GLAVA 1
Kad se Isus približi i ugleda grad, zaplaka nad njim.
(Luka 19:41)
Privlačnost Jeruzalema
U svakom vremenu, sjećanje na Jeruzalem uzburka najdublja osjećanja. Židovi, Kršćani i Muhamedanci okreću mu se s ljubavlju i strahopoštavnjem. Čini se kao da bi ga svaki od njih mogao nazvati svojim „srećnim domom“ ili „najdražim imenom“. Naime, naša najsvetija sjećanja na prošlost i naše najsretnije nade za budućnost povezane su s „gradom našeg Boga“. Iz puno odlomaka u Starom zavjetu, a posebno iz Knjige Psalama, poznato nam je s kakvom žarkom žudnjom su izgnanici iz Palestine gledali prema Jeruzalemu; tokom dugih stoljeća rasijanja i okrutnog progona, sve do danas, iste težnje prožimale su gotovo svaku službu u sinagogi, najgorljivije u Pashalnoj noći, koja je za nas zauvijek povezana sa smrću našeg Spasitelja. Tamošnje prisustvo „Čežnje svih naroda“ oduvijek je obasjavalo Jeruzalem i Hram svetom svjetlošću, ispunjavajući proroštvo: „I mnogi će narodi doći i reći: ‘Dođite, popnimo se na goru Gospodnju, u Dom Boga Jakovljeva, da nas pouči svojim putevima i da hodimo njegovim stazama.’ Jer će iz Siona Zakon izaći, i iz Jerusalima reč Gospodnja“ (Izaija 2:3). Njegove noge utabale su prometne ulice Jeruzalema i sjenovite obronke Maslinske gore; Njegovo lice „ispunjavalo je slavom“ Hram i službe u njemu; Njegova ličnost davala je smisao zemlji i narodu; smrt kojom je umro u Jeruzalemu učinjena je na život svim narodima. Ove činjenice nikada ne mogu postati prošlost – one su zauvijek sadašnjost; zbog naše vjere, ali i zbog naše nade; jer, On će doći na isti način na koji su ga ljudi iz Galileje vidjeli da s Maslinske gore odlazi na nebo.
Drevna sjećanja
Naša sjećanja na Jeruzalem protežu se i dalje od ovih scena. Čitamo o dalekoj prošlosti, o Melkisedeku, prototipu svećenika-kralja Salema, koji je izašao da se sretne s Abrahamom, praocem židovskog naroda, blagoslovivši ga. Malo kasnije, taj isti Abraham, krenuo je iz Hebrona na svoje tužno putovanje – da žrtvuje svog jedinog sina. Nekoliko milja južno od grada, put kojim je išao uspinje se do vrha proplanka koji štrči nad dolinom Kedrona. Sa tog mjesta, kroz klisuru koju je na svom toku usjekao Kedron, ugledao je brdo. Bila je to Morija, gora na kojoj je trebalo da žrtvuje Izaka. Tu je Solomon kasnije podigao Hram. Nad Morijom je David vidio ruku anđela zatirača; vjerojatno tik iznad mjesta sa kojeg se, kasnije, svakodnevno podizao dim žrtava paljenica koje su prinošene na velikom oltaru. Na suprotnoj strani, na brdu Sion, koje samo jaruga dijeli od Morije, nalazio se Davidov grad i njegova palaća, a u neposrednoj blizini Hrama – Davidova kula. Nakon ovog perioda, pred našim očima razmotava se prava povijesna panorama. U nizu povijesnih događaja koji se smjenjuju konstanta je jedino Jeruzalem, koji ostaje centar interesovanja i privlačenja, dok ne stignemo do Prisustva koje je Jeruzalem, i napušten, činilo da bude „Hefciba“, „Omiljena“, „Udata“ (Izaija 62:4).
Porijeklo imena
Rabini imaju zanimljiv pogled na porijeklo imena Jeruzalem, za koje se uobičajeno smatra da znači „temelj“, „prebivalište“ ili „baština mira“. Smatraju ga složenicom koju sačinjavaju imenice Jireh i Shalem i tvrde da ga je Avram nazvao Jehovah-Jireh (Jahve će providjeti, Jahve će se pobrinuti), dok ga je Šem nazvao Shalem; Bog je, pak, kombinirao dva imena u jedno: Jireh-Shalem, Jerushalaim ili Jeruzalem. Svakako da ima nečeg neobičnog u izboru Palestine za zemlju izabranog naroda i Jeruzalema za glavni grad te zemlje. Politički značaj zemlje se mora procjenjivati na osnovu njenog položaja, prije nego na bazi njene veličine. Kako se nalazi na pola puta između istoka i zapada, te između dvije vojno moćne monarhije, najprije između Egipta i Asirije, a kasnije između Rima i Istoka, prirodno je postala bojno polje naroda i raskrsnica svjetova. Kada je riječ o Jeruzalemu, njegov je položaj posve jedinstven. Kako se nalazi nekih 2.610 stopa (oko 800 metara) iznad nivoa mora, njegova klima je zdravija, ujednačenija i umjerenija nego u bilo kom drugom dijelu zemlje. S vrha Maslinske gore pruža se pogled bez premca na neke od najzanimljivijih lokaliteta u zemlji. Na istoku, oko luta preko jerihonske ravnice, oivičene krivudavim tokom rijeke Jordan i jednoličnim sivilom Mrtvog mora, dok se naposljetku ne zaustavi na Pisgi, te moapskim i amonskim planinama. Na jugu, pogled se pruža i dalje od „kraljevskih vrtova“, sve do sivih vrtova „brdovite Judeje“. Zapadno, pogled bi zastao na gorama beterskim (Pjesma nad pjesmama 2:17), dok sumaglica na horizontu označava granicu Velikog mora. Na sjeveru, u vidokrugu su poznati lokaliteti poput Micpe, Givona, Ajalona, Mikmaša, Rame i Anatota. Ali, iznad svega, tu u podnožju, leži Sveti grad, u svoj svojoj veličanstvenosti, poput mlade koja se dotjerala za svog mladoženju.
Položaj Jeruzalema
„Prekrasna visina, radost zemlji svoj – Gora Sion na sjevernim stranama, grad velikoga kralja … Obiđite Sion i okružite ga, prebrojte mu tornjeve! Obratite pažnju na opkope njegove, prođite kroz palaće njegove.“ Ako se ovako nešto o Jeruzalemu moglo reći u skromnim danima monarhije (Psalam 48:2, 12-13), nema sumnje da je to bila istina u vrijeme kada je Isus pohodio grad, nakon što ga je Herod Veliki ukrasio svim njegovim sjajem. Dok su gomile hodočasnika o velikim blagdanima pristizale u grad, mora da su bili zaneseni prizorom ljepote koji se pružao pred njima. Ne samo sjećanja na prošlost, ili svete asocijacije povezane sa sadašnjošću, već i sama veličanstvenost scene koja se ukazivala pred njima pretvarala je njihovo divljenje u oduševljenje. Jer, Jeruzalem je bio grad palaća, grad s više prava na prijesto nego bilo koji drugi. Smješten na uzvišici koja nadvisuje neposredno okruženje, samo s jedne strane nije bio odvojen i izoliran dubokim dolinama, ostavljajući dojam jedne ogromne prirodne tvrđave. Svuda uokolo, s tri strane, poput nekakve prirodne ograde, prostirale su se duboke uvale doline Hinom i Crne doline ili Kedrona; one su se spajale na južnoj strani grada, u jednom tako oštrom padu da je točka njihovog stapanja čak 670 stopa (oko 200 metara) niže u odnosu na mjesto odakle počinju da se formiraju.
