Dr. Martyn Lloyd-Jones – Drugo poglavlje
Urednički uvod
U prvom poglavlju, „Prvenstvo propovijedanja”, D. Martyn Lloyd-Jones obrazložio je zašto propovijedanje smatra prvotnom zadaćom Crkve. U drugom poglavlju pita zašto je ta zadaća nezamjenjiva. Odgovor traži u biblijskom prikazu čovjekova duhovnog stanja i poruci evanđelja koju je Crkva pozvana navijestiti.
Služeći se primjerom iz medicine, Lloyd-Jones razlikuje ublažavanje simptoma od liječenja njihova uzroka. Potom razmatra kako osobno savjetovanje i društveno djelovanje mogu dopuniti propovijedanje te zašto, prema njegovu iskustvu, okupljanje zajednice ima važno mjesto u naviještanju evanđelja.
Propovijedanje nema zamjene
U prvom sam predavanju iznio tvrdnju da je propovijedanje prvotna zadaća Crkve, pa prema tome i crkvenog službenika. Sve je ostalo toj zadaći podređeno i može se shvatiti kao njezino ostvarivanje ili provođenje u svakodnevnoj praksi. Tu tvrdnju nastojim obrazložiti, osobito s obzirom na današnju sklonost da se propovijedanje obezvrijedi u korist raznih drugih djelatnosti. Nakon što sam je iznio, pokušao sam je potkrijepiti svjedočanstvom Novoga zavjeta i crkvene povijesti.
Sada želim poći korak dalje i ustvrditi da nas svjedočanstvo samoga Novoga zavjeta, koje crkvena povijest potvrđuje i potkrepljuje primjerima, vodi do zaključka da je prvenstvo propovijedanja u konačnici ima teološko opravdanje. Drugim riječima, tvrdim da cijela poruka Biblije to potvrđuje i nužno nas vodi do tog zaključka. Što time mislim? Čim razmotrite čovjekovu stvarnu potrebu i narav spasenja koje Sveto pismo objavljuje i naviješta, morate zaključiti da je prvotna zadaća Crkve upravo to propovijedati i naviještati, pokazati čovjeku njegovu stvarnu potrebu i pokazati mu jedini lijek, jedino što ga može izliječiti.
Dopustite da to malo razradim. U tome je sama srž mojega argumenta. Tvrdim da ljudi više ne vide važnost propovijedanja zato što o tim stvarima vladaju pogrešna shvaćanja. Uzmimo pitanje potrebe, čovjekove potrebe. U čemu je ona? Počnimo od onoga što nije. Ne radi se tek o bolesti. Ljudi su skloni smatrati da je čovjekova temeljna nevolja bolest. Ne mislim samo na tjelesnu bolest. I ona dolazi u obzir, ali mislim na neku vrstu duševne, moralne i duhovne bolesti. No nije u tome stvar. To nije čovjekova stvarna potreba ni njegova stvarna nevolja. Isto bih rekao za njegovu bijedu i nesreću, kao i za to što je žrtva okolnosti.
To je ono što se danas ističe. Mnogi pokušavaju postaviti dijagnozu čovjekova stanja pa zaključuju da je čovjek bolestan, nesretan i žrtva okolnosti. Stoga vjeruju da je njegova prva potreba da se te stvari riješe i da ih se on oslobodi. No tvrdim da je to previše površna dijagnoza njegova stanja. Čovjekova je stvarna nevolja u tome što je pobunjenik protiv Boga i što je zbog toga pod Božjim gnjevom.
To Biblija kaže o njemu. Tako Biblija vidi čovjeka kakav je po naravi. On je „mrtav u prijestupima i grijesima”, što znači da je duhovno mrtav. Mrtav je za Božji život, za duhovno područje i za sve blagotvorne utjecaje toga područja na njega. Kaže nam se i da je „slijep”. „Ako je naše evanđelje zastrto”, kaže Pavao u 2 Kor 4,3–4, „zastrto je onima koji propadaju. Njima je bog ovoga svijeta zaslijepio umove nevjernika.” Ili, kako Pavao opet kaže u Ef 4,17 i dalje, čovjekova je nevolja u tome što mu je „razum pomračen jer je otuđen od Božjega života zbog grijeha koji je u njemu”. Drugi vrlo čest biblijski izraz za to čovjekovo stanje jest „tama”. Nalazimo ga u Iv 3,19: „A ovo je osuda: svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer su im djela bila zla.”
Ista se misao razrađuje u Prvoj Ivanovoj poslanici. Pišući kršćanima, Ivan kaže da „tama prolazi i prava svjetlost već svijetli”. Apostol Pavao služi se istom slikom u Ef 5: „Nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu.” Tim riječima Biblija izriče svoju dijagnozu čovjekove temeljne nevolje. Drugim riječima, možemo je sažeti u jednu riječ, neznanje. Izrazi poput „sljepoće” i „tame” upućuju na neznanje. Prema tom biblijskom shvaćanju čovjeka, sve ostalo, poput nesreće i bijede, pa i tjelesne bolesti i svega drugoga što nas toliko muči i uznemiruje, rezultat je i posljedica istočnoga grijeha i Adamova pada. To nije glavni problem. To su posljedice ili, ako hoćete, simptomi i očitovanja te prvotne, najdublje bolesti.
Ako je takva čovjekova potreba, ne iznenađuje što je u biblijskom prikazu spasenje opisano riječima koje odgovaraju toj potrebi. Apostol opisuje spasenje ovim riječima. Ono znači „doći do spoznaje istine” (1 Tim 2,4). Božja je volja da svi ljudi budu spašeni i dođu do spoznaje istine. Spasenje je spoznaja istine. U 2 Kor 5,19–20 kaže da je propovjedniku, koji je „Kristov poslanik”, povjerena poruka koju treba kazati ljudima: „Pomirite se s Bogom.” Isto nalazimo u apostolovu djelovanju. U Dj 17 čitamo kako propovijeda u Ateni i govori: „Koga, dakle, ne znajući štujete, njega vam ja navješćujem.” Premda su bili filozofi, nisu znali, a on ih može poučiti i prosvijetliti u toj stvari.
Samo pokazujem da je, prema biblijskom nauku, spasenje rezultat dovođenja ljudi do te „spoznaje” koja im nedostaje. Time se rješava njihovo neznanje. Pavao govori o „naviještanju svega Božjeg nauma”, a Petar izražava istu misao kad kaže da su kršćani ljudi koji su „pozvani iz tame u Božju čudesnu svjetlost”. To su, dakle, biblijski izrazi i čini mi se da svi pokazuju kako je propovijedanje uvijek na prvome mjestu i kako mu se daje prvenstvo. Ako je to čovjekova najveća potreba, ako njegova najdublja potreba proizlazi iz neznanja koje je pak posljedica pobune protiv Boga, onda mu je prije svega potrebno da mu se to kaže, da mu se kaže istina o njemu samome i jedini način na koji se to može riješiti. Zato tvrdim da je osobita zadaća Crkve i propovjednika sve to obznaniti.
Naglasio bih riječ „osobita”. Ako hoćete, možete kazati „iznimna” ili „posebna”. Samo propovjednik to može učiniti. Jedino je on u položaju da se pozabavi najvećom potrebom svijeta. Evo kako to Pavao izriče u 1 Kor 4,17 i dalje. Za sebe kaže: „Povjereno mi je upravljanje evanđeljem.” Na to je bio pozvan. Povjereno mu je upravljanje evanđeljem, dana mu je ta poruka. Isto je izraženo veličanstvenim riječima u trećem poglavlju Poslanice Efežanima, u redcima 8–10: „Meni, manjemu od najmanjega među svima svetima, dana je ova milost da poganima navješćujem neistraživo bogatstvo Kristovo.” To je njegov poziv, to je njegova zadaća. Prije toga rekao je da „sve to u drugim naraštajima nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim kao što je sada po Duhu objavljeno njegovim svetim apostolima i prorocima”. Ovo je poruka: „I da svima pokažem što je zajedništvo otajstva koje je od početka svijeta bilo skriveno u Bogu, koji je sve stvorio po Isusu Kristu, kako bi se sada po Crkvi poglavarstvima i vlastima u nebeskim predjelima obznanila mnogovrsna Božja mudrost.”
Tvrdim, dakle, da to samo Crkva može učiniti i da to stoga jedino propovjednik može obznaniti. Crkva ga izdvaja, kao što ću pokazati, da obavlja tu određenu službu, tu određenu zadaću. Njoj se daje prvenstvo i na nju se stavlja naglasak. Tako, doista, nužno mora biti. Čim shvatimo čovjekovu stvarnu potrebu i uvidimo jedini odgovor, postaje jasno da tu poruku onima kojima nedostaje to razumijevanje mogu prenijeti samo oni koji ga imaju.
Dopustite da to malo razradim. U svijetu postoje druge službe i ustanove koje se mogu pozabaviti mnogim ljudskim problemima. Mislim na medicinu, državu, pa i druge religije i kultove, psihologiju, razne druge nauke i političke ustanove. Sve one nastoje pomoći čovjeku, donekle olakšati njegovo stanje i ublažiti bol i teškoće života kako bi ljudi živjeli skladnije i više uživali u životu. To im je cilj, a mi nipošto ne tvrdimo da su bez vrijednosti. Moramo uvažiti činjenice i priznati da mogu učiniti dobro, pa i mnogo dobra. U određenoj se mjeri mogu nositi s tim stvarima. Ali nijedna se od njih ne može nositi s ovom temeljnom, prvotnom nevoljom koju razmatramo.
Štoviše, kad one učine sve što mogu, ili kad se čak i Crkva spusti na tu razinu pa, djelujući samo na njoj, učini sve što može, prvotna nevolja i dalje ostaje. Stoga bih kao temeljnu postavku iznio da prvotna zadaća Crkve nije obrazovati čovjeka, liječiti ga tjelesno ili duševno ili ga usrećiti. Ići ću i dalje. Njezina prvotna zadaća nije čak ni učiniti ga dobrim. Sve to prati spasenje.
Kad Crkva obavlja svoju pravu zadaću, ona pritom i obrazuje ljude, daje im znanje i informacije, donosi im sreću te ih čini dobrima i boljima nego što su bili. No tvrdim da to nisu njezini prvotni ciljevi. Njezina je prvotna svrha dovesti čovjeka u ispravan odnos s Bogom, pomiriti čovjeka s Bogom. Danas to doista treba naglasiti jer je upravo u tome, čini mi se, srž suvremene zablude. Uvukla se u Crkvu i utječe na mišljenje mnogih u njoj. To je predodžba da je posao Crkve usrećiti ljude, dovesti njihov život u sklad ili im olakšati prilike i poboljšati uvjete. Tvrdim da se time tek ublažavaju simptomi i pruža privremeno olakšanje, i da se dalje od toga ne ide.
Ne kažem da je loše ublažavati simptome. Očito je ispravno i dobro to činiti. Ali moram reći da ublažavanje simptoma, premda samo po sebi nije loše, može postati loše, može štetno utjecati i imati loše posljedice gledano iz biblijskog razumijevanja čovjeka i njegovih potreba. Može postati štetno tako što ublažavanjem simptoma prikrijete pravu bolest. To danas moramo imati na umu jer je, ako se grdno ne varam, riječ o presudnom dijelu našega današnjeg problema.

Poslužit ću se primjerom iz medicine. Zamislite čovjeka koji leži na postelji i previja se od silne boli u trbuhu. Dođe liječnik koji je vrlo prijazan i suosjećajan čovjek. Teško mu je gledati kako ljudi pate i kako ih boli, pa smatra da je najvažnije osloboditi čovjeka te boli. To može učiniti. Može mu dati injekciju morfija ili neki drugi lijek koji bi mu gotovo odmah donio olakšanje. „Pa”, reći ćete, „zar u tome ima išta loše? To je obzirno i dobro. Bolesniku je ugodnije, zadovoljniji je i više ne pati.” Odgovor je da je to što je liječnik učinio gotovo zločin.
Zločin je zato što bolesniku činite lošu uslugu ako samo uklonite simptom, a da niste otkrili njegov uzrok. Simptom je, naposljetku, očitovanje bolesti, a simptomi su vrlo dragocjeni. Prateći simptome i idući tragom na koji vas upućuju, trebali biste doći do bolesti koja ih je izazvala. Ako, dakle, samo uklonite simptome prije negoli ste otkrili njihov uzrok, bolesniku zapravo nanosite stvarnu štetu. Dajete mu privremeno olakšanje zbog kojega misli da je sve u redu. Ali nije sve u redu. Olakšanje je samo privremeno, a bolest je još tu i napreduje. Ako je posrijedi bila akutna upala crvuljka ili nešto slično, što ga prije uklonite, to bolje. Ako ste bolesniku samo ublažili tegobe i olakšali bol, a niste se pozabavili uzrokom, kao da izazivate apsces ili nešto još gore.
To nam, dakako, predočuje mnogo toga što se danas događa. Posrijedi je jedan od problema s kojima se danas suočava kršćanska Crkva. Ovo „društvo obilja” u kojem živimo omamljuje ljude i daje im osjećaj da je s njima sve u redu. Imaju bolje plaće, bolje kuće, bolje automobile i svaku kućnu spravu koju bi mogli poželjeti. Život ih zadovoljava i čini se da je sve u redu. Ljudi su zbog toga prestali razmišljati i suočavati se sa stvarnim problemima. Zadovoljavaju se tom površnom udobnošću i ugodom, a to im priječi da istinski i u korijenu razumiju svoje stvarno stanje. Danas to, dakako, pogoršavaju i mnogi drugi utjecaji. Tu je pomama za užicima, tu su televizija i radio koji prodiru ravno u dom. Sve to uvjerava čovjeka da je sve u redu. Daje mu prolazan osjećaj sreće pa zaključi da je sve u redu i prestane razmišljati. Posljedica je da ne uviđa svoj stvarni položaj pa se s njim i ne suočava.
Tome treba dodati i davanje sredstava za smirenje te uzimanje takozvanih tableta za podizanje energije i sredstava za spavanje. Ljudi na tome žive, a sve to vrlo često prikriva i tjelesni problem i, što je još ozbiljnije, duhovni problem. Čovjek se zadovoljava tim privremenim olakšanjem pa nastavlja pretpostavljati da je sve u redu, dok se na kraju sve ne slomi. Danas se taj slom često očituje kao ovisnost o drogama i tome slično. Mnogi više ne mogu obavljati svoj posao bez te izmjene tableta za podizanje energije i sredstava za spavanje, sredstava za smirenje i stimulansa. Mislim da mnoga sredstva kojima se Crkva danas, čini se, okreće umjesto da obavlja svoju prvotnu zadaću propovijedanja na kraju imaju istu vrstu učinka. Iako sama po sebi nisu loša, mogu postati loša i doista štetna ako prikrivaju stvarnu potrebu.
Posao je Crkve i propovijedanja, a to može samo Crkva, izdvojiti probleme koji leže u korijenu i rješavati ih u korijenu. To je posao za stručnjaka, osobita zadaća Crkve. Crkva nije tek jedna od mnogih ustanova. Ne natječe se s kultovima, ne natječe se s drugim religijama, ne natječe se s psiholozima ni s bilo kojom drugom političkom, društvenom ili kakvom god ustanovom. Crkva je posebna ustanova, posvećena posebnoj zadaći, a taj posao jedino ona može obaviti.
Tu tvrdnju želim potkrijepiti s još nekoliko zapažanja. Evo, primjerice, jednoga koje mi je gotovo zabavno. Prijedlozi da manje propovijedamo, a više radimo druge stvari, dakako, uopće nisu novi. Ljudi kao da misle da je sve to posve novo i da je znak suvremenosti kuditi ili obezvređivati propovijedanje, a naglasak stavljati na nešto drugo. Na to jednostavno odgovaram da u tome nema ničega novog. Konkretan oblik može biti nov, ali načelo zasigurno nije nimalo novo. Zapravo je upravo na tome u ovom stoljeću bio osobit naglasak.
Uzmimo to novo zanimanje za društvenu primjenu evanđelja i zamisao da odemo živjeti među ljude, razgovaramo o politici, uključimo se u njihove društvene poslove i tako dalje. Jednostavan je odgovor da je u većini zapadnih zemalja do Prvoga svjetskog rata upravo to bilo u modi. Tada se to zvalo „društveno evanđelje”, ali bila je riječ o posve istoj stvari. Tvrdilo se da je staro evanđeosko propovijedanje evanđelja bilo previše osobno, previše jednostavno i da se nije bavilo društvenim problemima i prilikama.
To je, dakako, bilo dio liberalnog i modernističkog shvaćanja Svetoga pisma i našega Gospodina, oblikovanog višom kritikom. On je bio samo savršen čovjek i velik učitelj, politički agitator i reformator te veliki uzor. Došao je činiti dobro, a Govor na gori mogao se pretočiti u zakone koje bi usvojio Parlament. Tako biste stvorili savršen svijet. To je bio stari liberalizam iz vremena prije 1914. Upravo ono što se danas drži toliko novim i smatra prvotnom zadaćom Crkve već se iskušalo, i to vrlo temeljito, početkom ovog stoljeća.
Isto vrijedi i za razne druge djelatnosti koje ulaze u život i rad Crkve. Ono što se danas zagovara kao nov pristup prakticiralo se u onome što se tada nazivalo „institucionalnom crkvom”. I to se provodilo vrlo temeljito. U crkvama je bilo raznovrsnih kulturnih klubova, a crkva je postala središte društvenog života. Organizirale su se igre i osnivali raznovrsni klubovi. Sve se to vrlo temeljito iskušalo prije 1914.
Ali imamo pravo upitati jesu li ti pokušaji uspjeli, koliko su bili djelotvorni i do čega su doveli. Odgovor je da su propali. Pokazalo se da su promašaji. Nisam tako podrobno upućen u prilike u Sjedinjenim Američkim Državama, koje su, znam, donekle drukčije od onih u Velikoj Britaniji. No ne oklijevam ustvrditi da su glavni razlozi zbog kojih su se crkve u Velikoj Britaniji ispraznile bili propovijedanje toga „društvenog evanđelja” i institucionalna crkva. To je tome pridonijelo više od ičega drugog. Ljudi su s pravom zaključivali ovako. Ako je posao Crkve zapravo samo propovijedati neku vrstu političke i društvene reforme i pacifizam, onda Crkva zapravo nije potrebna jer se sve to može ostvarivati kroz političke ustanove. Zato su napustili crkve i otišli to raditi ili pokušavati raditi kroz svoje političke stranke. To je bilo posve logično, ali je vrlo štetno djelovalo na crkve.
To se jednako dobro može pokazati i danas. U Londonu su dvojica propovjednika koji snažno zagovaraju takvo političko i društveno zanimanje Crkve za svjetovnoga čovjeka. Tvrde da ga tako možemo pridobiti, pomoći mu i učiniti ga kršćaninom. Vrlo je zanimljivo primijetiti da ta dvojica ljudi, koji u Britaniji najviše zastupaju taj nauk, nedjeljom imaju malo vjernika u svojim crkvama, premda su one u samom središtu Londona, u njegovu najpristupačnijem dijelu. To su činjenice koje se mogu provjeriti, a nimalo ne iznenađuje što je tako.
Ljudi sebi kažu da nije potrebno ići u crkvu da bi se tako nešto čulo. To svakodnevno mogu naći u novinama te u političkim i društvenim ustanovama koje upravo tome služe. Jedan od te dvojice, kojemu to njegovo zanimanje donosi znatan publicitet, nedavno je posve prestao održavati nedjeljno večernje bogoslužje u svojoj crkvi. Morao ga je spojiti s večernjim bogoslužjem druge crkve u istoj ulici.
To je vrlo zanimljivo i veoma važno. Kad se udaljite od prvotne zadaće Crkve i radite nešto drugo, ishod je takav, ma koliko vam pobuda bila čista i plemenita. Ne dovodim u pitanje pobude niti ih kritiziram. Samo pokazujem da ta teorija u praksi zapravo ima suprotan učinak od onoga koji želi postići. Tvrdim da je u mnogočemu upravo udaljavanje Crkve od propovijedanja velikim dijelom odgovorno za stanje suvremenog društva. Crkva je pokušavala propovijedati moral i etiku kojima evanđelje nije bilo temelj. Propovijedala je moral bez pobožnosti. To jednostavno ne uspijeva. Nikada nije uspijevalo niti će ikada uspjeti. Posljedica je da je Crkva, napustivši svoju pravu zadaću, čovječanstvo više ili manje prepustila samome sebi.
Ovdje bih dodao još jedan argument. Čim se počnete odvraćati od propovijedanja i okretati tim drugim sredstvima, naći ćete se usred niza neprestanih promjena. Jedna je od prednosti starosti iskustvo. Kad se pojavi nešto novo i vidite kako se ljudi zbog toga silno uzbuđuju, možete se sjetiti sličnog uzbuđenja od prije možda četrdeset godina. Tako sam u Crkvi gledao kako dolaze i prolaze moda za modom, pomama za pomamom i dosjetka za dosjetkom. Svaka izazove veliko uzbuđenje i oduševljenje, a glasno se reklamira kao ono što će napuniti crkve i riješiti problem. To su kazali za svaku od njih. Ali za nekoliko godina sve zaborave pa dođe nova dosjetka ili nova ideja. Netko je otkrio jedino što je potrebno ili ima psihološki uvid u suvremenog čovjeka. Evo rješenja i svi za njim potrče. Ubrzo, međutim, zanimanje oslabi, rješenje nestane i na njegovo mjesto dođe nešto drugo.
Za kršćansku je Crkvu zasigurno vrlo žalosno i tužno kad, poput svijeta, neprestano mijenja modu. U takvu joj stanju nedostaju postojanost, čvrstoća i trajna poruka, koje su oduvijek bile slava kršćanske Crkve.
No svoj prigovor zamjeni propovijedanja evanđelja društveno-političkim zanimanjem mogu izraziti i s pozitivne strane. Društvenim i političkim prilikama, osobnom srećom i sličnim pitanjima uvijek se najdjelotvornije bavilo kad je u kršćanskoj Crkvi bilo reformacije, duhovnog probuđenja i istinskog propovijedanja. Išao bih i dalje pa rekao da je kroz stoljeća upravo kršćanska Crkva dala najveći doprinos rješavanju tih problema.
Suvremeni čovjek vrlo slabo poznaje povijest. Ne zna da su prve bolnice nastale preko Crkve. Kršćani su prvi iz suosjećanja s patnicima i bolesnima počeli nešto činiti i u vezi s tjelesnim bolestima i tegobama. Prve su bolnice osnovali kršćani. Isto vrijedi za obrazovanje. Crkva je prva uočila tu potrebu i počela nešto poduzimati. Tako je i s pomoći siromašnima prema zakonima o sirotinji i s ublažavanjem patnje ljudi koji su živjeli u oskudici. Tvrdim da je to doista učinila Crkva. Vratite li se počecima sindikata i drugih sličnih pokreta, ustanovit ćete da su gotovo svi imali kršćanske korijene.
Tvrdim da sve ostalo redovito proizlazi iz toga kada Crkva obavlja svoju prvotnu zadaću. Protestantska reformacija, primjerice, dala je poticaj cjelokupnom čovjekovu pogledu na život i njegovu djelovanju u životu. Može se vrlo uvjerljivo pokazati da je protestantska reformacija dala najveći mogući poticaj znanosti, znanstvenom istraživanju i proučavanju. Zacijelo je isto učinila za književnost i mnoga druga područja ljudske djelatnosti. Drugim riječima, kad čovjek doista postane ono što po Božjoj nakani treba biti, tek tada počinje uviđati kakve sposobnosti i sklonosti ima i počinje se njima služiti. Tako ćete ustanoviti da su najveća razdoblja u povijesti zemalja uvijek slijedila nakon velikih vjerskih reformacija i duhovnih probuđenja. Drugi mnogo govore o političkim i društvenim prilikama, ali vrlo malo čine u vezi s njima. Upravo se ovim djelovanjem Crkve stvarno zahvaća u te prilike i postižu se trajni rezultati. Zato tvrdim da se čak i s praktičnog stajališta može pokazati da propovijedanje mora zadržati prvo i središnje mjesto.
Prijeđimo sada na osobne probleme. Kao što sam već naznačio, danas se često čuje sljedeći argument. Kaže se da propovjednici stoje na propovjedaonicama i drže propovijedi, a pred njima su pojedinci sa svojim osobnim problemima i patnjama. Prema tom argumentu, trebali biste manje propovijedati i više vremena posvetiti osobnom radu, savjetovanju i razgovorima. I na to odgovaram da propovijedanje treba staviti na prvo mjesto. Zašto? Zato što se istinsko propovijedanje doista bavi osobnim problemima, i to toliko da pastiru štedi mnogo vremena.
Govorim iz četrdeset godina iskustva. Što mislim? Dopustite da objasnim. Puritanci su s pravom poznati po svom pastoralnom propovijedanju. Uzeli bi ono što su nazivali „pitanjima savjesti” i obrađivali to u propovijedima. Baveći se tim pitanjima, rješavali su osobne probleme pojedinaca koji su ih slušali. To se i meni stalno događalo. Duh Sveti primijenio bi evanđelje propovijedano s propovjedaonice na pojedine slušatelje i tako bi se rješavali njihovi osobni problemi. Ja kao propovjednik nisam ništa znao o njima dok mi ljudi na kraju bogoslužja ne bi prišli i rekli: „Želim vam zahvaliti za tu propovijed.
Da ste znali da sam ovdje i kakav me točno problem muči, ne biste mogli bolje odgovoriti na moja pitanja. Često sam vam ih namjeravao iznijeti, a sada ste na njih odgovorili premda vam ih nisam iznio.” Propovijedanje se već pozabavilo tim osobnim problemima. Nemojte me pogrešno razumjeti. Ne kažem da se propovjednik nikada ne treba baviti osobnim radom. Daleko od toga. Ali tvrdim da propovijedanje uvijek mora biti na prvome mjestu i da ga ništa drugo ne smije zamijeniti.
Često sam pripovijedao o jednom neobičnom slučaju koji to ilustrira. Prije mnogo godina zamolili su me da s jednim liječnikom i jednim pastorom posjetim mladu ženu za koju se govorilo da su joj obje noge oduzete već osam godina. Pošao sam s njima i na svoje zaprepaštenje otkrio da nogama može izvoditi vrlo neobične pokrete. To me odmah navelo na dijagnozu histerije, i pokazalo se da je tako. Ta navodna oduzetost, taj funkcionalni poremećaj, nastao je nakon razočaranja u njezinu osjećajnom životu. Ležala je na postelji, a ja joj nisam mogao pomoći jer se nikako nije htjela dovoljno umiriti da bismo je liječnik ili ja mogli kako treba pregledati.
No evo što se kasnije dogodilo. Imala je dvije sestre. Starija je nakon tog mojeg posjeta počela dolaziti u našu crkvu. Nakon nekoliko mjeseci obratila se i postala uzorna kršćanka. Nakon nekog vremena i druga je sestra počela dolaziti na naša bogoslužja pa je i ona postala kršćanka. Napokon sam jedne nedjelje navečer vidio kako sestre gotovo nose tu navodno oduzetu ženu u crkvu. Nastavila je dolaziti i s vremenom postala kršćanka. Želim naglasiti ovo. Nikad poslije nisam s njom razgovarao o njezinoj navodnoj oduzetosti. Nikada je nismo spominjali ni o njoj raspravljali, ali potpuno je nestala. Zašto? Kako? Kao posljedica propovijedanja evanđelja. Kad je postala kršćanka, Duh Sveti primijenio je Istinu i time je ta stvar bila riješena bez osobnog savjetovanja, psihološke analize ili liječenja.
Ne tvrdim da će se to dogoditi svaki put. Tvrdim da, kad se evanđelje istinski propovijeda, Duh ga može na tako zadivljujući način primijeniti na pojedinačne slučajeve i probleme da se oni riješe, a da propovjednik o tome ništa ne zna. Mogao bih vam ispričati mnogo primjera upravo takva djelovanja, pa i slučajeva kad je propovjednikova usputna primjedba nekome pomogla riješiti problem.
U svakom slučaju, često sam opažao da propovijedanje evanđelja potakne ljude da razgovaraju s propovjednikom, a njemu pruži priliku da se pozabavi njihovim posebnim stanjem. To je najbolji način da se upoznaju. Tako se među njima uspostavlja veza. Nešto što je propovjednik rekao daje im dojam da će biti suosjećajan i pun razumijevanja ili da već ima uvid u njihovu konkretnu poteškoću. Propovijedanje ih dovodi propovjedniku po tu osobnu pomoć.
Osim toga, tako se možete istodobno pozabaviti desecima, a možda i stotinama ljudi. Doista je zadivljujuće otkriti da izlažući Sveto pismo na jednom bogoslužju možete obuhvatiti toliko različitih stanja. Na to sam mislio kad sam rekao da se time pastiru štedi mnogo vremena. Kad bi sve te ljude morao primati pojedinačno, život bi mu postao nemoguć. Ne bi to mogao učiniti. A u jednoj propovijedi može se istodobno pozabaviti popriličnim brojem problema.
U svakom slučaju, a to mi je vrlo važan argument, propovijedanje postavlja temeljna načela prema kojima je jedino moguće pružiti osobnu pomoć. Ukratko ću to pokazati. Netko dođe k vama u sobu, u sakristiju, i želi se s vama posavjetovati o nekom problemu. Prvo morate otkriti kakve je naravi taj problem. Morate ustanoviti je li ta osoba kršćanin jer o tome ovisi što ćete učiniti. Ako čovjek nije kršćanin, ne možete mu pružiti duhovnu pomoć. Ako nije kršćanin, najprije mu morate pomoći da to postane. To je najprije potrebno. Tek onda možete svoju duhovnu pouku primijeniti na njegov konkretan problem. Ako nije kršćanin, uzalud se trudite primijeniti duhovnu pouku.
Kao službenik evanđelja gubite vrijeme baveći se posebnim problemima i poteškoćama takva čovjeka. Rekao bih da ga u tom slučaju trebate uputiti nekome kome je posao baviti se takvim problemima. Vaš je posao kao kršćanskog službenika baviti se upravo duhovnim problemima. Zato najprije morate razriješiti to pitanje. Nema smisla s ljudima govoriti o stvarima na duhovan način ako nemaju duhovnog razumijevanja. Takvo razumijevanje proizlazi iz novoga duhovnog rođenja, do kojega se obično dolazi propovijedanjem evanđelja (1 Kor 2,10–16 i 1 Pt 1,23).
Ako ste svojim propovijedanjem pomogli tim ljudima uvidjeti da nisu kršćani, oni će vam zbog toga doći. Moći ćete im pokazati da je simptom koji ih je mučio proizlazio iz toga što nisu bili kršćani, što nisu bili u ispravnom odnosu s Bogom. Kad vam tako dođu, možete ih savjetovati, pomoći im i pokazati im put spasenja. Ako se time samim po sebi ne riješi njihov konkretan problem, sada ga možete s njima razmotriti na duhovan način. Držim da je istinsko i zdravo propovijedanje evanđelja jedini pravi temelj osobnog rada ako se on ne želi izroditi u puko psihološko liječenje.
Tvrdim, dakle, da osobno savjetovanje i sve te druge djelatnosti trebaju dopunjavati propovijedanje, a ne istisnuti ga. One su, ako hoćete, nastavak, rad koji slijedi nakon propovijedanja, i nikada ih ne treba smatrati prvotnim poslom. Čim te stvari stavite u pogrešan odnos, ne samo da stvarate osobne poteškoće nego, rekao bih, ni nalog dan Crkvi ne tumačite istinito i ispravno. Sažet ću to ovako. Jedino propovijedanje može ljudima prenijeti Istinu i dovesti ih do toga da uvide svoju potrebu i nađu jedino što je može zadovoljiti. Svečanosti i obredi, pjevanje i zabava, sve vaše zanimanje za politička i društvena pitanja i sve ostalo to ne mogu učiniti. Ne poričem da mogu imati učinka. Priznao sam da mogu i da upravo odatle ponekad dolazi opasnost. Muškarce i žene treba dovesti do „spoznaje istine”. Ako se to ne učini, samo ublažavate simptome i privremeno krpate problem. U svakom slučaju ne izvršavate veliki nalog koji je dan Crkvi i njezinim službenicima.
Osvrnut ću se na nekoliko prigovora toj tvrdnji i tom gledištu. Netko će možda reći: „Nisu li se vremena promijenila? Sve što govorite možda je bilo točno još prije dvadeset godina, recimo, a možda još više prije stotinu godina. Ali nisu li se vremena promijenila? Je li vaš način danas primjeren s obzirom na nove prilike?” Netko će u Sjedinjenim Državama možda reći: „Sve što govorite možda vrijedi za London i Britaniju, ali u Americi ne uspijeva. Ovdje su prilike drukčije. Drukčije je zaleđe, drukčije su kulture, drukčije okolnosti i tako dalje.” Kako na to odgovoriti? Posve jednostavno. Bog se nije promijenio i čovjek se nije promijenio. Znam da postoje površinske promjene. Možda se drukčije odijevamo i putujemo brzinom od četiristo milja na sat umjesto četiri, ali čovjek se kao čovjek nimalo nije promijenio, a njegove su potrebe upravo onakve kakve su oduvijek bile. Štoviše, kao što smo vidjeli u prvom predavanju, u povijesti Crkve i prije je bilo mrtvih, beživotnih razdoblja.
U ovome našem stanju nema ničega novog. Jedna je od glavnih današnjih zabluda misliti da, zato što živimo sredinom dvadesetog stoljeća, imamo posve nov problem. To se uvlači čak i u život i mišljenje Crkve, u sve te razgovore o poslijeratnom svijetu, znanstvenom dobu, atomskom dobu, postkršćanskom razdoblju i tako dalje. To je puka besmislica. Nije to nimalo novo. Bog se ne mijenja. Kako je netko rekao: „Vrijeme ne urezuje bore na čelu Vječnoga.” Ni čovjek se ne mijenja. Upravo je onakav kakav je oduvijek bio otkako je pao i ima iste probleme.
Zapravo bih išao tako daleko da kažem kako nikad nije bilo veće prilike za propovijedanje nego danas jer živimo u dobu razočaranja. Viktorijansko doba u prošlom stoljeću bilo je doba optimizma. Ljudi su bili zaneseni teorijom evolucije i razvoja, a pjesnici su pjevali o dolasku „parlamenta čovječanstva i saveza svijeta”. Protjerat ćemo rat, sve će biti dobro, a svijet će biti jedan velik narod. Ljudi su u to doista vjerovali. Danas u to više nitko ne vjeruje, osim ponekog usamljenog predstavnika staroga „društvenog evanđelja” iz vremena prije 1914. Doživjeli smo da vidimo zabludu toga nekadašnjeg optimističnog liberalizma i živimo u dobu razočaranja u kojem su ljudi očajni. Zato gledamo studentske prosvjede i svakojake druge prosvjede. Zato ljudi uzimaju drogu. Kraj je svemu optimizmu liberala. Moralo je do toga doći jer je bio pogrešan u svojim temeljnim postavkama, u svojem ishodištu, u samom načinu razmišljanja. Gledamo kraj svega toga.
Nije li onda upravo ovo vrijeme kad su vrata širom otvorena propovijedanju evanđelja? Doba u kojemu živimo u mnogočemu je vrlo slično prvom stoljeću. Stari je svijet tada bio iscrpljen. Doba procvata grčke filozofije došlo je i prošlo, Rim je u nekom smislu prešao svoj vrhunac i vladala je ista vrsta umora i zasićenosti, zbog koje su se ljudi okrenuli užicima i zabavi. Isto uvelike vrijedi i danas. Stoga, daleko od toga da kažem kako trebamo manje propovijedati i sve više se okretati drugim sredstvima i rješenjima, tvrdim da nam je za propovijedanje pružena prilika s neba.
Pogledajmo sada drugi prigovor. Ljudi će možda reći: „Sad kad je čovjek obrazovan, upućen i tako dalje, ne može li se sve što želite postići jednako dobro postići čitanjem knjiga i časopisa? Ne može li se to postići televizijom ili radiom, osobito raspravama?” Čitanje, dakako, može pomoći i od velike je pomoći, kao i ta druga sredstva. Ali mislim da je vrijeme da se upitamo u kojoj mjeri ona uistinu pomažu i rješavaju problem. Rekao bih da je ishod razočaravajući, a mislim da mogu navesti razloge. Prvi je taj što je to pogrešan pristup jer je previše individualistički. Čovjek sjedi sam i čita knjigu. Takav je pristup odviše intelektualan. Stvar se svodi na intelektualno zanimanje. Drugu stvar vrlo mi je teško izraziti riječima, ali mi je iznimno važna. Sam čovjek u prevelikoj mjeri upravlja situacijom. Ako se ne slažete s knjigom, odložite je. Ako vam se ne sviđa ono što slušate na televiziji, ugasite je. Izdvojen ste pojedinac i vi vladate situacijom. Ili, da kažem pozitivnije, cijelom tom pristupu nedostaje jedan presudan element, Crkva.
Crkva je misionarsko tijelo i moramo obnoviti svijest da cijela Crkva sudjeluje u svjedočenju za evanđelje, za njegovu istinu i njegovu poruku. Stoga je iznimno važno da se ljudi okupe i zajedno slušaju unutar Crkve. To već samo po sebi djeluje na njih. Često su mi to govorili. Propovjednik, naposljetku, ne govori u svoje ime. Govori u ime Crkve i objašnjava što je Crkva, tko su ti ljudi i zašto su takvi kakvi jesu. Sjetite se da apostol Pavao to posebno ističe u Prvoj poslanici Solunjanima. Danas smo to skloni zanemariti. Tim Solunjanima govori da su mu kao Crkva bili od velike pomoći u propovijedanju. U 1 Sol 1,6 i dalje izriče to ovako:
I postali ste nasljedovatelji naši i Gospodinovi, primivši riječ u velikoj nevolji s radošću Duha Svetoga, tako da ste postali uzor svima koji vjeruju u Makedoniji i Ahaji. Jer od vas je odjeknula riječ Gospodnja ne samo u Makedoniji i Ahaji nego se posvuda pročula vaša vjera u Boga, tako da mi ne trebamo ništa govoriti. Jer oni sami pripovijedaju kakav je bio naš dolazak k vama …

Već sama prisutnost okupljenih ljudi dio je propovijedanja i ti utjecaji odmah počinju djelovati na svakoga tko dođe na bogoslužje. Mislim da su ti utjecaji u duhovnom smislu vrlo često snažniji od samoga intelektualnog dokazivanja.
I više od toga. Kad čovjek dođe u crkvu među okupljene ljude, počinje stjecati neku predodžbu o tome da su oni Božji narod i da su današnji predstavnici nečega što je stoljećima bilo poznato u svakom dobu i svakom naraštaju. To već samo po sebi ostavlja dojam na njega. On ne razmatra tek neku novu teoriju, neki nov nauk ili novu ideju. Došao je u dodir s nečim što ima dugu povijest i predaju, a možda upravo u to i ulazi.
Dopustite da to ovako kažem. Čovjek koji misli da se sve to može postići čitanjem ili tek gledanjem televizije previđa tajanstvenu sastavnicu života Crkve. Što je to? Mislim da je naš Gospodin na to upućivao kad je rekao: „Gdje su dvojica ili trojica okupljena u moje ime, ondje sam ja među njima.” To je više od pukog okupljanja ljudi. Krist je prisutan. To je veliko otajstvo Crkve. Ima nečega u samom ozračju u kojem se kršćani sastaju da bi štovali Boga i slušali propovijedanje evanđelja.
Ispričat ću vam jedan događaj da pokažem što mislim. Sjećam se žene koja se bavila spiritizmom i bila čak i medij, plaćeni medij u službi jednoga spiritističkog društva. Svake je nedjelje navečer odlazila na spiritistički sastanak i za rad kao medij dobivala tri gvineje. Bilo je to tridesetih godina, a za ženu iz nižega srednjeg sloja to je bio priličan novac. Jedne se nedjelje razboljela i nije mogla otići na dogovoreni sastanak. Sjedila je kod kuće i vidjela kako ljudi prolaze na putu u crkvu u kojoj sam tada služio u južnom Walesu. Nešto je u njoj probudilo želju da dozna što ti ljudi imaju, pa je odlučila otići na bogoslužje. Tako je i učinila. Otada je dolazila sve do smrti i postala je uzorna kršćanka.
Jednoga sam je dana upitao što je osjetila pri tom prvom posjetu. Evo što mi je rekla. Upravo time želim ilustrirati ono o čemu govorim. Rekla je: „Čim sam ušla u vašu kapelu i sjela među ljude, osjetila sam neku silu. Bila je to ista vrsta sile na kakvu sam bila navikla na našim spiritističkim sastancima, ali uz jednu veliku razliku. Imala sam osjećaj da je sila u vašoj kapeli bila čista.” Želim samo istaknuti da je bila svjesna neke sile. To je ta tajanstvena sastavnica. To je prisutnost Duha u srcima Božje djece, Božjega naroda, a onaj tko dolazi izvana postaje toga svjestan. Toga nikada ne možete iskusiti ako samo sjedite i sami čitate knjigu.
Znam da se Duh može poslužiti knjigom, ali zbog same čovjekove naravi, zbog naše društvenosti, zbog toga što se oslanjamo jedni na druge i pomažemo jedni drugima čak i nesvjesno, to je vrlo važan čimbenik. Tako je već na naravnoj razini, a kad je prisutan Duh, to vrijedi još više. Ne zagovaram psihologiju gomile ili mase, koju smatram iznimno opasnom, osobito kad se gomila namjerno raspaljuje. Tvrdim samo da, kad uđete u crkvu, u zajednicu, među okupljeni Božji narod, odmah počinje djelovati jedan čimbenik. Njegovo djelovanje još je snažnije kad propovjednik na propovjedaonici izlaže Riječ. Zato propovijedanje nikada ne mogu zamijeniti ni čitanje, ni gledanje televizije, ni bilo koja od tih drugih djelatnosti.
Bilješka o izvorniku
D. Martyn Lloyd-Jones, Preaching and Preachers, Hodder & Stoughton, ISBN 978-1-444-74604-4. Izvorni raspon: stranice 19–30 prema redoslijedu stranica u PDF-u.
Biblijski su navodi prevedeni prema obliku u engleskom izvorniku. U tekstu je zadržana autorova uputnica na 1 Kor 4,17 i dalje. Navod o povjerenom upravljanju evanđeljem odgovara 1 Kor 9,17. Navod uz Ef 4,17 i dalje prenosi autorovu parafrazu, a dulji navod iz Ef 3 slijedi engleski oblik koji autor citira.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2026.