Lewis Sperry Chafer · Sustavna teologija · Prvi nastavak hrvatskog prijevoda

U uvodnoj objavi o Lewisu Sperryju Chaferu predstavili smo njegovo djelo i objasnili zašto ga čitamo uz Hodgeovu Sustavnu teologiju. Sada donosimo početak Chaferova autorskog predgovora zajedno s njegovim prvim tematskim odjeljkom, „Božji plan vjekova”.

Sadržaj

Predgovor

(koji bi svaki student trebao pozorno pročitati)

Sustavna teologija, najveća među znanostima, zapala je u teška vremena. Takozvani je naprednjaci odbacuju i ismijavaju, a pravovjerni je zanemaruju i skraćuju, pa je njezin snažan utjecaj sve bliži potpunom iščeznuću. Znakovito je da je od više od četrdeset priznatih i značajnih djela iz sustavne teologije, nastalih u ovoj i drugim zemljama, danas u tisku tek neznatan dio, a potražnja je za njima zanemariva. Sveto pismo neprestano naglašava važnost biblijske doktrine. Novi zavjet spominje izraz „doktrina” više od četrdeset puta, a kršćanin treba na nj dobro paziti (1 Tim 1,3 i 4,6.16 te 2 Tim 3,10.16 i 4,2–3). Taj je naglasak, uvažavali ga ljudi ili ne, tihi prijekor svim suvremenim predodžbama koje umanjuju važnost dogmatske teologije i opomena onima koji zanemaruju bilo koji njezin dio.

Nije tajna da prosječan propovjednik danas ne čita sustavnu teologiju i da takva djela u njegovoj knjižnici ne zauzimaju istaknuto mjesto. Takvo bi stanje doista zapanjilo propovjednike od prije dva naraštaja. U svoje su vrijeme uživali ugled zbog duboka poznavanja doktrinarnih dijelova Biblije, a svojom su govorenom službom i spisima umnogome pridonijeli izgradnji Kristove Crkve.

Današnje stanje nije prolazno. Liječnik bi se jednako tako mogao odreći svojih knjiga o anatomiji i liječenju kao što bi se propovjednik mogao odreći svojih knjiga o sustavnoj teologiji. Budući da je doktrina kostur tijela objavljene istine, njezino zanemarivanje nužno rađa poruku obilježenu nesigurnošću, netočnošću i nezrelošću. Koje posebno područje znanja odlikuje propovjedničko zvanje ako to nije poznavanje Biblije i njezinih doktrina? Propovjedniku je povjerena odgovornost iznimne važnosti. Ljudi drugih struka neumorno nastoje otkrivati istine i usavršavati se u primjeni sila svojstvenih njihovu zvanju, premda se sve to odvija u ograničenom području materijalnoga. Propovjednik je pozvan baviti se onim što je Božje, nadnaravno i vječno. Njegova se služba od svih drugih razlikuje po ciljevima, po snagama kojima raspolaže i, nužno, po pripravi koju iziskuje. Malo koja knjižnica crkvenog službenika ima ijedno teološko djelo, a liječnik će zasigurno imati vrijedno djelo o anatomiji. Jedna struja suvremenog mišljenja sklona je s prijezirom gledati na sva doktrinarna pitanja.

Za poznavanje Božje riječi nikada se neće naći nadomjestak. Samo ona govori o vječnom i beskonačnom i samo ona ima moć obratiti dušu i razviti duhovni život koji časti Boga. U Bibliji se krije neiscrpan duhovni sadržaj koji uvelike pridonosi njezinu nadnaravnom obilježju. Taj duhovni sadržaj nikada ne razabire naravni čovjek (ψυχικὸς), odnosno čovjek koji nije rođen nanovo, makar dosegnuo najviši stupanj učenosti ili crkvene vlasti (1 Kor 2,14). Naravne sposobnosti ljudskog uma ne djeluju na području duhovnoga. Božanska se poruka iznosi „ne riječima kojima poučava ljudska mudrost, nego onima kojima poučava Duh Sveti, uspoređujući duhovno s duhovnim” (1 Kor 2,13). Duh je dan onima koji su rođeni nanovo da bi mogli „znati što nam je Bog darovao” (1 Kor 2,12). Kad se ljudima koji nisu rođeni nanovo zbog njihove učenosti dopuštalo da Crkvi propisuju u što će vjerovati, ona se sa svoje nadnaravne razine spuštala na razinu ljudske ustanove. Može se pouzdano zaključiti da nisu rođeni nanovo oni koji niječu jedini temelj na kojem se duša može spasiti.

Upoznavanje duhovnog sadržaja Biblije zadaća je za cijeli život. Veliki propovjednici koji su božanskom snagom pokretali ljudska srca bili su prožeti biblijskim istinama koje su stjecali svakodnevnim, neposrednim proučavanjem biblijskog teksta. Opće činjenice ljudskog znanja mogu se steći uobičajenim putem, ali duhovne se istine shvaćaju samo onako kako ih Duh poučava pojedinom srcu.

Nitko tko proučava Pismo ne bi se smio zadovoljiti time da barata samo rezultatima tuđeg proučavanja. Područje je neiscrpno i njegova su blaga uvijek nova. Nijedan astronom dostojan toga imena ne ograničava se na tuđa otkrića, već i sam neprestano promatra nebo da bi provjeravao i otkrivao. Tako se ni teolog dostojan toga imena neće zadovoljiti samo rezultatima istraživanja drugih teologa, već će i sam neprestano istraživati Pismo. Međutim, i astronomu i teologu potreban je sveobuhvatan uvod i ustaljena metoda proučavanja ako žele nastaviti raditi sve uspješnije.

U slučaju teologa, odgovornost za uvođenje u Bibliju i poučavanje ispravnoj metodi njezina proučavanja nedvojbeno pripada teološkom učilištu. Učilište je prečesto zauzimalo stajalište da proučavanju duhovnog sadržaja Biblije na engleskom nema mjesta u teološkom programu, pretpostavljajući da je dovoljna ograničena egzegetska obrada pojedinih dijelova hebrejskog i grčkog teksta. Egzegeza pripada području izvornih jezika. Njezinu važnost teško je precijeniti, a njome se treba baviti i nakon završetka studija. Zadaća je egzegetskog istraživanja pomoći pri proučavanju doktrinarnih, pobožnih, povijesnih, proročkih i praktičnih vidova božanske objave. Ipak, egzegeza se može izroditi, i nerijetko se izrodi, u puko gramatičko i filološko proučavanje teksta koje jedva obraća pozornost na duhovni sadržaj Pisma. Biblijski instituti mogu poučavati laičke djelatnike Bibliji, a teološkom učilištu pripada osobita zadaća obrazovati mjerodavne i točne egzegetske tumače Pisma. Bez obzira na ideale mnogih suvremenih učilišta, propovjednik je pozvan „propovijedati riječ”, biti „sposoban poučavati”, kloniti se „ljudskih predaja” i ispravno razlagati riječ istine (usp. 2 Tim 4,2 i 2,24 te Kol 2,8 i 2 Tim 2,15).

Budući da je stjecanje spoznaje Božje riječi zadaća za cijeli život, nijedno učilište, koliko god mu cilj bio ispravan, ne može se nadati da će učiniti više od toga da studenta uvede u cjelokupni tekst Biblije, usadi mu metodu i naviku proučavanja s ispravnim idealima te mu dade poticaj da neprestano istražuje sam sveti tekst. Tom cilju treba biti usmjeren svaki predmet u programu. Proučavanje teologije, izvornih jezika i povijesti treba služiti jednom idealu, poznavanju Pisma. Postoje društvena i pastoralna pitanja o kojima propovjednika valja poučiti, ali ona su od drugorazredne važnosti u odnosu na njegov poziv da služi naviještajući Božju istinu.

Poznavanje povijesti teološke misli također ima dalekosežnu vrijednost, a upućenost u stajališta i zaključke velikih ljudi prijašnjih naraštaja prijeko je potrebna. Ipak, po životnoj se važnosti takva upućenost ne može mjeriti s razumijevanjem žive Božje riječi i njezinom ispravnom primjenom na ljude današnjice. Isto tako, proučavanje dokaza važna je disciplina za studenta teologije, ali dokazi ne obuhvaćaju samu istinu. Kemičar koji je cijeli dan u laboratoriju dokazivao vrijednost raznih namirnica bez sumnje će ih rado i kušati kad završi posao. Tako i propovjednik treba poznavati područje i smjer filozofije svojega vremena. Ujedno treba razumjeti da je jedini uspješan način borbe protiv zablude izravno naviještanje Božje istine. Propovjednik ispunjen Duhom koji prenosi istinu imat će malo vremena ili sklonosti upuštati se u puke polemike. On će iznositi nadnaravno djelotvornu Božju poruku, pred kojom nijedna zabluda ne može opstati.

Biblija je izvor građe koja ulazi u sustavnu teologiju, a zadaća je sustavne teologije razotkrivati sadržaj Biblije. Ljudi neuvježbana oka često prođu pokraj zlata u prirodnom stanju. Tako i blaga božanske istine zapažaju samo oni koji su uvježbani prepoznati ih. Tijekom godina nastave student teologije treba proći cijelo područje doktrine da bi tijekom svoje službe mogao nastaviti istraživati svaki dio Biblije i upućeno pristupati svakom vidu božanske objave. Bez takva cjelovita uvoda u doktrinu nijedan propovjednik neće moći sagledati istinu u njezinim pravim omjerima, niti je moguće jamčiti da on ili njegovi slušatelji neće zastraniti u zablude nebiblijskih sljedbi ili u modernističku nevjeru.

Nakon što u osnovnim crtama svlada cjelinu svoje struke, liječnik ili pravnik može služiti javnosti kao stručnjak za neko njezino uže područje. Teolog se, međutim, ne bi trebao specijalizirati ni za jedno izdvojeno područje istine. Pomodna zastranjenja u doktrini nanijela su Crkvi neizmjernu štetu. Jedini je način da se ta opasnost izbjegne i da se odgoje propovjednici koje neće „bacati amo-tamo svaki vjetar nauka” (usp. Ef 4,14) uvesti obvezatan studij sustavne teologije. Pod vodstvom sposobna učitelja taj studij treba obuhvatiti cjelovito razmatranje bitnih sastavnica svake doktrine, uz dužnu pozornost prema odnosu svake doktrine prema svim ostalima. Racionalizam je oduvijek nastojao ući u kršćansku Crkvu, ali je nailazio na slab odaziv dok su teološka učilišta davala pripadajuće mjesto makar i skraćenom studiju sustavne teologije. Od nepoznavanja doktrine do njegova odbacivanja i ismijavanja doista je malen korak. Može se pouzdano reći da se svako odbacivanje zdravog nauka temelji na neznanju.

Studentu teološkog učilišta danas je kao i nekoć potrebno da sustavna teologija zauzme središnje mjesto u njegovu studiju. Nažalost, teologiju se sve više zamjenjuje filozofijom, psihologijom i sociologijom. To se donekle može objasniti činjenicom da je biblijski nauk objava, dok su te zamjene u dosegu mišljenja naravnog čovjeka.

U ovome dobu, kao ni u kojem drugom, postoji posebna poruka koju valja propovijedati svakom stvorenju. Premda su ljudi koji vode Božji dar Crkvi, obveza svjedočenja podjednako leži na svakom kršćaninu. Nikada se ne može dati previše priznanja nebrojenim vjernim svjedocima koji izvršavaju povjerene im zadaće kao učitelji nedjeljne škole, misijski djelatnici, oni koji osobnim radom pridobivaju duše i oni koji vlastitim životom svjedoče o božanskoj milosti. To je novozavjetno evangeliziranje koje je Bog ustanovio. Skrivene mogućnosti jedne zajednice vjernika za evangeliziranje nadilaze svaku ljudsku procjenu. Ipak, vjernike za tu zadaću treba osposobiti, a Bog je izričito odredio da budu osposobljeni. Kako bi inače mogli biti točni i vješti čak i u ograničenom području svoje službe?

Potreba za njihovim osposobljavanjem naznačena je u Ef 4,11–12. Ondje je rečeno da su obdareni ljudi, apostoli, proroci, evanđelisti, pastiri i učitelji, osobito pastiri i učitelji, postavljeni radi „usavršavanja svetih za djelo službe”, to jest za službu povjerenu svetima. Tu je objavljeno i da sveti imaju izvršiti službu svjedočenja i da ih za nju trebaju opremiti obdareni ljudi koje je Bog postavio da ih vode. Riječ καταρτισμὸν, ovdje prevedena kao usavršavanje, imenica je koja se u Novom zavjetu pojavljuje samo jednom. Znači opremanje i odnosi se na pripravu koju trebaju proći svi sveti kako bi bili djelotvorni Kristovi svjedoci. Glagolski oblik te riječi nalazi se i drugdje u Novom zavjetu te ima osobitu težinu. Prema tom odlomku (Ef 4,11–12), pastir i učitelj odgovoran je za opremanje onih koji su povjereni njegovoj skrbi. To opremanje obuhvaća metode rada, ali i mnogo više od toga, naime točno poznavanje istine.

No i onaj tko je pastir i učitelj treba biti osposobljen za zadaću vođenja. U postojećim je prilikama ta priprava povjerena profesorima teološkog učilišta. Njihova odgovornost nadilazi odgovornost drugih ljudi u onoj mjeri u kojoj nebesko nadilazi zemaljsko. Pogledajmo kako ta struja teče od svojeg izvora. Istinu i ideale koje profesor prenese studentima za vrijeme njihova obrazovanja oni će poslije prenositi većim skupinama povjerenima njihovoj duhovnoj skrbi. Ako zajednica vjernika nije djelatno zauzeta u pridobivanju duša i misijskom radu, to je obično zato što joj je uskraćeno vodstvo koje joj je Bog za tu svrhu namijenio. Ako pastir nema žara za pridobivanje duša ni misijske vizije, ako mu je umijeće ograničeno i netočno tumači Božju riječ, ti se nedostaci uglavnom mogu pripisati tome što mu je na učilištu bila uskraćena duhovna, životno važna priprava kakvu je Bog namijenio.

Stoga se može ponoviti da je odgovornost profesora teološkog učilišta uistinu nadljudska. Ako je tako, za nastavničku službu na učilištu prikladan je samo onaj tko je i sam svjestan svoje odgovornosti te je, uz visoku razinu obrazovanja i točno poznavanje istine koje njegovo mjesto zahtijeva, i sam dostojan primjer misijske revnosti, evangelizacijskog žara i neumorna nastojanja da pridobije duše. Kakvi bi se ognjevi probuđenja razgorjeli i kakve bi se duhovne snage oslobodile kad bi Crkva zahtijevala da se pročiste i usavrše vrela iz kojih crpi doktrinarno naučavanje te da oni koji oblikuju njezine od Boga postavljene vođe u svojem životu i službi dostojno pokažu duhovnu životnost i žar za pridobivanjem duša!

Ovo nije poziv na snižavanje mjerila valjana znanstvenog rada. Na odviše raširenu predodžbu da učenost i duhovni žar ne mogu postojati u istoj osobi već je na početku kršćanskog doba jednom zauvijek odgovorio primjer apostola Pavla. Tome valja dodati tisuće velikih propovjednika iz prošlosti koji su dosegnuli zavidnu učenost bez sputavanja vlastitoga duhovnog života ili obuzdavanja svojega unutarnjeg žara.

Štetne posljedice skraćivanja teologije valja razmotriti imajući na umu da će pastir biti osposobljen utoliko manje koliko je na učilištu bio sužen opseg doktrine. To će se ograničenje odraziti na sputavanju njegova duhovnog života te duhovnog života i djelovanja svih koji ovise o njegovoj službi.

Kritika u ovom predgovoru ni na koji se način ne odnosi na građu koja jest obuhvaćena postojećim djelima sustavne teologije. Crkva neizmjerno duguje velikim teolozima za njihov rad. Ovdje se skreće pozornost samo na neke velike teme koje začudo uglavnom izostaju iz djela sustavne teologije. Ako bi tko ustvrdio da te teme, upravo zato što su izostavljene, ne pripadaju sustavnoj teologiji, može mu se odgovoriti da ljudima nije povjereno određivati koja će građa ući u tu znanost. Kako teolozi općenito priznaju, sustavna teologija prikuplja, znanstveno uređuje, uspoređuje, izlaže i brani sve činjenice o Bogu i njegovim djelima iz svakog mogućeg izvora. Očito se stoga ne može iznijeti valjan razlog za izostavljanje ijedne životno važne doktrine iz te znanosti. Bog teolozima nije dao dopuštenje da područje teologije ograniče na sadržaj doktrinarnih mjerila svojih denominacija ili na više ili manje ograničena učenja nenadahnutih vođa koji su ta mjerila oblikovali. Pred onoga tko proučava doktrinu postavlja se božanska objava u svoj svojoj cjelini, uključujući i dijelove koji se ne podudaraju s prihvaćenim tvrdnjama.

Premda je zanimanje za sustavnu teologiju proteklih godina opalo, sve je veća potreba za neskraćenim premilenijskim i dispenzacionalističkim djelom iz teologije. Takvo se djelo već dugo priželjkuje. Ova knjiga želi učiniti korak prema tome da se ta potreba zadovolji.

Zašto neskraćeno djelo? Jednostavno zato što dio nikada nije jednak cjelini. Cjeloživotno istraživanje djela sustavne teologije dovelo je do spoznaje da se na području doktrine dosljedno zanemaruje najmanje sedam velikih tema. Malo je čitatelja koji doista mogu prepoznati što je izostavljeno iz nekog teološkog djela. Izostavljaju se (1) Božji plan vjekova, (2) Crkva, Tijelo Kristovo, (3) ljudsko vladanje i duhovni život, (4) angelologija, (5) tipologija, (6) proroštvo i (7) sadašnje Kristovo zasjedanje na nebu. Da bi se pokazalo što zbog tih propusta gubi cjelina doktrine, potrebno je istaknuti neka važna obilježja svake od tih doktrina.


I. Božji plan vjekova

Premda neki vidovi Božjega plana vjekova pripadaju eshatologiji i bit će razmotreni poslije u okviru te discipline, ova tema prelazi granice eshatologije. Toliko je široka da je treba prepoznati kao temelj za ispravno razumijevanje Božjih djela u odnosu na ovaj svijet.

Dispenzacijsko proučavanje Biblije sastoji se u prepoznavanju određenih, jasno omeđenih razdoblja na koja Bog upućuje te objavljene Božje nakane za svako od njih. Prepoznavanje razlika na koje Bog upućuje među tim razdobljima, kao i poruka koje pripadaju svakomu od njih, u samom je temelju znanosti kakva je sustavna teologija, koja nastoji otkriti i izložiti istinu o Božjim djelima. Nemoguće je procijeniti razmjere zablude koja se širi kad se u jednu dispenzaciju ili jedno doba nepažljivo učitava ono što pripada drugomu.

Da Bog ima plan vjekova, objavljeno je u mnogim odlomcima (usp. Pnz 30,1–10; Dan 2,31–45; 7,1–28; 9,24–27; Hoš 3,4–5; Mt 23,37–25,46; Dj 15,13–18; Rim 11,13–29; 2 Sol 2,1–12; Otk 2,1–22,21). Postoje i jasno omeđena razdoblja povezana s Božjom nakanom. Apostol Pavao piše o razdoblju od Adama do Mojsija (Rim 5,14), a Ivan kaže da je Zakon dan po Mojsiju te da su milost i istina došle po Kristu (Iv 1,17).

Krist govori i o „vremenima pogana” (Lk 21,24), koja očito treba razlikovati od židovskih „vremena i razdoblja” (Dj 1,7; 1 Sol 5,1). Govorio je i o dotad nenajavljenom razdoblju između svojih dvaju dolazaka i naznačio njegova posebna obilježja (Mt 13,1–51). Predskazao je i buduće vrijeme „velike nevolje” te opisao kakvo će ono biti (Mt 24,9–31). Postoje „posljednji dani” za Izrael (Iz 2,1–5), kao i „posljednji dani” za Crkvu (2 Tim 3,1–5). Apostol Ivan najavljuje razdoblje od tisuću godina i povezuje ga s Kristovom vladavinom, tijekom koje će Crkva, njegova Zaručnica, kraljevati s njime (Otk 20,1–6). Anđeo Gabriel objavljuje da će Krist sjesti na Davidovo prijestolje i dovijeka kraljevati nad domom Jakovljevim (Lk 1,31–33). Jednako je jasno objavljeno da će novo nebo i nova zemlja trajati dovijeka (Iz 65,17; 66,22; 2 Pt 3,13; Otk 21,1).

U Heb 1,1–2 oštro se razlikuje vrijeme „nekoć”, kad je Bog govorio ocima po prorocima, od „ovih posljednjih dana”, kad nam govori po Sinu. Jednako je jasno objavljeno da postoje prošli vjekovi (Ef 3,5; Kol 1,26), sadašnji vijek (Rim 12,2; Gal 1,4) te budući vijek ili budući vjekovi (Ef 2,7; Heb 6,5). U Ef 1,10 budući se vijek naziva dispenzacijom (οἰκονομία, čit. ojkonomija) punine (πλήρωμα, čit. pleroma) vremena (καιρός, čit. kajros).

Uporaba riječi αἰῶνας (ajonas) u Heb 1,2 i 11,3, koja se gotovo uvijek odnosi na vrijeme, bilo ograničeno ili neograničeno, posebno je važna za razumijevanje Božjega rasporeda razdoblja. O izrazima ἐποίησεν τοὺς αἰῶνας (epojesen tus ajonas) u prvom retku i κατηρτίσθαι τοὺς αἰῶνας (katertisthaj tus ajonas) u drugome mnogo se raspravljalo. Dekan Alford piše: „Dvije su glavne skupine tumača. (1) Oni koji u toj riječi vide njezino uobičajeno značenje, ‘vremensko doba’. (2) Oni koji to značenje ne priznaju, već smatraju da se ono stopilo sa značenjem ‘svijet’ ili ‘svjetovi’. Prvoj skupini pripadaju grčki crkveni oci i još neki tumači. Drugo stajalište zastupa većina komentatora” (N.T. for English Readers, sv. II, dio II, str. 599). Vincent kaže da se u više odlomaka, među kojima su i ova dva, riječ αἰῶνας odnosi na „svemir, ukupnost vjekova ili razdoblja i svega što ona obuhvaćaju tijekom trajanja svijeta”. Ta riječ, kaže on, „znači vremensko razdoblje. Inače bi bilo nemoguće objasniti množinu ili pobliže odrednice poput ovaj vijek ili vijek koji dolazi” (Word Studies, sv. IV, str. 59).

S obzirom na prihvaćeno značenje riječi αἰῶνας, prirodno je taj odlomak razumjeti tako da je Bog po Kristu rasporedio slijed razdoblja koja sežu daleko onkraj καιρός unutar χρόνος (hronos), sve do onoga što je vječno, od vječnosti do vječnosti. Prema Alfordu, tako su ga razumjeli grčki crkveni oci. Premda to tumačenje ima svojih poteškoća, ono je od trajne važnosti onima koji prepoznaju stvarnost, djelovanje i ispunjenje razdoblja koja je Bog odredio.

Tko se predano posveti proučavanju Pisma, otkrit će da velika Božja razdoblja, obilježena posebnim Božjim nakanama, slijede jasno utvrđen red i s potpunom sigurnošću idu prema slavnom dovršenju koje je Bog odredio. I dani stvaranja imaju svoj red. Nakon doba patrijarha slijedi doba sudaca, a nakon njega doba kraljeva. „Vremena pogana”, kojima završava doba kraljeva, traju do dana GOSPODNJEGA. Nakon toga dugog razdoblja slijedi dan Božji, koji obilježavaju nova nebesa i nova zemlja. Oni će biti neizmjerno sveti i trajat će dovijeka.

Božji je plan teologu važan koliko nacrt graditelju ili pomorska karta pomorcu. Bez poznavanja toga plana propovjednik će besciljno lutati u pitanjima doktrine i uvelike podbaciti u nastojanju da uskladi i primijeni ono što Pismo govori. Duhovno usmjerena osoba koja ne poznaje Božji plan nedvojbeno može razabrati pojedine duhovne istine, baš kao što se netko može diviti tračku neobične boje na slici, a da pritom ne uoči sliku kao cjelinu ni osobit doprinos te boje cjelini.

Premda je Božji plan vjekova važan za razumijevanje doktrine, u uobičajenim prikazima sustavne teologije u udžbenicima taj se plan ne uzima u obzir.

Prevoditeljske bilješke

Engleski izvornik
Lewis Sperry Chafer, Systematic Theology, Kregel Publications, ISBN 0-8254-2340-6, PDF str. 5–13. Nastavak obuhvaća tekst od početka autorskog predgovora do naslova „II. Crkva, Tijelo Kristovo”.

Prijevod i obrada: Branko Gotovac

Primajte obavijesti o novim tekstovima

Prijavite se kako biste e-poštom primali obavijesti o novim biblijskim tekstovima, prijevodima i razmišljanjima objavljenima na stranici Potraga za Bogom. Prijava je besplatna, a odjaviti se možete u bilo kojem trenutku.