Autor: David L. Cooper
Prenosimo odlomak iz: „The Future of Israel and Her Land“
Molim vas koji čitate da ovaj odlomak Izaije 62:1 – 63:6 pročitajte pažljivo i u molitvi, a potom ukoliko ste u mogućnosti pročitajte ga u još nekom prijevodu Biblije na Hrvatski jezik. Ovaj odlomak je iz Varaždinske Biblije (ja vjerujem da je to najtočniji prijevod na hrvatski, a uživam čitati Bibliju i u prijevodu Kršćanske Sadašnjosti jer sam uvjeren da je to najljepši prijevod na hrvatski. Ako vi imate nekog svog favorita među prijevodima – slobodno. Pročitajte odlomak više puta. Molite i čitajte, a onda, kojoj god denominaciji ili kršćanskoj grani pripadali molim vas da pažljivo, otvorena srca i uma pročitate priloženi odlomak od Davida L Coopera. Ovo je važna tema. Hvala vam i neka vas Gospod izobilno blagoslovi.
Izaija 62
1Siona radi neću šutjeti i Jeruzalema radi neću mirovati, dok pravednost njegova ne iziđe ko svjetlost i spasenje njegovo ne plane ko zublja.
2Tada će pogani vidjeti pravednost tvoju, i svi kraljevi slavu tvoju; a ti ćeš biti prozvan novim imenom što će ga usta GOSPODNJA odrediti.
3I bit ćeš vijenac slave u ruci GOSPODNJOJ, i kraljevska kruna na dlanu Boga svojega.
4Neće te više zvati Ostavljenom niti će se za zemlju tvoju više govoriti Pustara, nego će te zvati Hefciba, a zemlju tvoju Beula; jer ti omilje GOSPODU, a zemlja tvoja bit će udana.
5Jer kao što se mladić ženi djevicom, sinovi će se tvoji tobom oženiti; i kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.
6Na zidine tvoje, Jeruzaleme, stražare sam postavio; čitav dan i čitavu noć — nikada neće zašutjeti. Vi koji podsjećate GOSPODA, vama nema počinka!
7I ne dajte mu počinka dok ne učvrsti i dok ne učini Jeruzalem hvalom na zemlji.
8Zakle se GOSPOD desnicom svojom i snažnom svojom mišicom: »Neću više davati žita tvojega za hranu tvojim neprijateljima i sinovi tuđinski neće piti vina tvojega za koje si se mučio.
9Nego će ga jesti oni koji su ga sabirali, i hvalit će GOSPODA; i koji su ga skupljali, oni će ga piti u predvorjima svetišta mojega.«
10Prođite, prođite kroz dveri, pripravite puku put. Nasipajte, nasipajte cestu; uklonite kamenje, podignite stijeg nad narodima.
11Evo, GOSPOD oglasi do nakraj zemlje: »Recite kćeri sionskoj: ‘Gle, spasenje tvoje dolazi; evo s njim plaće njegove, a pred njim djela njegova.’«
12I zvat će ih „Sveti puk”, „Otkupljenici GOSPODNJI”; a tebe će zvati „Traženi”, „Grad neostavljeni”.
Izaija 63:1-6
1Tko je taj što dolazi iz Edoma, iz Bocre, u crvenim haljinama, taj što je veličanstven u svojoj odjeći, što u silini snage svoje korača? »Ja sam to koji govorim u pravednosti, koji sam uzmožan spasiti.«
2Zašto je crvena odjeća tvoja, i haljine ti kao u onoga koji gazi u tijesku?
3»U gnječilu sam sȃm gazio i nitko između narodā ne bijaše sa mnom. Jer u gnjevu sam ih svojem gazio i gnječio ih u svojoj jarosti; i krv njihova poprska mi haljine te iskaljah svu odjeću svoju.
4Jer dan osvete bijaše mi na srcu i dođe godina otkupljenika mojih.
5I ja pogledah, ali ne bijaše nikoga da pomogne; i začudih se što ne bijaše nikoga da podupre. Tada mi moja mišica pribavi spasenje, i jarost moja — ona me poduprije.
6I u gnjevu svojemu zgazih puke i opih ih u svojoj jarosti i prolih na zemlju krv njihovu.«
Poruka iz Izaije 62:1 – 63:6 jedna je od najvažnijih razmatrana sa bilo kog gledišta, jer otkriva teret koji danas slama Božje srce; otkriva Njegove planove u vezi s Izraelom i sa zemljom koja pripada Izraelu; potom upućuje izazov vjernicima:
prvo da mole za mir Jeruzalema, a drugo da objavljuju poruku istine cijelom Izraelu;
i konačno daje nam živ opis drugog dolaska našeg Gospodina – nakon što Izrael bude evangeliziran.
U prvih pet stihova raspravlja se o budućnosti Izraela i njegove zemlje. Poziv vjernicima da mole za Izabrani narod nalazi se u stihovima 6-9. Izazov da se objavi istina židovskoj rasi sastoji se od stihova 10-12. Konačno, dolazak našeg Gospodina Isusa Krista u slavi otkriven nam je u 63:1-6.
„Siona radi neću šutjeti i Jeruzalema radi neću mirovati, dok pravednost njegova ne iziđe ko svjetlost i spasenje njegovo ne plane ko zublja.“ (Izaija 62:1).
Prvo pitanje koje se u vezi s ovim stihom postavlja jest: Što se podrazumijeva pod Sionom? Izvorno se ovo ime primjenjivalo na brdo u jugozapadnom dijelu grada Jeruzalema. Međutim, s vremenom se ime ovog najistaknutijeg brežuljka primjenjivalo na cijeli grad. Posebno se u pjesničkim knjigama koristi kao sinonim za Jeruzalem. Sion znači suh, Jeruzalem znači grad mira.
Da je Sion ovdje sinonim za Jeruzalem, očito je onome tko prepoznaje da je ovaj dio Izaije hebrejska poezija i da Jeruzalem odgovara Sionu u paralelizmu hebrejske poezije. Iz ovih činjenica jasno vidimo da je prorok govorio o doslovnom gradu Jeruzalemu u Palestini. To je upravo ono što je Izaijina publika razumjela pod ovim izjavama, jer nije dodao ništa što bi mijenjalo ta imena. Prema ‘Zlatnom pravilu tumačenja’, trebamo shvatiti „svaku riječ u njezinom primarnom, običnom, doslovnom značenju, osim ako činjenice konteksta jasno ne ukazuju na drugačije.“ Budući da nema kvalificirajućih izjava, Jeruzalem moramo shvatiti kao doslovni grad u kojem su živjeli Izaija i publika kojoj se on obraća.
Iako “Sion” i “Jeruzalem” trebamo shvatiti kao reference na doslovni grad, posljednje rečenice ovog stiha pokazuju da su ljudi koji tamo žive i oni koji ga priznaju kao svoj matični grad uključeni u ovu izjavu, jer prorok govori o “njegovoj pravednosti” i “njegovom spasenju”. Samo o ljudima se može tako govoriti. Stoga moramo protumačiti ovu izjavu kao da se odnosi ne samo na materijalni grad, već i na njegove stanovnike – Židove. Ali trebamo li shvatiti da on jednostavno govori o stanovnicima Jeruzalema ili o cijelom izraelskom narodu koji priznaje Jeruzalem kao svoj matični grad?
Nezamislivo je da bi Bog mogao biti više zainteresiran za spasenje Židova koji žive u samom gradu Jeruzalemu nego za spasenje cijele židovske rase raspršene po svijetu. Iz tog razloga moramo zaključiti da je Izaija imao na umu cijelu hebrejsku rasu, koja priznaje Jeruzalem kao svoj matični grad. Već i površan pogled na Izaiju 49 pozitivan je dokaz ove tvrdnje. U stihovima 49:8-13 ovog poglavlja prorok govori o budućnosti i konačnoj obnovi Izraela u zemlji. Ali na dramatičan način Jeruzalem predstavlja kao Sion (stih 14) i govori o povratku njegove djece, koja su raspršena po cijelom svijetu. Stoga, u svjetlu činjenica ovog poglavlja, zaključujemo da Sion i Jeruzalem iz stiha 1 uključuju i doslovni grad i židovski narod.
Što se tiče Jeruzalema, Gospodin izjavljuje da nikada neće zašutjeti niti će se odmoriti dok se ne odjenu u Njegovu pravednost i ne budu spašeni.
Izjava da neće zašutjeti potvrda je da nikada neće prestati govoriti o Židovima dok se njihovo spasenje ne ostvari. Rečeno nam je da iz obilja srca usta govore i da ono što je čovjeku u mislima, o tome priča. Uvijek govorimo o onome što je u našem umu najvažnije i uživamo u razgovoru o tome. Iz razgovora bilo koga promatrač može odmah, u pravilu, utvrditi što je najvažnije u srcu govornika.
Gospodin ne oklijeva reći, na mnogim mjestima i sa mnogo riječi, da su Njegovo srce i duša posvećeni židovskom narodu i njihovom spasenju.
Kako bi još slikovitije prikazao svoju veliku brigu za spasenje Židova, Gospodin tvrdi da ne može i neće se odmoriti dok se njihovo spasenje ne ostvari. Svaki od nas je u raznim trenucima bio opterećen nekim problemima. Zbog duševne nevolje ponekad ne možemo ni spavati ni odmoriti se. Stoga je Gospodin izrazio svoju veliku brigu za spasenje Izraela ljudskim jezikom kako bi pokazao hitnost situacije.
Ove izjave Svemogućeg moramo shvatiti doslovno. To nisu divlja orijentalna pretjerivanja, kako bi nas neki pokušali uvjeriti. To su izjave o Božjoj velikoj tjeskobi za Izrael, izražene ljudskim jezikom. Ako bi pojedinac tako govorio s obzirom na neki teret na svom srcu, nitko ne bi smatrao njegov jezik orijentalnim pretjerivanjem, već bi ga shvatio doslovno. Bog se svakako izrazio kako bismo mogli razumjeti Njegove izjave.
Iz ovih izjava moramo zaključiti da je On duboko zabrinut za spasenje Izraela i njegov povratak u vlastitu zemlju. To predstavlja teret koji teško opterećuje srce Svemogućeg, zbog kojeg On ne može imati ni mira ni odmora dok se židovski narod u cjelini ne spasi.
Neka nitko ne izvuče pogrešan zaključak u vezi s ovim pitanjem. Jedna duša je vrjednija od fizičke zemlje. Materijalni svemir će proći – na kraju Milenijskog doba (Otkrivenje 20:11); ali duša čovjeka živi vječno. Stoga se duši ne može odrediti cijena.
Gospodin se raduje u spasenju svakoga tko dođe k Njemu. Kad se grešnik pokaje i vrati Bogu, na Nebu vlada radost zbog te činjenice. To vrijedi i za Židova i za pogane.
Pred Bogom su isti što se tiče vrijednosti duše. Bog ne gleda na ljude, ali „u svakom narodu onaj koji se boji Njega i čini pravdu mio mu je.“
Unatoč ispravnosti ovih izjava, teret ostaje težak na Božjem srcu sve dok Izrael kao narod nije spašen i sve dok Jeruzalem gaze pogani. Ovaj teret nikada neće biti uklonjen sve dok se cijeli židovski narod ne vrati Bogu.
Najavljeni plan Svemogućeg je blagosloviti sve narode u Izraelu i kroz njega. To se vidi u Postanku 12:1-3 i u povezanim odlomcima. Gospodin nikada ne odustaje od svojih obećanja, iako često izgleda kao da kasni s izvršenjem svojih planova.
U međuvremenu, međutim, On upravlja tijekom povijesti tako da se Njegovi planovi konačno ostvaruju. Svi proroci i psalmisti prorekli su i pjevali o vremenu kada će Jeruzalem biti radost cijeloj zemlji, kada će prokletstvo biti ukinuto i kada će slava Božja okružiti zemlju kao što vode prekrivaju more. Dakle, sve dok postoji ljudska patnja, ratovi, kuge, grijeh i bezakonje, do tada će srce Svemogućeg biti tužno. On se ne veseli u nevoljama i patnjama nijednog čovjeka. Međutim, kada nevolje prestanu i za čovjeka svane zlatno doba, Božje će se srce radovati.
Prestanak zala koja muče ljudsku obitelj postat će stvarnost tek kada Izrael bude spašen i odjeven u pravednost svoga Boga. U Svetom pismu Izrael je predstavljen kao vinova loza i vinograd. U prošlosti nije rađao ništa osim divlje loze koje se u prošlim vremenima očitovalo u obliku ugnjetavanja i vapaja (Izaija 5:1-7); ali doći će dan kada će Izrael biti spašen i postati kanal svjetskog blagoslova. „U danima koji dolaze ukorijenit će se Jakov, procvjetat će i propupat će Izrael, i lice svijeta plodom napuniti.“ (Izaija 27:6).
Njihovo sadašnje odbacivanje bio je povod da se evanđelje propovijeda svijetu; ali, kada se vrate Bogu i prihvate ga, blagoslov će se proširiti na cijeli svijet. To potvrđuje apostol Pavao sljedećim riječima: „Jer ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, što će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih?“ (Rimljani 11:15).
Bit će tolika razlika između uvjeta koji sada postoje i onih koji će prevladati kada Izrael prihvati svog Mesiju – Isusa Krista kao što postoji razlika između leša i osobe u dobrom zdravlju. Stoga je obraćenje Izraela stvar reda prve veličine – ništa se ne može usporediti s tim.
Sve ostale stvari i razmatranja blijede i odlaze u beznačajnost u usporedbi s Izraelovim okretanjem Bogu i prihvaćanjem svog Mesije i Spasitelja. Kad netko shvati ovu činjenicu, može vidjeti zašto Bog ne može odmoriti dok se Izrael ne spasi.
Židovski narod mogao bi se usporediti s glavnim čunjem u igri čunjeva. Primarni cilj igrača je udariti ovaj glavni čunj ravno kako bi, dok pada, mogao pogoditi one ispred i sa strane. Padajući, oni udaraju i one ispred sebe. Ovi, redom, dok padaju, ruše preostale. Tako se jednim udarcem ruše svi čunjevi i igra je dobivena.
Izrael je taj glavni čunj među narodima. Kada se Izrael, kao rasa, kao nacija, okrene Gospodinu Isusu Kristu i prihvati ga kao svog Gospoda i Spasitelja, On će zauzvrat obratiti svijet – tada će ispuniti zemlju plodovima. Uvjeti će (u to vrijeme) biti kao život iz mrtvih. Stoga je obraćenje Izraela od najveće važnosti.
Ponovno, dopustite mi da ponovim da se ništa ne može usporediti s tim. Sve ostale stvari zajedno ne mogu se usporediti s tim.
Puni blagoslov čitavog svijeta ovisi o obraćenju Izraela.
Izaija 49:13-23
13 Kličite, nebesa, veseli se, zemljo, podvikujte, planine, od veselja; jer Jahve tješi narod svoj, on je milosrdan nevoljnima.
14 Sion reče: »Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi.«
15 »Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila,
tebe ja zaboraviti neću.
16 Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima.
17 Obnovitelji tvoji hitaju, rušioci tvoji i pustošitelji odlaze od tebe.
18 Obazri se oko sebe i pogledaj: sabiru se svi i dolaze k tebi. Života mi moga« – riječ je Jahvina
– »svima ćeš se njima zaodjenuti k’o nakitom, i njima ćeš se k’o nevjesta ukrasiti!
19 Jest, tvoje ruševine, tvoje razvaline i tvoja zemlja poharana pretijesna će biti žiteljima tvojim
kad se udalje oni što te zatirahu.
20 Opet će na tvoje uši reći sinovi kojih si bila lišena: ‘Pretijesno mi je mjesto ovo,
makni se da se mogu smjestiti.’
21 I ti ćeš se u srcu svom zapitati: ‘Tko mi rodi sve ove? Bijah bez djece, neplodna,
prognana i odbačena, pa tko ih podiže? Bijah, eto, sama ostala, a oni gdje su bili?’«
22 Ovako govori Gospod Jahve: »Evo, dajem rukom znak narodima
i zastavu svoju dižem plemenima. Vratit će ti u naručju sinove, nosit će ti kćeri na plećima.
23 Kraljevi će biti tvoji skrbnici, a kneginje im tvoje dojkinje. Klanjat će ti se licem do zemlje,
i prah će lizat’ s tvojih nogu.
I znat ćeš da sam ja Jahve: koji se u me uzdaju, neće se posramiti.«
Prijevod i obrada: Branko Gotovac