Uvod
Koje mjesto propovijedanje zauzima u životu Crkve? Tim pitanjem D. Martyn Lloyd-Jones, dugogodišnji propovjednik londonske Westminsterske kapele, otvara knjigu Propovijedanje i propovjednici. U prvom poglavlju polazi od uvjerenja da je naviještanje Božje riječi prvotna zadaća Crkve. Razloge za to traži u Kristovoj službi i u životu prve Crkve, a zatim se osvrće na razdoblja obnove propovijedanja u crkvenoj povijesti.
Ovu knjigu prevodimo kako bi hrvatski čitatelji mogli pratiti Lloyd-Jonesovo izlaganje u cjelini, od pitanja zašto Crkva propovijeda do praktičnih pitanja pripreme propovijedi i odnosa propovjednika prema slušateljima. Pastorima i propovjednicima knjiga pruža prigodu da preispitaju mjesto koje služba Riječi zauzima u njihovu radu. Onima koji nedjeljom slušaju propovijed pruža priliku da razmisle što od nje mogu očekivati i zašto je važna za život njihove zajednice.
Propovijedanje i propovjednici
Autor: Dr. Martyn Lloyd-Jones
Predgovor
Kad su me zamolili da studentima Westminsterskoga teološkog sjemeništa održim niz predavanja o bilo kojem vidu službe po vlastitu izboru, odlučio sam govoriti o „propovijedanju i propovjednicima”. Mnogo su me puta molili da održim jedno, dva ili tri predavanja o „ekspozicijskom propovijedanju”. Uvijek sam odgovarao da je to nemoguće. Takva tema zahtijeva čitav niz predavanja jer nema čarobne formule koju biste mogli prenijeti drugima.
Usto sam se s velikom nesigurnošću prihvatio tako velike teme. Uvijek me čudilo s kakvom su spremnošću neki mladi službenici savjetovali svoju braću o propovijedanju i pastoralnim pitanjima. „A tko je za to dostatan?”
I sada se ustručavam objaviti ova predavanja. Možda je jedino opravdanje za to što govorim iz iskustva dugog kojih četrdeset i četiri godine. U tom sam razdoblju redovito propovijedao u dvjema crkvama u kojima sam bio pastir, jedanaest i pol godina u južnom Walesu i trideset godina u londonskoj Westminsterskoj kapeli. Osim toga, između dviju nedjelja mnogo sam putovao i propovijedao drugdje. U južnom Walesu obično sam propovijedao dvaput utorkom i dvaput četvrtkom. Tijekom većeg dijela službe u Londonu izbivao sam utorkom i srijedom, nastojeći se, ako je moguće, vratiti kući u srijedu navečer kako bih pripremio tri propovijedi koje sam za vikend trebao održati u Westminsterskoj kapeli.
Valjda sam iz svega toga nešto naučio, i jedino mi to daje pravo pokušati obaviti ovu zadaću.
Tijekom godina pročitao sam mnogo knjiga o propovijedanju. Ne mogu reći da sam iz njih mnogo naučio, ali sam u njima uživao i često su me zabavljale. Što se mene tiče, što je u njima bilo više anegdota, to bolje.
Dok sam pripremao ova predavanja, nisam ponovno posegnuo ni za jednom od tih knjiga. Mislio sam da je najbolje iznijeti svoje gledište i opisati svoju praksu, koliko god to vrijedilo.
Nastojao sam biti praktičan i pozabaviti se pojedinim poteškoćama i pitanjima koja su mi ljudi često iznosili nasamo i o kojima se često raspravljalo i na sastancima crkvenih službenika. Uostalom, kao što se vidi u mnogim predavanjima, izrazito mi je mrsko pristupati toj temi teorijski ili apstraktno.
To je odredilo i stil. Govorio sam studentima koji se pripremaju za službu i nekolicini zaređenih propovjednika, na neki način razmišljajući naglas zajedno s njima. Ova je knjiga namijenjena propovjednicima i svima koje zanima propovijedanje. Zato nisam pokušao mijenjati razgovoran i prisan stil. Uz manje ispravke, ovdje je tiskano ono što sam doista rekao.
Dok propovijedam, rijetko govorim o sebi. Ovdje mi se, međutim, činilo posve pogrešnim govoriti bez osobnih primjera. Stoga ima dosta osobnih pojedinosti i anegdota. Nadam se da će one pomoći da se jasnije vide načela koja sam nastojao usaditi.

Nekima će možda zasmetati moje kategorične tvrdnje, ali zbog njih se ne ispričavam. Svaki propovjednik treba čvrsto vjerovati u vlastiti način rada. Ako ne mogu sve uvjeriti da je moj ispravan, mogu ih barem potaknuti da razmisle i uzmu u obzir druge mogućnosti. Mogu posve iskreno reći da ne bih prešao ni preko ceste da čujem samoga sebe kako propovijedam. Propovjednici koje sam s najvećim užitkom slušao doista su se u načinu rada i stilu veoma razlikovali od mene. No moja je zadaća ovdje iznijeti ono što držim ispravnim, koliko god nesavršeno sam primjenjivao vlastita načela.
Mogu se samo nadati da će ovo nekome pomoći, osobito mladim propovjednicima pozvanima na tu najveću od svih zadaća, posebno u ovim žalosnim i zlim vremenima. S mnogima drugima molim da „Gospodar žetve pošalje” mnoge silne propovjednike da navješćuju „neistraživo bogatstvo Kristovo”.
Želio bih zahvaliti profesoru Clowneyju, nastavnicima Westminsterskoga sjemeništa i svim studentima na iznimno srdačnom dočeku i poticajnom ozračju u kojem sam tijekom šest tjedana u proljeće 1969. održao ova predavanja.
Zahvaljujem gospođi E. Burney što je prepisala zvučne snimke ovih predavanja i pripremila strojopis. Zahvaljujem također, kao i uvijek, svojoj supruzi, koja je svih ovih godina morala podnositi moje propovijedanje i s kojom sam neprestano razgovarao o različitim vidovima te zaokupljujuće i životno važne teme.
D. M. LLOYD-JONES
Srpanj 1971.
Prvo poglavlje
Prvenstvo propovijedanja
Zašto sam spreman govoriti i držati predavanja o propovijedanju? Razloga je više. Propovijedanje je moje životno djelo. U službi sam četrdeset i dvije godine, a glavnina mojega rada bila je propovijedanje. To mi nije bio jedini posao, ali bio je glavni. Usto sam ga neprestano proučavao. Svjestan sam svojih nedostataka i promašaja u svim tim godinama u kojima sam nastojao propovijedati. To me neminovno navelo da mnogo proučavam, razgovaram i općenito se zanimam za čitavo to pitanje. No presudan razlog zbog kojega sam tako spremno prihvatio održati ova predavanja jest taj što je, po meni, djelo propovijedanja najuzvišeniji, najveći i najslavniji poziv na koji itko može biti pozvan. Želite li da tome još nešto dodam, bez oklijevanja bih rekao da je istinsko propovijedanje danas najpreča potreba kršćanske Crkve. A budući da je to najveća i najpreča potreba Crkve, očito je i najveća potreba svijeta.
Ta nas tvrdnja o najprečoj potrebi dovodi do prvog pitanja o kojem moramo zajedno raspraviti. Postoji li uopće potreba za propovijedanjem? Ima li za njega mjesta u suvremenoj Crkvi i suvremenom svijetu ili je ono posve zastarjelo? Već sama činjenica da takvo pitanje moramo postaviti i razmotriti, čini mi se, najbolje rasvjetljuje sadašnje stanje Crkve. Mislim da se time ponajprije može objasniti današnje više ili manje teško stanje kršćanske Crkve i njezina nedjelotvornost u svijetu. Danas se dovodi u pitanje je li propovijedanje potrebno i koje mu mjesto pripada u službi Crkve, pa od toga moramo početi. Kad ljude zamole da održe predavanje ili govore o propovijedanju, često se odmah zalete u razmatranje metoda, načina, sredstava i tehnike. Mislim da je to posve pogrešno. Moramo početi od pretpostavki, pozadine i općih načela. Ako se grdno ne varam, glavna poteškoća proizlazi iz toga što ljudima nije jasno što propovijedanje doista jest. Zato ću o njemu najprije govoriti općenito, prije negoli prijeđem na pojedinosti bilo koje vrste.
Pred nama je, dakle, veliko pitanje. Možemo li opravdati propovijedanje? Je li propovijedanje uopće potrebno u suvremenom svijetu? Kao što znate, to je dio širega pitanja. Živimo u doba u kojem se dovode u pitanje i propovijedanje i sama Crkva. Poznate su vam rasprave o „kršćanstvu bez religije” i mišljenje mnogih da je sama Crkva možda najveća prepreka kršćanskoj vjeri. Ako doista želimo da ljudi postanu kršćani i da se svijet, kako kažu, „kristijanizira”, prema tom se mišljenju moramo riješiti Crkve jer je ona postala prepreka između ljudi i istine koja je u Kristu Isusu.
S mnogo toga u toj kritici Crkve, dakako, moramo se složiti. U Crkvi mnogo toga ne valja, od tradicionalizma i formalizma do beživotnosti i sličnih pojava. Bilo bi uzaludno i posve nerazumno to poricati. Za neke skupove i zajednice doista se često moramo pitati imaju li uopće pravo zvati se Crkvom. Crkva se tako lako izrodi u organizaciju, pa možda čak i u društveni klub ili nešto slično. Zato često valja iznova postaviti pitanje same Crkve. To, međutim, nije predmet ovih predavanja i nećemo se baviti naravi Crkve kao takvom. No u sklopu tog općeg odnosa prema Crkvi očito se i pitanje propovijedanja mora nametnuti s posebnom oštrinom, a to je tema kojom se trebam baviti.
Što je izazvalo današnju reakciju protiv propovijedanja? Zašto je propovijedanje izgubilo položaj koji je nekoć imalo u životu Crkve i u očima ljudi? Povijest Crkve ne možete ni letimice čitati a da ne uočite kako je propovijedanje uvijek zauzimalo središnje i prevladavajuće mjesto u njezinu životu, osobito u protestantizmu. Zašto je onda propovijedanje izgubilo na važnosti i snazi? I zašto se uopće dovodi u pitanje njegova nužnost?
Odgovor bih podijelio u dvije skupine. Prvo, postoje neki opći razlozi koji to objašnjavaju, a zatim i neki posebni razlozi unutar same Crkve. Kad kažem „opći”, mislim na neke raširene predodžbe u svijetu izvan Crkve. Dopustite da to ilustriram. Kad o tome govorim u Velikoj Britaniji, primjerice, obično to nazivam baldvinizmom. Onima kojima taj izraz nije poznat objasnit ću što znači. U Britaniji je dvadesetih i tridesetih godina bio predsjednik vlade po imenu Stanley Baldwin. Taj čovjek, toliko neznatan da mu ime već danas ništa ne znači, prilično je utjecao na to kako ljudi razmišljaju o vrijednosti govora i govorništva u životu naroda. Došao je na vlast nakon razdoblja koalicijske vlade u Engleskoj koju su vodili i u kojoj su glavnu riječ imali ljudi poput Lloyda Georgea, Winstona Churchilla, lorda Birkenheada i njima sličnih. To su bili veliki govornici. Stanley Baldwin nije imao taj dar pa je uvidio da, želi li uspjeti, mora umanjiti vrijednost i važnost govora i govorništva. Natjecao se s briljantnim ljudima koji su ujedno bili veliki govornici, pa se prikazivao kao jednostavan, pošten i običan Englez. Govorio je da nije velik govornik i ostavljao dojam da velikom govorniku ne možete vjerovati i da nije sasvim pošten. Te je stvari prikazao kao međusobne suprotnosti. Zauzeo je pozu jednostavnog Engleza koji se ne može vinuti u visine govorništva i mašte, ali govori jednostavno, jasno i pošteno.
Taj je stav prema govorništvu i snazi govora u Britaniji nedvojbeno ušao u modu, osobito među političarima. Ali, nažalost, držim da je utjecao i na Crkvu. Razvio se nov odnos prema govorništvu, rječitosti i govoru dostojnom toga imena. Govornika se počelo gledati s nepovjerenjem. Uz to se, dakako, počela iznova naglašavati važnost čitanja, što je dodatno učvrstilo taj stav. Tvrdi se da smo danas kulturniji i obrazovaniji. Nekada ljudi nisu sami čitali i ovisili su o velikim govornicima, a danas to više nije potrebno jer imamo knjige, knjižnice i tako dalje. Osim toga, sada imamo radio i televiziju, pa nam znanje i informacije o istini dolaze ravno u dom. Vjerujem da je sve to općenito utjecalo na Crkvu i na to kako Crkva i kršćani gledaju na izgovorenu riječ i na samo propovijedanje.
Ne želim trošiti previše vremena pobijajući to opće raspoloženje protiv propovijedanja. Zadovoljit ću se ovom primjedbom. Vrlo je zanimljivo da su neki od najvećih ljudi od djela koje je svijet ikada poznavao bili i veliki govornici. Mislim da nije slučajno što su se, primjerice, u Velikoj Britaniji tijekom dvaju svjetskih ratova u ovom stoljeću istaknula dvojica velikih vođa koji su bili i veliki govornici. One druge, koji vole ostaviti dojam da je čovjek koji zna govoriti tek brbljavac koji ništa ne radi, opovrgnule su same povijesne činjenice. Najveći ljudi od djela bili su veliki govornici. Dakako, voditi ljude znači moći ih oduševiti, pokrenuti i navesti na djelovanje. To je jedna od nužnih osobina vođe. Sjetimo se Perikla, Demostena i drugih. Svjetska povijest posve jasno pokazuje da su ljudi koji su doista stvarali povijest znali govoriti, prenijeti poruku i svojim utjecajem potaknuti ljude na djelovanje.
Toliko, dakle, o općim razlozima. Više nas zanimaju neki stavovi u samoj Crkvi, odnosno razlozi unutar nje koji objašnjavaju zašto je propovijedanje izgubilo svoje mjesto. Naveo bih nekoliko glavnih čimbenika. Na prvo mjesto bez oklijevanja stavljam gubitak vjere u autoritet Svetoga pisma i slabljenje vjere u Istinu. Stavljam to na prvo mjesto jer sam uvjeren da je to glavni čimbenik. Bez autoriteta ne možete dobro govoriti, ne možete propovijedati. Veliko propovijedanje uvijek ovisi o velikim temama. Velike teme u svakom području rađaju velikim govorima, a osobito to vrijedi za Crkvu. Dok su ljudi vjerovali da je Sveto pismo autoritativna Božja riječ i govorili na temelju toga autoriteta, bilo je velikog propovijedanja. Kad je toga nestalo i kad su ljudi počeli nagađati, teoretizirati, iznositi pretpostavke i tome slično, rječitost i veličina izgovorene riječi neminovno su počele slabjeti i gasiti se. S nagađanjima i pretpostavkama ne možete postupati kao što se nekoć propovijedanjem postupalo s velikim temama Svetoga pisma. Kad je vjera u velike biblijske nauke počela nestajati, a propovijedi ustupile mjesto govorima o etici, poučnim nagovorima, moralnom bodrenju i društveno-političkim izlaganjima, nije čudo što je propovijedanje oslabilo. Smatram da je to prvi i najveći uzrok njegova opadanja.
Ali postoji i drugi razlog, a u ovim stvarima moramo biti pravedni. Vjerujem da je došlo do reakcije protiv takozvanih „velikih govornika s propovjedaonice”, osobito onih iz druge polovice prošloga stoljeća. Bilo ih je mnogo u Engleskoj i u Sjedinjenim Američkim Državama. Uvijek mi se činilo da je u Americi najtipičniji primjer bio Henry Ward Beecher. Na njemu se savršeno vide glavna obilježja takva govornika. Već je i sam naziv zanimljiv, a mislim da je vrlo točan. Ti su ljudi bili govornici s propovjedaonice, više nego propovjednici. Hoću reći da su znali zauzeti propovjedaonicu, zavladati njome i ovladati ljudima. Bili su profesionalci. U njihovu je nastupu bilo mnogo estradnosti, a bili su vješti u tome da upravljaju slušateljima i poigravaju se njihovim osjećajima. Na kraju su s njima mogli činiti gotovo što su htjeli.
Uvjeren sam da je to izazvalo reakciju, i dobro je što jest. S obzirom na to kako shvaćam propovijedanje, ti su mi govornici s propovjedaonice bili prava grozota. U mnogočemu su upravo oni velikim dijelom odgovorni za sadašnju reakciju. Zanimljivo je primijetiti da se to događalo i prije, kako u propovijedanju evanđelja, Božje riječi, tako i na drugim područjima. Čini mi se da je to dobro izrazio Edwin Hatch u knjizi o utjecaju grčkih ideja na kršćansku Crkvu. Kaže da je filozofija u grčkom životu došla na loš glas i izgubila na važnosti zbog retorike i njezine sve veće uporabe. Dopustite da navedem Hatchove riječi.
Zagledate li se pomnije u povijest, vidjet ćete da je retorika ubila filozofiju. Filozofija je umrla jer je svima osim malobrojnoj manjini prestala biti stvarna. Iz područja mišljenja i ponašanja prešla je u područje izlaganja i književnosti. Njezini su propovjednici propovijedali zato što su bili majstori lijepih izraza i živjeli u doba kad su lijepi izrazi bili na cijeni, a ne zato što su u njima navirale istine koje su se morale izraziti. Ukratko, umrla je zato što je postala sofistika. Ali sofistika nije svojstvena nekom posebnom dobu ili zemlji. Ona je domaća na svakom tlu na kojem raste književnost. Tek što genij velikog pisca stvori neki poseban književni oblik, odmah se pojavi sloj ljudi koji njeguju njegov stil radi samoga stila. Tek što filozofija ili religija prime neki nov poticaj, odmah se pojavi sloj ljudi koji oponašaju oblik bez sadržaja i pokušavaju učiniti da jeka prošlosti zvuči kao glas sadašnjosti. Tako je bilo i s kršćanstvom.
To je iznimno važna primjedba i mislim da se izravno tiče onoga što govorim o pogubnom utjecaju takva govorništva s propovjedaonice na istinsko propovijedanje. Vidite, oblik je postao važniji od sadržaja, govorništvo i rječitost postali su svrha sami sebi, a propovijedanje je naposljetku postalo oblik zabave. Istinu bi zapazili i usput joj iskazali poštovanje, ali najvažniji je bio oblik. Vjerujem da živimo u vremenu koje na to reagira. Ta se pojava nastavila i u ovom stoljeću. Osobito se u evangelizaciji često susretao takav oblik popularnog propovijedanja koji je istinsko propovijedanje doveo na loš glas jer mu je nedostajalo sadržaja, a previše se pozornosti posvećivalo obliku i načinu izlaganja. Na kraju se to izrodi u ono što sam nazvao profesionalizmom, da ne kažem estradnošću.
Naposljetku bih rekao da je još jedan čimbenik bilo pogrešno shvaćanje o tome što propovijed doista jest, a time i o tome što je propovijedanje. Opet se radi o obliku, premda ovdje nije riječ o onom neukusnom načinu o kojem sam govorio. Mislim, naime, da su tiskanje i objavljivanje propovijedi loše utjecali na propovijedanje. Mislim posebno na propovijedi objavljivane, otprilike, od 1890. godine. Usuđujem li se to reći? Čini mi se da su u tom pogledu najviše pogriješili propovjednici škotske škole. Vjerujem da se dogodilo sljedeće. Ti su ljudi imali istinski književni dar pa se naglasak, opet nesvjesno, s istine poruke pomaknuo na književni izraz. Veliku su pozornost posvećivali književnim i povijesnim aluzijama, citatima i sličnome. Drugim riječima, kako ću ustvrditi u jednom kasnijem predavanju, oni su bili više esejisti negoli propovjednici. No budući da su te eseje objavljivali kao propovijedi, ljudi su ih tako i prihvatili. To je bez sumnje snažno oblikovalo mišljenje mnogih u Crkvi o tome kakva propovijed treba biti i što propovijedanje doista jest. Stoga bih dobar dio današnjeg opadanja propovijedanja pripisao tim književnim izljevima koji su prolazili pod imenom propovijedi i propovijedanja.
Posljedica svega toga bila je da se potkrala nova predodžba o propovijedanju, i to u raznim oblicima. Posebno je znakovito što se na bogoslužju umjesto o propovijedi počelo govoriti o „obraćanju”. To je već samo po sebi upućivalo na suptilnu promjenu. „Obraćanje”. Propovijed je ustupila mjesto „obraćanju” ili možda čak predavanju. O tim ću razlikama govoriti poslije. U Sjedinjenim Državama neki je čovjek objavio niz knjiga pod znakovitim naslovom Quiet Talks („Tihi razgovori”). Tihi razgovori, vidite, nasuprot „deranju” propovjednika! Tihi razgovori o molitvi, Tihi razgovori o sili i tako dalje. Drugim riječima, iz samog se naslova vidi da čovjek neće propovijedati. Propovijedanje je, dakako, nešto tjelesno i neduhovno. Treba nam ćaskanje, razgovor kraj kamina, tihi razgovori i tako dalje! Tako se uvukla ta predodžba.
Povrh svega toga nov je naglasak stavljen na „bogoslužje”, na ono što se često naziva „elementom štovanja”. Ti izrazi lako dovode u zabludu. Sjećam se da je netko na jednom skupu rekao: „Mi u episkopalnim crkvama, dakako, više pozornosti posvećujemo štovanju nego vi u slobodnim crkvama.” Mogao sam mu istaknuti da zapravo misli na to da oni imaju liturgijski oblik bogoslužja, a mi ga nemamo. Ali on je čitanje liturgije poistovjetio sa štovanjem. Tako zbrka raste.
Ipak se ustalila ta sklonost. Kako je propovijedanje slabilo, na bogoslužju je sve veću ulogu dobivala njegova formalna strana. Zanimljivo je promatrati kako su ljudi iz slobodnih crkava, neepiskopalci, ili kako ih već želite nazvati, sve više preuzimali pojedinosti episkopalnog bogoslužja kako je propovijedanje slabilo. Tvrdili su da okupljeni trebaju više sudjelovati u bogoslužju, pa su uveli naizmjenično čitanje i sve više glazbe, pjevanja i liturgijskih napjeva. Prikupljanje priloga dobilo je sve razrađeniji oblik, a službenik i zbor često ulaze u crkvu u ophodu. Poučno je bilo to promatrati. Kako je propovijedanje slabilo, sve je to dobivalo na važnosti, i to posve namjerno. To je dio te reakcije protiv propovijedanja. Ljudima se činilo dostojanstvenijim posvećivati više pozornosti ceremoniji, obliku i obredu.
Još je gore što je u javnom bogoslužju sve više zabave. Prikazuju se filmovi i sve se više pjeva. Čitanje Riječi i molitva drastično su skraćeni, a pjevanju se daje sve više vremena. U crkvi se pojavljuje nova služba, „voditelj pjevanja”. On vodi pjevanje i trebao bi stvoriti ozračje. No često toliko vremena potroši na stvaranje ozračja da u tom ozračju više nema vremena za propovijedanje! Sve je to dio potiskivanja poruke u drugi plan.
Povrh toga dolaze i svjedočanstva. Zanimljivo je promatrati da su propovjednici, kako je propovijedanje slabilo, sve više pozivali ljude da iznesu svoja svjedočanstva, osobito ako su bili istaknuti na bilo kojem području. Kaže se da to ljude privlači evanđelju i navodi ih da ga poslušaju. Nađete li admirala ili generala, nekoga s posebnim naslovom, igrača bejzbola, glumca ili glumicu, filmsku zvijezdu, pop-pjevača ili nekoga drugog koga javnost poznaje, neka iznese svoje svjedočanstvo. Smatra se da to vrijedi mnogo više od propovijedanja i izlaganja evanđelja. Jeste li primijetili da sam sve to svrstao pod „zabavu”? Vjerujem da tamo doista pripada. No tome se Crkva okrenula kad je propovijedanju okrenula leđa.
Uz to ide čitavo jedno područje kojemu se pridaje sve veća važnost, takozvani „osobni rad” ili „savjetovanje”. I tu bi, kao i kod onih drugih pojava, bilo zanimljivo nacrtati grafikon. Vidjelo bi se upravo isto. Kako propovijedanje opada, osobno savjetovanje raste. To je u ovom stoljeću postalo vrlo rašireno, osobito nakon Prvoga svjetskog rata. Tvrdi se da zbog novih pritisaka, napetosti i poteškoća života u suvremenom svijetu ljudima treba mnogo više osobne pozornosti. Morate se upoznati s poteškoćama svakoga pojedinca i pozabaviti se njima nasamo. Govore nam da ljudima samo pojedinačnim pristupom možemo pružiti potrebnu psihološku pomoć i tako im omogućiti da riješe svoje probleme, prevladaju poteškoće i žive djelotvorno i uspješno. Nadam se da ću se nekima od tih stvari poslije pozabaviti podrobnije. Zasad dajem opću sliku onoga što je dovelo do slabljenja propovijedanja i do toga da je ono u kršćanskoj Crkvi dobilo podređeno mjesto.
Da popis bude potpun, moram dodati i snimanje na magnetofonsku vrpcu. Kako ja to vidim, ono je osobita i posebna grozota našega vremena.
To su, dakle, neke opće promjene koje su se dogodile u samoj Crkvi. Dosad sam govorio o ljudima koji vjeruju u Crkvu i dolaze u crkvu. Među njima se promijenilo mjesto i položaj propovijedanja. Ponekad je ta promjena dobila sasvim vidljiv, prostorni izraz. Primijetio sam da u većini novih kapela sagrađenih u našoj zemlji propovjedaonica više nije u sredini. Pomaknuta je u stranu. Nekoć je bila u središtu, a sada vam je pred očima nešto nalik oltaru, umjesto propovjedaonice koja je obično dominirala cijelim prostorom. Sve je to vrlo znakovito.
Ostavimo sada ono što se na taj način dogodilo među ljudima koji još vjeruju u Crkvu i pogledajmo one koji manje ili više otvoreno tvrde da je možda upravo Crkva prepreka i da je moramo napustiti ako doista želimo širiti evanđelje. Mislim na one koji kažu da u nekom smislu moramo posve raskinuti s tom naslijeđenom tradicijom. Ako doista želimo da ljudi postanu kršćani, kažu, trebamo se s njima družiti, živjeti među njima, dijeliti s njima svoj život i pokazivati im Božju ljubav tako što ćemo jednostavno nositi terete jedni drugih i biti jedan od njih.
Čuo sam čak i propovjednike kako tako govore. Suočili su se s činjenicom da u crkvu dolazi sve manje ljudi, osobito u Britaniji. Kažu da to ne iznenađuje. Dok god propovjednici propovijedaju Bibliju i kršćanski nauk, nemaju pravo očekivati drukčiji ishod. Ljude, kažu, to ne zanima. Zanimaju ih politika, društvene prilike, razne nepravde koje ljudi trpe u različitim dijelovima svijeta te rat i mir. Ako, dakle, doista želite ljude usmjeriti prema kršćanstvu, tvrde oni, nije dovoljno govoriti o politici i društvenim prilikama. Morate se u to aktivno uključiti. Kad bi samo ljudi izdvojeni za službu propovijedanja i drugi istaknuti u Crkvi izašli među ljude i uključili se u politiku, društvene aktivnosti i dobrotvorni rad, učinili bi mnogo više dobra nego što ga čine stojeći na propovjedaonicama i propovijedajući na tradicionalan način. Prije desetak godina jedan je vrlo poznat britanski propovjednik to doista tako izložio. Rekao je da je zamisao da se u sjevernu Afriku šalju strani misionari i osposobljavaju za propovijedanje tamošnjim ljudima posve smiješna i da je vrijeme da s tim prestanemo. Tom je prigodom posebno govorio o sjevernoj Africi. Predložio je da umjesto toga onamo pošaljemo kršćane koji će se zaposliti na običnim poslovima, družiti se s ljudima i, osobito, uključiti se u njihov politički i društveni život. Kad biste to učinili kao kršćani, rekao je, možda bi bilo neke nade da će unuci sadašnjeg naraštaja postati kršćani. Vidite, tako to, po njemu, treba raditi. Ostaviti propovijedanje i stari način, ući među ljude, pokazati zanimanje i suosjećanje, biti jedan od njih, sjesti s njima i razgovarati o onome što ih zaokuplja i muči.
To se danas u mnogim zemljama naveliko zagovara. Jedni u tome vide način da se ljude dovede na bogoslužje kako bi čuli evanđelje. Drugi u tome vide ne samo zamjenu za to nego i mnogo bolji način širenja kršćanske vjere.
Pred nama je, dakle, veliko pitanje. Što ćemo odgovoriti na sve to? Ustvrdit ću, i to će biti glavna misao onoga što želim reći, da je sve to u najboljem slučaju drugotno. Vrlo često nema ni drugotnu važnost, često uopće ne zaslužuje mjesto, a u najboljem je slučaju drugotno. Prvotna je zadaća Crkve i kršćanskog službenika propovijedati Božju riječ.
Tu tvrdnju moram potkrijepiti. Učinit ću to na sljedeći način i navesti razloge. Prije svega, kako na to odgovara sama Biblija? Ograničit ćemo se na Novi zavjet, premda bismo dokaze mogli naći i kod starozavjetnih proroka, i početi od samoga našega Gospodina. U izvještaju o njegovu životu teško je naći išta zanimljivije od tih dviju strana, ili dvaju dijelova, njegove službe. Naš je Gospodin činio čuda, ali zanimljivo je da čuda nisu bila njegovo prvotno djelo. Bila su drugotna. Ivan ih, kao što znate, uvijek naziva „znamenjima”, i upravo su to bila. Nije došao na svijet da liječi bolesne, hrome i slijepe ili da stišava oluje na moru. Mogao je to činiti i često je činio, ali sve je to drugotno. Što mu je bila prvotna nakana? Na to odgovaraju same riječi koje upotrebljava. Za sebe kaže da je „svjetlost svijeta”. Kaže: „Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, i sve će vam se to dodati.” Sve to ostalo ima svoje mjesto, ali nije prvotno. To je drugotno, to su posljedice, učinci, rezultati. Ili uzmite njegov poznati odgovor ljudima koji su ga došli pitati treba li caru plaćati porez: „Podajte caru carevo, i [ili: ali] Bogu Božje.” Na tome je njegov poseban naglasak. Većinu ljudi zanima ono prvo, da „podaju caru”. Zaboravlja se, daje im do znanja, da trebaju „podati Bogu Božje”.
Čini mi se da na cijelu tu stvar zanimljivo svjetlo baca i nekoliko njegovih postupaka. Sjećate se kako nam se nakon čuda u kojem je nahranio pet tisuća ljudi kaže da su oni bili toliko zadivljeni da su došli i pokušali ga silom odvesti da ga učine kraljem (Iv 6,15). Mislili su: „E, upravo nam to treba. On se bavi praktičnim problemom, glađu, potrebom za hranom. Njega treba učiniti kraljem. On ima moć, on to može učiniti.” No rečeno nam je da ih je, takoreći, odbio „pa se sam povukao u goru”. Smatrao je to kušnjom, nečim što bi ga odvratilo od njegove zadaće. Upravo se isto dogodilo kod kušnji u pustinji, o kojima čitamo u Luki 4. Đavao mu je ponudio sva kraljevstva ovoga svijeta i tako dalje. On to svjesno i izričito odbija. Sve je to drugotno. Nije to prvotna služba ni prvotna zadaća.
Ili uzmite drugi vrlo zanimljiv primjer, u Luki 12,14. Kaže nam se da je jednom prilikom naš Gospodin govorio dok je slao učenike da propovijedaju i poučavaju. Govorio im je o njihovu odnosu prema Bogu i o tome kako se trebaju nositi s protivljenjem. Čini se da je načas zastao, pa je neki čovjek odmah izustio svoj zahtjev: „Reci mome bratu da sa mnom podijeli baštinu.” Odgovor našega Gospodina tome čovjeku doista nam pomaže razumjeti cijelu stvar. Okrenuo mu se i rekao: „Čovječe, tko me postavio za suca ili djelitelja nad vama?” Drugim riječima, jasno je dao do znanja da nije došao na svijet obavljati takve poslove. Takve stvari treba učiniti. Pravda, poštenje i pravednost imaju svoje mjesto. Ali on nije došao radi toga. U biti je rekao: „Nisam ostavio nebo i došao na zemlju da bih činio nešto takvo. To nije moja prvotna zadaća.” Tako ga je prekorio. Doista, mnogo puta nakon što bi učinio neko dojmljivo i znamenito čudo, ljudi su ga pokušavali zadržati u nadi da će učiniti još koje. On bi ih svjesno ostavio, otišao na drugo mjesto i ondje nastavio poučavati i propovijedati. On je „svjetlost svijeta”. To je ono prvotno. „Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” Sve je ostalo drugotno. Primijetite, kad je slao svoje učenike, slao ih je „da poučavaju i da izgone zloduhe”. Poučavanje je na prvome mjestu. Podsjetio ih je da je kršćanin svjetlost svijeta. Kao što je on svjetlost svijeta, tako i kršćanin postaje svjetlost svijeta. „Ne može se sakriti grad koji leži na gori”, i tako dalje. Smatram da u evanđeljima, u životu i službi samoga našega Gospodina, imate jasnu potvrdu prvenstva propovijedanja i poučavanja.
Nakon uskrsnuća i u ostatku Novoga zavjeta nalazite upravo isto. Tim izabranim ljudima govori da prije svega trebaju biti „moji svjedoci”. To treba biti njihova prva velika zadaća. Dat će im i druge moći, ali glavno im je biti njegovim svjedocima. Zato je zanimljivo primijetiti da ti ljudi na dan Pedesetnice, čim su se ispunili Duhom Svetim, počinju propovijedati. Petar propovijeda i ljudima u Jeruzalemu izlaže i objašnjava Istinu. Kakva se to pojava upravo zbila i izazvala takvu promjenu u učenicima? Na to se pitanje može odgovoriti jedino propovijedanjem. Zato u drugom dijelu drugog poglavlja Djela apostolskih nalazite zabilježenu propovijed.
Kad dođete do trećeg poglavlja Djela apostolskih, ponovno nalazite isto. Petar i Ivan ozdravljaju čovjeka kod Krasnih vrata Hrama, što izaziva uzbuđenje i zanimanje. Ljudi misle da su oni čudotvorci i da će od njih imati velike koristi. Ali Petar ponovno propovijeda, ispravlja ih i odmah im skreće pozornost, takoreći, s čuda koje su on i Ivan upravo učinili na neizmjerno važniju, veliku istinu o Kristu i njegovu spasenju. Apostoli to uvijek ističu.
Isto se ponavlja u četvrtom poglavlju Djela apostolskih. O tome potanko govorim jer tu vidimo nastanak Crkve i ono što je ona doista činila od početka. Dobila je nalog i bila poslana propovijedati i poučavati, i upravo je to počela činiti. „Govorili su smjelo.” Vlastima je više od svega bilo stalo do toga da te ljude spriječe da poučavaju i propovijedaju. To su uvijek kudili mnogo više nego sama čuda. Smetalo im je što propovijedaju i poučavaju u tome „Imenu”. Apostoli odgovaraju: „Mi ne možemo ne govoriti o onome što smo vidjeli i čuli.” To ih je navodilo da govore i nisu mogli drukčije. Osjećali su silan poticaj kojem se nisu mogli oduprijeti.
Ponekad mi se čini da je u vezi s tim u mnogočemu najzanimljivija izjava ona iz šestog poglavlja Djela apostolskih. Ondje nam se kaže da je u životu prve Crkve nastala velika kriza. Ne znam ni za što što bi o današnjem stanju Crkve i o njezinoj prvotnoj zadaći govorilo izravnije od šestog poglavlja Djela apostolskih. Bitna je poruka u prva dva retka: „U one dane, kad se umnožio broj učenika, podigoše helenisti mrmljanje protiv Hebreja jer su njihove udovice bile zanemarivane u svakodnevnoj podjeli. Tada Dvanaestorica sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: ‘Nije pravo da mi ostavimo Božju riječ i poslužujemo kod stolova.’”
To je doista iznimno zanimljiva i važna, upravo presudna izjava. Što je Crkva trebala učiniti? Evo problema. Tu su udovice helenista. Ne samo da su udovice, nego su i u oskudici i treba im hrane. Bio je to društveni problem, možda dijelom i politički, ali svakako vrlo težak i hitan društveni problem. Nije li zadaća kršćanske Crkve, a osobito njezinih vođa, pobrinuti se za tu vapijuću potrebu? Zašto nastaviti propovijedati dok ljudi gladuju, oskudijevaju i pate? To je bila velika kušnja koja je odmah snašla Crkvu. No apostoli su pod vodstvom Duha Svetoga, imajući na umu pouku koju su već primili i nalog koji im je dao njihov Učitelj, uočili opasnost i rekli: „Nije pravo da mi ostavimo Božju riječ i poslužujemo kod stolova.” To je pogrešno. Učinimo li to, iznevjerit ćemo nalog koji smo primili. Ovdje smo da propovijedamo tu Riječ. To je na prvome mjestu. „A mi ćemo se ustrajno posvetiti molitvi i službi Riječi.”
Tu je red prvenstva utvrđen jednom zauvijek. To je prvotna zadaća Crkve, prvotna zadaća njezinih vođa, ljudi postavljenih na taj položaj vlasti. Ničemu ne smijemo dopustiti da nas od toga odvrati, ma kako dobra bila stvar o kojoj je riječ i ma kako velika bila potreba. To je doista izravan odgovor na mnoge pogrešne predodžbe i zaključke o tim stvarima u naše vrijeme.
Kako dalje čitate Djela apostolska, posvuda nalazite isto. Mogao bih s vama proći gotovo svako poglavlje i pokazati vam jedno te isto. Zadovoljit ću se još jednim primjerom. U osmom poglavlju kaže nam se da je u Jeruzalemu nastao velik progon i da su se svi članovi Crkve raspršili, osim apostola. Što su učinili? U četvrtom i petom retku čitamo: „Oni se, dakle, što bijahu raspršeni raziđoše posvuda propovijedajući Riječ.” To ne znači da su propovijedali s propovjedaonice. Netko je predložio da se to prevede kao „prepričavali su Riječ u razgovoru”. Glavna im je želja i briga bila govoriti ljudima o toj Riječi. „Tada Filip siđe u grad Samarije i propovijedaše im Krista.” Tu se, u petom retku, upotrebljava druga riječ. Ona znači naviještati poput glasnika. Tu prije vidimo propovjednika na propovjedaonici ili barem nekoga tko stoji na javnome mjestu i obraća se ljudima. I tako se nastavlja kroz cijelu knjigu.
Isto tako, u poslanicama apostol Pavao podsjeća Timoteja da je Crkva „stup i uporište istine”. Ona nije društvena organizacija ni ustanova, nije političko ni kulturno društvo. Ona je „stup i uporište istine”.
Pavao piše Timoteju u drugom retku drugog poglavlja Druge poslanice: „Ono što si čuo od mene pred mnogim svjedocima povjeri vjernim ljudima koji će moći i druge poučiti.” U određenom smislu njegova je posljednja riječ Timoteju ova: „Propovijedaj riječ, budi pripravan u zgodno i nezgodno vrijeme, uvjeravaj, kori, opominji sa svom strpljivošću i poukom.” Tu je to, doista, sasvim jasno.
Tek sam letimice prešao preko toga kako je taj argument iznesen u Novom zavjetu. Sve to u potpunosti potvrđuje povijest Crkve. Kad iz ptičje perspektive pogledate povijest Crkve, nije li jasno da su razdoblja njezina nazadovanja uvijek bila vremena u kojima je propovijedanje oslabilo? Što uvijek navješćuje zoru reformacije ili duhovnog probuđenja? Obnovljeno propovijedanje. Javlja se ne samo novo zanimanje za propovijedanje nego i nova vrsta propovijedanja. Obnova istinskog propovijedanja uvijek je navješćivala te velike pokrete u povijesti Crkve. A kad dođu reformacija i duhovno probuđenje, oni, dakako, uvijek vode do velikih i znamenitih razdoblja najvećeg propovijedanja kakvo je Crkva ikada poznavala. Kako je bilo na početku, prema opisu Djela apostolskih, tako je bilo i nakon protestantske reformacije. Luther, Calvin, Knox, Latimer, Ridley, svi su oni bili veliki propovjednici. U sedamnaestom je stoljeću bilo upravo tako s velikim puritanskim propovjednicima i drugima. U osamnaestom stoljeću Jonathan Edwards, Whitefield, braća Wesley, Rowlands i Harris također su bili veliki propovjednici. Bilo je to doba velikog propovijedanja. Gdje se god dogode reformacija i duhovno probuđenje, ishod je uvijek i neminovno takav.
Moj dosadašnji odgovor, dakle, i obrazloženje tvrdnje da je propovijedanje prvotna zadaća Crkve, počivaju na svjedočanstvu Svetoga pisma, koje podupire i potvrđuje svjedočanstvo crkvene povijesti.
Nastavit ćemo još podrobnije razmatrati i obrazlagati to pitanje.
Bilješka o izvorniku
D. Martyn Lloyd-Jones, Preaching and Preachers, Hodder & Stoughton, ISBN 978-1-444-74604-4. Izvorni raspon: stranice 5–6 (predgovor) i 8–18 (prvo poglavlje) prema redoslijedu stranica u PDF-u.
Biblijski su navodi prevedeni prema obliku u engleskom izvorniku. U Mt 22,21 uglata zagrada prenosi Lloyd-Jonesovu napomenu o vezniku. U Dj 8,4–5 sačuvana je razlika između dviju riječi koju autor razlaže, kao i njegova slikovita parafraza prvoga izraza.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac