Alfred Edersheim – Hram: Služba i Služenje – glava 2 (prvi dio)
Neće se ovdje ostaviti ni kamen na kamenu koji neće biti razvaljen.
(Matej 24:2)
Kraljevski most
Od četiri glavna ulaza u Hram – a svi su na zapadnoj strani – onaj najsjeverniji spuštao se, vjerojatno nizom stepenica, u Donji grad, a dva su vodila u predgrađe, odnosno Parbar, kako mu je ime. Nenadmašan po ljepoti bio je prolaz sa jugozapadne strane Hrama. Vjerojatno je to ono „stepenište kojim se uspinjao u Dom Gospodnji“, a zbog kojeg „više ne bijaše duha“ u kraljici od Šebe (1. Kraljevima 10:5)[1].
Zapravo bi bilo teško prenaglasiti ljepotu ovog prilaza. Kolosalni most s lukovima prelazio je preko doline Tiropoeon, povezujući drevni Davidov grad s takozvanim „Kraljevskim trijemom Hrama“. Na osnovu ostataka možemo uraditi rekonstrukciju mosta. Svaki luk zahvaćao je površinu od 41,5 stopa, a kameni blokovi bili su dugački 24 i debeli 6 stopa. Gotovo je nemoguće razumijeti ove mjere bez poređenja s drugim građevinama. Samo jedan kameni blok imao je dužinu od 24 stope! Ni oni, međutim, nisu bili najveći među upotrebljenim blokovima u izgradnji Hrama. I na jugoistočnoj i na jugozapadnoj strani Hrama, pronađeni su kameni blokovi dužine 20 do 40 stopa, težine preko 100 tona.
Hramski trijemovi
Pogled s „Kraljevskog mosta“ mora da je bio predivan. Preko njega su vodili Spasitelja, na očigled čitavog Jeruzalema, prema i iz palaće prvosvećenika, Herodove palaće, Sinedriona i Pilatove sudnice. Odatle se grad mogao promatrati kao na mapi.
U daljini, pogled bi uhvatio predgrađa, voćnjake, vrtove – najljepši među njima bili su kraljevski vrtovi na jugu, odnosno „ružičnjak“ koji su tako slavili rabini – dok se na horizontu pogled ne bi zaustavio na obroncima dalekih planina. S mosta se mogla promatrati dolina Tiropoeon, čija dubina nije manja od 225 stopa. Put dužine 354 stope, od Morije do Siona, bio je širok 50 stopa, odnosno pet stopa širi od centralnog prolaza na Kraljevskom trijemu Hrama do kojeg je vodio.
Ovi „trijemovi“, kako su nazvani u Novom zavjetu, ili hodnici, predstavljali su neke od najljepših arhitektonskih elemenata Hrama. Oni su se protezali duž unutrašnje strane zida Hrama, izvana okružujući Dvorište pogana. Sastojali su se od dvostrukih nizova korintskih stubova, pri čemu su svi bili monolitni, u potpunosti isklesani od jednog bloka mramora, od kojih je svaki bio visok 37,5 stopa.
Zid je bio pokriven ravnim, bogato ukrašenim krovom, do kojeg su sezali i vanjski stubovi. Moguće je da su se na spojevima ovih kolonada nalazili tornjevi.
„Kraljevski trijem“, preko kojeg ulazimo u hram, bio je najljepši. Za razliku od ostalih nije se sastojao od dvostrukog, već od trostrukog niza stubova; tri kolonade sačinjavala su 162 stuba raspoređena u četiri reda od po 40 stubova, dok su dva neparna stuba imala ulogu nekakvog prolaza s trijema do mosta.
Kraljevski trijem možemo promatrati kao građevinu koja se sastojala od centralnog broda širokog 45 stopa, s ogromnim stubovima visine stotinu stopa, te dvije lađe širine 30 stopa, sa stubovima koji su visoki 50 stopa.
Kompetentni autoriteti smatraju da je ovaj trijem, kao što njegovo ime i nagovještava, zauzeo mjesto drevne Solomonove palaće u koju je doveo faraonovu kćerku. Tu su se nalazile i „Solomonove štale“.
Kada je Herod veliki ponovo sagradio Hram, on je ovaj dio Solomonove palaće učinio njegovim sastavnim dijelom. Koliko je lijep i visok bio ovaj trijem (Profesor Porter izračunao je da se radi o 440 stopa) najbolje se vidi u riječima kapetana Wilsona (Recovery of Jerusalem, str. 9): „Gotovo je nemoguće razumjeti kakav efekat proizvodi građevina koja je duža i viša od Katedrale u Yorku, a nalazi se na strukturi koja je po visini gotovo jednaka s vrhom najviše kule naše crkve“.
A ovo je tek jedan od trijemova koji su okruživali prvo, vanjsko dvorište Hrama – Dvorište pogana. Pogled s vrha kolonade na Kedron sezao je 450 stopa u dubinu. Neki smatraju da je ovo vrh Hrama na koji je Kušač odveo našeg Spasitelja.
Ovi hodnici ili trijemovi oko Dvorišta pogana vjerojatno su predstavljali neka od najpogodnijih mjesta za prijateljske razgovore ili razgovore o religiji, za sastajanje i diskusiju. Ovdje su Isusa, dok je još bio dijete, roditelji zatekli u razgovoru s učiteljima; tu je, kasnije, On često naučavao narod; isto tako, moguće je da su ovdje počela prva kršćanska okupljanja; „I svaki bi dan postojano i jednodušno bivali u Hramu … hvaleći Boga i uživajući naklonost čitavog naroda. A Gospod je svakodnevno pridruživao crkvi one koji se spasavahu“ (Djela Apostolska 2:46-47).
Posebno se divimo Solomonovom trijemu, koji se protezao duž istočnog zida Hrama, gledajući na njegov veliki ulaz. To je bilo jedino što je ostalo od Hrama kojeg je podigao mudri kralj Izraela. Po tom trijemu je „Isus obilazio Hramom“ na „Blagdan posvećenja“ (Ivan 10:23), kada je otvoreno rekao: „Ja i Otac jedno smo“; to je trijem u koji se „sav narod, zapanjen strča“, nakon što su prisustvovali očitom čudu učinjenom hromom čovjeku „koga su svakog dana postavljali kod hramskih vrata zvanih Divna“.
Dvorište pogana
Postojalo je pravilo da se u Hram ulazi desnom, a iz njega izlazi lijevom stranom. Veliko Dvorište pogana[2], koje je predstavljalo najniži ili vanjski prsten Svetišta, bilo je obloženo šarenim kamenjem.
Prema židovskoj tradiciji, ovo dvorište imalo je kvadratni oblik površine 750 stopa. Svoje ime duguje činjenici da je bilo otvoreno za sve – i Židove i pogane – koji su željeli promatrati pravila ceremonije i obožavanja.
Prema tradiciji, tu su leviti imali stanove u kojima su jeli i spavali; tu se nalazila i sinagoga. No, uprkos farizejskoj fokusiranosti na svaki detalj, buka, pogotovo na Pashu, mora da je predstavljala ometajući faktor. Jer tu se trgovalo bikovima, ovcama i golubicama, životinjama koje su označene kao podobne za žrtvovanje; tu su bili oni stolovi mijenjača novca koje je Gospod isprevrtao, tjerajući iz doma Oca Svoga sve koji su tu kupovali i prodavali (Matej 21:12; Jovan 2:14).
Nedaleko odatle, i dalje unutar dvorišta, nalazila se kamena ploča visoka četiri i po stope, lijepo ukrašena, na kojoj je na grčkom i latinskom bilo ispisano upozorenje poganima da po cijenu života idu dalje od tog mjesta.
Jedna od takvih ploča, s tekstom koji je gotovo identičan onom koji navodi Josephus, otkrivena je kasnijim iskopavanjima. Zbog toga što su mislili da je Pavao narušio ovo pravilo, masa je „nastojala da ga ubije“ (Djela 21:31). Stepenište, sačinjeno od 14 stepenika – svaki devet inča visok – vodilo je do 15 stopa široke terase koja se nazivala „Čel“ (Chel; hramsko Dvorište žena) i koja se nalazila uz unutrašnji zid Hrama.
Sada se približavamo samom Svetištu. Njega su sačinjavala najprije tri dvorišta, od kojih je svako za nivo više od prethodnog, a potom Svetinja i Svetinja nad svetinjama sa svojim objektima.
Kada ulazimo na glavnu kapiju, istočnom stranom, najprije ulazimo u Dvorište žena, zatim u Dvorište Izraela, a odatle u Dvorište svećenika. Ovo bi, da se tako izrazimo, bio normalan način ulaska u Hram. Postojao je, međutim, i kraći put do Dvorišta svećenika. I na sjevernoj i na južnoj strani Hrama, duž terase, postojalo je stepenište koje vodi do kapija (na sjevernoj i južnoj strani), kojima se ulazilo u Dvorište svećenika; četvrta kapija (na sjevernoj i južnoj strani) vodila je u Dvorište žena.
Dakle, postojalo je čak devet ulaza kojima se s terase moglo dospjeti u Svetište; glavna se nalazila na istočnoj strani, a po četiri su bila raspoređena na sjevernoj i južnoj strani. Jedna (sjeverna i južna) kapija vodila je u Dvorište žena, a tri sjeverne i tri južne u Dvorište svećenika.
Vrata Divna
Ovih osam kapija, za koje možemo reći da su bile sporedne, bile su dvostruke, ogromne po širini i visini, sa nadograđenim odajama, poduprte sa po dva noseća stuba i presvučene zlatom i srebrom.
Po ljepoti ih je daleko nadilazila deveta, istočna kapija, koja je zapravo predstavljala glavni ulaz u Hram. Dvanaest stepenika vodilo je do ovih vrata. Sama kapija bila je izgrađena od sjajnog korintskog mesinga i bila je bogato ukrašena.
Njena dvostruka vrata bila su tako masivna da je dvadeset muškaraca moralo združiti snagu kako bi ih otvorili i zatvorili. To su vrata koja su zvali „Divna“; na njihovom stepeništu, godinama su ostavljali hromog čovjeka, baš kao što danas prosjaci sjede ili leže na ulazima katedrala.
Nije ni čudo da je čitav Jeruzalem znao za njega; zato je, kada su se, tog sunčanog popodneva, Petar i Ivan pridružili onima koji su obožavali u Dvorištu žena, ali ne sami, već u društvu poznatog bogalja koji je sada, budući izliječen, hodao „skačući i hvaleći Boga“, nastalo opće „čuđenje i zanos“.
Sada nam je sasvim razumljivo zašto je masa, nakon što se iscijeljeni hromi čovjek sustio niz stepenice, jurnula u Solomonov trijem, gdje se odigrala Petrova propovijed – tako plodonosna u duhovnom pogledu – koju je prekinula hramska policija uhitivši apostole.
Dvorište žena
Dvorište žena nije dobilo ovakvo ime zbog toga što je bilo namijenjeno isključivo ženama, već zbog toga što one nisu mogle ići dalje od tog mjesta, izuzev zbog žrtvovanja.
Ovo je zapravo bilo uobičajeno mjesto za obožavanje, pri čemu je mjesto za žene, po židovskom običaju, bilo na blago izdignutoj galeriji duž tri strane dvorišta. Samo dvorište imalo je površinu od oko 200 kvadratnih stopa. Okruživala ga je jednostavna kolonada stubova, a unutar nje, uz zid, nalazilo se 13 kovčega, odnosno „truba“, gdje su se ostavljali dobrovoljni prilozi.
Ovih 13 „kasica“ bile su uske pri vrhu, i sve šire pri dnu, tako da su oblikom podsjećale na trubu. Na njima je bilo jasno naznačeno čemu služe. Devet ih je bilo za priloge na koje su oni koji obožavaju bili zakonski obavezani, dok su tri bile namijenjene isključivo za dobrovoljne priloge.
Trube I i II služile su za prilog za Hram u iznosu od pola šekela, i to za tekuću i prethodnu godinu.
Namjena trube III bila je da u nju svoj prilog spuste žene koje su kao prinosnicu ili paljenicu žrtvovale grlice; njihova obaveza je bila da u trubu stave novac koji pokriva cijenu ptice; taj novac je preuziman na dnevnoj bazi, nakon čega bi bio prinijet odgovarajući broj ptica.
