Aiden Wilson Tozer
SVETAC MORA HODATI SAM
Većina najvećih duša ovoga svijeta bile su jako usamljene. Usamljenost je izgleda cijena koju svetac mora platiti za svoju svetost.
U osvit svijeta (ili da kažemo, u toj čudnoj tami koja je došla uskoro posle zore ljudskog stvaranja) ta duboko religiozna duša, Enoh, hodao je sa Bogom i onda ga nestade, jer ga je Gospod uzeo; pa iako nam o ovome nije rečeno puno riječi, ispravan zaključak bi bio da je Enoh hodao putem koji je bio jako različit od puteva njegovih suvremenika.
Još jedan usamljeni čovjek je bio Noa, koji je od svih ljudi koji su živjeli prije potopa, našao milost u očima Božjim; a svaki i najmanji dokaz ukazuje na samoću u njegovu životu čak i kada je bio okružen svojim narodom.
Ponovno, Abraham je imao Saru i Lota, kao i mnogo slugu i ljudi koji su čuvali stada, ali ko može iščitati njegovu priču i apostolske komentare o tome bez da snažno osjeti da se radi o čovjeku „čija je duša bila poput zvijezde koja prebiva u izdvojenosti“? Koliko mi znamo, Gospod mu nijednu riječ nije rekao u prisustvu drugih ljudi. Licem ka zemlji on je pričao sa Bogom, a ponos i dostojanstvo koje nam je urođeno nije mu dozvoljavalo da taj stav zauzme u prisustvu drugih. Kako je samo slatka i ozbiljna scena noći kada je prinosio žrtvu, dok je gledao baklje kako se pomjeraju između dijelova žrtve. Tamo, potpuno sam, sa užasavajućom tamom iznad sebe, čuo je glas Božji i znao je da je on čovjek obilježen od samog Boga za Njegove poslove.
Mojsije je čovjek koji je također bio izdvojen. Dok je još bio na faraonovu dvoru znao bi otići u duge šetnje, sam, a za vreme jedne takve šetnje, jako udaljen od mnoštva vidio je kako se bore jedan egipćanin i jedan židov i pošao je da spasi svog sunarodnjaka. To je rezultiralo njegovim prekidom sa Egiptom i posle toga dolazi period u kojem živi u potpunoj izdvojenosti u pustinji. Tamo, dok je sam napasao ovce, čudesan gorući grm pojavio se pred njim, i posle na vrhu gore Sinaj, sam, savijen ka zemlji, promatrao je preplavljen strahopoštovanjem Prisustvo, dijelom skriveno, dijelom otkriveno, unutar oblaka i vatre.
Proroci pred kršćanskih vremena jako su se razlikovali jedan od drugog, ali ono šta ih je obilježilo i označilo ih, bila je nametnuta im samoća. Voljeli su svoj narod i proslavljali su religiju svojih očeva, ali njihova odanost Bogu Abrahama, Izaka i Jakova, i njihova gorljivost za dobrobit naroda Izraelskog odvela ih je daleko od mnoštva u duge periode teških vremena. „Postadoh stranac mojoj braći i došljak među djecom moje majke,“ vapio je jedan i nesvjesno govorio u ime svih ostalih.
Ali uistinu najveće otkrivenje o ovom je pogled na Onoga o kome su Mojsije i proroci pisali, Njegovo hodanje u samoći prema križu. Njegova duboka osamljenost bila je bez olakšanja u prisustvu mnoštva.
Ponoć je na gori Maslinskoj Kasno je i zvjezde daju nejasan sjaj; Ponoć je u vrtu sad, U patnji Spasitelj moli sam.
Ponoć je i sve je daleko Spasitelj se bori sam sa strahovima; Čak ni učenici koje voli Primjetili nisu učiteljeve suze i boli.
William B. Tappan
On je umro sam, u tami, sakriven od pogleda smrtnog čovjeka i nitko nije vidio Njega i Njegovo uskrsnuće, trijumfalni izlazak iz groba, iako su ga mnogi vidjeli poslije i to ih je učinilo svjedocima Onog koga su vidjeli. Postoje trenuci suviše sveti za bilo čije oči, osim Božjih i Božjeg pogleda. Neobično je da se traženja i vapaji mnogih kreću unutar jedne konfuzije, zbunjenosti, pa iako su u osnovi dobronamjerna više pomažu da se učini nemogućim komunikacija i predavanje tajne poruke Božje srcu koje obožava.
Ponekad reagiramo nekom vrstom religioznog refleksa i ispunjavajući svoju dužnost ponavljamo ispravne riječi i fraze koje opće ne odražavaju naše stvarne osjećaje i u kojima je očigledan nedostatak ličnog iskustva. Upravo živimo u takvom vremenu. Neke koji žive u konvencionalnim odanostima denominaciji ili zajednici ovako izražena istina koju možda čuju po prvi put, učinit će da kažu; „Ali ja nikad nisam sam. Krist je rekao, Nikada te neću ostaviti. Uvijek ću biti sa vama. Kako mogu biti usamljen kada je Isus sa mnom?“
Ne želim da raspravljam o iskrenosti bilo koje kršćanske duše, ali kažem, jako velik broj ovakvih svjedočanstava previše su uštirkana, previše su uredna da bi bila realna. Očigledno je da oni koji ih izgovaraju više vjeruju da bi tako trebalo da zvuči istina, nego šta su to lično u svojim životima iskusili i dokazali da je istina. Ova vesela negiranja samoće jedino dokazuju da onaj koji to priča nikad nije hodao sa Bogom bez podrške i ohrabrenja koje mu pruža društvo. Osjećaj zajedništva on pogrešno smatra Kristovim prisustvom i to vjerojatno proizlazi iz prijateljskog okruženja. Uvijek imaj na umu: Ne možeš nositi križ u društvu. Iako čovjek može biti okružen velikim mnoštvom njegov križ je samo njegov i upravo nošenje tog križa označit će i odvojiti tog čovjeka. Društvo će se okrenuti protiv njega, ako nije tako, onda nema križa. Nitko nije prijatelj čovjeku sa križom. „Svi su ga napustili i pobjegli.“
Bol zbog samoće proizlazi iz samog načina na koji smo napravljeni. Gospod nas je napravio jedne za druge. Želja za ljudskim suputnicima je u potpunosti prirodna i ispravna. Samoća kršćanina proizlazi iz njegovog hodanja sa Bogom u svijetu bez Boga, hodanja koje će ga često udaljiti od društva dobrih kršćana kao i od društva neobnovljenog sveta. Njegovi Bogom-dani instinkti vapit će za društvom, za suputnicima, za drugima poput njega, za onima koji razumiju njegove žudnje, njegove težnje, Kristovu ljubav koja ga sve više prožima i zbog toga što u krugu svojih prijatelja ima tako malo onih koji dijele njegova unutarnja iskustva, prinuđen je da hoda sam. Nezadovoljena žudnja proroka za razumijevanjem ljudi koji ih okružuju činila je da glasno vape i jadikuju, čak je i sam Gospod Lično patio na isti način.
Čovjek koji je zakoračio u Božje Prisustvo u stvarnom unutarnjem iskustvu neće naći mnogo njih koji će ga razumjeti. Određena društvenost će naravno biti prisutna zbog njegovog kretanja među religioznim osobama i redovnim crkvenim aktivnostima, ali istinsko duhovno zajedništvo i pratnju jako teško će pronaći. Drugačije i ne može biti. Otpočeo je hodati sa Bogom u vrtu svoje vlastite duše – i ko drugi osim Boga može tamo opće hodati s njim? On je od drugog duha koji je različit od mnoštva koje se kreće dvorištem kuće Gospodnje. On je vidio ono o čemu su drugi samo čuli i ponekad njegov hod izgleda poput Zaharijinog kada je odlazio od oltara a ljudi su šaputali „Imao je viziju.“
Istinski duhovan čovjek je uistinu jako čudna pojava. On živi, ne za sebe, već da bi promicao interese Drugog. On traži način kako da uvjeri ljude da sve predaju Gospodu, a da zauzvrat ne traže ništa za sebe, ni dio, ni korist. Njegovo uživanje nije u tome da ga časte, već da vidi svog Spasitelja proslavljenog u očima ljudi. Njegova radost je vidjeti Gospoda sve više uvaženog i prisutnog, a sebe sve više zanemarenog . On nalazi jako malo onih koji opće hoće da razgovaraju s njim o Onome šta je vrhovna tema njegovog zanimanja, tako da se često nađe tih i zaokupljen mislima usred bučnog zbora religioznih prodavaonica. Zbog toga on zadobije reputaciju dosadnog i preozbiljnog, pa ga izbjegavaju te jaz između njega i društva postaje sve veći. On traži prijatelje među onima čija odjeća miriše na smirnu, aloju i cimet, izvan palaća od bjelokosti i nalazi ih teško ili nikako, on, poput Marije, stare majke, čuva stvari u svom srcu.
Upravo ta teška samoća još više ga baca u naručje Božje. „Kada me otac i majka napuste, Gospod će me primiti.“ Njegova nemogućnost da nađe ljudskog suputnika tjera ga da traži u Gospodu ono šta ne može pronaći nigdje drugdje. On u unutarnjoj samoći uči ono šta nikako ne može naučiti u mnoštvu – da je Krist Sve u Svemu, koji je za nas postao mudrost od Boga i pravednost i posvećenje i otkupljenje, da u Njemu imamo i posjedujemo životni summum bonum (vrh najboljeg).
Dvije stvari još ostaju da se kažu. Prvo, usamljeni čovjek o kome ovdje govorimo nije bahat čovjek, niti ima stav – svetiji sam od tebe – koji je sa toliko gorčine izvrgnut satiri u popularnoj literaturi. Ne, on osjeća za sebe da je najgori od svih i zasigurno krivi sebe zbog svoje samoće. On želi da podijeli svoje osjećaje sa drugima i da otvori svoje srce, srcu koje slično razmišlja i koja će ga razumjeti ali duhovna klima koja ga okružuje ga ne ohrabruje na to, pa on ostaje u tišini i priča svoje boli Gospodu nasamo.
Drugo je, da usamljeni svetac nije čovjek koji se povukao u izolaciju i otvrdnuo sebe na ljudsku patnju i sada provodi vreme u dubokom razmišljanju o nebu. Istina je upravo suprotna. Njegova samoća čini da ima još više suosećanja u prilaženju onima koji su slomljena srca, onima koji su pali i onima koji su izranjeni grijehom. Zbog odvojenosti od svijeta još je spremniji i osposobljeniji da pomogne.
Meister Eckhart učio je svoje sljedbenike da ukoliko se usred molitve sjete neke jadne udovice kojoj je potrebna hrana, treba da prekinu sa molitvom odmah i da odu i pobrinu se za udovicu. „Gospod neće dozvoliti da ti pretrpiš bilo kakav gubitak,“ – govorio im je – „ti se ponovno posle možeš vratiti u molitvu gdje si stao i Gospod će ti to nadoknaditi.“ Ovo je tipično i uobičajeno za velike mistike i učitelje unutarnjeg života od Pavla do današnjih dana.
Slabost mnogih modernih kršćana je u tome šta se oni u svijetu osjećaju da su kod kuće. U njihovim naporima da postignu zadovoljavajuću „prilagodbu“ neobnovljenom društvu izgubili su hodočasnički karakter i postali su sastavni dio moralnog uređenja protiv kojeg su poslani da protestiraju. Svijet ih je prepoznao i prihvatio zbog onog što jesu. I to je najtužnije šta se o njima može reći. Oni nisu usamljeni, ali nisu ni sveti.
Iz knjige „ČOVJEK: MJESTO BOŽJEG PREBIVANJA“
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2016.
