Charles Hodge · Sustavna teologija · Prvi nastavak

Sadržaj

Nakon uvodne objave o Charlesu Hodgeu i njegovoj Sustavnoj teologiji, donosimo prva dva odjeljka hrvatskog prijevoda. Hodge u njima polazi od pitanja koje prati cijelo djelo. Što činimo kada istine koje nalazimo u Svetom pismu pokušamo razumjeti u njihovu međusobnom odnosu?

§ 1. Teologija kao znanost

U svakoj znanosti postoje dva čimbenika, činjenice i ideje, odnosno činjenice i um. Znanost je više od samog znanja. Znanje je uvjerenost u ono što je istinito na temelju dostatnih dokaza. No činjenice iz astronomije, kemije ili povijesti same po sebi još ne čine znanost ni u jednom od tih područja.

Ni samo sređivanje činjenica još nije znanost. Povijesne činjenice poredane kronološki tek su ljetopisi. Filozofija povijesti pretpostavlja da te činjenice razumijemo u njihovim uzročno-posljedičnim odnosima.

U svakom se području od znanstvenika očekuje da razumije zakone koji određuju iskustvene činjenice. Tako može poznavati prošlost i predviđati budućnost. Astronom može stoljećima unaprijed predvidjeti međusobni položaj nebeskih tijela. Kemičar može sa sigurnošću reći kakav će učinak imati određeno spajanje tvari.

Ako je, dakle, teologija znanost, ona mora obuhvaćati više od samog poznavanja činjenica. Mora prikazati unutarnju povezanost tih činjenica, njihov međusobni odnos i odnos svake od njih prema cjelini. Mora moći pokazati da se, ako jednu činjenicu prihvatimo, druge ne mogu zanijekati.

Biblija je sustav teologije u istoj mjeri u kojoj je priroda sustav kemije ili mehanike. U prirodi nalazimo činjenice koje kemičar ili proučavatelj mehanike treba ispitati kako bi iz njih utvrdio zakone koji ih određuju. Tako i Biblija sadrži istine koje teolog treba prikupiti, potvrditi, urediti i prikazati u njihovoj unutarnjoj povezanosti.

U tome je razlika između biblijske i sustavne teologije. Zadaća je prve utvrditi i iznijeti činjenice Svetoga pisma. Zadaća je druge uzeti te činjenice, utvrditi njihov međusobni odnos i odnos prema drugim srodnim istinama, obraniti ih te pokazati njihovo suglasje i dosljednost. To je zahtjevna i važna zadaća.

Potreba za sustavom u teologiji

Prirodno je zapitati se zašto jednostavno ne prihvatimo istine onako kako ih je Bog smatrao dobrim objaviti i tako si uštedimo trud oko pokazivanja njihove povezanosti i suglasja.

Prvi je odgovor na to pitanje da je to nemoguće. Ljudski je um tako ustrojen da nužno nastoji sustavno urediti i međusobno uskladiti činjenice koje prihvaća kao istinite. Ni u jednom području znanja ljudi se nisu zadovoljili pukim posjedovanjem mnoštva nesređenih činjenica. Isto tako ne možemo očekivati da će se time zadovoljiti oni koji proučavaju Bibliju.

Stoga je potrebno izgrađivati teološke sustave. Povijest Crkve pruža obilje dokaza za to. Takvi su sustavi nastajali u svim razdobljima i u svim crkvenim zajednicama.

Drugo, tako stječemo znanje mnogo više vrste nego pukim gomilanjem nepovezanih činjenica. Jedno je, primjerice, znati da na površini Zemlje postoje oceani, kontinenti, otoci, planine i rijeke. Mnogo je više znati koji su uzroci odredili raspored kopna i vode na površini našega planeta, kakav je oblik Zemljine površine te kako on utječe na klimu, na različite skupine biljaka i životinja, na trgovinu, civilizaciju i sudbinu naroda.

Utvrđivanjem tih uzroka geografija se od zbirke činjenica uzdigla do vrlo važne i razvijene znanosti. Isto tako, bez poznavanja zakona privlačenja i gibanja astronomija bi bila zbrkana i nerazumljiva zbirka činjenica. Što vrijedi za druge znanosti, vrijedi i za teologiju. Ne možemo znati što je Bog objavio u svojoj Riječi ako barem u znatnoj mjeri ne razumijemo u kakvu su međusobnom odnosu pojedine istine koje ona sadrži. Crkvi su bila potrebna stoljeća proučavanja i rasprava da riješi pitanje Kristove osobe, odnosno da sve činjenice koje Biblija o tome iznosi dovede u međusobno suglasje i skladno ih uredi.

Treće, u tome nemamo izbora. Želimo li ispuniti svoju dužnost kao učitelji i branitelji istine, moramo nastojati sve činjenice objave sustavno urediti i pokazati njihovu međusobnu povezanost. Samo tako možemo na zadovoljavajući način pokazati njihovu istinitost, obraniti ih od prigovora i omogućiti da svom snagom djeluju na ljudski um.

Četvrto, očito je takva Božja volja. Bog ljude ne poučava astronomiji ili kemiji, nego im daje činjenice na kojima se te znanosti grade. Isto tako, ne poučava nas sustavnoj teologiji, nego nam u Bibliji daje istine koje, ispravno shvaćene i uređene, čine teološku znanost. Kao što su sve činjenice u prirodi međusobno povezane i određene fizikalnim zakonima, tako su i sve činjenice u Bibliji međusobno povezane i određene naravi Boga i njegovih stvorenja.

I kao što Bog želi da ljudi proučavaju njegova djela i otkriju kako su ona čudesno i organski povezana te kako se skladno uklapaju u cjelinu, tako želi da proučavamo njegovu Riječ i uvidimo kako njezine istine, poput zvijezda, tvore sustave, cikluse i epicikle beskrajnog sklada i veličanstva, umjesto da budu tek izdvojene točke. Povrh svega, premda Sveto pismo ne sadrži teološki sustav u cijelosti, u poslanicama Novoga zavjeta neki su dijelovi toga sustava za nas već razrađeni. Te su nam poslanice autoritet i vodič.

§ 2. Teološka metoda

Svaka znanost ima vlastitu metodu, određenu njezinom posebnom naravi. To je pitanje toliko važno da je postalo zasebno područje proučavanja. Suvremena literatura obiluje djelima o metodologiji, odnosno o znanosti o metodi. Svrha je tih djela utvrditi načela kojima se znanstvena istraživanja trebaju voditi. Tko prihvati pogrešnu metodu nalik je čovjeku koji krene krivim putem kojim nikada neće stići na odredište.

Dvije su glavne, sveobuhvatne metode: a priori i a posteriori. Prva zaključuje od uzroka prema učinku, a druga od učinka prema uzroku. Prva se stoljećima primjenjivala čak i u istraživanju prirode. Ljudi su iz zakona uma ili iz zakona koje su smatrali nužnima nastojali zaključiti kakve činjenice u prirodi moraju biti. Čak su i u naše doba nastajale racionalne kozmogonije koje iz naravi apsolutnog bića i nužnih načina njegova razvoja pokušavaju izgraditi teoriju svemira.

Svatko zna koliko je truda trebalo da se induktivna metoda postavi na čvrste temelje i da njezina mjerodavnost bude općepriznata. Prema toj metodi, najprije prikupljamo pouzdano utvrđene činjenice, a zatim iz njih izvodimo opće zakone koji određuju njihovu pojavu. Iz činjenice da tijela padaju prema središtu Zemlje izveden je opći zakon gravitacije, koji s pravom primjenjujemo daleko izvan granica stvarnog iskustva.

Ta se induktivna metoda temelji na dvama načelima. Prvo, postoje prirodni zakoni (sile) koji su neposredni uzroci prirodnih pojava. Drugo, ti zakoni djeluju jednoliko, pa možemo biti sigurni da će isti uzroci u istim okolnostima proizvesti iste učinke. O naravi tih zakona mogu postojati različita mišljenja. Možemo ih smatrati silama svojstvenima materiji ili stalnim načinima Božjeg djelovanja.

U svakom slučaju, pojave koje opažamo oko sebe moraju imati neki uzrok, a taj uzrok mora djelovati jednoliko i biti trajan. Na tim se načelima temelje sve induktivne znanosti i njima se u svojim istraživanjima vode prirodoslovci.

Isto načelo vrijedi za metafiziku kao i za fiziku, za psihologiju kao i za prirodne znanosti. Um ima svoje zakone kao i materija. Ti su zakoni, premda drukčije vrste, jednako trajni kao i zakoni vanjskoga svijeta.

Metode koje su se primjenjivale u proučavanju teologije previše su brojne da bismo svaku zasebno razmotrili. Možda ih možemo svrstati u tri opće skupine: prvo, spekulativne, drugo, mističke i treće, induktivne. Ti nazivi doista nisu osobito precizni. U nedostatku boljih, njima označavamo tri opće metode teološkog istraživanja koje su prevladavale u Crkvi.

§ 3. Spekulativna metoda

Spekulacija a priori polazi od određenih načela i na temelju njih nastoji utvrditi što jest i što nužno mora biti. O svakoj istini donosi sud, odnosno utvrđuje što je istinito, polazeći od zakona uma ili od aksioma koji su sadržani u ustroju naše sposobnosti mišljenja. U tu skupinu treba ubrojiti sve sustave koji se temelje na bilo kakvim apriornim filozofskim pretpostavkama.

Tri su opća oblika u kojima se ta spekulativna metoda primjenjivala u teologiji.

Deistički i racionalistički oblik

1. Prvi je oblik onaj koji odbacuje svaki drugi izvor spoznaje o božanskim stvarima osim onoga što nalazimo u prirodi i ustroju ljudskoga uma. Polazi od određenih metafizičkih i moralnih aksioma i iz njih izvodi sve istine koje je spreman prihvatiti. U tu skupinu pripadaju deistički i strogo racionalistički pisci prijašnjih naraštaja i našega doba.

Dogmatski oblik

2. Drugi je oblik metoda kojom se služe oni koji priznaju nadnaravnu božansku objavu i prihvaćaju da je takva objava sadržana u kršćanskom Svetom pismu, ali sve tako objavljene nauke svode na oblike nekoga filozofskog sustava. Tako su postupali mnogi crkveni oci koji su nastojali uzdići πίστις do γνῶσις, odnosno vjeru običnoga puka do filozofije za učene. U većoj ili manjoj mjeri tako su postupali i skolastici.

Primjer se može naći čak i u djelu Cur Deus Homo Anzelma, oca skolastičke teologije. U kasnije je doba Wolff primijenio Leibnizovu filozofiju na objašnjavanje i dokazivanje objavljenih nauka. Kaže: „Sveto pismo služi kao pomoć prirodnoj teologiji. Ono prirodnoj teologiji pruža tvrdnje koje valja dokazati. Stoga je filozof dužan dokazivati, a ne izmišljati.”[1]

Ta je metoda još uvijek u modi. Ljudi postavljaju određena načela, koja nazivaju aksiomima ili prvim istinama razuma, pa iz njih izvode vjerske nauke zaključivanjem jednako strogim i neumoljivim kao Euklidovo. Time se katkad posve ruše biblijski nauci i najdublja moralna uvjerenja kršćana, pa i velike većine ljudi. Pred nadmenim razumom savjest se ne smije ni oglasiti. U duhu iste metode stari se skolastički nauk o realizmu uzima kao temelj biblijskih nauka o istočnom grijehu i otkupljenju.

Za tu se metodu rabi donekle dvoznačan naziv dogmatizam jer pokušava uskladiti nauke Svetoga pisma s razumom i njihov autoritet utemeljiti na dokazima razuma. Kad god je u tome uspijevala, ishod je te metode bio pretvaranje vjere u znanje, a radi postizanja toga cilja biblijska su se učenja mijenjala bez ikakve određene granice. Od ljudi se očekuje da vjeruju na temelju autoriteta razuma, a ne Božjeg autoriteta.

Transcendentalisti

3. Treći su, i najizrazitiji, primjer privrženosti spekulativnoj metodi moderni transcendentalisti. U širem su smislu riječi racionalisti jer ne priznaju nijedan izvor istine viši od razuma. No budući da pod razumom podrazumijevaju nešto posve drukčije od onoga što pod njim razumiju obični racionalisti, te su dvije skupine u praksi vrlo udaljene jedna od druge.

Transcendentalisti se bitno razlikuju i od dogmatista. Potonji priznaju vanjsku, nadnaravnu i autoritativnu objavu. Priznaju da se njome obznanjuju istine do kojih ljudski razum sam ne može doći. Ipak drže da se, kad su ti nauci već poznati, njihova istinitost može dokazati na temelju načela razuma. Nastojali su, neovisno o Svetom pismu, dokazati nauke o Trojstvu, utjelovljenju i otkupljenju, kao i o besmrtnosti duše i budućem stanju u kojem će svatko primiti što je zaslužio.

Transcendentalisti priznaju kao autoritativnu samo onu objavu koju nalaze u čovjeku i u povijesnom razvoju ljudskoga roda. Sva se istina, prema njima, mora otkriti i utvrditi mišljenjem. Ako priznaju da Biblija sadrži istinu, priznaju to samo u onoj mjeri u kojoj se ona podudara s učenjima filozofije. Isto bez ustručavanja priznaju i za spise poganskih mudraca. Daubova je teologija, primjerice, u cijelosti Schellingova filozofija. To znači da o Bogu, čovjeku, grijehu, otkupljenju i budućem stanju uči upravo ono što uči ta filozofija. Marheinecke i Strauss u Bibliji nalaze hegelijanizam i stoga priznaju da Biblija utoliko uči istinu.

Rosenkranz, filozof iste škole, tvrdi da je kršćanstvo apsolutna religija jer je njegovo temeljno načelo, jedinstvo Boga i čovjeka, ujedno temeljno načelo njegove filozofije. U svojoj Enciklopediji (str. 3) kaže: „Jedina religija koja je u skladu s razumom jest kršćanstvo, jer čovjeka smatra oblikom u kojem se Bog objavio. Njegova je teologija stoga antropologija, a njegova antropologija teologija. Ideja bogočovještva (Gottmenschheit), odnosno čovjekova božanstva, ključ je kršćanstva i u njoj, kako kaže Lessing, leži njegova racionalnost.”

To su glavni oblici spekulativne metode u njezinoj primjeni na teologiju. Ta ćemo pitanja podrobnije razmotriti u jednom od sljedećih poglavlja.


[1] Theol. Nat. Prolegg. § 22; Frankf. and Leipz. 1736, vol. i. p. 22.

Engleski izvornik. Charles Hodge, Systematic Theology, sv. I, CCEL, tiskane str. 1–6.


Prijevod i obrada: Branko Gotovac

Primajte obavijesti o novim tekstovima

Prijavite se kako biste e-poštom primali obavijesti o novim biblijskim tekstovima, prijevodima i razmišljanjima objavljenima na stranici Potraga za Bogom. Prijava je besplatna, a odjaviti se možete u bilo kojem trenutku.