Uvod u proročanstva iz knjige proroka Izaije
Poglavlje 1, stih 1
Viđenje Izaije, sina Amosova, što ga je imao o Judi i Jeruzalemu u dane Uzije, Jotama, Ahaza i Ezekije, kraljeva Judinih.
Nakon što sam završio sa čitanjem Starog Zavjeta u listopadu 2014. otpočeo sam intenzivno proučavati knjigu proroka Zaharije. Neizmjerno sam se okoristio čitajući pažljivo stih po stih iz te knjige bogate proroštvima o prvom i drugom dolasku Mesije. Bio sam obavezan da to podijelim sa jaganjcima i ovcama stada Božjeg i iz tog razloga, napisao sam komentare u formi izlaganja o cijeloj knjizi. Jednako tako sam na putovanjima, gdje god sam imao prilike govorio i izlagao, nadajući se da će oni koji čitaju i slušaju moći da se okoriste na isti način na koji sam se i ja okoristio iz tih izvanrednih proroštava.
Prije nekoliko dana završio sam sa čitanjem Starog Zavjeta za 2015. godinu i na neki način sam privučen ka knjizi proroka Izaije. Iako osjećam vlastitu nesposobnost pred tako velikim i zahtjevnim zadatkom, želja da istražujem izvanrednost materijala nadvladala je uvjerenje o vlastitoj slabosti. Izuzetan je zadatak odraditi ozbiljan studij ove knjige, u prvom redu iz razloga što knjiga sadrži 66 poglavlja. Međutim, želja za upoznavanjem dubine svetog pomazanja i nadahnuća koje je počivalo na ovom proroku, daleko je veća od kolebanja pred brojem poglavlja ove knjige.
Stručnjaci u klasičnom Hebrejskom kažu da je Izaija imao neuobičajeno širok i opsežan rječnik, obimniji i od onog koji su koristili psalmisti. On je citiran u Novom Zavjetu više nego bilo koji drugi autor iz Starog Zavjeta. Njegovo ime se spominje više od 20 puta, a njegov tekst više od 65 puta u Novom Zavjetu.
Svici s Mrtvog mora
Jedna od činjenica koja me najviše fascinirala u vezi sa knjigom proroka Izaije je upravo nadmoćna uloga te knjige nad hiljadama papirusa, svitaka i fragmenata koje su otkrivene u skrovištima i ruševinama pored Qumrana na obali Mrtvog mora.
Qumran je bio grad Esena – sekte koja se posvetila prepisivanju rukopisa Starog Zavjeta. Na hiljade fragmenata iz čitavog Starog Zavjeta (osim knjige o Esteri) je pronađeno u 11 pećina iznad mora. Utvrđeno je da se radi o daleko najstarijim tekstovima Starog Zavjeta od bilo kojih do tada poznatih. Neki datiraju i do 250 godina prije Hrista. Pergament, svitak Izaijin je u potpunosti sačuvan.
Ne mogu se oteti dojmu da su ove drevne kopije (njihovo otkrivanje) na neki način vremenski povezane i tempirane pred drugi Kristov dolazak. Ovaj svitak je rastvoren za sve posjetitelje Svetišta Knjige u muzeju u Jeruzalemu, i tko pozna klasični Hebrejski može lično čitati pergament toliko drevan i značajan.
Eseni su živjeli u vrijeme kad i Krist i o njima znamo mnogo, o njihovoj kulturi, običajima, vjerovanjima, jer su za sobom ostavili izuzetno bogatu biblioteku, između ostalog i o sebi.
Kada je rimska vojska osvojila Jeruzalem 70.-te godine poslije Krista pod vodstvom generala Titusa, budućeg rimskog cara, Eseni su sakrili svoje svitke u pećinama iznad Mrtvog mora i otišli iz Jeruzalema zajedno sa svim ostalim židovskim stanovništvom. Mislili su da će se jednom vratiti po njih, ali nikad više nisu to mogli uraditi.
Ova pisana svedočanstva koja tako snažno svjedoče o vjernosti i autoritetu Pisama, ležala su skrivena u tišini od 70.te poslije Krista do 1947. god. Ovi svici su hiljadu godina stariji od bilo kojeg do tada poznatog rukopisa. Nisu otkriveni modernom tehnologijom, već ih je otkrio dječak, pastir, beduin čuvajući svoje stado pored hridina Mrtvog mora. Ja jasno vidim ruku Božju u svim ovim dešavanjima oko svitaka, posebno kada razmišljam da je Izrael proglasio suverenu Naciju i Državu samo godinu dana kasnije u maju 1948.god. Kada im je Gospod vratio natrag njihovu zemlju dao im je i veliko drevno blago, kopije Pisama pisanih od njihovih vlastitih proroka.
Stručnjaci su odredili da je rukopis Izaije koji je sada izložen u muzeju u Jeruzalemu star između 50.te i 300.te godine prije Krista. To dokazuje da su ova proroštva pisana prije Kristovog (Mesijinog) rođenja u Betlehemu. Iako su kršćani, naravno, uvijek vjerovali da je originalni Izaijin rukopis pisan oko 700.te godine prije Krista.
Bog nije napustio izraelski narod
Pavao kaže da su židovima „povjerene objave Božje“ (Rim.3:2), kao najveći dokaz da ih Bog nije napustio. Baš suprotno tome, Pavao govori o prednostima što je neko Židov i o superiornosti njihovog udjela u planu Božjem.
Izaija ukazuje u svojim proroštvima da Gospod nikada nije odbacio svoj narod Izrael i to snažno odbacuje argumente amilenialista i postmilenialista koji tvrde da je Crkva zamijenila i preuzela poziciju koju je prethodno držao drevni Izrael.
Mnoga proroštva iz Izaijine knjige su se već do sada doslovno ispunila i stoga takođe nije logično očekivati da će ona još neispunjena imati jedno ispunjenje u duhovnom, a ne kao i do sada u doslovnom smislu.
Izaija jednako kao i Zaharija uči da će Jeruzalem biti uzvišen na zemlji, ne na nebu, i da će Krist kraljevati na zemlji iz Jeruzalema usred Izraela koji će biti kršćanski i spašen otkupljujućom krvlju Isusa iz Nazareta.
Pavlova tvrdnja, koju smo citirali, također naglašava važnost starozavjetnih Spisa, određujući da su ti Spisi autoritet također i za Crkvu, odbacujući tvrdnje nekih sekti koje uče da Stari Zavjet nije važan u vremenu dispenzacije Crkve.
Mnogo puta sam se pitao, ako ovaj Starozavjetni Kanon nije namijenjen nama, kome je onda namijenjen? Svakako nije za Abrahama, Davida, Izaiju ili Ezekiela, jer kanon nije bio ni ustanovljen sve do Malahijinih dana. Kada je Isus rekao sotoni: “pisano je…“, sotona je pobjegao jer je prepoznao autoritet stihova citiranih iz Starog Zavjeta. Govoreći iz knjige Postanka Isus je rekao Saducejima: „Zar niste čitali što vam je Bog govorio?“
Kanon Starog Zavjeta
Knjiga Izaijina je punopravna Riječ Božja, baš kao i svaka knjiga Novog Zavjeta. Židovi su utvrdili i uspostavili Kanon Pisama prije prvog Kristovog dolaska i sam Krist i Njegovi učenici su to prepoznali i prihvatili.
Kada govori o Pismima, Isus ima na umu kolekciju ustanovljenih i utvrđenih knjiga kao Pisma inspirirana od samog Boga. Radi se o 22 knjige koje su u tom vremenu bile podijeljene u tri dijela: „Zakon,“ „Proroci,“ i „Spisi,“ a kasnije su podijeljene u 39 dijelova ili knjiga, ali se radi o točno i potpuno istim tekstovima. Ništa nije izostavljeno i ništa nije nadodano. Pavle govori o ovim Spisima kada se obraća Timoteju:
Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za podučavanje, za prijekor, za odgajanje u pravednosti (2.Tim.3:16).
A Petar to potvrđuje:
Tako primamo još čvršću proročku Riječ … Ponajprije znajte ovo; nijedno se proroštvo iz Pisma ne može tumačiti svojevoljno, jer nikada proroštvo ne bi čovječjom voljom donešeno, nego ga nošeni Duhom Svetim izgovoriše sveti Božji ljudi (2.Pet.1:19-21).
Neki knjigu Izaijinu zovu: „Evanđelje po Izaiji“ , jer ima jako puno veze sa Evanđeljima. Ta knjiga nije samo povezana sa spasenjem Izraela, nego i sa spasenjem cijelog svijeta. U sebi sadržava proroštva o rođenju, službi i smrti Kristovoj, ide i dalje od toga dajući nam proroštva o Drugom Kristovom dolasku i Kristovoj kraljevskoj vlasti na zemlji, dajući nam o tome više podataka nego bilo koji drugi dio iz Biblije… uključujući Novi Zavjet. On govori o konačnim rezultatima našeg spasenja. Ime Izaija (Jeshiahu) na hebrejskom znači „spasenje je od Gospoda“ ili „Gospod je spasenje“. To je vrlo prikladno ime za službu koju je on nosio.
Bio je sin Amosov, ali o njegovom ocu ne znamo ništa. Kao prorok i ne treba da dolazi iz bilo koje posebne obitelji ili loze kao što je to slučaj sa svećenicima. Prorok je bio čovjek pozvan Božjim suverenitetom, bez obzira i odnosa prema njegovom prethodnom radu.
Znamo također da je Izaija bio oženjen čovek koji je imao dva sina simboličnih imena koja im je Bog dao; Šer-Jašub i Maher-Šalal-Haš-Baz.
U osnovi, propovedao je Judi i Jeruzalemu, ali ponekad i Babilonu, Egiptu, Tiru, kao i još ponekim nacijama u okruženju.
Bio je savjetnik više kraljeva, tokom vladavine Uzije, Jotama, Ahaza i Ezekije, u periodu od otprilike 53 godine od smrti Uzijine.
Bio je suvremenik Hošee i Miheja. Hebrejska tradicija pretpostavlja da je on prepiljen na pola od Manasije. (Hebrejima 11:37)
Izaijina služba
Stara titula ili naziv za proroka je bio „vidjelac“, jer su proroci mogli vidjeti stvari koje obični ljudi nisu bili sposobni vidjeti. U prvom stihu, on govori o viziji koju je gledao. Izaija nije prorokovao kronološki, niti je njegova namjera bila da se prorokujući drži određene teme ili da ide sa teme na temu. To je stoga što su Biblijska proroštva rastuća, progresivna, živa su, riječ je živa i ljudi Božji koji dolaze treba da ih sve više razjašnjavaju u budućnosti kako se bliže vremena ispunjenja tih proroštava.
Duhovno stanje Jude pogoršavalo se u vremenu Izaije, a pogoršavanje je otpočelo Uzijinim pokušajem da funkcionira u ulozi svećenika. Uzijino vladanje trajalo je 52 godine (790 – 739 prije Krista). Sjeverni Izrael se ujedinio sa Sirijom da bi se suprostavio Južnom kraljevstvu.
Asirija je postala međunarodno moćna sila pod vladavinom Tigliat Pilesera (745 – 727 prije Krista) i počela je da ljude sa krajnjeg sjevera Sjevernog kraljevstva odvodi u sužanjstvo.
Jotam je bio kralj (750 – 739 prije Krista), preuzimajući vlast u Judi nakon što je njegov otac bio udaren gubom. Dobro vladanje Ezekijino dešava se (715 – 686 prije Krista) i trpi tokom svoje vladavine nekoliko pokušaja snažnog protivljenja od dijela Asirije. Božjom intervencijom propao je pokušaj Asiraca da zauzmu Jeruzalem i nikad više nisu ni zaprijetili Judi.
Završavam sa ovim sažetkom Izaijine situacije tokom njegovog služenja. Od ove tačke nadalje usredotočit ćemo se na njegove zadivljujuće riječi pomazane Duhom Božjim.
Samo još nešto želim dodati ovom uvodu prije početka; ima jedno snažno, dominantno, preovladavajuće otkrivenje Božje koje Izaija tako snažno izražava, prvo Izraelu, a sada i nama u 21. stoljeću. Prema Izaiji Bog je Svetac Izraelov. Tako on objavljuje Njega u sljedećim stihovima:
1:4 ; 5:19,20 ; 10:17,20 ; 12:6 ; 17:7 ; 29:19,23 ; 30:11,12,15,29 ; 31:1 ; 37:23 ; 41:14,16,20 ; 43:3,14,15 ; 45:11 ; 47:4 ; 48:17 ; 49:7 ; 54:5 ; 55:5 ; 60:9,14 .
Isporučeno 19. Oktobar 2015.
Prevod i obrada: Branko Gotovac 2016.