To je smanjivalo posao oko žrtvenih prinosa, ali je istovremeno trebalo poštedjeti stida one koji nisu htjeli da svi uokolo znaju što je njihov prinos. To je truba u koju je Marija, Isusova majka, spustila novac u vrijednosti njenog prinosa (Luka 2:22, 24); tada je ostarjeli Šimun „uzeo Isusa u svoje naručje, te blagoslovio Boga.“
Slično ovome, u trubu IV ostavljao se novac u vrijednosti goluba.
U trubu V stavljali su se prilozi za drvo koje se koristilo u Hramu, u trubu VI za kad, a u trubu VII za zlatne posude koje su se koristile u hramskim služenjima.
Ako je čovjek odvojio određenu sumu za žrtvu za grijeh, pa mu preostane nešto novca nakon što plati životinju, taj višak bi se ostavio u trubi VIII.
Nadalje, trube IX, X, XI, XII i XIII služile su da se u njih ostavi višak od okajnica, prinijetih ptica, nazirejskog prinosa, od žrtava za očišćenje od gube i dobrovoljnih prinosnica.
Prostor u kojem su se nalazile trube, vjerojatno je to bila „riznica“, mjesto na kojem je Isus naučavao za Blagdan sjenica (Ivan 7 i 8, posebno 8:20).
Sada možemo razumijeti kako je Isus mogao da razluči priloge bogatih, koji su davali „od svog viška“, od priloga udovice koja je „od svoje sirotinje“ dala „sve što je imala za život“ (Marko 12:41; Luka 21:1).
Postojala je, međutim, i posebna prostorija u koju se, u određeno vrijeme, odnosio sadržaj trinaest truba; uz to, postojala je i takozvana „tiha soba“, gdje su odani vjernici u tajnosti ostavljali novac koji se kasnije, opet u tajnosti, koristio za obrazovanje djece siromašnih pobožnih ljudi.
Isus je vjerojatno ironično aludirao[3] na oblik i ime ovih kovčega kada je kao o trubljenju govorio o ponašanju onih koji hoće da budu viđeni prilikom davanja milostinje i tako zadobiju slavu od ljudi (Matej 6:2); oni su se trudili da svi vide u koju od ovih kutija (te kutije Talmud doslovce naziva trubama) spuštaju svoje priloge.
Odaje
Na svakom od četiri ugla Dvorišta žena nalazile su se odaje; točnije, radilo se o nepokrivenom dvorištu dužine 60 stopa. U desnoj odaji (sjeveroistok), svećenici koji su usljed tjelesnih nečistoća mogli obavljati samo najniže službe, odvajali su drvo koje je napao crv od drveta koje se moglo koristiti na žrtveniku.
Udaljenija (sjeverozapadna) odaja služila je da se očišćeni od kožnih bolesti operu prije pokazivanja svećenicima na Nikanorovoj kapiji.
U lijevoj odaji (na jugoistoku), nazireji su šišali kosu i kuhali svoje pomirnice, dok su se u četvrtoj odaji (na jugozapadu) držali ulje i vino za prinosnice.
Muzički instrumenti koje su koristili leviti čuvali su se u dvije odaje ispod Dvorišta Izraela, a pristupalo im se iz Dvorišta žena.
Zapadna kolonada ovog dvorišta bila je otvorena. Odatle je 15 laganih stepenika vodilo do takozvane Nikanorove kapije na koju se ulazilo u Dvorište Izraela.
Na tim stepenicama su leviti, na Blagdan sjenica, običavali pjevati petnaest „Psalama uspinjanja“ (Psalmi 120-134), koji su tako i dobili ime.
Na ovom mjestu, preciznije, na Nikanorovoj kapiji, odvijalo se sve što je bilo zapovijeđeno da se učini „pred Gospodom“. Tamo su se očišćeni od kožnih bolesti i žene kojima su se navršili dani očišćenja pokazivali svećenicima, tu je žena, čiji muž sumnja da je počinila preljubu, prolazila „test gorke vode“.
Dvorište Izraela
Iz praktičnih razloga, bilo bi najzgodnije da Dvorište Izraela i Dvorište svećenika promatramo kao jedno – podijeljeno balustradom visine jednu i po stopu. Tako promatrano, ovo veliko dvostruko dvorište, uključujući samo Svetište, mjerilo bi 280,5 stopa dužine i 202,5 stopa širine. Od čitavog ovog prostora, na Dvorište Izraela otpadao bi uzani isječak dužine 16,5 stopa.
Odatle su dva stepenika vodila do Dvorišta svećenika. Zatim imamo tri polukružna stepenika koja vode do neke vrste propovijedaonice ili platforme, gdje su leviti, kao i na onih petnaest stepenika, pjevali i igrali za vrijeme uobičajene službe.
S druge strane, sami svećenici, dok su izgovarali blagoslov, stajali su na stepeništu na drugom kraju dvorišta, koje je vodilo do trijema. I Veliko dvorište i Dvorište žena bili su slično uređeni.
S lijeve i desne strane Nikanorove kapije nalazila su se spremišta za svećeničku odjeću (po jedna kutija za četiri reda svećenika; unutar svakog reda postojala su 24 razreda svećenika; dakle 4×24, odnosno 96 sanduka).
Tu je, zatim, odaja s prvosvećeničkom prinosnicom (Levitski zakon 6:20). Svakog jutra, prije nego što započne s obavljanjem dužnosti, prvosvećenik bi tu donosio od prinosa iz prostora koji se zvao „Beth-ha-Moked“ ili „kuća pećnica“.
Ona se sastojala od velike trpezarije, koja je bila povezana sa još četiri prostorije. Jedna od njih bila je veliki prostor u kojem je vatra neprekidno gorjela, a svećenici su služili bosonogi.
Tu su spavale glavešine svećeničkih razreda; u posebnoj kutiji, koja se nalazila u podu ovog prostora, tokom noći su se čuvali ključevi Hrama.
Jedna od preostale tri prostorije služila je za izdavanje potvrda o izvršenom plaćanju za žrtvu lijevanicu. U drugoj se pripremao prineseni kruh, dok je treća služila za janjad – uvijek ih je bilo šest spremnih za žrtvovanje. Odavde se dobro osvijetljenim hodnikom – prolazom ispod nivoa zemlje – stizalo do kupatila koje su koristili svećenici. Osim „kuće pećnica“, na sjevernoj i južnoj strani Dvorišta nalazile su se prostorije za skladištenje soli koja je korištena za soljenje kože žrtava paljenica; za pranje iznutrica; za skladištenje „čistog“ drveta; za mehanizam kojim se umivaonik snabdjevao vodom; i na kraju, imamo prostoriju pod imenom „Gazith“ ili „Sala od klesanog kamena“, gdje se Sinedrion obično sastajao. Iznad ovih prostorija nalazili su se stanovi; recimo, stan u kojem je prvosvećenik provodio tjedan pred Dan pomirenja, u proučavanju Pisama i meditaciji.
[1] Prema Lewinu (Siege of Jerusalem, str. 270), to slavno „uspinjanje“ do Doma Gospodnjeg išlo je putem dva prolaza ispod nivoa zemlje, dužine 250 i širine od 62 stope, a potom stepeništem koje vodi od nove Solomonove palaće, na čije mesto je kasnije došao „Kraljevski trijem“, direktno do Unutrašnjeg dvorišta Hrama.
[2] Prihvatili smo ovo ime, budući da je ono u općoj upotrebi, iako Relandus (Antiq. str 78) s pravom prigovara da u Židovskim pisanjima za njega postoji samo jedan naziv: „gora Doma Gospodnjeg“
[3] Aluzija je još jasnija imamo li u vidu da je svaka od ovih truba imala oznaku svoje namjene. Čini se veoma čudnim da je brojnim komentatorima ova aluzija bila ‘crux interpretum’ (kamen spoticanja u tumačenju). Štoviše, u jednom članku u publikaciji Bible Educator navodi se da se bukvalno trubilo prilikom ostavljanja milostinje. Za to, međutim, ne postoje nikakvi povijesni dokazi; istovremeno, takva praksa bila bi u suprotnosti sa religioznim duhom tog vremena.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac