Alfred Edersheim – Hram: Služba i Služenje – glava 2 (drugi dio)
Isus iziđe te se udalji od Hrama. I pristupe učenici njegovi da mu pokažu hramske zgrade.
(Matej 24:1)
Odaje
U židovskoj tradiciji postoje neslaganja u izvještajima o kapijama i prostorijama oko Dvorišta svećenika, vjerojatno zbog toga što su iste prostorije i iste kapije imale po više različitih imena. Nekakav sažetak je, ipak, moguće napraviti.
Kada se u Veliko dvorište uđe kroz Nikanorovu kapiju, s desna se nalazi Pinhasova odaja sa 96 spremišta za svećeničku odjeću, a s lijeve strane prostorija u kojoj su se pripremale dnevne prinosnice prvosvećenika i gdje su se, svakog jutra, prije svitanja, sastajali svi službujući svećenici, nakon što su pregledali Hram, a prije stupanja na dnevne dužnosti.
Na južnoj strani Dvorišta nalazila se Vodena kapija, kroz koju se na Blagdan sjenica unosila posuda s vodom iz jezera Siloam. Iznad nje je bila prostorija koju su zvali Abtinas, u kojoj su svećenici čuvali stražu tokom noći.
Tu je i Kapija prvina, kroz koju su unošeni odgovarajući prinosi; isto tako, Drvena kapija, kroz koju je unošeno drvo koje je korišteno za žrtvenik.
Duž kapija nalazile su se različite prostorije: „Gazith“ ili „Sala uglačanog kamena“, u kojoj je zasjedao Sinedrion; „Golah“, prostor u kojem se nalazio mehanizam koji je punio i praznio umivaonik; zatim takozvana drvna soba. Ispod i iznad ovih prostorija nalazio se prostor u kojem je prvosvećenik stanovao, kao i odaja za sastanke „časnih savjetnika“, odnosno svećeničko vijeće koje se sastajalo isključivo povodom stvari vezanih za Hram.
Na sjevernoj strani svećeničkog dvorišta nalazila se Kapija Nitzutz, odnosno Kapija Iskri, iznad koje se nalazila odaja za svećenike. Na toj strani je bila i Kapija žrtava, kao i kapija Beth-Moked. Pored kapija bile su prostorije za soljenje žrtava i soljenje kože žrtava (ova se zvala Parvah, po svom graditelju), iznad koje su bila kupatila za prvosvećenika.
Na kraju, tu je bila i Kuća pećnica sa pripadajućim prostorijama. Dvije najveće odaje – ona za sastanke Sinedriona na jugoistočnoj strani[1] i Beth-Moked na sjeverozapadnoj strani dvorišta – djelimično su bile ugrađene u dvorište, a dijelom su izlazile na „terasu“. Ovo je zbog toga što nitko osim princa kuće Davidove nije smio sjediti u tom dijelu Dvorišta svećenika. Vjerojatno je sličan raspored postojao i za odaje u kojima je stanovao prvosvećenik, prostora u kojem se sastajalo svećeničko vijeće, kao i za prostorije u kojima su boravili svećenici – na sva četiri ugla dvorišta, ove prostorije bi se naslanjale na terasu[2].
Duž kolonada, oko Dvorišta pogana i Dvorišta žena nalazila su se sjedišta i klupe za sjedenje onih koji su došli da obožavaju.
Žrtvenik
Ključni objekt u Dvorištu svećenika bio je ogromni žrtvenik od neklesanog kamenja[3] – kocka od 48 širine i nekih 15 stopa visine, računajući i „rogove“. Oko njega se nalazila neka vrste kružne platforme na kojoj su stajali službujući svećenici. Po pravilu[4], dolazili su s desna prilikom stupanja na dužnost, a odlazili lijevom stranom kada odlaze s dužnosti.
Kako je ova platforma bila devet stopa izdignuta od tla, i kako je bila visoka jednu i po stopu, koliko je iznosila i visina „rogova“, svećenicima je bilo dovoljno da se pruže tri stope kako bi dohvatili vrh žrtvenika, odnosno četiri i po stope, da bi dohvatili vrh „rogova“. S južne strane, ovoj platformi se prilazilo nagnutim platoom dužine 48 stopa i širine 24 stope. U neposrednoj blizini nalazila se velika gomila soli[5] s koje se uzimala so za soljenje žrtvenih prinosa.
Na žrtveniku, koji je na vrhu bio širok najviše 36 stopa, gorjele su tri vatre: jedna (na istočnoj strani) za prinose, druga (na zapadnoj strani) za kad i treća (na sjeveru), kao izvor vatre za paljenje druge dvije. Četiri „roga“ zapravo su bili potpuno pravi, četvrtasti, šuplji produžeci. Rog na jugoistočnoj strani imao je dva lijevkasta otvora od srebra za žrtve lijevanice (tu se, na Blagdan sjenica, izlijevala voda iz jezera Siloam). Crvena linija označavala je sredinu žrtvenika; iznad nje prolijevala se krv žrtava koje su bile namijenjene da se jedu, a ispod te linije škropilo se krvlju žrtava koje su imale biti u potpunosti spaljene. Postojao je kvalitetan drenažni sistem kojim je krv sa ostalim otpadom odlazila u Kedron i do kraljevskih vrtova.
Na sjevernoj strani žrtvenika nalazile su se svi rekviziti potrebni prilikom žrtvovanja: prostor u šest kolona sa po četiri prstena za pričvršćivanje žrtava; osam kamenih stolova za meso, salo i čiste iznutrice; osam nižih kolona sa po tri prstena za kačenje komada; kameni stol za njihovo izlaganje i jedan srebrni stol za zlatne i srebrne posude koje su korištene tokom službe.
Umivaonik
Između žrtvenika i hramskog trijema, okrenut prema jugu, nalazio se ogromni umivaonik od mesinga, koji je stajao na postolju od dvanaest velikih lavova. Pomoću posebnog mehanizma, pražnjen je svake večeri i nanovo punjen svakog jutra. Dvanaest svećenika moglo se na njemu prati istovremeno. Sistem za opskrbu Svetišta vodom jedan je od njegovih najizuzetnijih elemenata. Hramski sistem vodoopskrbe Wilson naziva nižim vodovodom. Viši vodovod prikupljao je vodu unutar četiri milje dugačkog tunela isklesanog u stijeni, na putu za Hebron. Njime je voda dopremana u gornje dijelove grada. Niži, koji je opskrbljivao Hram, vukao je vodu iz tri izvora – sa brda oko Hebrona, iz Etama i iz tri Solomonova jezera. Njegova ukupna dužina bila je preko 40 milja.
Količina vode koju je prenosio može se proračunati na osnovu podatka da se viškom vode iz Etama punilo donje jezero Gihon, što je površina od neka četiri hektara vode. I kao da to nije dovoljno, postojao je čitav niz isklesanih „cisterni“ koje su se punile vodom iz Solomonovih jezera blizu Betlehema. Cisterne su, izgleda, bile međusobno povezane sistemom kanala isklesanih u kamenu, tako da se višak vode iz jedne cisterne prelijevao u drugu. Konačni višak odlazio je u Kedron. Jedna od cisterni, poznata kao Veliko more, mogla je zadržati dva miliona galona vode; ukupan broj uskladištenih galona vjerojatno je nadmašivao deset miliona.
Nema sumnje da je i sistem otpadnih voda Jeruzalema bio jednako dobar kao i sistem opskrbe vodom. Glavni odvod završavao je u dolini Kedron, gdje su otpadne vode korištene za gnojenje vrtova.
Veliko kamenje
Navedene brojke su zaista impresivne. Da nisu potvrđene modernim nalazima, možda bismo oklijevali da ih prihvatimo. Gotovo isto važi i za temu dimenzija samog Svetog Doma. Izgrađen je na temelju od blokova izrađenih u bijelom kamenu, presvučenih zlatom, pri čemu je mjera za svaki blok, prema Josipu Flaviju, iznosila 67,5 x 9 stopa. Kada se putem dvanaest stepenica popnemo do „Trijema“, primijetit ćemo da on štrči po 30 stopa sa obje strane Hrama. Kada se i to uzme u obzir, Hram je bio 150 stopa dugačak i isto toliko širok. Bez ovih produžetaka, širina je iznosila 90, a dužina 120 stopa. Od toga, na Svetinju je otpadalo 60 stopa dužine, od istoka prema zapadu, te 30 stopa širine. Svetinja nad svetinjama bila je 30 stopa dugačka i isto toliko široka.
Dakle, s obje strane Svetišta, kao i iza njega, imamo „višak“ od po 30 stopa; tu su se nalazile trokatne građevine, svaka sa po pet soba, dok je ona stražnja zgrada imala osam prostorija. Ove građevine su, pak, bile niže od same Svetinje. Sve se to nalazilo pod krovom od cedrovine, sa zlatnim šiljcima i elegantnom balustradom.
Zavjesa
Ulaz na Trijem, koji je također bio pokriven, imao je predivnu zavjesu. Desno i lijevo nalazila su se spremišta za noževe korištene prilikom žrtvovanja. Na Trijemu se čuvao veliki broj „posvećenih“ poklona: zlatni kandelabr prozelitske kraljice Adijabene, dvije zlatne krune dobijene od Makabejaca itd. Tu su se nalazila i dva stola: jedan kameni, na kojem su odlagani stari prineseni kruhovi; drugi od zlata, na kojem je stajao prineseni kruh donijet za Svetinju. Dvoja vrata[6] s pozlatom i bogatim babilonskim zastorima u četiri boje Hrama (boja lana, plava, grimizna i ljubičasta) činila su ulaz u Svetinju.
Iznad trijema se nalazio simbol Izrela (Psalam 80:8; Jeremija 2:21; Ezekiel 19:10; Joel 1:7), ogroman čokot izrađen od čistog zlata – svo zlato je bilo od zavjetnih prinosa – pri čemu je svaka loza bila čovjekove visine.
U Svetinji, na južnoj strani nalazio se zlatni svijećnjak, dok je na sjevernoj bio postavljen stol za prinesene kruhove; pored je bilo mjesto za kadioni žrtvenik, koji se nalazio blizu ulaza u Svetinju nad svetinjama. Ona je, pak, bila prilično prazna: ogroman kamen – na mjestu koje je nekada pripadalo Kovčegu s Pomirilištem – koji je prvosvećenik, na Dan pomirenja, škropio krvlju. Drvena pregrada razdvajala je Svetinju od Svetinje nad svetinjama; na ulazu je bio ovješen zastor[7] „koji se razdre nadvoje, odozgo do dolje“, kada je, na Golgoti, otvoren put do najsvetijeg od svih mjesta (Matej 27:51).
Tako je izgledao Hram, nakon što ga je obnovio Herod – djelo na kojem se radilo 46 godina. Iako rabini ne mogu prestati da se dive njegovom sjaju, nikada ni jednom riječju ne spominju da je obnovu Hrama izveo Herod Veliki. Tako u potpunosti prešućuju jedan od najupečatljivijih trenutaka u vlastitoj povijesti.
Predviđanje našeg Gospoda
S kakvim strahopoštovanjem su rabini gledali na svoj Hram bit će opisano u nastavku. Čitaocima Novog zavjeta je poznato da je i najmanji nagovještaj povrede njegove svetosti izazivao masovnu osvetu. Isusovi učenici nisu mogli da shvate kako je moguće da će tako predivan i slavan Dom biti pretvoren u ruševinu, što im je predskazao njihov Učitelj. To je rekao predvečer, istoga dana kada je predvidio potpuno uništenje Jeruzalema. Čitav taj dan naučavao je u Hramu. Ne samo ono što je tu govorio, već i riječi koje je izrekao kad se približio gradu (tada je, ugledavši ga, zaplakao) – sve kao da im je ispunilo srca čuđenjem i sumnjom. Onda, zajedno s učenicima, „izađe te se udalji od Hrama“. Još jednom su se povukli u svoje omiljeno utočište, na Maslinsku goru (Matej 24:1, 3).
„Crvenkasta svjetlost lagano nestaje iza vrhova moabskih planina. Dok zalazi iznad grada, sunce i dalje obasjava perivoje Hrama i njegova utihnula terasasta dvorišta. Sa mjesta odakle su stajali, mogli su da vide vrata Divna, glavni ulaz u Hram, okupana u sjaju zlata od kojeg su bila izrađena. Istočni zidovi i duboka uvala podno njih tonuli su u sve dublju sjenku, koja se, dok sunce zalazi, lagano širila prema vrhu Maslinske gore. Još samo zračak blijedo crvenkastog svjetla i sve je u polutami“. (Bartlett, Jerusalem Revisited, str. 115).
Tada, na tom mjestu, učenici su, gledajući dolje prema Hramu, rekli svom Učitelju: „Kakva li kamenja i kakvih li zgrada!“ Pogled na Hram s mjesta na kojem su stajali mora da je otežavao prihvaćanje Učiteljevog predskazanja. Neku godinu kasnije, ono se doslovno ispunilo.
Moguće je, kako tvrdi maštovita židovska predaja, da Kovčeg saveza, još od babilonskog ropstva, leži pokopan i sakriven ispod takozvanog drvenog dvorišta na sjeveroistočnoj strani Dvorišta žena. Moguće je i da dio plijena koji je Titus ponio sa sobom iz Jeruzalema – sedmokraki svijećnjak, stol za prinesene kruhove, svećeničke trube, mitra jednaka onoj koju je Aron nosio na svom čelu – stoji zakopano, negdje ispod ruševina Hrama, pošto je uspješno obišao Rim, Kartagu, Bizant, Ravenu i, konačno, Jeruzalem.
Ali ono što je sigurno, od velikih građevina koje su nekada stajale na tom mjestu, nije ostao „ni kamen na kamenu“.
[1] Nevjerojatno kakvih je sve grešaka bilo u pogledu lokalizacije prostorija i dvorišta povezanih s Hramom. Na primjer, pisac članka „Sinedrion“ u Kittovoj enciklopediji (treći tom, strana 766) navodi da se prostor u kojem se sastajao Sinedrion nalazio u središtu južnog dijela hramskog dvorišta, pri čemu se sjevernim dijelom pružao do Dvorišta svećenika, a južnim do Dvorišta Izraela. Međutim, Dvorište Izraela i Dvorište svećenika ne nalaze se na osi sjever-jug, već istok-zapad, što bi se dalo utvrditi već letimičnim pogledom na plan Hrama. Sala Sinedriona se uistinu protezala na jug, ali ne do Dvorišta Izraela, već do terase ili do Dvorišta žena. Autoriteti koje autor članka citira uopće ne podržavaju njegove zaključke. Treba reći da je, otprilike u Kristovo vrijeme, Sinedrion svoja zasjedanja premjestio iz Sale uglačanog kamena u prostor koji se nalazio na istočnoj strani Dvorišta.
[2] Poznato nam je da su svećeničke odaje iznad Vodene kapije i Nitzutza izlazile na terasu. Ovo bi moglo objasniti zašto Talmud ponekad govori o šest, a ponekad o osam izlaza iz Dvorišta svećenika prema terasi. Isto tako je moguće da se radi o tome da su se sedma i osma kapija na sjevernoj i južnoj strani otvarale prema Dvorištu žena.
[3] Kamen od kojeg je napravljen žrtvenik izbjeljivan je dvaput godišnje. Jednom u sedam godina, prvosvećenik bi obavio inspekciju Svetinje nad svetinjama, i to kroz otvor iz prostorije iznad nje. Ukoliko bi se utvrdilo da je potrebno izvesti neke popravke, majstori bi silazili u Svetinju nad svetinjama iz te gornje prostorije, pri čemu ne bi gledali ni u što osim u ono što treba da poprave.
[4] U Talmudu se spominju samo tri odstupanja od ovog pravila. Inače, prvosvećenik je i dolazio i odlazio desnom stranom.
[5] I spomenuta platforma bila je pokrivena solju kako bi se spriječilo klizanje bosonogih svećenika.
[6] Postojala je i mala vratnica, kojom su prolazili oni koji sa unutrašnje strane otvaraju velika vrata.
[7] Rabini govore o dva zastora. Kažu da se, idući prema Svetinji nad svetinjama, prvosvećenik kretao jugozapadnom stranom, gdje je prolazio kroz prvu zavjesu, nastavljajući prema sjeveru, gdje se nalazila druga zavjesa, iza koje se ulazilo u Svetinju nad svetinjama.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac