Autor: Leonard Ravenhill
Osobna Preporuka
Michael Williams
Pastor, Olney Christian Fellowship
Kao mladić, učeći svoj put u Gospodinu, počeo sam tražiti nekoga tko bi me mentorirao. Ne mogavši uspješno pronaći nekoga tko bi to mogao i bio voljan učiniti, počeo sam se marljivo moliti da Bog nekoga dovede na moj put.
Ubrzo nakon toga, upoznao sam se sa službom Leonard Ravenhill-a. Nisam tada znao koliko će utjecati na svaki aspekt mog života. Iako nikada nisam imao privilegiju upoznati ga na osobnoj prijateljskoj razini, ipak sam koristio svaku priliku da budem na što više sastanaka, uključujući i mnoga putovanja preko stotinu milja bilo da bih ga čuo kako govori ili ponekad sudjelovao u molitvenim sastancima koje je vodio.
Jedinstvenost pomazanja koje je počivalo na njemu, hrabrost kojom je govorio i jasnoća poruke koju je dijelio uvijek su donosili uvjerenje o Duhu Svetom. Kad je govorio o Nebeskom Ocu, činilo se kao da je upravo došao iz Očeve prisutnosti s riječju prikladno izgovorenom. Kad je govorio o Kalvariji, činilo se kao da je upravo bio tamo kao svjedok. Kad je govorio o Duhu Svetom, činilo se da su on i Duh Sveti najbolji prijatelji i da ga dobro poznaje.
Znam da zvuči kao klišej reći da je Leonard bio poput glasa onoga koji viče u pustinji: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze.“ Pa ipak, ništa ga bolje ne opisuje. Koja je bila ta tako jasna poruka koju je izgovorio? Bio je to stalni poziv na svetost. Kad je govorio o svetosti, postalo je vrlo jasno da je Božja namjera bila da svi koji zazovu Ime Gospodnje budu pozvani na život čistoće, svetosti i potpunog prepuštanja pravednom životu.
Ova poruka bila je i poziv na molitvu. Naučio sam da Leonard nije samo govorio o molitvi, već joj se u potpunosti predavao, niječući tijelo i nepokolebljivo se predajući Gospodinu.
Njegova je poruka također bila jasno prepoznavanje Gospodstva Kristova, prepoznajući Ga kao uzvišenog Jaganjca Božjeg.
Većinu vremena, kada je Leonard govorio, bilo je kao da se vizija iz šestog poglavlja Izaije očitovala na samom sastanku (Gospodin na prijestolju visoku i uzvišenu).
Zauvijek sam zahvalan ovom Božjem čovjeku, a još sam zahvalniji što me Gospodin doveo k njemu da učim od njega. Leonardove riječi imale su trajan utjecaj na moj život.
Poglavlje 4
Gdje su Božji Ilije?
(Poglavlje 4 – Knjiga “Zašto probuđenje kasni?)
Na pitanje: „Gdje je Gospodin, Bog Ilijin?“ odgovaramo: „Tamo gdje je oduvijek bio – na prijestolju!“ Ali gdje su Božji Ilije? Znamo da je Ilija „bio čovjek baš kao i mi“, ali zaludu to nama biblija kaže! Mi nismo ljudi molitve kao što je on bio!
Čovjek koji moli stoji kao većina s Bogom! Danas Gospod zaobilazi ljude – ne zato što su previše neuki, već zato što su previše samodostatni. Braćo, naše sposobnosti su naši hendikepi, a naši talenti naši kameni spoticanja!
Iz anonimnosti, Ilija se popeo na pozornicu Starog zavjeta, već odrastao čovjek.
Kraljica Jezabela, ta kći pakla, protjerala je Božje svećenike i zamijenila ih uzvišicama i gajevima lažnih božanstava. Tama je prekrila zemlju, a gusta tama ljude, i pili su bezakonje poput vode. Svaki dan zemlja, zagađena poganskim hramovima i idolopokloničkim obredima, vidjela je dim kako se uvija iz tisuću okrutnih oltara.
Sve se to dogodilo među ljudima koji su Abrahama smatrali svojim ocem i čiji su preci vapili Gospodinu u svojoj nevolji i On ih je izbavio iz svih njihovih nevolja. Kako je Bog Slave otišao! Kako je sol izgubila svoj okus! Kako je zlato potamnilo!
Ali iz ovog neizmjernog otpada, Bog je podigao čovjeka – ne odbor, ne sektu, ne anđela – već ČOVJEKA, i to „čovjeka baš poput nas!“ Bog je “tražio čovjeka”, ne da propovijeda, već “da stane u procjep”. Kao Abraham, tako je sada Ilija “stajao pred Gospodinom”. Stoga je blagoslovljeni Duh Sveti mogao ispisati Ilijin život u dvije riječi: “Molio se.”
Nitko ne može učiniti više od toga za Boga ili za ljude. Kad bi Crkva danas imala onoliko molitvenih ratnika u agoniji koliko ima savjetnika, imali bismo preporod unutar godinu dana! Takvi molitelji uvijek su naši nacionalni dobročinitelji. Ilija je bio takav čovjek.
Čuo je glas, vidio viziju, okusio moć, procijenio neprijatelja i, s Bogom kao partnerom, izvojevao pobjedu. Suze koje je prolio, duševne muke koje je podnio, jauci koje je izgovorio, sve je zapisano u knjizi ljetopisa Božjih djela.
Konačno se Ilija pojavio da prorokuje s božanskom nepogrešivošću. Poznavao je Božju namjeru. Stoga je on – jedan čovjek – zadavio narod i promijenio tijek prirode. Ova „stijena od čovjeka“ stajala je veličanstveno i nepomično poput planina Gileadskih, dok je riječju zatvarao nebesa. Ključem vjere, koji odgovara svakoj bravi, Ilija je zaključao nebo, stavio ključ u džep i natjerao Ahaba da zadrhti.
Iako je doista divno kada Bog uhvati čovjeka, zemlja može znati jedno veće čudo – kada čovjek uhvati Boga. Neka Božji čovjek „u Duhu“ stenje, a Bog će vapiti: „Pusti me na miru.“ Voljeli bismo Ilijina postignuća, ali ne i njegova progonstva!
Braćo, ako ćemo činiti Božje djelo na Božji način u Božje vrijeme s Božjom moći, imat ćemo Božji blagoslov i đavolja prokletstva. Kad Bog otvori prozore neba da nas blagoslovi, vrag će otvoriti vrata pakla da nas raznese. Božji osmijeh znači đavolje mrštenje! Obični propovjednici mogu pomoći bilo kome i nikoga ne povrijediti; ali proroci Božji će sve uznemiriti i ponekog razljutiti.
Propovjednik može ići s gomilom; prorok ide protiv nje. Čovjek oslobođen, otpušten i ispunjen Bogom bit će označen kao nepatriotski jer govori protiv grijeha svoje nacije; neljubazan jer mu je jezik dvosjekli mač; neuravnotežen jer je težina propovijedničkog mišljenja protiv njega. Propovjednik će biti hvaljen; prorok progonjen. Ah! Braćo propovjednici, volimo stare svece, misionare, mučenike, reformatore: naše Luthere, Bunyance, Wesleye, Asburye itd. Pisat ćemo njihove biografije, štovati njihova sjećanja, uokvirivati njihove epitafe i graditi njihove nadgrobne spomenike.
Učinit ćemo sve osim da ih oponašamo. Čuvamo posljednju kap njihove krvi, ali pazimo na prvu kap svoje! Ivan Krstitelj je dobro učinio što je izbjegao zatvor šest mjeseci.
On i Ilija ne bi izdržali ni šest tjedana na ulicama modernog grada. Bili bi bačeni u zatvor ili mentalnu ustanovu jer su osuđivali grijeh i nisu utišali svoju poruku.
Evanđelisti danas širom otvorenih očiju gledaju na moć komunizma, ali šute na prijetnju rimokatoličke crkve. Amerika bi se tresla od obale do obale u dvadeset četiri sata kad bi neki propovjednik, pomazan Duhom Svetim, udario žestoku kritiku Rimokatoličkoj crkvi!
U Engleskoj smo gori. Pobuđujemo nacionalni interes protiv okrutnog, poluciviliziranog Mau Maua (dovoljno zlog!), ali se slažemo i ugađamo Rimokatoličkoj crkvi!
Ovi svećenici koji drogiraju ljudske duše, ove idolopokloničke “mise”, ove molitve Mariji koje zamračuju Kalvariju, ovi jadni milijuni prevareni u životu i smrti najvećom krivotvorinom koju je Lucifer ikada napravio – sve nas to ne potiče na suzne molitve i bogobojaznu ljubomoru, kao što su identične okolnosti potaknule Iliju.
Neprijatelj je došao poput poplave. Nema li danas Duhom ispunjenog glasnika, naoružanog svim Božjim oružjem, da podigne zastavu protiv neprijatelja? Samo jedno mjesto će održati srce u strasti i oči u viziji – mjesto molitve.
Ovaj čovjek Ilija, s vulkanom umjesto srca i grmljavinom umjesto glasa, došao je u Kraljevstvo za ovakvo vrijeme. Teškoće svjetske evangelizacije su bezbrojne. Ali teškoće ustupaju mjesto odlučnim ljudima.
„Imate li rijeke za koje mislite da su neprelazne? Imate li planine kroz koje ne možete probiti tunel? Bog se specijalizirao za stvari koje se smatraju nemogućima i On može učiniti ono što nijedna druga sila ne može učiniti.“
Cijena je visoka. Bog ne želi partnerstvo s nama, već vlasništvo nad nama. Ilija je živio s Bogom. Razmišljao je o grijehu nacije kao Bog; tugovao je zbog grijeha kao Bog; govorio je protiv grijeha kao Bog. Bio je sav strastven u svojim molitvama i strastven u svom osuđivanju zla u zemlji.
Nije imao uhu ugodno propovijedanje. Strast je rasplamsala njegovo propovijedanje, a njegove su riječi bile na srcima ljudi poput rastaljenog metala na njihovom tijelu. Ali „koraci dobrog čovjeka upravljani su od Gospodina“ (Psalam 37:23). Gospodin je rekao Iliji: „Sakrij se“ i ponovno: „Pokaži se.“ Bilo bi pogrešno skrivati se kad bismo trebali koriti kraljeve radi Njega; bilo bi pogrešno propovijedati ako nas Duh poziva da čekamo Gospodina.
Moramo učiti s Davidom: „Dušo moja, samo se u Boga uzdaj“ (Psalam 62:5). Tko se od nas usuđuje pozvati Gospodina da nam ukloni sve potpore? Božji putevi nisu naši putevi. Njegovi su putevi „neistraživi“, ali On nam ih otkriva svojim Duhom.
Bog je naredio Iliji da ode u Kerit, zatim u Sareptu – da prenoći u luksuznom hotelu? Ne! Ne! Ovom Božjem proroku, ovom propovjedniku pravednosti, Gospodin je zapovjedio da ostane u domu siromašne udovice! Kasnije je Ilijina molitva u Karmelu bila remek-djelo sažetog moljenja. „Usliši me, Gospodine, usliši me, da ovaj narod spozna da si ti Gospodin Bog i da si im vratio srce natrag“ (1. Kraljevima 18:37).
E. M. Bounds je u pravu kada kaže da su kratke, snažne javne molitve rezultat dugog tajnog zagovora. Ilija se nije molio za uništenje idolopokloničkih svećenika, niti za gromove s neba koji bi uništili pobunjenički Izrael, već da se otkrije Božja slava i Božja moć.
Pokušavamo pomoći Bogu u teškoćama. Sjetite se kako je Abraham pokušao to učiniti i do danas je zemlja prokleta zbog njegove ludosti zbog Išmaela. S druge strane, Ilija je to otežao Gospodinu koliko je mogao.
Želio je vatru, ali je žrtvu ipak natopio vodom! Bog voli takvu svetu smjelost u našim molitvama. „Traži od mene i dat ću ti narode u baštinu i kraj zemlje u posjed“ (Psalam 2:8).
Oh, braćo moja koji služite! Velik dio našeg moljenja samo je davanje savjeta Bogu! Naše molitve su obojene ambicijom, bilo za nas same ili za našu denominaciju. Neka propadne ta misao!
Naš cilj mora biti samo i jedino Bog.
Njegova čast je okaljana, Njegov blagoslovljeni Sin je ignoriran, Njegovi zakoni prekršeni, Njegovo ime oskvrnuto, Njegova Knjiga zaboravljena, od Njegove kuće napravili su cirkus društvenih napora.
Zar Bog ikada ima više strpljenja sa svojim narodom nego kada se Njegov narod “moli”? Mi Mu govorimo što da radi i kako da to radi. Donosimo sudove i izražavamo zahvalnost u svojim molitvama. Ukratko, radimo sve osim molitve.
Nijedna biblijska škola ne može nas naučiti ovoj umjetnosti. Koja biblijska škola ima “Molitvu” u svom nastavnom planu i programu? Najvažnija stvar koju čovjek može proučavati je molitveni dio Knjige.
Ali gdje se to uči? Skinimo posljednji zavoj i izjavimo da mnogi naši lideri i učitelji ne mole, ne prolijevaju suze, ne poznaju muke. Mogu li oni poučavati ono što ne znaju? Čovjek koji može navesti vjernike na molitvu, pod Bogom, uveo bi najveće probuđenje koje je svijet ikada poznavao.
Nema mane u Bogu. On je sposoban. Bog “može učiniti … prema snazi koja djeluje u nama.” Božji problem danas nije komunizam, niti rimokatolištvo, niti liberalizam, niti modernizam. Božji problem je – naš mrtvi fundamentalizam!
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2026.