Samo na svojoj severozapadnoj strani grad je bio direktno povezan s tlom. Da bi još više ličio na niz otočnih-utvrda, duboka prirodna klisura – Tiropoeon – presjeca ga sa sjeverne i južne strane točno po sredini, naglo skrećući na zapad, odvajajući Sion od brda Akra. Na sličan način Akra je odvojena od Morije, koja je, pak, umjetno stvorenom dolinom odvojena od Bezete, odnosno Novog grada. Štrčeći nad okružujućim uvalama, podiže se grad mramornih, cedrovinom pokrivenih palaća. Uz tu središnju klisuru, čitavom nizijom i na padinama okružujućih brda, smješten je grad sa svojim prometnim ulicama, pijacama i trgovinama. Usamljena, izdvojena u svoj svojoj veličanstvenosti, stajala je gora na kojoj se nalazio Hram. Sa svojim terasama i trijemovima, uzdignuta visoko iznad grada, s lavirintom mramorom zasvođenih dvorišta, krovom od cedrovine i bogato ukrašen, sam Hram, sa svom tom količinom snežnobijelog mramora i zlata, obasjan suncem, uočljivo se izdvajao u odnosu na zeleno okruženje Maslinske gore.
Nema Židova koji je, tokom svih svojih lutanja, mogao vidjeti grad nalik svom Jeruzalemu. Čak ni Antiohija u Aziji, pa ni sam carski Rim nisu mogli nadmašiti njegovu arhitektonsku izuzetnost. Isto tako, ni u dalekoj prošlosti ni u moderno vrijeme nije bilo svetinje koja bi se, po položaju ili ljepoti, mogla izjednačiti s Hramom; nema blagdanskih povorki poput mase ispunjene radošću, tih stotina tisuća ljudi koji se gužvaju, slaveći i zahvaljujući, dok idu prema gradu u Pashalno veče. Ništa čudno da je sa usana tih hodočasnika dolazila ovakva pjesma:
Noge naše stoje na dverima tvojim, Jeruzaleme! Jeruzalem je sagrađen kao grad koji je saliven u jedno.
(Psalam 122:2-3)
S koje god strane da je hodočasnik prilazio gradu, njegov prvi dojam je morao biti svečarski i dubok. Posebno iznenađenje čekalo je, međutim, one koji su u grad dolazili bilo iz Jerihona bilo iz Galileje, dobro poznatim putem koji vodi preko Maslinske gore. Ako gradu priđu s juga, idući obodima kraljevskog Betlehema, ili sa zapada, spuštajući se niz visove Bet-horona, ili sa sjevera, putujući Efraimovim gorjem, on bi im se, isprva nejasno, ukazao iz sivkaste daljine; lagano se približavajući, počeli bi da opažaju konture grada.
Sasvim je drugačiji prilaz sa istočne strane. Nakon samo jednog skretanja, grad koji je do tada bio potpuno van vidokruga, odjednom i naglo, postao bi sasvim vidljiv, pogled na njega pucao bi izbliza, na najuočljiviji mogući način. Tim putem je Isus trijumfalno ušao u grad iz Betanije, u nedjelji Svog stradanja. Od „kuće datula“, širok, kameniti put vodi oko Maslinske gore. Tim putem ga je pratilo mnoštvo iz Betanije, tu mu je u susret izašla hvalama ispunjena masa iz grada Jeruzalema. Došli su do tog njima dobro poznatog maslinjaka. Činilo se da je i sam maslinjak dio grada, odvajajući ga od pustinje koja se prostire ka Jordanu i Mrtvom moru.
Maslinska gora
Razdaljina od uzvišice na kojoj se nalazio Hram do zapadnog podnožja Maslinske gore nije bila veća od 100 do 200 jardi (otprilike 100-200 metara), mada je, razumije se, udaljenost do samog vrha bila veća – recimo, pola milje. Najkraćom putanjom, razdaljina od kapije grada do najvišeg vrha iznosila[1] je samo 918 jardi.
Maslinska gora je uvijek bila zelena, čak i u najranije proljeće ili tokom sušnog ljeta – najsvježija, najprijatnija i najsjenovitija šetnja oko Jeruzalema. Čitav put nalazio se u sjenci Hrama i njegovog brda, a svuda po njemu, rasuto lišće formiralo je luksuzni baldahin. Put nije vodio kroz vrtove u zapadnjačkom smislu te riječi, još manje kroz voćnjake; zahvaljujući neobičnim klimatskim uvjetima, priroda na tom mjestu posvuda razbacuje cvijeće, sadi vrtove, vrtovi potom prerastaju u voćnjake, a ovi se stapaju s livadama, potom dolaze visoravni, gdje se maslina i smokva mješaju s tamnim čempresom i borom. Kameniti put koji se penje na Maslinsku goru krivuda terasastim terenom pokrivenim maslinama; njihovo srebrnasto i tamnozleleno lišće podrhtava na povjetarcu. Upravo tu, iz kamenitog tla niče ogromno čvornovato smokvino drvo; potom dolazi niz isprepletenih palmi, čije se bodljikave ćube podižu visoko ili se šire poput žbunja; iz tla pokrivenog mahovinom niče voće jarkih boja. Naokolo ima mirte, borova, visokih čempresa, a na samom vrhu nalazi se mnoštvo ogromnih stabala cedra. Stanovnici Jeruzalema povlačili bi se ovdje radi opuštanja ili meditacije; to je mjesto na kojem je običavao da podučava jedan od njihovih najslavnijih rabina[2]. Na to isto mjesto, Krist je često dolazio sa svojim učenicima.
Kada bi mu se prilazilo iz Betanije, grad bi neko vrijeme bio potpuno skriven od pogleda; zaklanjao ga je vrh Maslinske gore. Nakon samo jednog oštrog skretanja na putu, tamo gdje Gora počinje da se spušta, odjednom bi pukao pogled na Jeruzalem; grad bi se ukazao izbliza, tu na dohvat ruke. Istina, konfiguracija Maslinske gore na njenoj desnoj strani je takva da bi ona i dalje zaklanjala Hram i veći dio grada; međutim, preko Ofela, prometnog predgrađa koje naseljavaju uglavnom svećenici, pogled seže do Vrha Siona, na čijoj se najvišoj točki nalazi Herodova palaća – na mjestu na kojem se nekada nalazila Davidova. Spuštajući se još nekoliko koraka, hodočasnik bi ponovo nakratko izgubio grad iz vidokruga, ali bi onda ubrzao ka obodu stijene. Kakva bi se samo panorama ukazala pred njegovim očima. U trenutku bi pred sobom ugledao čitav grad – njegove doline i uzvišice, njegove zidine i kule, njegove palaće i ulice, te njegov veličanstveni Hram – sve zajedno, djelovalo bi mu kao da promatra scenu iz nekog drugog svijeta. Sve ukupno, promjer grada nije bio veći od 33 stadija, odnosno četiri engleske milje (oko 6,5 km). Na toj površini, živjelo je oko 600.000 ljudi (prema Tacitu); međutim, jedan židovski povjesničar[3] navodi da je, u vrijeme Pashe, taj broj iznosio između dva i tri miliona, što bi grad izjednačilo sa današnjim Londonom.
[1]Dužom stazom, razdaljina iznosi 1310 jardi, a glavnim putem kojim su se kretale karavane deva i nešto više. Josip udaljenost od grada do vrha Maslinske gore računa na 1010 jardi. (Vidi: Grad Velikog Kralja, str. 59)
[2] R. Johanan Sakai, rabin koji je bio na čelu Sinedriona neposredno prije i nakon razorenja Jeruzalema.
[3] Ferguson, u Smith’s Dictionnary of the Bible, preračunava ove brojke na osnovu broja stanovnika u odgovarajućim oblastima modernih gradova. Kada se govori o dva miliona ljudi ne misli se na redovnu populaciju, već na broj ljudi u gradu za vrijeme Pashe. Imajući u vidu istočne navike – spavanje na krovu, a vjerojatno i boravak u šatorima – u ovom proračunu nema nekog preterivanja. Osim toga, ma kako Josephus bio nepouzdan, u pravilu mu se može vjerovati kad su u pitanju podaci koji se mogu provjeriti uspoređivanjem sa zvaničnom statistikom. Štoviše, baveći se ovim nevjerojatnim prilivom ljudi, rabin navodi da bi, tokom blagdana, izuzev prve noći, ljudi često razapinjali šatore van Jeruzalema, ali ne dalje od subotnjeg dana hoda. Ova činjenica, kako to Oto dobro primjećuje (Lex. Rabb, str. 195), ujedno može objasniti kako to da se naš Gospod, u takvim prilikama, često s učenicima povlačio na Maslinsku goru.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac