Riječ urednika uz početak objavljivanja hrvatskog prijevoda

Kada Charles Hodge na početku svoje Sustavne teologije objašnjava zašto je potreban teološki sustav, kao primjer uzima pitanje Kristove osobe. Crkva je, prema njemu, morala stoljećima proučavati Pismo da bi mogla zajedno ispovjediti sve što ono govori o Kristu. Taj primjer pokazuje zašto Hodgea vrijedi čitati i danas. Njegova knjiga daje nam priliku pratiti kako iz pojedinih biblijskih tekstova nastaje teološki zaključak i prosuditi koliko je dobro obrazložena veza među njima.

Na portalu Potraga za Bogom započinjemo objavljivanje hrvatskog prijevoda Hodgeova djela u nastavcima. Hodge piše iz reformirane tradicije i u okviru teologije saveza. Posebno me zanima kako njegova metoda djeluje ondje gdje se njegovi zaključci razilaze s dispenzacionalističkim čitanjem Pisma. To se dobro vidi u raspravi o Izraelu, Crkvi i Božjim obećanjima.

Princetonsko nasljeđe i snaga djela

Charles Hodge (1797.–1878.) bio je američki prezbiterijanski teolog. Na teološkom sjemeništu u Princetonu najprije je predavao biblijsku književnost, a 1840. prešao je na katedru teologije. Pisao je biblijske komentare i desetljećima uređivao časopis poznat kao Princeton Review. Njegova Sustavna teologija, prvi put objavljena u tri sveska od 1871. do 1873., povezuje rad tumača biblijskih knjiga s radom profesora koji treba izložiti cjelinu kršćanskog nauka.

U prvom svesku Hodge obrađuje teološku metodu, pravilo vjere i nauk o Bogu. Drugi prelazi na čovjeka, grijeh i spasenje, s opsežnim prikazom Kristove osobe i djela. Treći nastavlja raspravu o spasenju i završava eshatologijom. Vrijednost te širine vidi se, primjerice, u razlici između opravdanja i posvećenja. Hodge razlikuje Božji sud o položaju vjernika na temelju Kristova djela od postupne obnove vjernikova života. Čitatelj tako može pratiti kako se pouzdanje u Kristovo djelo odražava na razumijevanje duhovnog rasta.

Hodgeova induktivna metoda obvezuje teologa da uzme u obzir građu cijeloga Pisma, uključujući mjesta koja otežavaju njegov zaključak. Poteškoća nastaje u usporedbi teologije s prirodnim znanostima. Biblijske tvrdnje susrećemo u povijesnim izvještajima, pjesništvu, proroštvu i poslanicama. Da bismo utvrdili što pojedini odlomak tvrdi, već moramo prosuditi njegovu književnu vrstu, povijesne okolnosti i odnos prema drugim mjestima. Teološki sustav može pomoći pri tom čitanju, ali može i unaprijed suziti što će tumač smatrati mogućim. Rasprava o Izraelu pokazuje gdje ta opasnost nastaje.

Ryrie i Walvoord o Hodgeovu mjestu u raspravi

Charles C. Ryrie u knjizi Dispensationalism izravno se poziva na drugi svezak Hodgeova djela. Hodge razlikuje više povijesnih razdoblja unutar jednoga saveza milosti. Ryrie u tome prepoznaje da i teologija saveza razlikuje razdoblja Božjeg djelovanja. Za samog Ryrieja presudni su trajno razlikovanje Izraela i Crkve, dosljedna primjena uobičajenog smisla teksta te Božja slava kao sveobuhvatna svrha povijesti. Iz toga se ne može zaključiti da Božja slava kod Hodgea ima sporedno mjesto. Preciznije je pitati koliku novost donosi nastanak Crkve i što nakon toga ostaje posebno obećano Izraelu.

John F. Walvoord ističe da Hodge očekuje buduće obraćenje Židova kao naroda prije Kristova dolaska. Hodge ostavlja otvorenim uži smisao izraza „sav Izrael” u Rimljanima 11,26, ali iz konteksta izvodi zaključak o budućem obraćenju Židova. Tu je važno uočiti i koliko se Hodge i Walvoord približavaju i gdje se razilaze. Walvoord postavlja pitanje koje se može provjeriti u samom tekstu. Ako su poganski vjernici Abrahamovo potomstvo po vjeri, slijedi li iz toga da ih Pavao naziva Izraelom i da su time iscrpljena sva posebna obećanja dana Izraelu? Hodgeov naglasak na zajedničkom nasljeđu u Kristu ima biblijsku osnovu. Za zaključak o sudbini svakoga pojedinog obećanja potreban je zaseban argument.

Fruchtenbaum o obećanju zemlje

Arnold G. Fruchtenbaum u radu The Land Promise of the Abrahamic Covenant izravno razmatra Hodgeove razloge protiv očekivanja buduće teritorijalne obnove Izraela. Pita zašto obećanje o obraćenju u Hodgeovu čitanju zadržava svoj nacionalni predmet, dok obećanje o zemlji ne zahtijeva buduće ispunjenje u zemlji. Taj se prigovor može provjeriti, primjerice, u Ezekielu 36–37, gdje se čišćenje naroda, njegov povratak i Božje prebivanje među njim pojavljuju u istom proročkom sklopu.

Hodge s razlogom pita kako se starozavjetne proročke slike odnose prema onome što apostoli govore o njihovu ispunjenju u Kristu. Njegov je argument najsnažniji kad tvrdi da podrijetlo vjerniku ne daje viši položaj pred Kristom. Slabiji je prijelaz od te jednakosti do zaključka da bi posebna buduća uloga Izraela u povijesti nužno ugrozila jednakost vjernika. Fruchtenbaum tu razlikuje budući položaj Izraela među narodima od položaja židovskih vjernika unutar Crkve.

I Fruchtenbaumov prigovor ima svoje granice. Buduće obraćenje naroda i povratak u zemlju dvije su tvrdnje koje treba zasebno obrazložiti. Hodgeova dosljednost zato ovisi o razlozima koje daje za čitanje pojedinih tekstova. Fruchtenbaumovo tumačenje također treba pokazati kako proročki jezik o zemlji, Davidu i svetištu funkcionira u kontekstu i u svjetlu Novoga zavjeta. Sama oznaka „doslovno” tu raspravu ne može riješiti.

Ironside i pitanje redoslijeda

U pregledanim djelima H. A. Ironsidea nisam našao izravnu ocjenu Hodgeove Sustavne teologije. Njegova predavanja o Poslanici Rimljanima ipak daju jasnu usporednicu. Obojica očekuju buduće obraćenje Izraela i izraz „sav Izrael” ne shvaćaju kao obećanje spasenja svakom pojedinom potomku. Razilaze se u redoslijedu događaja. Hodge smatra da će obraćenju Izraela pridonijeti milosrđe iskazano poganima te ga smješta prije Kristova drugog dolaska. Ironside puninu pogana povezuje s dovršetkom sadašnjeg Božjeg djela među narodima i s uzimanjem Crkve Kristu. Nakon toga smješta ostvarenje obećanja o spasenju svega Izraela.

Pavlova slika jedne masline daje težinu Hodgeovu naglasku na kontinuitetu. Ista slika razlikuje prirodne i pricijepljene grane, što daje težinu Ironsideovu naglasku na budućnosti Izraela. Ostaje pitanje što možemo zaključiti iz same slike, a za što nam trebaju drugi biblijski tekstovi. To vrijedi i za redoslijed događaja i za pitanje zemlje.

Zašto Hodgea vrijedi čitati na hrvatskom

Hodge je najuvjerljiviji kad čitatelju izloži dovoljno građe da može pratiti njegov argument, odvagnuti njegovu snagu i vidjeti gdje ga treba dopuniti. Manje je uvjerljiv kad vlastito postmilenijalno čitanje predstavlja kao opće crkveno učenje ili kad zemaljsko kraljevstvo koje očekuju premilenijalisti opisuje kao ostatak židovskih očekivanja. Upravo zato vrijedi uzeti ozbiljno njegovu vlastitu opomenu da tumačenje još neispunjenih proroštava traži skromnost. Ona vrijedi jednako za Hodgeova očekivanja o budućem uspjehu evanđelja i za detaljne dispenzacionalističke prikaze slijeda budućih događaja.

Hrvatski prijevod omogućit će nam da Hodgea čitamo i ondje gdje ga njegovi kritičari rijetko citiraju. Njegove rasprave o Božjim atributima, Kristovoj osobi, opravdanju i posvećenju zaslužuju pažnju same po sebi. A kada se vratimo pitanjima o Izraelu, Crkvi i proroštvu, uz njega ćemo predstaviti i Sustavnu teologiju Lewisa Sperryja Chafera. Tako ćemo imati priliku čitati oba autora iz njihovih vlastitih djela i provjeravati njihove zaključke prema Pismu.

U prvom nastavku hrvatskog prijevoda donosimo dva početna odjeljka poglavlja „O metodi”, „Teologija kao znanost” i „Teološka metoda”. U njima Hodge objašnjava što sustavna teologija radi s istinama koje nalazi u Svetom pismu i kako utvrđuje njihov međusobni odnos.

Izvori i poveznice za daljnje čitanje


Ovo je poveznica za: Prvi nastavak hrvatskog prijevoda: Charles Hodge, Systematic Theology.

Autor i urednik: Branko Gotovac

Primajte obavijesti o novim tekstovima

Prijavite se kako biste e-poštom primali obavijesti o novim biblijskim tekstovima, prijevodima i razmišljanjima objavljenima na stranici Potraga za Bogom. Prijava je besplatna, a odjaviti se možete u bilo kojem trenutku.