Tražite Kraljevstvo Nebesko – dio III
KRIST KOJI VIDI
„Tako on (Abraham) uđe k Hagari, i ona zače. A kad vidje da je začela, gospodarica njezina bi prezrena u očima njezinim. Tada Saraja reče Abramu: „Krivda moja nek je na tebi! Ja sam stavila sluškinju svoju tebi u naručje, ali otkad vidje da je začela, prezrena sam u očima njezinim. Sudio Gospod između mene i tebe!“ Nato Abram reče Saraji: „Evo, tvoja je sluškinja u tvojim rukama. Postupi prema njoj kako je dobro u tvojim očima!“ A Saraja je stade zlostavljati te ova pobježe od lica njezina. No anđeo Gospodnji nađe je kod izvora vode u pustinji, kod izvora na putu za Šur, te reče: „Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš i kamo ideš?“ A ona reče: „Od lica Saraje, gospodarice svoje, ja bježim.“ Tada joj reče anđeo Gospodnji: „Vrati se svojoj gospodarici i podloži se pod njenu vlast.“: „I reče joj anđeo Gospodnji Tvoje potomstvo silno ću umnožiti, od mnoštva se ni prebrojiti neće!“ I reče joj anđeo Gospodnji: „Gle, trudna si i rodit ćeš sina; i nadjeni mu ime Jišmael, jer ču Gospod nevolju tvoju. A bit će to čovjek poput divljeg magareta: njegova ruka dizat će se na svakoga i svačija ruka na njega. I pred licem sve mu braće on će prebivati.“ Tada ona Gospodu koji joj govoraše nadjenu ime: „Ti si Bog koji vidi.“ Jer reče ona, „Zar i ja ovde vidjeh Onoga koji mene vidi?“
(Postanak 16:4-13)
ŽENA PORED ZDENCA
Jedna od najvažnijih tema u Svetim Pismima tiče se karakteristika koje postoje u ljudskom srcu. Pisma nam daju jasan pogled o tome što je unutar ljudskog srca i uistinu je iznenađujuće kada otkrijemo da se suštinski čovjek opće nije promenio. Običaji i kultura življenja jako su različiti u odnosu na biblijska vremena, ali ako smo iskreni, prepoznat ćemo da su pogreške i osobine srca i dan danas iste.
Prije četiri tisuće godina, bogat i važan nomad po imenu Abram (posle će to ime biti promijenjeno u Abraham) porijeklom iz Mezopotamije lutao je zemljom Kanaan. Taj čovjek bio je vlasnik mnogo stoke i mnogo robova. Njegova žena Saraja (poslije će to ime biti promijenjeno u Sara) bila je jalova (nije mogla imati djecu) pa tako nije mogla svom suprugu podariti nasljednika. U kulturi tog vremena i mjesta gdje su oni živjeli to stanje predstavljalo je uistinu veliki problem. Sara je očajnički tražila rješenje i pronašla ga je u jednoj od svojih robinja, egipčanki po imenu Hagara. Ponudila je nju Abrahamu kao nadomjestak za svoju jalovu utrobu, da bi mu tako mogla dati sina kojeg je želio. Na ovaj način, koji je nama u modernom društvu jako teško razumijeti, dala je ovoj siromašnoj djevojci čast i dostojanstvo o kojem ona nije mogla ni sanjati da će primiti u kulturi vremena u kojem je živela.
Vjerujem da nam je jasno, robovi su pripadali najnižem društvenom sloju, i to ne samo tada, već kroz čitav tok povijesti. Rob nema nikakvih ljudskih prava i jedini njegov značaj ovisi isključivo o tome kako ga vidi njegov vlasnik. On je samo vlasništvo, poput životinje ili stvari.
Kada bismo samo na tren mogli zamisliti sebe unutar običaja tog vremena, toliko različitog od ovih naših dana, zasigurno bi uvidjeli da je Hagara, po prvi put u životu počela kušati i uživati dostojanstvo koje je njenom životu donijelo smisao i puninu. Sigurno ćemo pomisliti da bi ona sada trebala biti sretna, ali nije bilo tako. Kada je zatrudnila, počela je da sa prezirom gleda na svoju gospodaricu i to do točke da se iz svoje beznačajnosti uzdigla do točke u kojoj je sebe počela vidjeti boljom od svoje gospodarice u svakom pogledu.
Ponos, skriven u dubinama ljudskog bića razotkriva se čim stigne priznanje, a sa priznanjem stigne ugledniji i bolji položaj. Da li nalazimo isti ovaj fenomen u ljudima i danas? Itekako, nalazimo ga gdje god da pogledamo. Izaberite jedan od ova četiri biblijska primjera i stavite ga u društveno okruženje. Napravite moderni update, ubacujući ime i okolnosti i promatrajte koliko je samo ponos čvrsto usađen u ljudsko srce:
„Pod trima se zemlja trese, a pod četverim ne može izdržati: pod slugom kad kraljuje i bezumnikom kad se kruha nasiti, pod nevoljenom kad se uda i sluškinjom kad naslijedi gospodaricu svoju.“ (Izreke 30:21-23).
Četvrti slučaj mi upravo istražujemo. Iako Hagara nije u potpunosti istisnula svoju gospodaricu okusila je njen položaj i to je bilo dovoljno da se zemlja zatrese. Njeni potomci do današnjeg dana tresu ovaj planet.
Kako je ponos samo sladak, ali koliku gorčinu donose njegove posljedice u naš život. Kada je počela da živi posledice svog ponosa, pobjegla je od patnje i počela je besciljno lutati pustinjom. Sarino zlostavljanje dovelo je Hagaru u još veću opasnost, a njeno stanje postalo je još gore.
Iako je Hagarin stav bio taj koji ju je doveo u nevolju svake vrste, ima jedan koji nije zadovoljan njenim bijegom. Iako je ona bezvrijedna robinja i egipčanka kojoj pripada malo ili čak nimalo mjesta u planu koji je Gospod počeo rastvarati sa Abrahamom i Sarom, veliko srce Gospodnje pokrenulo se saosjećajući i učinilo je da On počne djelovati za njeno dobro. Anđeo Gospodnji je pronašao. Pogledajmo kako će On tretirati ovu situaciju koja je među najranijim pričama Starog Zavjeta.
Pitao ju je dva pitanja. Prvo je: „Odakle dolaziš?“ Kada ja razmišljam o ovom pitanju, mene ono odvede u priču o izgubljenom sinu. Ja sam često tog sina predstavljao kao griješnika (pojedinca) koji je odlutao daleko od Boga i počeo da živi uništavajući svoj život. Mislim da je to ispravan način gledanja. Neki drugi ga, međutim vide kao kršćanina koji je otišao iz očeve kuće i vratio se u ovaj svijet. Oba ova načina nemaju zadovoljavajuće i potpuno objašnjenje ove usporedbe. Neki segmenti ostaju da vise, uvjetno govoreći. Mislim da bi najispravnije bilo gledati starijeg sina kao Židova u vremenu Isusa. Njima je upravo priča i ispričana (vidi Luka 15:2-3). Mlađi sin, meni se tako čini, predstavlja pogane, poganske narode ovog svijeta, koji su jako puno zastranili od Oca svih duhova.
Sve ono šta je Gospod, Stvoritelj, dao ljudskoj vrsti u Edenskom vrtu oni su uzeli, da bi potrošili i protraćili; zdravlje, snagu, mentalne sposobnosti, osjećaje, duhovnost, savršeno okruženje; i to su potrošili i protraćili na samo-zadovoljstvo i na svoje egocentrične potrebe, bez i da razmisle o svrsi i razlozima zašto su opće stvoreni. U usporedbi, mlađi je isprovocirao starijeg na ljubomoru, a Pavao nam kaže da je to misija nas poganskih vjernika (Rim.10:19; 11:11,14).
Hagara dolazi iz sličnog okruženja iz kojeg dolazi i izgubljeni sin, iz bezvrijednog egipatskog življenja dolazi u atmosferu koja je blagoslovljena od Boga. Iako je bila rob, sve njene potrebe bile su pokrivene i imala je sigurnost i podršku. Ko može reći šta je Gospod imao spremno za njen život? Bila je na pravom mjestu. Anđeo Gospodnji želio je da ona razmišlja o tome šta je ostavila za sobom, jedno mjesto kojem je naštetio samo njen ponos i donio joj jad i nevolju. Ona je znala odakle dolazi i jako brzo je odgovorila na prvo pitanje, ali nikakav odgovor nije imala na drugo pitanje.
Drugo pitanje je bilo: „Kamo ideš?“ Htio je da ona počne razmišljati o svojoj budućnosti. Uistinu, kakav plan je imala? Jako malo ljudi zastane da bi čuli ovo pitanje i žive u svojoj svakodnevnoj rutini koja im ne daje vreme za razmišljanje. Najvažniji njihov cilj je da se nastave kretati, bez da razmisle gdje će ih njihove aktivnosti odvesti. Hagara je besciljno odšetala u pustinju i jedino šta je privuklo njenu pažnju bio je zdenac koji je zadovoljio njene potrebe za jedan trenutak. Bez obzira da li se radi o vodi, kruhu, alkoholu, drogama, poslu, studiju, zabavljanju ili o bilo ćemu drugom, izgubljene duše žive kako bi zadovoljile svoje trenutne želje i potrebe. Anđeo Gospodnji uvijek tretira sa tim stvarima, kad god ima namjeru da pomogne pojedinoj osobi.
On svakako saosjeća sa njom, znajuči njeno stanje, i pokazuje zabrinutost zbog opasnosti koje je čekaju, ali Njegova ljunav uvijek ima uvjete. On joj nije dao mogućnosti ili savjet, već joj je naredio da se vrati.
Pokajanje je uvijek na putu koji vodi u spasenje. Nema lijeka za nju u pustinji, gdje se zatekla. Mora to napustiti i vratiti se u situaciju, gdje ima mogućnosti da se razvije plan Božji za njen život. Nezavisnost osuđuje i ne donosi nikakvu nadu za pojedinca. Vrati se Abrahamu i Sari, ljudima od Boga! Ostavi tu pobunu za sobom! Sada je bilo na Hagari da reagira.
Njegova druga naredba je glasila: „Podloži se!“ Trebala se podložiti mudrom gospodstvu Jedinog koji je znao tačno šta ona treba. Trebala se predati i biti pod disciplinom. Setimo se da je onaj koji joj govori Anđeo Gospodnji, a On je isti jučer, danas i zauvijek. Nema načina da se postignu pozitivni rezultati bez da se učine isti koraci.
Kada je vidio da Hagara pokazuje saobražavanje sa Njegovom voljom, u tom trenutku, Anđeo je primijenio savršeni odgovor za njenu dilemu, a sve u skladu sa Njegovom željom za dobrobit ove jadne robinje. Obećanja Božja su „DA“ i vjera je rođena u njenom srcu. Nakon ovakvog iskustva sa Bogom, nitko ne može ostati isti. Ne samo da se promeni smjer kretanja, već se mijenja i karakter.
Sada dolazimo na samu svrhu ove priče i to je u načelu i razlog zašto imamo Bibliju; da bi nam se otkrio Sin Božji. Svi zaključci koje smo preispitali, koraci i uputstva dati Hagari, sve je nepotpuno, ako ne vidimo Njega kroz oči duha. Šta je to ona vidjela? Bježeči sa mjesta blagoslova i lutajući pustinjom došla je do mjesta gdje više nikog nije bilo briga što je ona očajna, izgubljena i sama. Nikog, osim Anđela Gospodnjeg. Iako je ona ostavila sve šta je dobro, Gospod nije ostavio nju da hoda svojim vlastitim putem. Vidio je i našao je. Čak i ako Ga nikad prije nije poznavala, ako mu nije znala ni ime kako bi Ga zazvala, sada je sve to saznala. Vidjela je Onoga, koji je vidio nju i nazvala Ga „Elroi“ (Bog koji me vidi). Bila je to preobražavajuća stvarnost u njenom životu.
ČOVJEK ISPOD STABLA MASLINE
Filip je bio uzbuđen. Još od djetinstva, u sinagogama je slušao drevne proroke i oni su bili stari koliko i povijest ljudskog roda. Govorili su o Mesiji, koji će jednog dana doći u Izrael da bi spasio Svoj narod od svih njegovih neprijatelja i uspostavit će Svoju Kraljevsku vlast sa Trona u Jeruzalemu.
Napustivši svoj dom na sjeveru, Filip je na neko vreme otišao na jug, u Judeju, da čuje, kao i mnogi drugi u Izraelu, tog čudnog čovjeka koji se zvao Ivan, a bio je obućen u odjeću od devine kože. Tamo je čuo, da Netko koga on nije poznavao, traži njega (Ivan 1:43), čovjek koji se zvao Isus, iz Galileje, iz iste pokrajine u kojoj je i Filip živio. Isus ga je našao i rekao mu: „Slijedi me!“ I on je krenuo za Njim. Glas i karakter ovog čovjeka, zapravo cijela Njegova osobnost zahtjevala je pažnju i nije ju se moglo tek tako zanemariti. Za jako kratko vrijeme, Filip, zajedno sa svojim prijateljima, braćom Andrijom i Šimunom, bio je uvjeren da je to Osoba, o kojoj su Mojsije i proroci govorili.
Kada je čuo da Isus ide u Galileju, bio je sretan. Od njihovog prvog susreta, Filip je razmišljao o svom prijatelju, Natanaelu, koji je tih dana bio izuzetno zamišljen i ozbiljan. Vjerojatno je reagirao na propovjedanje Ivana Krstitelja koji je govorio o pokajanju. Pored Betsaide, grada iz kojeg su bili Filip i Natanael, sreo ga je dok je izlazio ispod hladovine smokvinog drveta, a bio je sumoran i zabrinut. Filip je požurio da mu kaže: „Našli smo onoga o kojem je pisao Mojsije u Zakonu i proroci…!“
Natanael nije mogao vjerovati šta je upravo čuo. Kako je to moguće, da se najvažnije proroštvo u čitavoj povijesti ispunilo upravo u ovim njihovim danima? To je uistinu bila zapanjujuća vijest! „…našli smo Isusa, sina Josipova iz Nazareta!“ Dobro, ovo je očigledno bila prevara za lakovjerne ljude; tko bi to mogao povjerovati. Kralj iz Nazareta, sela sa pedeset kuća? Ne može to biti. „Može li išta dobro doći iz Nazareta?“ upitao je Filipa. „Dođi i vidi,“ bio je jedini odgovor koji mu je njegov prijatelj dao. Taj odgovor i iskrenost u Filipovom ponašanju učinili su da ode za njim.
Dok su hodali, Natanael je razmišljao o satima koje je provodio sam tih dana; očajan, hrvao se i borio pod maslinom, pokušavajući kontaktirati Gospoda. Brinuli su ga njegovi grijesi i nije nalazio olakšanje. Molio je, ali nebo je bilo od mjedi i izgledalo je da njegove riječi ne mogu da se probiju. Kako je samo dobro znao da Gospod ne sluša griješnike, posebno ne neiskrene varalice poput njega! Ivan Krstitelj ukazivao je na Janje Božje, koje odnosi grijehe svijeta. Kako god bilo, da li je moguće da to janje bude Nazarenac kojeg je Filip spomenio?
Prišli su omanjoj grupi ljudi i među njima su bila neka poznata lica poput Šimuna i Andrije. Pred njima je stajao čovjek koga Natanael nije poznavao. Njegov fizički izgled nije pokazivao ništa posebno niti privlačno (Izaija 53:2). Prije nego su stigli do njih, Čovjek je upro Svoj prst u Natanaela i kao da ga poznaje rekao onima oko Njega; „Evo Izraelca uistinu u kojem nema prevare!“
Natanael je bio zaprepašten. Šta ovaj govori? Bilo bi točnije kazati; „Evo najvećeg prevaranta od svih.“ „Odakle me poznaješ?“, su bile jedine riječi koje je Natanael mogao smisliti kao odgovor. „Prije nego te Filip pozvao, vidjeh te dok si bio pod smokvom.“ Natanaelu su se oči ispunile suzama, a knedla u grlu odložila je njegov odgovor na par sekundi. Onda je rekao: „Rabbi ti si Sin Božji, ti si Kralj Izraelov!“
Oprostite mi što sam malo pustio mašti na volju, dajući jednu dramaturšku pozadinu prvom susretu Isusa i Natanaela. Svjestan sam da to nije baš moralo biti točno ovako kako sam ja opisao. A opet, sa druge strane, moglo se desiti baš tako, jer upravo je ovakav način čest doživljaj kod osvjedočenih grešnika koji su pronađeni u svojoj utučenosti. A svakako je i u skladu sa biblijskim učenjem koje se tiče obračenja i nanovorođenja, kada ljudi dođu u kontakt lično sa Onim koji ih vidi.
Isus Krist isti je jučer u Starom Zavetu. Anđeo Gospodnji vidio je jednu devojku robinju, kada je bila sama u pustinji, kako luta besciljno i bez budućnosti. Onda je ona vidjela Onoga koji je vidio nju i njen život je bio preobražen. Na isti način, Isus Krist je isti i danas u Novom Zavjetu: vidio je Natanaela kako očajava pod stablom smokve, tamo gdje ga nitko drugi nije vidio i gdje mu nitko drugi nije mogao odgovoriti na njegove duhovne potrebe. Onda je Natanael vidio Onoga koji je vidio njega i prevaran čovjek kakav je on bio, promijenio se i postao častan i pošten čovjek. A što tek da kažemo o čovjeku samom u zatvorskoj ćeliji u japanskom zarobljeničkom logoru?
ZAROBLJENIK U DRUGOM SVETSKOM RATU
Kao mladić, Jake DeShazer napustio je svoj kršćanski dom i Gospoda kojeg je njegova obitelj obožavala kako bi započeo svoj vlastiti biznis. Kada su japanci napali Pearl Harbour 7. prosinca 1941., priključio se Američkim Zračnim Snagama kako bi se osvetio. Igrom slučaja, našao se u eskadrili uskoro-jako-slavnog James Doolittle-a. Doolittle je smislio plan koji je uključivao polijetanje sa nosača aviona i to polijetanje sa bombarderima B-52, bombardiranje različitih gradova u Japanu, te slijetanje na pisti u Kini. Jake DeShazer bio je jedan od petočlane posade jednog od bombardera.
Uzletjeli su noću i plan se odvijao savršeno sve dok nije došlo vrijeme za slijetanje. Piloti nisu mogli pronaći pistu u Kini, jer Kinezi nisu upalili rasvjetu za pistu. Kada su potrošili svo gorivo, svi su iskočili padobranima iz aviona. Petočlana posada DeShazer-ovog aviona pala je u japansko zarobljeništvo i tako su postali ratni zarobljenici.
Mučeni su i jedan od njih je izgubio život. Kao što vjerojatno možete i pogoditi, mržnja koju je Jake osećao prema Japancima postala je još dublja. Veći dio tog četrdesetomjesečnog zarobljeništva proveo je u maloj betonskoj ćeliji sam. Daleko od svog doma, svog djetinstva i svoje obitelji, u poganskoj naciji sa čuvarima koji su bili loši i okrutni, nešto čudno se počelo pomijerati u Jake-ovom unutarnjem čovjeku. Šta može čovjek raditi u maloj ćeliji sa prozorom koji je toliko visoko da se može vidjeti samo nebo? Dan za danom, nedjelju za nedjeljom, mjesec za mjesecom, u četiri zida, preostalo mu je samo da razmišlja. DeShazer je počeo razmišljati o Bogu.
Dogodilo se kao potpuno iznenađenje, kada mu je jednog dana čuvar donio Bibliju! Rekao mu je da je mora pročitati za tri sedmice, a onda je treba proslijediti ostatku svoje posade, kako bi i oni mogli da je pročitaju. Nemamo pojma o pozadini ovog dijela priče niti kako to da je poganski čuvar imao Bibliju da bi mu je dao. To će ostati skriveno u skrovištu Božjih tajnih bogatstava. Ono šta znamo je da se Jake DeShazer, dok je tražio po Pismima, vratio natrag, Bogu svoje mladosti.
Anđeo Gospodnji, Isus iz Nazareta, uskrsli i proslavljeni Krist, vidio ga je tamo, gdje nije bilo ni pastora ni propovjednika, ni kapelana ni kršćanina. Jake je vidio Onoga koji je vidio njega i cijelo njegovo biće promijenjeno je iznutra prema vani. Njegova mržnja preobražena je u ljubav prema Japancima i, kada je rat završio, on je otišao u Japan kao misionar.
„Kamo da odem od Duha Tvojega i kamo da od lica tvojeg pobjegnem? Ako se popnem na nebo, ti si ondje; ako si u Šeolu prostrem, evo tebe. Uzmem li krila zorina, nastanim li se moru na kraj i onde bi me Tvoja ruka vodila i držala me desnica Tvoja.“ (Psalam 139:7-10).
„Isus Krist isti je jučer, danas i da zauvijek.“ Znaj ovo u potpunoj sigurnosti. On mora biti vjeran Svom imenu i Svojoj prirodi. Hagara ga je nazvala, „Elroi, Gospod koji me vidi“, i još uvijek, danas u dvadeset prvom vijeku, On ostaje Elroi. On je isti Elroi, koji je vidio Natanaela ispod drveta smokve i Jake Deshazer-a u betonskoj samici. Uvjeravam te da se priče poput ove nastavljaju i dešavaju do današnjeg dana.
Gdje si ti? Jesi li sam, bez žive duše koja te cijeni ili razumije? Jesi li se izgubio u nemogućoj situaciji i sada se osjećaš jadno i potlačeno? Jesi li zazvao Gospoda, a ipak se osjećaš bezvrijednim da bi te On opće čuo? Misliš da nitko ne čuje? Onaj koji je vidio Hagaru, Natanaela i Jake DeShazer-a vidi i tebe. Ostavi svoj ponos, okreni se ka Bogu i podloži sebe pred Isusom Kristom. On mora biti vjeran i istinit Samom Sebi. Zazovi Ga i da, pronaći ćeš iznenađujuće stvarno da On pokazuje brigu za tebe. On će ti se objaviti, tako da i ti možeš vidjeti Onoga koji vidi tebe.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2016.
