KNJIGA: ZAŠTO PROBUĐENJE KASNI?
Predstavljamo vam Leonard Ravenhill-a. I to kroz predgovor njegovoj knjizi koji je napisao A.W. Tozer.
Odmah potom prilažemo i prvo poglavlje upravo te knjige.
Predgovor: A.W.Tozer
Veliki industrijski koncerni zapošljavaju ljude koji su potrebni samo kada negdje dođe do kvara. Kada nešto pođe po zlu sa strojevima, ovi ljudi stupaju u akciju kako bi locirali i uklonili problem te ponovno pokrenuli strojeve. Za te ljude, sustav koji glatko funkcionira ni po čemu nije zanimljiv. Oni su stručnjaci koji se bave problemima i kako ih pronaći i ispraviti.
U Kraljevstvu Božjem stvari nisu previše drugačije. Bog je oduvijek imao svoje stručnjake čija je glavna briga bio moralni slom, pad duhovnog zdravlja nacije ili crkve. Takvi ljudi bili su Ilija, Jeremija, Malahija i drugi poput njih, ljudi posebnog kova koji su se pojavljivali u kritičnim trenucima povijesti kako bi prijetili, korili i poticali u ime Boga i pravednosti.
Tisuću ili deset tisuća običnih svećenika ili pastora ili učitelja mogli su tiho raditi gotovo nezapaženo dok je duhovni život Izraela ili crkve bio normalan. Ali dopustite da Božji narod skrene s puta istine, i stručnjak se odmah pojavio gotovo niotkuda. Njegov instinkt za nevolje doveo ga je u pomoć Gospodinu i Izraelu. Takav čovjek vjerojatno je bio drastičan, radikalan, ponekad moguće i nasilan, a znatiželjna gomila koja se okupila da ga gleda kako radi ubrzo ga je proglasila ekstremnim, fanatičnim i negativnim. I u određenom smislu bili su u pravu.
Bio je usmjeren na određene ciljeve, strog, neustrašiv, a to su bile osobine koje su okolnosti zahtijevale. Neke je šokirao, druge uplašio, a ne malo njih otuđio, ali znao je tko ga je pozvao i što je poslan učiniti. Njegova je služba bila usmjerena na hitne slučajeve, i ta ga je činjenica obilježila kao drugačijeg, čovjeka posebne vrste.
Takvim ljudima crkva duguje prevelik dug. Zanimljivo je da rijetko pokušava isplatiti dok je živ, ali sljedeća generacija gradi njegovu grobnicu i piše njegovu biografiju, kao da instinktivno i nespretno ispunjava obvezu koju je prethodna generacija uvelike ignorirala.
Oni koji poznaju Leonarda Ravenhilla prepoznat će u njemu vjerskog stručnjaka, čovjeka poslanog od Boga ne da nastavi konvencionalni rad crkve, već da se suoči sa Baalovim svećenicima na vrhu njihove planine, da osramoti nemarnog svećenika na oltaru, da se suoči s lažnim prorokom i upozori ljude koje takav zavodi na krivi put. Takav čovjek nije lak suputnik. Profesionalni evangelizator koji čim završi napušta uznemireni sastanak kako bi ga odveo u najskuplji restoran na gozbu i šale sa svojim vazalima, smatrat će ovog čovjeka pomalo neugodnim, jer ne može isključiti teret Duha Svetoga kao što bi se isključila slavina.
On inzistira na tome da bude kršćanin cijelo vrijeme, svugdje; i opet, to ga čini drugačijim. Prema Leonardu Ravenhillu nemoguće je biti neutralan. Njegovi poznanici su prilično uredno podijeljeni u dvije klase, one koji ga vole i dive mu se nesrazmjerno i one koji ga mrze s potpunom mržnjom.
I ono što vrijedi za ovog čovjeka, sigurno će vrijediti i za njegove knjige, za ovu knjigu. Čitatelj će ili zatvoriti njezine stranice kako bi potražio mjesto za molitvu ili će je odbaciti u ljutnji, srca zatvorenog za njezina upozorenja i apele. Ne dolaze sve knjige, čak ni sve dobre knjige kao glas odozgo, ali osjećam da ova dolazi. Dolazi jer to čini njezin autor, a duh autora diše kroz njegovu knjigu.
Autor: Leonard Ravenhill
Sa svime što imaš – stekni pomazanje!
Poglavlje 1
Pepeljuga današnje crkve je molitveni sastanak. Ova sluškinja Gospodnja je nevoljena i nitko joj se ne udvara jer nije okičena biserima intelektualizma, niti glamuroznom svilom filozofije. Nije ukrašena niti očaravajućom tijarom psihologije. Ova pepeljuga oblači se u kod kuće sašivenu odjeću iskrenosti i poniznosti i stoga joj nije problem da bude na koljenima!
Molitva može biti uvreda za intelektualce jer se ona suštinski ne veže za mentalnu učinkovitost. (To ne znači da je molitva partner mentalnoj lijenosti; još manje znači da molitva nije učinkovita, ali ne pati od učinkovitih rezultata.) Molitva je uvjetovana samo jednom stvari, a to je duhovnost.
Ne treba biti duhovan da bi se propovijedalo, odnosno da bi se izgovarale i održavale propovijedi homiletičke savršenosti i egzegetske točnosti. Kombinacijom pamćenja, znanja, ambicije, osobnosti, plus dobro uređenih polica za knjige, samopouzdanja i osjećaja da si ‘dobrodošao – brate’, propovjedaonica je danas tvoja gotovo bilo gdje. Propovijedanje spomenute vrste utječe na ljude; molitva utječe na Boga. Propovijedanje utječe na vrijeme; molitva utječe na vječnost. Propovjedaonica može biti izlog za izlaganje naših talenata; dok ona „svoja soba“ u koju nas Isus poziva da uđemo, da zatvorimo vrata i da molimo u toj „svojoj sobi“ znači smrt svakom našem protagonizmu, pokazivanju i želji da budemo viđeni.
Tragedija ovog kasnog sata je u tome što imamo previše mrtvih ljudi za propovjedaonicama koji propovijedaju previše mrtvih propovijedi prevelikom broju mrtvih ljudi koji ih slušaju. Ooo! Kako je samo strašna ovakva stvarnost.
Postoji čudna stvar koju sam vidio „pod suncem“, čak i u fundamentalističkim krugovima; a to je propovijedanje bez pomazanja. Što je pomazanje? Jedva da znam. Ali znam što nije (ili barem znam kada nije na mojoj vlastitoj duši).
Propovijedanje bez pomazanja ubija umjesto da daje život. Propovjednik bez pomazanja je miris smrti za smrt. Riječ ne živi osim ako pomazanje nije na propovjedniku. Propovjedniče, sa svim svojim imanjem – stekni pomazanje.
Braćo, mogli bismo biti upola manje intelektualni (od modernih pseudo tipova) kad bismo bili dvostruko duhovniji. Propovijedanje je duhovni posao. Propovijed rođena u glavi dopire do glave; propovijed rođena u srcu dopire do srca.
Pred Bogom, duhovni propovjednik će stvarati duhovno usmjerene ljude. Pomazanje nije nježna golubica koja udara krilima o rešetke izvan propovjednikove duše; radije, pomazanje se mora slijediti i mora ga se zadobiti. Pomazanje se ne može naučiti, samo zaslužiti – molitvom.
Pomazanje je Božje viteštvo za vojnika-propovjednika koji se borio u molitvi i izvojevao pobjedu. Pobjeda se ne osvaja na propovjedaonici ispaljivanjem intelektualnih metaka ili dosjetkama, već u molitvenoj sobi; osvaja se ili gubi prije nego što propovjednikova noga stupi na propovjedaonicu.
Pomazanje je poput dinamita. Pomazanje ne dolazi posredstvom biskupovih ruku, niti se kvari kada propovjednik bude bačen u zatvor. Pomazanje će probiti i procijediti; zasladit će i omekšati. Kad čekić logike i vatra ljudskog žara ne uspiju otvoriti kameno srce, pomazanje će uspjeti.
Kakva groznica gradnje crkava vlada upravo sada, danas! Pa ipak, bez pomazanih propovjednika, ovi oltari nikada neće vidjeti zabrinute pokajnike. Zamislite da smo vidjeli ribarske brodove, s najnovijom radarskom opremom i ribolovnim alatima, koji se mjesec za mjesecom nabavljaju i isplovljavaju na more samo da bi se vratili bez ulova – kakav bismo izgovor smislili za toliku jalovost?
Pa ipak, tisuće crkava vide prazne oltare tjedan za tjednom i godinu za godinom, i prikrivaju ovu sterilnu situaciju pogrešnom primjenom Svetog pisma: “Moja riječ… neće se vratiti k meni prazna.” (Usput, čini se da je ovo jedan od rijetkih tekstova za koje su dispenzacionalisti zaboravili reći da je napisan Židovima!) Ružna je činjenica da su oltarske vatre ili ugašene ili vrlo slabo gore. Molitveni sastanak je mrtav ili umire. Svojim stavom prema molitvi govorimo Bogu da ono što je započeto u Duhu možemo dovršiti u tijelu. Koja crkva ikada pita svoje kandidate za svećenike koliko vremena provode u molitvi? Pa ipak, svećenici koji ne provode dva sata dnevno u molitvi ne vrijede ni centa, s diplomom ili bez nje.
Crkva danas stoji sa strane, na pločniku, promatrajući s groznicom i frustracijom, dok se grijehom dominirani zli geniji Moskve šepure sredinom ceste, izdišući prijetnje protiv „svega što je lijepo i na dobrom glasu“. Iza njih slijedi ljubičasta raskoš papinskog Rima.
Štoviše, vrag je donio reinkarnaciju umjesto regeneracije, obiteljske svece i duhove umjesto Duha Svetoga, kršćansku znanost umjesto Božanskog iscjeljenja, Antikrista umjesto pravog Krista i Rimsku crkvu umjesto prave biblijske Crkve. Protiv ovih dvostrukih zala komunizma i rimokatoličanstva, što Crkva ima za ponuditi? Gdje je nadnaravno? I na propovjedaonici i u tisku, čini se da je pospanost u posljednje vrijeme nadvladala vjerske kontroverze. Čak nas ni Rim više ne naziva protestantima; imamo samo bezočni naziv ne-katolika! Znakovito, zar ne?
Tko se danas „ozbiljno bori za vjeru jednom zauvijek predanu svetima“? Gdje su naši pomazani križari s propovjedaonica? Propovjednici koji bi trebali loviti ljude sada prečesto love komplimente od ljudi. Propovjednici su nekada sijali sjeme; sada nižu intelektualne bisere. (Zamislite polje zasijano biserima!)
Dolje s ovim paraliziranim, nemoćnim propovijedanjem koje je nepomično jer je rođeno u grobu umjesto u maternici i hranjeno u duši bez vatre, bez molitve. Možemo propovijedati i propasti, ali ne možemo moliti i propasti. Ako nas je Bog pozvao na službu, onda, draga braćo, tvrdim da bismo se trebali pomazati. Sa svim svojim imanjem – steknite pomazanje, da ne bi neplodni oltari bili znak našeg nepomazanog intelektualizma.
Ovo je link za drugo poglavlje ove knjige.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2026.