ruka i naum tvoj predodredili da se zbude.« Psalam naglo počinje srditim pitanjem. I s pravom! Zar je čudno što prizor stvorenja koja dižu oružje na svoga Boga zaprepašćuje psalmista? Vidimo narode kako bjesne i huče poput mora, kako se komešaju poput nemirnih valova oceana u oluji. Zatim opažamo kako puci u svojim srcima protiv Boga snuju ispraznost. Gdje ima mnogo bijesa, obično ima i ludosti, a ovdje je ima napretek. Zapazite da metež podiže i puk i njegovi vođe, koji raspiruju pobunu.
»Digoše se kraljevi zemaljski.« S tvrdokornom zlobom svrstali su se protiv Boga. Njihov je bijes izrastao iz duboko ukorijenjene mržnje. Odlučno su se postavili protiv Kneza mira. »I vladari se udružiše zajedno.« Ratuju lukavo i promišljeno, kloneći se bezumne naglosti. Služe se svim umijećem kojim raspolažu. Poput faraona, viču: »Hajde, postupimo s njima mudro« (Izl 1,10). O, kad bi ljudi bili upola toliko pomni da mudro služe Bogu koliko su njegovi neprijatelji pomni da lukavo napadaju njegovo kraljevstvo! Grešnici su domišljati, dok su sveti tromi. A što to oni govore? Što znači sav taj metež?
»Raskinimo sveze njihove.« »Budimo slobodni činiti svakojake gadosti. Budimo sami sebi bogovi. Oslobodimo se svih stega.« Kad ih izdajnički prijedlog pobune učini još drskijima, dodaju: »Zbacimo sa sebe«, kao da je to posve lako, »zbacimo sa sebe užad njihovu«. Što? Mislite li, kraljevi, da ste Samsoni i da su sveze Svemogućega pred vama tek svježe vrbove mladice? Sanjate li da ćete Božje zapovijedi i odredbe Svevišnjega raskinuti i uništiti kao da su od kučine? I vi kažete: »Zbacimo sa sebe užad njihovu«? Da! Bilo je vladara koji su tako govorili, a buntovnika na prijestoljima ima i danas. Koliko god bezumna bila odluka da se pobuni protiv Boga, čovjek u njoj ustraje od svoga stvaranja sve do današnjega dana. Slavna Isusova vladavina u posljednje dane dosegnut će svoju puninu nakon strašne borbe koja će potresti narode. Njegov će dolazak biti poput ognja ljevačeva i kao sapun peračā, a dan njegova dolaska gorjet će kao peć (Mal 3,2; 4,1). Zemlja odbija voljeti svojega zakonitog Kralja i drži se vlasti uzurpatora. Strašni sukobi posljednjih dana pokazat će koliko svijet ljubi grijeh i s kakvom moći GOSPOD predaje kraljevstvo svomu Jedinorođencu. Za vrat koji ne poznaje milost Kristov je jaram nepodnošljiv, a spašenom je grešniku blag i lak. Po tome možemo prosuditi sami sebe. Volimo li taj jaram ili ga želimo zbaciti sa sebe?
4 Smije se onaj koji na nebesima stoluje, Gospodin se njima podsmjehuje.
Odvratimo sada pogled od vijećnice opakih i ljudskoga meteža prema skrovitu mjestu veličanstva Svevišnjega. Što kaže Bog? Što će Kralj učiniti s ljudima koji odbacuju njegova jedinorođenoga Sina, baštinika svega?
Zapazite mirno dostojanstvo Svemogućega i prezir koji iskazuje knezovima i njihovim razbješnjelim narodima. Nije se potrudio ustati i zaratiti s njima. Prezire ih i zna koliko su besmisleni, nerazumni i jalovi njihovi pokušaji da mu se suprotstave. Zato im se smije.
5 Tada će im prozboriti u svojemu gnjevu i žestinom ih prestraviti svojom:
6 »Ta ja kralja svojega postavih nad Sionom, svetom gorom svojom.

Zidine su tvoje čvrste, a na tvojim vratima
straža nebeskih ratnika bdije.
Ni duboki ti se temelji pomaknuti neće,
učvršćeni njegovim naumom i ljubavlju.
Neprijatelji ti uzalud spletke kuju,
uzalud bjesne protiv njegova prijestolja,
poput valova što se dižu i ljutito huče,
pa se o obalu razbiju i zamru.
Nakon što im se nasmije, progovorit će. Dovoljan je dah njegovih usana da ih svlada. Upravo kada njihova moć dosegne vrhunac, a bijes im bude najžešći, protiv njih će izići njegova Riječ. A što kaže? Izgovara riječi koje ih silno peku: »Ta ja«, veli, »unatoč vašoj zlobi, unatoč vašim bučnim skupovima, unatoč mudrosti vaših vijećanja i lukavstvu vaših zakonodavaca, ipak postavih kralja svojega na Sionu, svetoj gori svojoj.« Kakav veličanstven usklik! Bog je već učinio ono što neprijatelj pokušava spriječiti. Dok oni kuju naume, on je već presudio. GOSPODNJA se volja izvršava, a ljudska se uzalud ljuti i bjesni. Bog je postavio svojega Pomazanika i ništa mu neće osujetiti nakanu. Osvrnite se na sva stoljeća nevjere. Poslušajte ohole i opore riječi koje su ljudi izgovorili protiv Svevišnjega, čujte kako grme salve zemlje protiv Veličanstva neba i sjetite se da Bog sve to vrijeme govori: »Ta ja kralja svojega postavih nad Sionom, svetom gorom svojom.« Isus ipak kraljuje i već gleda plod muke svoje duše, a »njegovo će kraljevstvo, slobodno od patnje, još doći«, kada preuzme svoju veliku moć i zavlada od Rijeke do nakraj zemlje. Već sada kraljuje na Sionu, a naše radosne usne razglašuju hvalu Knezu mira. Ovdje možda slutimo i veće sukobe, ali možemo biti sigurni da će pobjeda pripasti našemu Gospodinu i Kralju. Slavne pobjede tek dolaze. Molimo te, Gospodine, pohiti da dođu! Sionova je slava i radost što je njegov Kralj u njemu, što ga čuva od neprijatelja i ispunjava dobrima. Isus sjedi na prijestolju milosti i prijestolju moći usred svoje Crkve. U njemu Sion ima najsigurniju zaštitu. Neka se njegovi građani raduju u njemu.
7 Objavljujem odredbu: GOSPOD mi reče: ‘Ti si Sin moj, ja te danas rodih.
8 Išći u mene, i dat ću ti narode u baštinu, i krajeve zemaljske u posjed tebi.
9 Slomit ćeš ih štapom željeznim, razbiti ih kao posudu lončarsku.’«
Psalam ima ponešto od dramskoga oblika. Sada progovara nova osoba. Pogledali smo u vijećnicu opakih i prema Božjem prijestolju, a sada gledamo Pomazanika kako objavljuje svoja vladarska prava i upozorava izdajnike na sudbinu koja ih čeka.
Bog se nasmijao vijećanju i bjesnilu opakih, a sada pred nas izlazi sam Krist Pomazanik, kao uskrsli Otkupitelj. Pavao o njemu govori kao o onome »postavljenu Sinom Božjim, u sili, po Duhu svetosti, uskrsnućem od mrtvih« (Rim 1,4). Gledajući srdita lica pobunjenih kraljeva, Pomazanik kao da kaže: »Ako vas to još nije ušutkalo, objavljujem odredbu.« Ta je odredba u izravnom sukobu s ljudskim naumom. Njome se uspostavlja upravo ona vlast protiv koje narodi bjesne. »Ti si Sin moj.« Kakav uzvišen dokaz slavnoga božanstva našega Emanuela! »Ta kojemu od anđelā ikada reče: Ti si Sin moj, ja te danas rodih?« (Heb 1,5). Kolika je milost imati božanskoga Otkupitelja u kojem počiva naše pouzdanje!
»Ja te danas rodih.« Odnosi li se to na božanstvo našega Gospodina, ne pokušavajmo mu izmjeriti dubinu. Velika je to istina koju valja primiti sa strahopoštovanjem i čuvati od drska ispitivanja. Ako se to odnosi na Jedinorođenca u njegovoj ljudskoj naravi, i tu se radujmo otajstvu i poštujmo njegovu svetost, čuvajući se nametljiva zadiranja u tajne vječnoga Boga. Dovoljno nam je ono što je objavljeno. Mnogi su se izgubili pokušavajući definirati Trojstvo ili razotkriti bit božanstva. Tu su potonuli i veliki brodovi. Što bismo mi na takvu moru sa svojim krhkim čamcima?
»Išći u mene.« Veliki su kraljevi običavali svojim miljenicima dati što god zatraže (vidi Est 5,6 i Mt 14,7). Tako i Isus samo treba zatražiti i primit će. Ovdje izjavljuje da su mu i sami neprijatelji baština. U lice im izriče tu odredbu. »Evo«, kliče Pomazanik držeći visoko u nekoć probodenoj ruci žezlo svoje moći, »dao mi je ovo, pravo da kraljujem i moć da pobijedim.« Da! GOSPOD je svomu Pomazaniku dao željeznu palicu kojom će razbiti pobunjene narode. Uza svu njihovu carsku snagu bit će poput lončarskih posuda koje se lako rasprsnu u krhotine kad je željezna palica u ruci svemogućega Sina Božjega. Tko se ne želi prignuti, mora se slomiti. Lončarsku posudu razbijenu u komade više nije moguće obnoviti. Udari li Isus grešnike, njihova je propast bez nade.
Grešnici, tražite njegovu milost,
jer gnjev njegov podnijeti ne možete.
Pohitite u zaklon njegova križa
i ondje nađite spasenje.
10 Opametite se sada, kraljevi, poučite se, suci zemaljski.
11 Služite GOSPODU sa strahom i radujte se s trepetom.
12 Ljubite Sina da se ne razgnjevi, te ne propadnete na putu kad uskoro plane srdžba njegova. Blaženi svi koji se njemu utječu!
[Prev. nap.: U Varaždinskoj Bibliji »Ljubite Sina« odgovara engleskom »Kiss the Son«, doslovno »Poljubite Sina«. Spurgeon i drugi autori u nastavku tumače sliku poljupca.]
Prizor se ponovno mijenja i savjet se upućuje onima koji su se dogovarali o pobuni. Poziva ih se da poslušaju i da poljupcem iskažu podložnost i ljubav onomu koga su mrzili.
»Opametite se.« Uvijek je mudro biti spreman primiti pouku, osobito kada ona vodi spasenju duše. »Opametite se sada.« Prestanite odgađati i poslušajte što vam govori zdrav razum. Vaš rat ne može uspjeti. Okanite ga se i radosno se pokorite Onomu koji će vas prisiliti da se prignete ako odbijete njegov jaram. O, kako je mudro, beskrajno mudro, biti poslušan Isusu i kako je strašna ludost ostati njegovim neprijateljem!
»Služite GOSPODU sa strahom.« Neka u vašoj službi bude strahopoštovanja i poniznosti. On je velik Bog, a vi ste sićušna stvorenja. Zato se prignite u poniznu štovanju i neka sinovski strah prati svu vašu poslušnost velikom Ocu vjekova. »Radujte se s trepetom.« Kršćaninova radost uvijek mora biti prožeta svetim strahom. To je sveta smjesa ugodna mirisa. Pazimo da na žrtveniku ne palimo ništa drugo. Strah bez radosti je muka, a radost bez svetoga straha bila bi drskost. Zapazite ozbiljnost razloga za pomirenje i poslušnost. Strašno je propasti usred grijeha, na samom putu pobune, a kako bi nas lako njegov gnjev mogao u tren uništiti! Ne treba mu se gnjev užariti sedam puta jače. Tek što se gorivo zapali, i već smo sažeženi. O grešniče, čuvaj se Gospodnjih strahota, jer »naš je Bog oganj koji proždire« (Heb 12,29).
Zapazite blagoslov kojim psalam završava: »Blaženi svi koji se njemu utječu!« Imamo li udjela u tom blaženstvu? Uzdamo li se u njega? Naša vjera može biti tanka poput paukove niti. Ako je stvarna, blaženi smo u svojoj mjeri. Što se više uzdamo, to ćemo punije poznavati to blaženstvo. Zato psalam možemo zaključiti molitvom apostola: »Uvećaj nam vjeru!« (Lk 17,5).
Prvi je psalam sučelio pravednika i grešnika. Drugi sučeljava bučnu neposlušnost bezbožnoga svijeta i sigurno uzvišenje pravednoga Sina Božjega. U prvom smo psalmu vidjeli kako su opaki otpuhnuti poput pljeve, a u drugom gledamo kako se razbijaju poput lončarske posude. U prvom smo gledali pravednika kao stablo zasađeno kraj vodnih tokova. Ovdje promatramo Krista, poglavara pravednih u savezu, koji je uzvišen iznad slike stabla zasađena kraj vodnih tokova. On je postavljen kraljem svih otoka, svi se pogani pred njim klanjaju i ljube prah, a on sam daje blagoslov svima koji se u njega uzdaju. Ta dva psalma zaslužuju našu najdublju pozornost. Oni su zapravo predgovor cijeloj Knjizi psalama, a neki su ih stari pisci spojili u jedan. Ipak su to dva psalma, jer Pavao ovaj naziva drugim psalmom (Dj 13,33). Prvi nam pokazuje kakav je pravednik i kakav mu je usud. Drugi nas uči da su psalmi mesijanski i govore o Kristu, Mesiji Knezu, koji će kraljevati od Rijeke do nakraj zemlje. Uvjereni smo da oba imaju dalekosežan proročki vidik. Razlaganje toga pitanja prepuštamo sposobnijima od sebe.
Dodatna objašnjenja i komentari
Stih 1
»Zašto narodi dižu buku«, bune se ili bjesne? Hebrejski glagol ne izražava unutarnji osjećaj, nego vanjsko komešanje koje ga odaje. Možda upućuje na valjanje i huku mora, čestu sliku narodnoga meteža i u Svetom pismu i u klasičnih pisaca. Prošlo vrijeme glagola (»Zašto su se pobunili?«) odnosi se na metež koji je već počeo, dok buduće vrijeme u sljedećem dijelu retka izražava njegovo trajanje. — J. A. Alexander, D.D., 1850.
»Bune se.« Grčka riječ kojom Pavao to prenosi označuje bijes, oholost i neobuzdanost, kao kad konji ržu i jure u boj. Ἐφρύαξαν, od φρυάσσω, znači frktati ili rzati, a u pravom se smislu odnosi na žestoka konja. Vidi Djela 4,25.
»Ispraznosti.« Za Dioklecijana je iskovana medalja koja je još sačuvana i nosi natpis: »Ime kršćana je zatrto.« U Španjolskoj su podignuta dva spomen-stupa s ovim natpisima. I. »Dioklecijanu Joviju i Maksimijanu Herkuliju, cezarima augustima, jer su proširili Rimsko Carstvo na istoku i zapadu i zatrli ime kršćana koji su državu doveli do propasti.« II. »Dioklecijanu Joviju i Maksimijanu Herkuliju, cezarima augustima, jer su na istoku posvojili Galerija, posvuda dokinuli Kristovo praznovjerje i proširili štovanje bogova.« Kao što je lijepo primijetio jedan noviji pisac: »Pred nama je spomenik koji je poganstvo podiglo nad grobom svoga pobijeđenog neprijatelja. Ali time su puci snovali ispraznost. Kršćanstvo je bilo na pragu svoje konačne i trajne pobjede, a kamen je čuvao grob prazan poput urne koju je Elektra prala suzama. Ni u Španjolskoj ni drugdje nitko ne može pokazati gdje je kršćanstvo pokopano. Takva mjesta nema, jer živi nemaju groba.«
Stihovi 1–4
Herod, ta lisica, kovao je urotu protiv Krista da omete njegovu službu i posredništvo, ali svoj naum nije mogao izvršiti. Tako je uvijek. Zato se kaže: »Zašto pogani snuju ispraznost?« Isprazna je jer ne može uspjeti i jer je njihove ruke ne mogu ostvariti. Isprazna je jer nije bilo istinskoga razloga da takvo što snuju ili čine, a isprazna je i zato što su se uzalud trudili i nisu je mogli ostvariti. Zato slijedi: »Smije se onaj koji na nebesima stoluje, Gospodin se njima podsmjehuje.« Gospodin vidi koliko su ludi, a vidjet će to i ljudi, pa i oni sami. Prorok nam daje lijep opis toga u Izaiji 59,5–6: »tkaju paukovu mrežu […] Njihove mreže neće postat’ odjeća i djelima se svojim oni neće pokriti.« Kao da je rekao: dugo su smišljali i sve vješto složili da love muhe. Iz vlastite su pameti preli tanku nit kao što je pauk prede iz utrobe. Takvo im je tkanje. Ali kad mrežu istkaju, ne mogu je skrojiti ni od nje načiniti haljinu. Hodat će goli i promrzli uza sve svoje predenje i tkanje, uza sve spletke i smicalice. Prva će metla pomesti sve njihove mreže, a i pauke ako se brzo ne sklone. Bog se raduje i uživa kad izjalovi svjetovne mudre izreke i svjetovnu lukavost. — Joseph Caryl, 1647.
Stih 2
Mnoštvo je obavilo svoj dio, a sada na vidjelo izlaze moćnici. — John Trapp.
»Udružiše se protiv Gospodina i protiv njegova Pomazanika.« Zašto su se udružili protiv Gospodina ili protiv njegova Pomazanika? Što su htjeli od njega? Njegova dobra? Sâm ih nije imao, a oni su bili bogatiji od njega. Njegovu slobodu? To ih ne bi zadovoljilo, jer su ga već prije svezali. Htjeli su ga omraziti narodu? Ni to im nije bilo dovoljno, jer su to već bili postigli, sve dotle da su i njegovi učenici pobjegli od njega. Što su onda htjeli? Njegovu krv? Da, »održaše vijećanje protiv Isusa«, kaže Matej, »da ga ubiju« (Mt 27,1). Imali su đavolju nakanu, koju samo smrt može zadovoljiti. Kako to snuju? Kaže da su se o tome posavjetovali. — Henry Smith, 1578.
»Protiv GOSPODA i protiv Pomazanika njegova.« Kakva je čast Davidu što je tako javno združen s GOSPODOM! I što je, upravo zato što je NJEGOV pomazanik, postao predmet mržnje i prezira bezbožnoga svijeta! Ako je baš to silno uvećalo krivnju tih zaslijepljenih pogana i zapečatilo im sudbinu, zacijelo je upravo to više od svega čuvalo Davidov duh mirnim i vedrim, pa i spokojnim i radosnim, uza sve oholo i razmetljivo hvastanje njegovih neprijatelja. Pišući taj psalam, David je bio poput čovjeka u oluji koji čuje samo huku vihora i vidi samo pobješnjele valove što mu sa svih strana prijete propašću. Pa ipak mu je vjera omogućila da kaže: »Puci ispraznosti snuju.« Ne mogu uspjeti. Ne mogu osujetiti nebeske naume. Ne mogu nauditi Gospodnjem Pomazaniku. — David Pitcairn, 1851.
Stih 3
Odlučili su se odati razuzdanosti, bez zakona i straha. Zato blage zakone Kristova kraljevstva kleveću kao okove i debelu užad, znakove ropstva (Jer 27,2.6–7). A što kaže naš Spasitelj? »Jer jaram je moj blag i breme moje lako« (Mt 11,30). To je preporođenu čovjeku onoliko teret koliko su ptici teret krila. Kristov mu zakon više nije poput okova i užeta. On je poput pojasa i podvezica kojima opasuje bokove i ubrzava korak. — John Trapp.
Stih 4
»Onaj koji sjedi na nebesima.« Time se jasno daje do znanja, prvo, da je Gospodin visoko iznad sve njihove zlobe i moći, drugo, da ih sve gleda odozgo i vidi sve njihove spletke i, treće, da je svemoguć te sa svojim neprijateljima može učiniti što želi. »A naš je Bog na nebesima, sve što mu se svidi, učini« (Ps 115,3). — Arthur Jackson, 1643.
»Smije se onaj koji na nebesima stoluje« i tako dalje. Ludosti grešnika s pravom su predmet poruge Božje beskrajne mudrosti i moći. Pothvati Sotonina kraljevstva koji su u našim očima strašni, u njegovima su prezira vrijedni. — Matthew Henry.
»Smije se onaj koji na nebesima stoluje.« Oni se rugaju nama, a Bog se smije njima. Smije se? Na prvi pogled to se čini teškom riječju. Zar su nepravde učinjene njegovim svetima, okrutnost njihovih neprijatelja te poruge i progoni onih koji nas okružuju tek povod za smijeh? Strogi je Katon smatrao da smijeh ne priliči dostojanstvu rimskih konzula. Drugi je knezovima govorio da smijeh umanjuje veličinu državnika. A ovdje se pripisuje Veličanstvu neba? Prorok opisuje Boga prema našoj moći shvaćanja, kao što bismo se i mi, raspoloženi za smijeh, podsmjehnuli uzaludnim pokušajima. Smije se s prezirom, a njegov prezir donosi osvetu. Faraon je mislio da je utapanjem izraelske muške djece našao način da njihovo ime iskorijeni sa zemlje. Ali kad je baš tada njegova vlastita kći na njegovu dvoru Mojsiju, njihovu izbavitelju, pružala kneževski odgoj, zar se Bog nije smijao?
Kratka je radost opakih. Je li Dagon opet podignut na svoje mjesto? Božji će mu osmijeh odrubiti glavu i ruke i ostaviti ga bez razuma da se vodi i bez snage da opstane. O Božjim djelima ne možemo suditi prije petoga čina. Slučaj izvana može izgledati žalostan i beznadan, a jedan mu osmijeh s neba može donijeti blagoslovljen ishod. Dopustio je da mu opljačkaju i opustoše hram te oskvrnu sveto posuđe pijući iz njega na gozbi. Ali zar Božji osmijeh nije učinio da Belšasar uzdrhti pred rukopisom na zidu? O, kakvo li je tek njegovo mrštenje ako su mu osmijesi tako strašni! — Thomas Adams.
Izraz »onaj koji na nebesima stoluje« smjesta nam upravlja misli na Biće beskrajno uzvišeno iznad čovjeka, koji je od zemlje, zemljan. A kada se kaže »ON će se smijati«, ta nam riječ treba dočarati kako su u NJEGOVIM očima posve beznačajni i bezvrijedni najveći savezi kraljeva i naroda i njihove najopsežnije i najodlučnije pripreme da osujete NJEGOVE naume ili naude NJEGOVIM slugama. ON njihove jadne i nemoćne pokušaje gleda bez nemira ili straha. ON se smije njihovoj ludosti i podsmjehuje njihovoj nemoći. Zna kako ih može zdrobiti poput moljca kad god mu je volja ili ih u tren sažeći dahom SVOJIH usta. Kako nam koristi podsjećanje na takve istine! Ah, doista je »ispraznost« kad se zemaljske krhotine bore sa slavnim Veličanstvom neba. — David Pitcairn.
»Gospodin«, hebrejski Adonai, u otajstvenom smislu znači »moji oslonci« ili »oni koji me uzdržavaju«, »moji stupovi«. Naša engleska riječ Lord ima gotovo istu snagu. Nastala je kraćenjem stare saske riječi Llaford ili Hlafford, koja dolazi od Laef, »uzdržavati, okrijepiti, njegovati«. — Henry Ainsworth.
»Onaj koji sjedi na nebesima smijat će im se. Gospodin će im se podsmjehivati.« Ta tautologija, odnosno ponavljanje iste stvari, često je u Pismu i znak je da je stvar čvrsto utvrđena. Tako svjedoči patrijarh Josip, koji je protumačivši faraonove snove rekao: »A što se faraonov san dvaput ponovio, to je zato što je Bog tako naumio; i Bog će to uskoro provesti.« (Post 41,32). Zato se i ovdje ponavljanjem »smijat će im se« i »podsmjehivat će im se« pokazuje da nema mjesta dvojbi i da će se sve to zasigurno zbiti. Milostivi Duh sve to čini radi naše utjehe i ohrabrenja, da ne klonemo pod kušnjom, nego da podignemo glave s posve sigurnom nadom, jer »Onaj koji dolazi doći će, i neće zakasniti« (Heb 10,37). — Martin Luther.
Stih 5
»Prestraviti«, bilo strahotama savjesti, bilo tjelesnim pošastima. Ovako ili onako, naplatit će im sve do posljednjeg novčića, kao što je uvijek činio progoniteljima svoga naroda. — John Trapp.
Stihovi 5 i 9
Bogu je lako uništiti svoje neprijatelje. Pogledajte faraona, njegove mudrace, vojske i konje kako se koprcaju, propadaju i tonu kao olovo u Crvenome moru. Tako je završila jedna od najvećih spletaka ikada skovanih protiv Božjih izabranika. Od trideset rimskih careva, upravitelja pokrajina i drugih visokih dužnosnika koji su se isticali revnošću i ogorčenošću u progonu prvih kršćana, jedan je brzo sišao s uma nakon nekoga strahovitog okrutnog čina, jednoga je ubio vlastiti sin, jedan je oslijepio, jednomu su oči iskočile iz glave, jedan se utopio, jedan je zadavljen, jedan je umro u bijednom sužanjstvu, jedan je pao mrtav na način koji se ne može prepričati, jedan je umro od tako odvratne bolesti da je nekoliko njegovih liječnika pogubljeno jer nisu mogli podnijeti smrad koji mu je ispunjao sobu, dvojica su počinila samoubojstvo, a treći je to pokušao pa je morao pozvati pomoć da dovrši djelo. Petoricu su umorili njihovi vlastiti ljudi ili sluge, još je petorica umrla krajnje bijednom i mučnom smrću, od kojih su neki trpjeli neopisiv splet bolesti, a osmorica su ubijena u boju ili nakon zarobljavanja. Među njima je bio Julijan Apostat. Priča se da je u dane svoje sreće uperio bodež prema nebu prkoseći Sinu Božjemu, kojega je obično zvao Galilejcem. Ali kada je u boju ranjen, vidio je da je s njim svršeno. Zagrabio je svoju zgrušanu krv, bacio je u zrak i uzviknuo: »Pobijedio si, Galilejče!« Voltaire pripovijeda o mukama francuskoga kralja Karla IX., od kojih je krv probijala kroz pore kože toga bijednog vladara nakon okrutnosti i izdaje počinjenih prema hugenotima. — William S. Plummer, D.D., LL.D., 1867.
Stih 6
»Ta ja kralja svojega postavih.« Zapazite sljedeće.
1. Kraljevsku službu i dostojanstvo našega slavnog Otkupitelja. On je Kralj. »na haljini i na bedru bijaše mu ime napisano« (Otk 19,16).
2. Vlast kojom kraljuje. »Moj kralj«, kaže Bog Otac, i ja sam ga postavio odvijeka. »Ta Otac ne sudi nikoga, nego sav sud dade Sinu« (Iv 5,22). Svijet mu osporava vlast, a ja je priznajem. Postavio sam ga i njega »dade kao glavu nad svime u crkvi« (Ef 1,22).
3. Kraljevstvo kojim osobito vlada. Ono je na »Sionu, svetoj gori svojoj«, znamenitom predliku Crkve evanđelja. Hram je bio sagrađen na gori Sionu, pa se ona zato zove svetom gorom. Kristovo je prijestolje u njegovoj Crkvi. Ona je njegovo sjedište i njegovo osobito prebivalište. Zapazite čvrstoću Božje nakane u toj stvari. »Ta ja kralja svojega postavih.« Kakve god spletke protiv toga kovali pakao i zemlja, on kraljuje po odredbi svoga Oca. — Stephen Charnock, 1628.–1680.
»Ta ja KRALJA svojega postavih« i tako dalje. Isus Krist je kralj u trostrukom smislu. Prvo, Kralj svojih neprijatelja. Drugo, Kralj svojih svetih. Treće, Kralj svoga Oca.
Prvo. Krist je Kralj svojih neprijatelja, to jest kraljuje nad njima. Krist je Kralj iznad svih kraljeva. Što su svi moćnici, velikaši i uglednici zemlje Isusu Kristu? Tek mjehurić na vodi. Ako su svi narodi prema Bogu tek kap iz vedra ili prašina na tezulji, kako kaže prorok u Izaiji 40,15, koliko li su tek neznatni zemaljski kraljevi! Štoviše, ljubljeni, Krist Isus uzvišen je i iznad kraljeva i iznad anđela. On je glava anđela, pa je svim anđelima na nebu zapovjeđeno da mu se poklone (Kol 2,12; Heb 1,6). […] On je Kralj nad svim kraljevstvima, svim narodima, svim vladama, svim vlastima i svim pucima (Dn 7,14). […] I sami su pogani dani Kristu, a krajevi zemlje pripali su mu u posjed (Ps 2,8).
Drugo. Isus Krist je Kralj svojih svetih. Kralj je i zlih i dobrih. Nad opakima vlada svojom snagom i moći, a u svetima vlada svojim Duhom i darovima milosti. O, to je Kristovo duhovno kraljevstvo! Tu vlada u srcima svoga naroda, nad njihovom savješću, voljom, osjećajima, prosudbom i razumom. Tu nitko osim Krista nema vlasti. Krist je Kralj naroda i Kralj svetih. Nad prvima vlada, u drugima kraljuje.
Treće. Isus Krist je i Kralj svoga Oca. Tako ga Otac i zove: »Ta ja kralja svojega postavih nad Sionom, svetom gorom svojom.« S pravom je naš Kralj kad je Božji Kralj. Ali možda pitate kako je Krist Kralj svoga Oca. Tako što kraljuje za svoga Oca. Isusu Kristu povjereno je dvostruko Božje kraljevstvo. Prvo je duhovno kraljevstvo u kojem vlada u srcima svoga naroda i tako je Kralj svetih. Drugo je kraljevstvo providnosti kojim upravlja poslovima ovoga svijeta, pa je tako Kralj naroda. — Sažeto prema djelu Christ’s Famous Titles (Slavni Kristovi naslovi) Williama Dyera, 1665.
»Sion.« Ime Sion znači »pogled u daljinu« (speculum). Crkva se naziva »vidikovcem« (specula) jer vjerom gleda Boga i nebeske stvari, to jest gleda izdaleka, i mudro je usmjerena na ono što je gore, a ne na zemaljsko. Taj naziv nosi i zato što u njoj ima pravih promatrača ili vidjelaca i duhovnih stražara. Njihova je služba brinuti se za povjereni im narod i čuvati ga od zamki neprijatelja i grijeha. Na grčkom se zovu biskupi (ἐπίσκοποι), to jest promatrači ili vidioci. Iz istoga ih razloga prema hebrejskom možete zvati Sionjanima ili Sioncima. — Martin Luther.
Stih 7
Rasprava o vječnom sinovstvu našega Gospodina odaje više preuzetne znatiželje nego vjere pune strahopoštovanja. To je pokušaj objašnjavanja ondje gdje je mnogo bolje klanjati se. Mogli bismo navesti suprotstavljena tumačenja ovoga retka, ali se od toga suzdržavamo. To je jedna od najbesplodnijih rasprava kojima su se ikad bavila pera teologa. — C. H. S.
Stih 8
»Išći u mene.« Čini se da je svećeništvo Kristu povjereno upravo tim riječima: »Išći u mene.« Psalam govori o njegovu uvođenju u kraljevsku službu, a apostol to primjenjuje na njegovo svećeništvo, na njegovo poslanje. Obje su službe započele u isto vrijeme, obje su udijeljene i obje potvrđene istom vlašću. Služba traženja počiva na istom autoritetu kao i kraljevska čast. Vladanje je pripadalo njegovoj kraljevskoj službi, a traženje njegovoj svećeničkoj. Nakon uskrsnuća Otac mu daje pravo i zapovijed da traži. — Stephen Charnock.
Kao što slikar gleda osobu čiji portret želi naslikati i povlači crte da joj slika bude što sličnija, tako Bog gleda Krista kao pralik kojemu će suobličiti svetoga u patnji, milosti i slavi, tako da Kristu u svemu pripada prvenstvo. Svaki sveti mora trpjeti jer je Krist trpio. Pod raspetom glavom Krist ne može imati tijelo koje uživa u udobnosti. Pa ipak nitko nikad nije pretrpio, niti bi mogao pretrpjeti, ono što je on podnio. Krist je svet pa će i svaki sveti biti svet, u manjoj mjeri. Lik urezan u glini ne može biti tako precizan kao onaj ugraviran u zlatu. Naša se suobličenost Kristu vidi u tome što se obećanja dana svetima ispunjavaju istim putem molitve kojim su se obećanja dana njemu ispunila na njegove molitve Ocu. »Išći u mene«, kaže Bog svomu Sinu, »i dat ću ti.« A apostol nam kaže: »nemate jer ne išćete« (Jak 4,2). Bog je obećao Kristu potporu u svim njegovim borbama. »Evo sluge mojega koga podupirem« (Iz 42,1). Ipak je molio »snažnim vapajem i suzama« (Heb 5,7) kada su mu noge stajale u sjeni smrti. Obećano mu je potomstvo i pobjeda nad neprijateljima, a ipak za oboje moli. Prema nama Krist djeluje kao Kralj, a prema svomu Ocu kao svećenik. Sve što govori Bogu govori u molitvi i zagovoru. Tako i svete obećanje čini kraljevima nad vlastitim požudama i pobjednicima nad neprijateljima, a pred Bogom ih čini svećenicima koji molitvom ponizno traže velike stvari dane u obećanju. — William Gurnall, 1617.–1679.
U našoj su engleskoj Bibliji dvije riječi osmoga retka tiskane kurzivom. Time je naznačeno da su dodane radi jasnoće smisla, bez izravnoga hebrejskog predloška. Izostavimo li riječi thee (»ti«) i for (»za«), redak će glasiti: »Zatraži od mene i dat ću narode, baštinu tvoju, i posjed tvoj, krajeve zemlje.« To je čitanje svakako bolje. Ono podrazumijeva da je Bog već prethodnom odredbom dodijelio narode u baštinu i zemlju u posjed onomu o kome kaže: »Ti si Sin moj.« A kad Bog kaže »Dat ću« i tako dalje, svomu Pomazaniku daje prije svega obećanje da mu je spreman predati baštinu, čiji su sadržaj i opseg već određeni. Pogani su već bili »baština«, a krajevi zemlje »posjed« koji je Bog naumio dati svomu Pomazaniku. Sada mu kaže »Išći u mene« i obećava da će izvršiti svoju nakanu. To je misao sadržana u riječima teksta. Njezina će nam važnost biti još očitija kad razmotrimo kako se primjenjuje na duhovnoga Davida, pravoga Sina Božjega, »kojega postavi baštinikom svega« (Heb 1,2).
Stih 9
»Palica« u Pismu ima više značenja. Mogla je biti od različitih materijala, prema tome za što je služila. Već se u davnini drvena palica upotrebljavala kao jedna od oznaka kraljevske vlasti pod imenom žezla. Žezlo je postupno dobivalo na važnosti pa se smatralo obilježjem carstva ili vladavine pojedinoga kralja. Zlatno je žezlo označavalo bogatstvo i sjaj. Pravo ili ravno žezlo o kojem čitamo u Psalmu 45,6 izražava pravednost i čestitost, istinu i pravičnost, koje će obilježavati Mesijinu vladavinu nakon uspostave njegova kraljevstva na zemlji. Kad se pak u Otkrivenju 19,15 kaže da će onaj čije se ime zove »Riječ Božja« udariti narode i »vladati nad njima štapom željeznim«, ako palica znači njegovo žezlo, tada »željezo« od kojega je načinjena zacijelo izražava strogost sudova koje će taj svemogući »Kralj kraljeva« izvršiti nad svima koji se opiru njegovoj vlasti. Ipak mi se čini dvojbenim da »željezna palica« simbolizira kraljevsko žezlo Sina Božjega pri njegovu drugom dolasku. Spominje se uz »mač oštar«, što me navodi na mišljenje da je i nju bolje smatrati ratnim oružjem. U svakom slučaju, »željezna palica« iz psalma koji nastojimo protumačiti očito je sredstvo stege i kazne, iako je prikazana u kraljevim rukama. Riječ »palica« često se rabi u tom smislu. Kad se za palicu kojom se kažnjava, obično šibu ili trsku, kaže da je od »željeza«, kao u drugom psalmu, time se samo pokazuje koliko će teška, stroga i djelotvorna biti zaprijećena kazna. Ona će lomiti, a ne tek zadavati modrice. »Slomit ćeš ih štapom željeznim.«
U sljedećem je dijelu retka još potpunije izraženo upravo takvo potpuno razbijanje kakvo se teško može postići ičim osim željeznom palicom: »razbiti ih kao posudu lončarsku.« Potpunost razaranja ipak ovisi o dvjema stvarima. I željezna bi palica mogla nanijeti malo štete kad bi se njome udaralo blago ili kad bi udarala o što tvrdo i čvrsto. No ovdje se pretpostavlja velika sila udarca: »Razbiti ih«. Udara u nešto što će se pokazati krhkim i lomljivim poput »posude lončarske«: »Razbiti ih.« I tu, kao i u drugom pogledu, moramo uvidjeti da su se proročanstva i obećanja ovoga psalma tek vrlo djelomično ispunila u povijesti zemaljskoga Davida. Njihovo pravo ostvarenje i strašno ispunjenje čeka dan kada će duhovni David doći u slavi i veličanstvu kao Kralj Siona, sa željeznom palicom kojom će razbiti velik protukršćanski savez kraljeva i naroda i preuzeti svoju davno obećanu i skupo plaćenu baštinu. A znakovi vremena kao da pokazuju da je Gospodinov dolazak blizu. — David Pitcairn.
Stih 10
»Opametite se sada, kraljevi« i tako dalje. Kao što je Isus Kralj kraljeva i Sudac sudaca, tako je evanđelje učitelj najvećih i najmudrijih. Ako se tko smatra odveć velikim za njegove opomene, Bog će ga učiniti malenim. Ako se smatra odveć mudrim za njegovu pouku, tobožnja će ga mudrost učiniti ludim. Evanđelje pred vladarima zemlje govori uzvišenim i odlučnim glasom. Oni koji ga propovijedaju trebali bi, poput Knoxa i Melvillea, iskazivati čast svojoj službi smionim ukorima i odvažnim riječima, čak i pred samim kraljem. Crkveni je laskavac prikladan tek za pranje lonaca u đavlovoj kuhinji. — C. H. S.¹
¹ U otisnutom izvorniku uz ovu bilješku stoje inicijali G. H. S.
Stih 11
»Služite GOSPODU sa strahom.« Taj strah Božji daje našoj radosti pravu mjeru. Oduzmete li radosti strah, postat će lakomislena i razuzdana. Oduzmete li strahu radost, postat će ropski. — William Bates, D.D., 1625.–1699.
»Služite GOSPODU sa strahom i radujte se s trepetom.« Dvije su vrste služenja i radovanja u Bogu. Prvo je služenje u samouvjerenosti i radovanje u Gospodinu bez straha. To je svojstveno licemjerima, koji su sigurni u sebe, sebi ugađaju i smatraju se korisnim slugama s velikim zaslugama. O njima se kaže: »sudovi tvoji odveć daleko od njega« (Ps 10,5), a poslije i: »Nema straha Božjega pred očima njegovim« (Ps 36,1). Oni stalno čine pravedna djela bez suda i ne dopuštaju Kristu da bude Sudac kojega se svi imaju bojati i pred kojim nijedan živ čovjek nije opravdan. Drugo je služenje sa strahom i radovanje s trepetom. To je svojstveno pravednima, koji uvijek čine pravedna djela i uvijek oboje drže u pravoj mjeri. S jedne strane, nikada nisu bez sudova koji ih zastrašuju i navode da izgube svaku nadu u sebe i u sva svoja djela. S druge strane, nikada nisu bez pravednosti na kojoj počivaju i u kojoj se raduju Božjem milosrđu. Njihovo je cjeloživotno djelo u svemu optuživati sebe i u svemu opravdavati i hvaliti Boga. Tako ispunjavaju riječ Izreka: »Blažen čovjek koji se svagda boji« (Izr 28,14), kao i onu iz Filipljanima 4,4: »Radujte se u Gospodinu svagda!« Tako ih između gornjega i donjega mlinskoga kamena (Pnz 24,6) drobi i ponizuje, a kad se ljuska zdrobi i otpadne, izlaze kao posve čista Kristova pšenica. — Martin Luther.
Strah Božji potiče duhovnu radost. On je jutarnja zvijezda koja najavljuje sunčanu svjetlost utjehe. »hodile u strahu Gospodnjemu te se množile utjehom Duha Svetoga« (Dj 9,31). Bog miješa radost sa strahom da strah ne bi bio ropski. — Thomas Watson, 1660.
Stih 12
»Poljubite.« Poljubac je znak ljubavi među jednakima (Post 33,4; 1 Sam 20,41; Rim 16,16; 1 Kor 16,20), podložnosti onih nižega položaja (1 Sam 10,1) i religioznoga klanjanja u štovatelja (1 Kr 19,18; Job 31,27). — John Richardson, biskup Ardagha, 1655.
»Ljubite Sina da se ne razgnjevi.« Od osobe, Sina, prijeći ćemo na čin (Osculamini, »poljubite Sina«). Vidjet ćemo da je to čin koji su razuzdani ljudi izopačili. Čine ga tjelesni ljudi, čine ga i izdajice, a Juda je poljupcem izdao svojega Učitelja. Pa ipak Bog zapovijeda taj čin i u njemu izražava ljubav. Stoga se ne mora odbaciti sve što je bilo ili može biti zlorabljeno. Kad nešto skrene s pravoga puta, time nije dokinuto. Dobrim stvarima koje su jedni skrenuli na zlu uporabu drugi mogu vratiti njihovu prvotnu dobrotu. Razmotrimo stoga i veličajmo Božju dobrotu. On nas je doveo tako blizu da možemo poljubiti Sina i da je u našoj moći tako izraziti ljubav. U Starom zavjetu ljubav Crkve, pa i u Pjesmi nad pjesmama, nije išla dalje od Osculetur me (»Neka me ljubi poljupcima usta svojih!«, Pj 1,2). Sada nas je u kršćanskoj Crkvi i u pohodu kršćanskoj duši pozvao i osposobio da ga poljubimo, jer je osobno među nama. To nas vodi do usrdna nagovora i poticaja da poljubimo Sina sa svim osjećajima koje u Pismu nalazimo izražene u svetom poljupcu, tom svjedočanstvu prave ljubavi. No da nas nagovor ljubavlju ne bi ostavio bez dovoljno snažna poticaja, sići ćemo s dužnosti na opasnost, od ljubavi k strahu: »da se ne razgnjevi«. Tu ćemo prvo vidjeti da se Bog, koji je ljubav, može razgnjeviti. Zatim, da je taj Bog koji se ovdje gnjevi Sin Božji. Toliko je učinio za nas da se s pravom može razgnjeviti. On je naš Sudac pa se s razlogom trebamo bojati njegova gnjeva. U trećem ćemo dijelu vidjeti kako lako taj gnjev iščezava. Poljubac ga uklanja.
»Poljubite Sina.« To jest, zagrli ga i osloni se na njega na sve ove načine: kao na svoga srodnika i kao na svoga vladara, pri odlasku i pri dolasku, pri pomirenju, u iskrenosti vlastite vjere, u mirnom jedinstvu s Crkvom, u štovanju ljudi i sredstava koje ti šalje. Poljubi ga i ne stidi se što ga ljubiš. To je ono što je zaručnica željela: »poljubila bih te; i nitko me ne bi prezirao« (Pj 8,1; u izvorniku je navedeno 7,1). Ako te preziru jer ljubiš Krista u njegovu evanđelju, sjeti se da je David, kad su ga smatrali nedostojnim zato što je plesao pred Kovčegom, odlučio biti još nedostojniji. Ako te smatraju neozbiljnim jer se guraš na prijepodnevno bogoslužje, budi još neozbiljniji i dođi opet poslijepodne. »Tanto major requies, quanto ab amore Jesu nulla requies.«* »Što se više mučiš ili što te drugi više muče radi Krista, to više mira imaš u Kristu.«
* Grgur.
»Da se ne razgnjevi.« Gnjeva u Bogu nema u smislu strasti koja čovjeka uznemiruje, smućuje i izbacuje iz ravnoteže. Ali u Bogu ima gnjeva u smislu jasna razlučivanja neprijatelja od prijatelja i onoga što njegovoj slavi služi od onoga što joj se protivi. Ukratko, Hilarije je to dobro izrazio: »Poena patientis, ira decernentis«, »Čovjekova je patnja Božji gnjev.« Kad Bog dosudi takve kazne kakve bi dosudio pravedno razgnjevljen kralj, tada se Bog tako gnjevi. Ovdje je naš slučaj teži. Da se taj veliki, svemogući i veličanstveni Bog može razgnjeviti lako je pojmljivo. Ali razgnjeviti se može i Sin kojega moramo poljubiti. U njemu gledamo i Boga i čovjeka, štoviše »crva, a ne čovjeka« (Ps 22,6), koji se može razgnjeviti, i to na našu propast. »Poljubite Sina« i neće se razgnjeviti. Ako je gnjevan, poljubi palicu i neće više biti gnjevan. Ljubi ga da se ne razgnjevi, boj ga se kad je gnjevan. Lako je i spriječiti i izliječiti. U tome je sav balzam ovoga poljupca: sisati duhovno mlijeko s lijeve dojke kao i s desne, nalaziti milosrđe u njegovim sudovima, obnovu u njegovim razaranjima, gozbe u njegovim postovima i radost u njegovu gnjevu. — Iz propovijedi Johna Donnea, D.D., dekana katedrale sv. Pavla, 1621.–1631.
»Poljubite Sina.« Da se pomiriš s Ocem, poljubi Sina. »Neka me ljubi«, molila je Crkva (Pj 1,2). Nastojmo ga i mi poljubiti. Doista, Sin nas mora najprije poljubiti svojim milosrđem da bismo ga mi mogli poljubiti svojom pobožnošću. Gospodine, daj da kroz te uzajamne poljupce i zagrljaje sada prispijemo na punu svadbenu gozbu poslije, kada nebeski zbor, sami glasovi anđela, bude pjevao svadbene pjesme na svadbi Zaručnice Jaganjčeve. — Thomas Adams.
»Ako mu gnjev samo malo plane.« Hebrejski glasi »ako mu nos ili nosnica samo malo plane«. Nosnica, kao tjelesni organ na kojem se gnjev očituje, stoji za sam gnjev. Bljedilo i frktanje nosa znakovi su ljutnje. U našoj engleskoj izreci to take a thing in snuff znači primiti nešto s ljutnjom. — Joseph Caryl.
»Srdžba njegova.« Neizreciv mora biti Božji gnjev kad se posve raspali, kad već i njegova iskra može donijeti propast. — John Newton.
Smjernice za propovjednike
Cijeli psalam
Pokazuje nam narav grijeha i strašne posljedice koje bi nastale kad bi grijeh mogao zavladati.
Stih 1
Ništa nije nerazumnije od bezbožnosti. Važna tema.
Razloge zbog kojih se grešnici bune protiv Boga treba iznijeti, pobiti, oplakati i za njih se pokajati.
Vrhunac očitovanja ljudskoga grijeha u čovjekovoj mržnji prema Posredniku.
Stihovi 1 i 2
Protivljenje evanđelju, nerazumno i nedjelotvorno. Dvije propovijedi Johna Newtona.
Ovi redci pokazuju da je u službi Bogu svako pouzdanje u čovjeka isprazno. Budući da se ljudi protive Kristu, nije dobro polagati pouzdanje u mnoštvo zbog njegove brojnosti, u gorljive zbog njihove revnosti, u moćne zbog njihove potpore ili u mudre zbog njihova savjeta. Svi su oni mnogo češće protiv Krista nego za njega.
Stih 2
Spurgeonove propovijedi, br. 495, »Najveće suđenje u povijesti«.
Stih 3
Pravi razlog protivljenja grešnika Kristovoj istini jest njihova mržnja prema stegama pobožnosti.
Stih 4
Božji podsmijeh pobunjenicima, sada i ubuduće.
Stih 5
Glas gnjeva. Jedna u nizu propovijedi o glasovima božanskih svojstava.
Stih 6
Kristova vrhovna vlast.
1. Protivljenje toj vlasti u riječi »ta« (u engleskom »ipak«).
2. Sigurnost njezina postojanja u riječima »ta ja […] postavih«.
3. Moć koja je održava u riječi »postavih«.
4. Mjesto njezina očitovanja, »Sion, sveta gora moja«.
5. Blagoslovi koji iz nje proizlaze.
Stih 7
Božja odredba o Kristu u vezi s odredbama o izabranju i providnosti. Isusovo sinovstvo.
Ovaj nas redak uči da vjerno objavljujemo i ponizno prisvajamo darove i poziv koje nam je Bog udijelio. — Thomas Wilcocks.
Stih 8
Kristova baština. — William Jay.
Molitva je prijeko potrebna. Isus mora zatražiti.
Stih 9
Propast opakih. Sigurna, nezaustavljiva, strašna, potpuna i nepovratna, »kao posudu lončarsku«.
Valja očekivati uništenje sustava zablude i tlačenja. Evanđelje je željezna palica koja može razbiti obične lonce ljudske izrade.
Stih 10
Prava mudrost, dostojna kraljeva i sudaca, leži u poslušnosti Kristu.
Evanđelje je škola onima koji žele naučiti dobro vladati i suditi. Mogu razmotriti njegova načela, uzor koji daje, njegov duh i drugo.
Stih 11
Istodobno iskustvo radosti i straha. Pogledajte primjer žena koje se vraćaju s groba (Mt 28,8). To može postati vrlo utješna tema ako Duh Sveti usmjeri propovjednikove misli.
Istinska pobožnost sjedinjuje mnoge vrline i osjećaje.
Stih 12
Usrdan poziv.
1. Zapovijed.
2. Razlog.
3. Blagoslov poslušnima.
Spurgeonove propovijedi, br. 260.
Završni dio retka. Narav, predmet i blaženstvo spasonosne vjere.
Na ovoj poveznici nalazi se: Psalam 3 – Pouzdanje u Boga usred nevolje
Autor izvornika — Charles Haddon Spurgeon, The Treasury of David.
Hrvatski prijevod izrađen je s engleskog izvornika pomoću generativne umjetne inteligencije, prema prevoditeljskim i uredničkim smjernicama projekta Potraga za Bogom.
Biblijski navodi prema Varaždinskoj Bibliji.
Urednička priprema i objava — Branko Gotovac, 2026.