Autor: Alfred Edersheim
Alfred Edersheim (1825. – 1889.) bio je ugledni anglikanski bibličar i teolog židovskog podrijetla, najpoznatiji po svojim detaljnim istraživanjima Judaizma prvog stoljeća nove ere i njegova odnosa s ranim kršćanstvom. Rođen je u Beču u imućnoj židovskoj obitelji, a tokom života se obratio na kršćanstvo, postavši jedan od najutjecajnijih autora koji su zapadnom svijetu približili povijesni i kulturni kontekst Isusova života.
Alfred Edersheim rođen je 7. ožujka 1825. u Beču, Austrija. Studirao je na Sveučilištu u Beču. Tijekom boravka u Pešti (Mađarska) susreo se s prezbiterijanskim misionarima i prešao na kršćanstvo. Školovao se u Edinburghu, postao prezbiterijanski pastor, a kasnije je zaređen u Anglikanskoj crkvi te je predavao na Sveučilištu u Oxfordu.
Preminuo je 16. ožujka 1889. u Mentonu, Francuska.
Najvažnija Edersheimova djela i danas su iznimno cijenjena zbog opsežnog korištenja židovskih izvora (poput Talmuda i Midraša) kako bi se rasvijetlili novozavjetni tekstovi.
The Life and Times of Jesus the Messiah (1883.): je njegovo kapitalno djelo (magnum opus) koje detaljno opisuje Isusov život kroz prizmu židovskih običaja, zakona i društva tog vremena.
The Temple: Its Ministry and Services (1874.): je detaljan prikaz jeruzalemskog Hrama, svećeničkih službi, blagdana i rituala u doba Isusa Krista.
Sketches of Jewish Social Life (1876.): Knjiga koja opisuje svakodnevni život, odgoj, običaje i društvenu strukturu Židova u prvom stoljeću.
Bible History: Old Testament: Opsežan serijal u nekoliko svezaka koji kronološki prati i tumači povijest Starog zavjeta.
Opsežan rad Alfreda Edersheima ostaje temeljni izvor za teologe, povjesničare i sve koji žele razumjeti židovske korijene kršćanstva.
Hram – Služba i Služenje
Uvod
Ono što želim postići sa ovom knjigom je da čitatelja odvedem devetnaest stoljeća unatrag i da mu pokažem Jeruzalem onakav kakav je bio, kada je naš Gospodin hodao njegovim ulicama, njegovim Svetištem, kada je On podučavao po njegovim trijemovima i dvorištima; da napravim portret, ne samo izgleda i strukture Hrama, već i da opišem propise Hrama i njegove obožavatelje, službu njegovog sveštenstva, kao i obrede tokom služenja. Nadam se da ću na taj način ne samo ilustrirati temu, koja je već sama po sebi izuzetno zanimljiva jednom proučavatelju Biblije, nego da ću, prije svega, oslikati jedan njen jako bitan aspekt – religiozni život u vremenu u kojem je naš blagoslovljeni Gospodin hodao zemljom, okolnosti pod kojima je podučavao, religiozne prakse kojima je bio okružen, a čije značenje je, u njihovom istinskom smislu, On došao da ispuni.
Može se reći da su Hram i služenja unutar Hrama bili sastavni dio života i djelovanja Isusa Krista, Njegovog naučavanja, kao i života i djelovanja Njegovih apostola. Ono što je tako blisko povezano s Njim mora biti dio našeg najdubljeg zanimanja. Naša je želja da možemo ući u Jeruzalem kao dio Njegove povorke, zajedno s onima koji su, u tu Nedjelju Palme, vikali: „Hosana, Sinu Davidovom“; da vidimo te ulice i građevine; da znamo kako je tačno izgledao Hram i da prođemo njegovim kapijama, uzduž njegovih trijemova, dvorištima i odajama; da u duhu prisustvujemo služenjima; da budemo svjedoci jutarnjeg i večernjeg prinošenja; da budemo dio tog mnoštva ljudi koji obožavaju o velikim blagdanima; da stojimo pored onih koji dragovoljno prinose žrtve ili iščekuju očišćenje koje će ih obnoviti kako bi mogli da pristupe Svetištu. Želimo da pred sobom vidimo te obrede, onakvim kakvi su oni zaista bili – da čujemo hramsku muziku, da spoznamo Psalme koje su pjevali, molitve koje su prinosili, dužnosti svećenika, žrtveno obožavanje koje su prakticirali, stavove onih koji su obožavali – ukratko, sve one detalje koji zajedno čine mogućim da nam te scene ožive pred očima, kao da smo uistinu njihov dio. Jer usred svega toga, mi iznova vidimo tu predivnu Osobu, Onoga čije je prisustvo taj Dom ispunjavalo slavom.
Novi zavjet nas prenosi u gotovo svaku od scena opisanih u ovoj knjizi. Česte su reference na njih, koje služe kao ilustracije. Vidimo Ivanovog oca kako obavlja službu paljenja kada; vidimo Djevicu-Majku koja, po očišćenju, predstavlja svog Prvorođenog; dječaka Isusa među rabinima; Učitelja kako podučava na trijemovima Hrama, sjedi u Riznici, prisustvuje različitim blagdanima, potvrđuje očišćenje upućujući iscijeljenog gubavca svećeniku i, iznad svega, kako u vrijeme Blagdana Sjenica, On sam primjenjuje značajne obrede Svetišta.
Nastavljajući dalje, svjedoci smo rođenja Crkve o Pedesetnici; uočavamo česte ilustracije duhovnih istina pomoću hramskih scena – u pisanju apostola, a naročito u Knjizi Otkrivenja, koja je puna slika preuzetih iz scena koje su se odvijale u Hramu; i dalje iščekujemo ispunjenje jedne još neispunjene tipologije – Blagdana Sjenica, kao velikog blagdana žetve same Crkve.
Fokusiram, dakle, trajni interes kršćanina na pozadinu, na postavke povijesne pozornice, jer ona zauzima važno mjesto u mom umu. Istovremeno, imajući u vidu prirodu teme, nadam se da će ova knjiga postići još jedan plemeniti cilj. Mada nije zamišljena da bude Priručnik iz Biblijskih starina, niti traktat o Starozavjetnim pred-slikama, ove teme jesu često njen dio. Međutim, razumijevanje predivnog hramskog obreda, u svim njegovim detaljima, podrazumijeva više od pukog povijesnog zanimanja. Zaista smo njime fascinirani; ponovo proživljavamo – ako ne period Izraelove slave, onda period prošlosti Izraela koji je od našeg najdubljeg interesa; u stanju smo da na jedan živi način sebi predstavimo šta je i kakav je Hram zapravo bio, prije nego što su služenja unutar njega zauvijek prestala. Štoviše, sežući u daleku prošlost, kroz vrijeme proroka i kraljeva, pa sve do prvobitnog otkrivenja Jahve Gospoda usred zastrašujućeg Sinaja, do naših najsvetijih sjećanja, u stanju smo da vidimo kako se usred tih obreda i tipova rađa religiozni život naroda Božjeg; ovdje ga vidimo u potpunosti razvijenog, i to obasjanog Prisutnošću Onoga na koga su svi ti rituali i sva tipologija upućivala.
Ne bavim se time da li su i kada kasnije židovske prakse iskrivile izvornu namjeru i suštinsko značenje Božjih uredbi. To nadilazi cilj koji želim ovdje postići. U svakom slučaju, točno upoznavanje sa žrtvenim sistemom Kristovog vremena ne samo što može ispraviti greške, nego i baca svježe i živo svjetlo na Božanske uredbe i utiče na naše razumijevanje toga šta su levitske uredbe zapravo bile i čemu je trebalo da nas nauče. Ovako formuliran cilj ove knjige istovremeno ukazuje i na poteškoće. Iako postoji obilje materijala za ovakav rad, iako su ti materijali često rasuti, ipak su dostupni. Da i ne govorim o suvremenim zapisima, kao što su Josipovi i Filovi, i referencama u samom Novom zavjetu; Mišna[1] sadrži obilje vjerodostojnih tradicija koje se protežu ne samo do vremena Hrama, već i do dana Isusa Krista. To je izvor informacija na koji sam se uglavnom oslanjao, razumije se, uz sam Stari zavjet.
Dok sam odatle crpio materijal iz prve ruke, usput sam se sa zahvalnošću služio svakom vrstom pomoći koja mi je bila raspoloživa. Ovde u prvom redu mislim na pisanja Mojsija van Mejmona (Moses ben Maimon; na engleskom govornom poodručju poznata kao Maimonides), i to ne samo zbog njegovog izuzetnog autoriteta među Židovima, već i zato što ga njegovo izvrsno poznavanje ovih tema, kao i njegov oštar i suptilan intelekt preporučuju za takvu poziciju. Zatim dolaze brojni radovi na latinskom i njemačkom na temu biblijske antike (Starozavjetna vremena); radovi u oblasti Tipologije – znanstveni i popularni; traktati o životu i vremenima našeg Gospodina; povijest židovskog naroda ili Judaizma; komentari na dijelove iz Starog i Novog zavjeta koji su od značaja za ove teme; brojni napisi o bitnim detaljima. U izučavanju drevnog Jeruzalema, koristio sam se i radovima novijih istraživača, počev od Robinzona i Barklija, pa sve do studija objavljenih pod pokroviteljstvom Fonda za palestinska istraživanja (Palestine Exploration Fund).
Puno dugujem enciklopedijama Vinera, Hercoga, Erša i Grubera, kao i Kitoa (treće izdanje). Poslednji od navedenih radova posebno me zadužio serijom članaka na židovske teme (tako ih ja nazivam), koji su napisani na originalan način i sa svom kompetencijom. Kao što će se vidjeti u tekstu, moje se mišljenje često razlikuje u odnosu na navedenog autora; svejedno, zbog iscrpnosti i umijeća s kojom su ove teme tretirane, članci su od velike koristi. Lajtfutove Horae Hebraicae et Talmudicae poznate su svakom istraživaču. To verovatno nije slučaj s njegovim manje poznatim radom De Ministerio Templi. Naslov i mnoge od tema slične su onima kojima se bavi ova knjiga. Ipak, dobro obaviješten čitalac odmah će uočiti da su plan i izrada prilično drugačiji, iako mi je taj rad bio od velike pomoći. Ovdje ne smjem da ispustim sljedeća imena: Relandus, Baksfort, Oto, Šotgen, Mojšen, Gudvim, Hotinger, Vagensejl i Lundius; a kada je reč o modernim autorima: Bar, Keil, Kurtz, de Vete, Salšuc, Zunz, Jost, Gajger, Hercfeld, Frac; mogao bih reći da sam se tim radovima konstantno služio. Konsultovao sam još puno drugih izvora; neki od njih navedeni su u fusnotama, dok za druge i nema referenci, jer iz njih nije preuziman materijal, niti su nešto dodali našem znanju.
Uopšteno, trebalo bi da pojasnim, rukovodio sam se principom davanja što je moguće manje referenci. Lako ih je moglo biti beskrajno mnogo. Nastojao sam, međutim, da ne zatrpavam stranice nizovima autoriteta, koji često samo daju privid učenosti; s jedne strane, a istraživačima takve reference nisu ni potrebne, dok s druge, mogu ometati popularnu upotrebu ovakvog rada. Iz istog razloga izbjegao sam korištenje hebrejskih i grčkih slova. Štampanje određenog izraza hebrejskim slovima istraživačima nije neophodno, a običnog čitaoca zbunjuje i navodi na to da ga jednostavno preskoči, ne opažajući ga i ne upoznavajući se s njim.
Iako je ova knjiga proizvod dugogodišnjih izučavanja, tokom samog njenog sastavljanja nisam smatrao napornim ili dosadnim upoređivanje rezultata mojih istraživanja sa onim do čega su došli autori čijim sam se radovima koristio. Toliko o temi knjige. Što se tiče njene forme, teme kojima se bavi ne moraju jednako da zanimaju sve čitaoce[2]; jednima će izgledati kao previše detaljno, a drugima kao nedovoljno obrađene; primedbi može biti povodom interpretacije tipova, pa čak i povodom općeg pogleda na Stari zavet. Imao sam za cilj da ova knjiga u najvećoj mogućoj mjeri bude zaokružena i od opće koristi, kao i da jasno iskaže moja uverenja u pogledu značenja Starog zavjeta.
Htio bih da budem posebno jasan u vezi s jednom stvari. Po završetku svih ovih studija, ponizno i sa zahvalnošću u srcu, želim reći da su one, korak po korak, učvršćivale moju vjeru u Krista; radeći na njima, produbljivalo se moje uvjerenje da Krist uistinu jest „svršetak pravednosti koja dolazi od Zakona“, da su sve uredbe Starog zavjeta vodile ka Njemu, te da samo u Njemu izraelski narod i povijest imaju svoje značenje. Posmatrano u tom svjetlu, hramsko Bogoslužje nije neki čudan, izolovani ritual za čijim porijeklom moramo tragati među okolnim narodima ili u prirodnim tendencijama rane povijesti čovječanstva. Sve, naime, postaje jedna povezana cjelina – služenje u Hramu samim dizajnom i praktičnim sprovođenjem još čvršće dokazuje Božje autorstvo – čiji delovi odgovaraju jedan drugom, a svaki ponaosob i svi zajedno jasno i nedvosmisleno upućuju na Njega u kome se očituje punina Božije ljubavi i ostvaruju naumi u pogledu svijeta. Dvije dispenzacije su suštinski jedna dispenzacija; Javhe, Bog Izraelov istovremeno je Bog i Otac našeg Gospoda i Spasitelja Isusa Krista – Novum Testamentum in Vetere latete; Vestus in Novo patet.
Alfred Edersheim – Heniach, Bournemouth, 1. kolovoz, 1874.
[1] Sasvim drugačija procjena mogla bi se iznijeti u pogledu Gemare (općenito, ona se može opisati kao dvostruki ili dvostrani komentar – jeruzalemska i babilonska Gemara – na Mišnu), što zbog njenog znatno kasnijeg nastanka, što zbog veoma čudnih i heterogenih mješavina koje se mogu naći u brojnim svicima Talmuda. U vrijeme sastavljanja Gemare, Judaizam je već bio okoštao; vjerodostojnost tradicije već je bila uveliko umanjena ne samo protokom vremena, nego i uslijed dogmatskih naklonjenosti i predrasuda, kao i nimalo neprirodnom težnjom da se novijim pogledima, praksama i molitvama da prednost u odnosu na one iz vremena Hrama. U svom najvećem dijelu, spis ima isti ton kao i Mišna – to je jako važan element u istočnim tradicijama, gdje su, da se tako izrazimo, boje jako postojane: moderna arapska mjesta i lokaliteti do danas zadržavaju originalna palestinska imena, a ne novija grčka ili rimska, koja su im dali kasniji osvajači.
[2] Recimo, poglavlja 1 i 2, u kojima je dat opis drevnog Jeruzalema, kao i strukture i uređenja Hrama, mogu biti nezanimljiva nekim čitaocima; ipak, ona nisu mogla biti izostavljena, niti se taj sadržaj mogao naći u nekom drugom dijelu knjige. Oni koje ova tema ne privlači mogu početi da čitaju knjigu od treće glave.
Nastavak se nalazi na: OVOJ POVEZNICI
Prijevod i obrada: Branko Gotovac