Autor: Aiden Wilson Tozer
Gospode sveg stvorenja! Samo Ti Gospode možeš tvrditi JA SAM ONAJ KOJI JESAM; a mi koji smo na Tvoju sliku stvoreni, svaki od nas može reći “Ja sam”, priznajući tako da smo od Tebe izvučeni, da potičemo od Tebe i da su naše riječi samo odjek Tvojih. Priznajemo Tebe kao jedini Izvor; kao Izvornik svega; kroz koji smo, Tvojom dobrotom, zahvalne i nesavršene kopije.
Obožavamo Te, o Oče Vječni.
Amen.
“Gospod ne potiče ni iz čega. On nema porijeklo.” Rekao je Novacijan i upravo ta ideja, taj koncept, razlikuje ONO ŠTO BOG JEST, od svega drugog ŠTO BOG NIJE.
Izvornost, porijeklo je riječ koja se može primijeniti samo na stvorene stvari. Kada razmišljamo o bilo čemu što ima svoje porijeklo, ne razmišljamo o Bogu. Gospod je samopostojeći, dok je sve drugo što je stvoreno iz nečeg u jednom trenutku izvučeno i otpočelo je sa postojanjem. Osim Boga, ništa drugo nije samoprouzročeno.
Našim naporima da otkrijemo porijeklo stvari ili odakle dolaze stvari, mi priznajemo svoje uvjerenje da je sve stvoreno stvorio Netko, koga nije stvorio nitko. Po našem poznatom iskustvu podučeni smo da sve “dolazi” od nečeg drugog. Što god da postoji mora imati svoj uzrok koji prethodi onom što postoji i barem je jednako tome, jer ne može manje da proizvede veće od sebe. Svaka osoba ili stvar može odjednom biti oboje, prouzročen i uzročnik nečeg ili nekog; i tako sve do Onog koji je prouzročio ili stvorio sve, a Njega samog nije prouzročio ili stvorio nitko.
Dijete sa svojim pitanjem ”Odakle Bog dolazi?” – ili – “Tko je stvorio Boga?”, nije svjesno da na taj način priznaje svoje stanje stvorenosti. Koncept prouzročenosti, uzroka i porijekla već je čvrsto uglavljen u njegovom umu. Dijete zna da sve šta ga okružuje jest stvorio ili napravio netko i koristeči taj koncept ili ideju samo je širi i uzdiže do Boga. Mali filozof razmišlja u jeziku stvorenja, i zbog nedostatka ispravnih informacija, zapravo zaključuje ispravno. Njemu netko mora reći da Gospod nije stvoren, da ne potiče ni od koga, a to će mu biti teško prihvatiti, jer ga uvlačimo u kategoriju razmišljanja koja je potpuno nepoznata i proturječna opće prihvaćenom uzročno-posljedičnom razmišljanju, koje je duboko ukorijenjeno u svakom inteligentnom biću, u svakom razmišljanju koje čini da se sve više udaljavamo od tih neotkrivenih početaka.
Razmišljati postojano i ozbiljno o nečem na šta se uopšte ne može primijeniti koncept uzročno posljedične veze, ne samo da nije jednostavno, već je možda i nemoguće. Baš kao što se pod određenim uvjetima neke svjetlosne točke ne vide kada se promatraju direktno, već se oči treba usmjeriti lagano u jednu stranu, tako je i sa idejom o Nestvorenom.
Kada pokušamo usmjeriti naše misli na Onog koji je nestvoreno biće, mi u stvari nećemo vidjeti ništa, zato jer On prebiva u svjetlu nepristupačnom za čovjeka. Samo ljubavlju i vjerom smo osposobljeni da ga na tren ugledamo dok prolazi pored našeg skloništa u usjeklini stijene.
“Pa, iako je ova spoznaja vrlo zamagljena, nejasna i općenita,” – kaže Miguel de Molinos, – “budući je natprirodna, proizvodi daleko čistije i savršenije svjesne umne aktivnosti o Gospodu nego bilo kakvo osjetilno ili izdvojeno razumijevanje do kojeg možemo doći u ovom životu, jer je svaka tjelesna i sjetilna predstava o Bogu neizmjerno udaljena od Boga.”
Ljudski um, zato jer je stvoren, ima razumljivu nelagodu kada pokuša razmišljati o Nestvorenom. Mi mislimo da je za nas jako neugodno da dozvolimo prisustvo Onog Nekog tko je totalno izvan naše moći spoznaje. Skloni smo se duboko zabrinuti zbog same pomisli da postoji Netko tko opće ne računa sa nama za Svoje postojanje, tko nikom nije dužan odgovarati, tko Samopostoji, Samoovisan je i Samodostatan je.
Filozofi i znanstvenici nisu uvijek bili prijateljski naklonjeni ideji o Bogu. To je zato jer su oni posvećeni proračunima, računskim dokazivanjem uzroka i posljedica i postaju nestrpljivi kada bilo što i bilo tko odbija dati račun o sebi. Filozof i znanstvenik će priznati da ima jako puno toga što još ne znaju, ali potpuno je druga stvar priznati da ima nešto što nikada nećemo saznati i da ne postoje tehnike za Njegovo otkrivanje.
Priznati da postoji Jedan koji se nalazi visoko iznad nas, čije postojanje je van svake kategorije našeg razumijevanja, netko koga ne možemo spremiti u ladicu i zaljepiti etikatu na nju, tko odbija da uđe u kvadrat našeg razuma, niti se otkriva našem znatiželjnom propitkivanju; ovo zahtjeva ogromnu poniznost, veću nego je mnogi od nas imaju, stoga mi čuvamo pažljivo svoj obraz i svodimo Boga na naš nivo ili barem dovoljno nisko da mi možemo baratati sa Njim. Unatoč tome, On nam izmiče! On je na svakom mjestu, a nije ni na jednom mjestu, jer “gdje” ima veze sa materijom i prostorom, a Gospod je neovisan od oboje. Na Njega ne utiče ni vrijeme ni pokretanja, On je u potpunosti Samoovisan i ne duguje ništa svijetu kojeg su Njegove ruke stvorile.
Vanvremenski, Vanprostorni, Jedini, Sam,
Pa ipak zadivljujući Ti,
Tvoja vještina, zauvijek, samo je Gospod jedinstveno Jedno!
Sam u veličini, Sam u slavi,
Tko će ispričati Tvoju čudesnu priču? Izvanredno Trojstvo!
Frederick W. Faber
Nije baš vesela pomisao da milioni nas koji živimo u zemlji Biblije, koji pripadamo crkvama i radimo na promicanju kršćanske vjere, proživimo čitav naš zemaljski život bez da mislimo ili barem pokušamo da zastanemo i duboko razmislimo o biću Božjem. Nekolicina nas usmjerila je pogled svog srca na to čudesno JA JESAM, samo-postojeće JA SAM; ne ulazi to u misli nijednog stvorenja. Mi više volimo razmišljati kako da napravimo bolje stvari, na primjer, kako da proizvedemo bolju mišolovku, ili još bolje, kako da budu dvije sjetve i dvije žetve tamo gdje je prije bila jedna. Zbog toga plaćamo jako visoku cijenu kroz sekularizaciju naše religije i kroz zamke u koje se hvata naš unutarnji život.
Možda će neki iskreni, ali zbunjeni kršćanin, na ovoj točki zastati i upitati o praktičnosti koncepta kojeg ja ovdje pokušavam uspostaviti. “Kakve sve ovo ima veze sa mojim životom?” – mogao bi takav upitati. “Kakvog smisla ima razmišljati o samo-postojanju Božjem, za moj život, u ovom svijetu i u ovom vremenu koje živimo?”
Takvima ja ovako odgovaram; ako razumijemo da smo djelo ruku Božjih, onda razumijemo, da su svi naši problemi i sva rešenja za te probleme u suštini teološka. Ponešto znati o tome kakav je Bog koji upravlja univerzumom, jako je važno, neophodno je za zdravu životnu filozofiju i zdrav pogled na svjetsku scenu.
Isuviše citirani savjet Alexander Pope-a glasi: “Upoznaj sebe, ne pokušavaj razmotriti Boga jer ispravno razmatranje čovečanstva treba biti o čovjeku.”
Ako bi ovaj savjet doslovno sljedili, to bi uništilo i najmanju mogučnost da čovjek upozna samog sebe, osim na jedan jako površan i pogrešan način. Nikada nećemo razumijeti tko smo ili što smo dok ne budemo barem nešto znali o Bogu. Iz tih razloga Samo-Postojanje Božije nije tračak neke dosadne doktrine, akademske, udaljene od nas; već puno prije; to je toliko suštinski blizu nama poput disanja, a praktično je i upotrebljivo poput posljednje kirurške tehnike.
Zbog razloga koji su poznati samo Njemu, Gospod je počastio čovjeka iznad svega stvorenog, stvarajuči ga na Svoju sliku. I dajte da to napokon razumijemo; Božanska slika u čovjeku nije nekakva poetska maštarija, nije ideja rođena iz religiozne žudnje; to je čvrsta i jasna teološka činjenica, podučavana kroz sve Svete Spise i prepoznata od Crkve kao istina neophodna za razumijevanje kršćanske vjere.
Čovjek je stvoreno biće, izvučeno i uslovljeno, koje samo po sebi nema ništa da bi postojalo, već je u svakom trenutku svog postojanja ovisno o Onome koji ga je stvorio na Svoju sliku. Bog je neophodna činjenica u postojanju čovjeka. Uklonimo li Boga iz tog razmišljanja, čovjek nema nikakvog temelja za svoje postojanje.
To da je Bog sve, a čovjek ništa, temeljni je postulat kršćanske vjere i predanja; čak u ovoj točki se kršćansko naučavanje dodiruje ili nalikuje na one malo naprednije filozofije istoka. Čovjek sa svojim kompletnim genijem samo je odjek originalnog Glasa, odsjaj nestvorenog Sjvetla. I kao šta sunčeva zraka nestane kad je odsjećeš od sunca, jednako i čovjek, odsjećen od Boga vraća se u prazninu ništavila odakle je i izvučen Stvoriteljevim pozivom.
Ne samo čovjek, već sve stvoreno je izvućeno i stoga potpuno ovisno od tog Stvoriteljskog neprekinutog poticaja.
“U početku je bila Riječ, i Riječ je bila kod Boga i Riječ je bila Bog … Sve je po njoj postalo i bez nje ne postade ništa što je postalo.” – Tako je to Ivan objasnio, a sa njim se slaže i apostol Pavao: “Jer u Njemu je sve stvoreno, što je na nebesima i što je na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prestolja bilo gospodstva bilo poglavarstva bilo vlasti, sve je po Njemu i za Njega stvoreno i On je prije svega i sve u Njemu postoji.” Ovom svedočenju se pridružuje i autor poslanice Hebrejima, svjedočeći za Krista: “On, koji je odsjaj slave i otisak bića Njegova te sve nosi svojom silnom Riječi.”
U ovoj potpunoj ovisnosti svega stvorenog o stvoriteljskoj volji Božjoj prebiva mogućnost za oboje; za svetost i za grijeh. Jedno od obilježja Božje slike u čovjeku je i ljudska sposobnost da izvršava moralni odabir. Učenje kršćanstva je da je čovjek izabrao da bude neovisan o Bogu, a svoj izbor je potvrdio namjernim neposluhom Božjoj zapovijedi. Ovaj čin nasilno je narušio skladan odnos koji je postojao između Gospoda i Njegovog stvorenja; odbačen je Bog kao temelj svega postojanja, a ustoličen je čovjek da vlada nad samim sobom. Postali smo ne planet koji se vrti oko središnjeg sunca, već sunce u svojoj vlastitoj pravednosti oko kojeg se sve mora okretati.
Još snažnije osvjedočenje o Božjem Biću izražava nam Njegova Riječ; Riječ Božja upućena Mojsiju: JA SAM ONAJ KOJI JESAM. Sve ono šta Bog jest i sve ono šta jeste Bog sadržano je u ovoj superiornoj objavi nezavisnog Bića. Pa ipak, u onom što Bog jeste nije grijeh, već suština svakog bića u njegovoj najčišćoj formi sa svom mogućom dobrotom, svetosti i istinom.
Prirodan, zemaljski čovek je grešnik zato, i samo zato, jer je Božjem postojanju suprostavio svoje vlastito. (doslovan prevod sa engleskog; da je prirodni čovjek suprostavio Božjem bivstvovanju, Božjem biti, Božjem JA JESAM, svoje vlastito bivstvovanje, svoje ja jesam).
U svemu drugom čovjek može svojevoljno prihvatiti suverenitet Božji; ali u svom vlastitom životu on odbija da se pokori tom istom suverenitetu. Za njega Božja vladavina prestaje tamo gdje njegova počinje. Za njega ono malo ja jesam postaje ogromno JA JESAM. I u ovome on nesvjesno oponaša Lucifera, tog palog sina jutarnje zvezde koji je rekao u svom srcu, “Uspet ću se na nebo, postaviću Moj tron povrh zvijezda Božjih, bit ću poput Najuzvišenijeg.”
Pa ipak, toliko uzdizanje našeg Ja gotovo da nitko od tih istih zemaljskih ljudi i ne primjećuje. Čovjek je rođen kao buntovnik i ukoliko opće razmišlja o tome, za njega je njegovo stanje potpuno normalno. Čovjek je spreman da podijeli sebe sa drugim, ponekad čak i da žrtvuje samog sebe za kraj kakav on priželjkuje, ali nikad nije spreman da sebe skine sa svog trona. Bez obzira koliko nisko da padne na ljestvici društveno prihvatljivog, u svojim vlastitim očima on je kralj trona svoga srca, i nitko, ni sam Bog, ne može da ga ukloni sa tog trona.
Grijeh ima jako puno manifestacija, pojavljivanja, ali u suštini radi se o samo jednom. Moralno stvorenje, stvoreno da obožava pred tronom Božjim, zasjelo je na tron vlastitog sebičnog postojanja i sa te uzvišene pozicije objavljuje, “JA JESAM”. To je koncetrat same suštine grijeha; pa ipak, zato što je to prirodno, čini se kao da je to dobro.
Samo onda kada kroz evanđelje duša bude dovedena pred lice Onog Koji Jeste Najsvetiji i to bez zaštitnog oklopa koji sačinjava ta zastrašujuča moralna nespoznaja, tada to dolazi do naše savjesti. Jezikom evangelizma govoreći, čovjek pod istinskim uvjerenjem je onaj koji je suočen sa vatrenim prisustvom Svemogućeg Boga. Krist nas je uputio u ovo kada nam je rekao da će On poslati Duha u svijet, “I kada Duh dođe, On će ukoriti svijet s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud.”
Najranije ispunjenje ovih Kristovih riječi desilo se na Pentekostu, nakon šta je Petar propovijedao prvu veliku kršćansku propovijed. “I kada su to čuli, duboko se u srcu potresoše i rekoše Petru i drugim apostolima, ljudi i braćo, što da činimo?” Ovo “Što da činimo?” je vapaj iz dubine srca svakog onog koji je odjednom shvatio da je uzurpator i da sjedi na ukradenom prijestolju. Kako god bilo bolno, upravo je to ono što se događa u ovoj akutnoj moralnoj razbijenosti koja proizvodi istinsko pokajanje i čini zdravog kršćanina koji je kroz pokajanje skinut sa trona i kroz evanđelje pronalazi oprost i mir.
“Čistoča srca je želeti samo jednu stvar,” – rekao je Kierkegaard, a mi bismo to mogli parafrazirati da i dalje ostane jednako istinito i reći, “Suština grijeha je željeti samo jednu stvar,” jer postaviti našu volju protiv volje Božje znači svrgnuti Boga sa Njegovog trona i učiniti samog sebe liderom u malom kraljevstvu Ljudske duše. To je grijeh u svom zlom korijenu. Grijeh se može umnožiti poput pijeska na morskoj obali, ali i dalje je jedan te isti. Grijesi jesu zato što grijeh jest.
Ovo je jedno racionalno objašnjenje mnogo zločudnije doctrine o prirodnom zlu koje se nalazi unutar nezavisnog čovjeka koji ne može učiniti ništa osim grijeha. Njegova dobra djela opće nisu dobra. Njegova najbolja religiozna djela Gospod odbija kao što je odbio Kainov prinos. Samo kada se ukradeni tron ponovno vrati Gospodu djela čovjeka postaju prihvatljiva.
Borba kršćanina da bude dobar dok još uvijek naginje ka samopotvrđivanju koje još uvijek živi u njemu svojevrstan je nesvjesni moralni refleks koji je jako živo opisan od apostola Pavla u sedmom poglavlju Poslanice Rimljanima; a njegovo svjedočanstvo je u potpunosti usklađeno sa učenjem proroka. Osam stotina godina prije Kristovog dolaska prorok Izaija identificirao je grijeh kao pobunu protiv Božje volje pokazavši ga kroz pravo svakog čovjeka da sam izabere put kojim će ići. “Svi smo mi zalutali poput ovaca,” – rekao je – “i svaki je svojim vlastitim putem hodio.” Ja verujem da je ovo najtočniji opis grijeha koji nam je ikad dan.
Svjedočanstvo svetih mora biti u potpunosti usklađeno sa prorocima i apostolima, a to glasi ovako: “unutrašnji princip samolaganja je izvor vodstva svakog čovjeka i zbog toga je sve što čovjek čini zlo.”
Da bi nam dao potpuno spasenje Krist mora u potpunosti obrnuti tok i pravac u kojem se kreće naša priroda; Mora u nas usaditi nove principe, temelj iz kojeg će u konačnici izniknuti želja da se proslavlja Bog i da želimo blagoslov za bližnje. Stari grešnik pun sebe mora umrijeti, a jedini način i jedini instrument za to je Križ Kristov. “Ako netko hoće ići za mnom, neka se odrekne samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi,” rekao je naš Gospod, a godinama poslije Pavao je pobjedonosno mogao reći, “S Kristom sam razapet na križu, živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni.”
Bože moj, hoće li me moć grijeha nadvladati,
A u mojoj duši učiniti da neposluh živi?
Nije dovoljno da Ti oprostiš,
Križ se mora uzdići, a ja da budem ubijen.
Bože koji si Ljubav, moć Tvoja razotkriva,
Nije dovoljno što je Krist podignut,
Ja moram tražiti sjajno nebo
I ustati iz mrtvih, kao što je Krist ustao.
Himna iz Grčke
Poglavlje 5 iz knjige: Spoznaja Svetog Boga.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac