Kada danas otvorimo tekstove Mateja, Marka, Luke i Ivana, prečesto na njih primjenjujemo naočale moderne teologije zapadnog svijeta. No, donosi li nam to punu istinu? Kako bismo napravili ispravan uvod u četiri evanđelja, moramo se vratiti na sam izvor. Puninu pozadine Isusovog života daje nam isključivo židovski referentni okvir – kulturološko-religiozna stvarnost Izraela prve polovine prvog stoljeća. Unutar tog okvira, Isusov život izražava svu Svoju puninu, a povijesna pozornica u potpunosti oživljava pred našim očima. U ovom prvom dijelu naše serije, uz molitvu za poniznost i razumijevanje, krećemo na predivno putovanje s jednim ciljem: prepoznati pravo lice Isusa Mesije.
Autor: Branko Gotovac
Evanđelja: Četverostruki portret Isusa Krista
Proučavanje četiri evanđelja Novog zavjeta predstavlja temelj Kršćanske teologije i Kristologije. Riječ „evanđelje“ dolazi od grčke riječi euangelion, što označava „radosnu vijest“ ili „dobru vijest“.
U kontekstu Novoga zavjeta, ta se vijest odnosi na utjelovljenje, život, učenje, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, koji je ispunjenje starozavjetnih proročanstava o Mesiji Izraela. Iako je poruka o Kristu jedna, rana je Crkva pod vodstvom Duha Svetoga prepoznala i sačuvala četiri kanonska evanđelja – po Mateju, Marku, Luki i Ivanu.
Kako bi se u potpunosti razumjela teološka dubina ovih spisa, nužno je analizirati njihov povijesno-gramatički, židovski i proročki kontekst.
U ovom uvodu oslanjat ću se na uvide istaknutih teologa dispenzacionalne i pretmilenijske tradicije, kao što su Arnold Fruchtenbaum, Charles C. Ryrie, John F. Walvoord, J. Dwight Pentecost i Thomas L. Constable.
Njihov rad pruža sustavan okvir za razumijevanje načina na koji evanđelja premošćuju jaz između Staroga i Novoga zavjeta, s posebnim naglaskom na temu Božjega Kraljevstva i Kristova Mesijanskog identiteta.
Iako sam ja rođen nanovo u nešto drugačijem teološkom okviru; radi se o zajednici evangelističko-umjereno-pentakodestalnoj i za njih uvijek i svuda zahvaljujem Gospodinu; teološki okvir kojeg se ovdje čvrsto držim sačinjavaju učitelji u Kristu koji su mi pomogli da odrastem i da prijeđem sa duhovnog mlijeka na duhovno tvrdu hranu. Ili još jasnije; pomogli su mi da se pružam ka tome da budem učenik Isusa Krista, a ne vjeran vojnik vlastite denominacije, iako je ovo drugo u današnjem evangelističko kršćanskom kružoku na mnogo većoj cijeni.
Evanđelja su Živa Riječ Božja
Draga braćo i sestre, dragi tragatelji za Božjom Riječi, svi vi koji ste milošću Božjom postavljeni na Put koji je Isus Krist;
Kada otvaramo stranice Novoga zavjeta i pristupamo svetim evanđeljima, mi ne pristupamo običnim povijesnim knjigama niti ljudskim biografijama. Mi stupamo na sveto tlo.
Riječ „evanđelje“ (euangelion) u svojoj je suštini najljepša proklamacija koju je ljudski rod ikada čuo – to je Radosna vijest o spasenju, o utjelovljenju, o dragocjenoj smrti i slavnom uskrsnuću našeg Gospodina i Spasitelja Isusa Krista.
Iako je poruka o Kristu jedna, Gospodin je u Svojoj beskrajnoj mudrosti vodio živote četvorice evanđelista da nam prenesu četiri jedinstvena, a opet savršeno usklađena portreta Njegovog Sina.
Kako bismo doista ponizno i ispravno razumjeli dubinu ovih tekstova, moramo ih promatrati kroz jasan proročki, ali i povijesno-gramatički i prije svega židovski kontekst vremena u kojem su nastali.
Dr. Arnold Fruchtenbaum nas ispravno uvijek iznova podsjeća na jednu ključnu istinu: evanđelja se ne mogu ispravno tumačiti ako ih iščupamo iz njihovog izvornog židovskog ambijenta prve polovine prvog stoljeća. Naš Gospodin Isus Krist rođen je kao Židov, „rođen pod Zakonom“ (Galaćanima 4:4), obrezan pod Zakonom, i Njegova zemaljska služba bila je prvenstveno usmjerena prema „izgubljenim ovcama doma Izraelova“ (Matej 15:24).
Kada je Ivan Krstitelj započeo propovijedati vičući: „Obratite se, jer se približilo kraljevstvo nebesko!“ (Matej 4,17), židovski narod je točno znao što to znači.
Isus nije došao u kulturološki vakuum. On je došao s jasnim i identičnim proglasom: „Obratite se, jer se približilo kraljevstvo nebesko!“ (Matej 4,17).
Ovaj proglas, kada se promatra kroz židovski referentni okvir, nije značio uspostavu nekakvog nevidljivog, čisto „duhovnog“ kraljevstva u srcima ljudi, kako to moderna teologija danas često pojednostavljuje i banalizira.
Za Židova prvog stoljeća, za židovsko uho i za židovski um, to je značilo ponudu doslovnog, zemaljskog teokratskog kraljevstva koje je Bog obećao Davidu – kraljevstva u kojem će Mesija vladati na prijestolju u Jeruzalemu, u pravednosti i miru.
Oni su dobro i ispravno razumijeli da proroci Starog zavjeta govore o uspostavi Mesijanske vlasti doslovno, ovdje na zemlji; Mesija Izraela će vladati iz Jeruzalema sve do krajeva zemaljskih, najdoslovnije moguće. (Amilenijalisti to neće da razumiju ni dan danas).
Prekretnica u Isusovoj službi
Dr. Arnold Fruchtenbaum, u svojim studijama o Mateju 12 donosi nam ključnu analizu prekretnice u Isusovoj službi, a to je događaj iz Mateja 12. Kada su židovske vjerske vođe, farizeji, službeno odbili priznati Isusova čuda kao Mesijanska i kada su Njegovu moć istjerivanja demona pripisali Beelzebulu (poglavaru demona).
Tim činom su počinili „hulu na Duha Svetog“, dogodio se neoprostivi grijeh tog naraštaja. To nije bio grijeh pojedinca, već grijeh cijelog naroda, nacionalno odbacivanje Mesije od strane službenog židovskog vodstva, a tu odluku je slijedio narod.
Od tog trenutka, Isus radikalno mijenja Svoj pristup. Primijetite da Matej 13 počinje malom frazom „od toga dana“, Isus više ne nudi uspostavu Kraljevstva tom naraštaju. Umjesto toga, On počinje govoriti u prispodobama. Zašto u prispodobama?
Da bi, prema Mateju 13, sakrio istinu od onih koji su Ga svjesno odbacili, a otkrio je Svojim učenicima, započinjući njihovo intenzivno podučavanje kao pripremu za vrijeme koje će uslijediti.
Od tog trenutka Isus usmjerava Svoj pogled prema križu i po prvi puta najavljuje tajnu koja je bila skrivena u Starom zavjetu – Crkvu (Matej 16:18).
Zemaljsko kraljevstvo za Izrael se odgađa, a nastupa privremeno razdoblje, vrijeme Crkve, koje će trajati sve dok punina pogana ne uđe (Rimljanima 11:25).
Klasična kršćanska tradicija, koju prihvaćaju i detaljno razrađuju Walvoord, Ryrie, Pentecost, i Fruchtenbaum, prepoznaje da svako od četiri evanđelja prikazuje Isusa iz različitog kuta, simbolizirajući četiri aspekta Njegove osobnosti i službe.
Evanđelje po Mateju ima za temu – Isus kao Kralj (Židovski Mesija).
John F. Walvoord u svojim komentarima Matejeva evanđelja ističe da je ovo djelo primarno upućeno židovskoj publici. Nemojte ovdje preskočiti riječ primarno, niti je pogrešno rezumijeti. Dakle, primarna publika kojoj je evanđelje po Mateju upućeno je židovska nacija, a milošću Božjom i umijećem Duha Svetog i svakom od nas pojedinačno u svakom vremenu, kao i svakoj grupi vjernika u svakom vremenu, kao i cjelokupnom tijelu univerzalne Crkve. Ali opet, primarna publika bili su Židovi.
Matej započinje rodoslovljem koje Isusa povezuje s Abrahamom (ocem židovskog naroda) i Davidom (utemeljiteljem kraljevske loze). Glavna tema Mateja jest pokazati i dokazati da Isus zakonski i proročki ispunjava sve uvjete za kraljevski tron Izraela.
Matej koristi izraz „Kraljevstvo nebesko“ (zbog židovskog ustručavanja od izgovaranja Božjeg imena) i citira Stari zavjet češće od bilo kojeg drugog evanđelista.
Walvoord naglašava da Matej sustavno prikazuje ponudu Mesijanskog Kraljevstva Izraelu, odbacivanje Mesije od strane nacije Izraela, te posljedičnu odgodu uspostave zemaljskog teokratskog kraljevstva do vremena Drugoga dolaska.
Evanđelje po Marku drži se teme: Isus kao Sluga Jahvin
Nasuprot Matejevu kraljevskom tonu, Marko prikazuje Isusa kao poniznog, požrtvovnog i aktivnog Slugu. Charles Ryrie primjećuje da je Marko pisao prvenstveno za rimsku publiku, koja je cijenila akciju i moć postignuća, a manje se zanimala za židovska rodoslovlja i proročanstva.
Zbog toga Marko izostavlja izvještaj o Isusovu rođenju i odmah prelazi na Njegovu aktivnu službu. Stil pisanja je brz, često se koristi riječ „odmah“ (euthys), a naglasak je stavljen na Isusova čuda i Njegovu vlast nad demonima, bolestima i prirodom.
Isus ovdje ispunjava ulogu Proroka i Sluge Jahvina koji daje svoj život „kao otkupninu za mnoge“ (Marko 10,45).
Evanđelje po Luki: Isus kao Sin Čovječji (Savršeni Čovjek)
Dr. Thomas L. Constable u svojim analizama Lukina evanđelja naglašava njegovu povijesnu pedantnost i univerzalni karakter. Luka, liječnik i jedini neznabožački pisac u Novom zavjetu, piše Grku po imenu Teofil, ali s ciljem da dopre do cjelokupnog poganskog svijeta helenističke kulture.
Luka prati Isusovo rodoslovlje sve do Adama, ukazujući na to da Isus nije samo židovski Mesija, već Spasitelj cijeloga čovječanstva. Kod Luke je Isus prikazan u punini svoje ljudskosti: opisan je Njegov emocionalni život, Njegov molitveni život te Njegovo suosjećanje prema društvenim izopćenicima, ženama, siromašnima i samarijancima.
On je savršeni Čovjek koji donosi spasenje svakome koji vjeruje.
Evanđelje po Ivanu: Isus kao Sin Božji (Božanska narav)
Ivanovo evanđelje stoji zasebno. Dok sinoptičari promatraju Krista „odozdo“ (polazeći od Njegove ljudske povijesti), Ivan polazi „odozgo“, iz vječnosti. „U početku bijaše Riječ… i Riječ bijaše Bog“ (Ivan 1:1).
J. Dwight Pentecost ističe da je Ivanova svrha eksplicitno izrečena pri kraju knjige: „Ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u ime njegovo“ (Ivan 20:31).
Ivan ne koristi klasične prispodobe, već bilježi sedam specifičnih čuda koja naziva „znakovima“ (semeia), a koja dokazuju Isusovo Božanstvo.
Uz to Ivan donosi i sedam Isusovih tvrdnji „Ja jesam“ (npr. Ja jesam Kruh života, Ja jesam Put, Istina i Život), čime Isus izravno prisvaja starozavjetno Božje ime Jahve.
Proučavanje evanđelja zahtijeva integrirani pristup koji poštuje i povijesne detalje i teološku cjelinu. Kroz doprinose Ryrieja, Walvoorda, Pentecosta, Fruchtenbauma i Constablea, razvidno je da su četiri evanđelja savršeno usklađeno svjedočanstvo o osobi koja je istovremeno i istinski Bog i savršeni Čovjek.
Matej ga prepoznaje kao dostojanstvenog Mesijanskog Kralja, Marko kao neumornog Slugu, Luka kao milosrdnog Sina Čovječjeg, a Ivan kao vječnoga Sina Božjega.
Draga braćo i sestre u Kristu, razumijevanje evanđelja zahtijeva od nas da padnemo na koljena pred autoritetom Božje Riječi. Kroz bogato učenje našeg Gospoda vidimo da evanđelja nisu tek suhi povijesni zapisi iz daleke prošlosti. Ona su živa Riječ koja nas poziva na istinsko kršćansko učeništvo.
Razumijevanje ovih specifičnih teoloških fokusa, zajedno s prepoznavanjem židovskog konteksta i proročke odgode Kraljevstva, ključ je za ispravnu hermeneutiku Novoga zavjeta.
Evanđelja na taj način ne ostaju samo povijesni zapis iz daleke prošlosti, već živa i transformirajuća Radosna vijest koja i danas poziva ljude na vjeru i nasljedovanje Isusa Krista.
Poznavanje židovskog konteksta, naravi ponude i odgode Kraljevstva, te specifičnog fokusa svakog pojedinog evanđelista, čuva nas od zabluda i otvara nam oči za puninu Božjeg nauma.
Neka nam Gospod da milost da ne budemo samo čitatelji, već istinski učenici koji ljube našeg Kralja, Slugu, Sina Čovječjeg i Sina Božjeg, te koji u potpunoj predaji iščekuju Njegov slavni povratak.
Maranata – dođi, Gospodine Isuse!
Ukoliko vam je potrebno dodatno pojašnjenje riječi “Hermeneutika” Odite na sljedeću poveznicu: Charles C. Ryrie: Hermeneutika Dispenzacionalizma