Aiden Wilson Tozer – Odlomci iz knjige: “Duhovno Ratovanje – religiozni rituali protiv prisustva Živog Boga”
Jer siromahe uvijek imate uza se i kad god hoćete možete im dobro činiti, a mene nemate uvijek.
(Evanđelje po Marku 14:7)
UMJETNOST DA NEPRIMIJEĆENO ČINIMO DOBRO (dio prvi)
Iz Biblije i iz Kristovog primjera jasno je da su kršćani ovdje na zemlji da bi činili dobro. Jedan odlomak nam kaže za Krista: “kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i silom, Njega koji je prolazio čineći dobro i iscjeljujući sve kojima bijaše ovladao đavao – jer Bog bijaše s njime” (Djela 10:38).
Kao nadodano na Njegovu službu iscjeljivanja i Njegov rad na podučavanju u Istini, On (Isus) je bio i u malo drugačijem načinu djelovanja koje Duh jednostavno naziva „čineći dobro“.
Kakav je On, takvi smo i mi u ovom svijetu (1. Ivanova 4:17b). Mi koji nazivamo sebe Njegovim imenom nalazimo se pod obavezom da imitiramo Njega u Njegovim dobrim djelima.
U ovovremenskom kršćanskom podučavanju se pretpostavlja da djela koja smo pozvani da činimo jesu čuda. Kao da nam je mnogo lakše da svaki odlomak koji u Pismu govori o dobrim djelima mi promatramo kao nešto veliko i dramatično, nego da ih prihvatimo da govore o jednostavnim i poniznim zadačama milosti poput; obući onoga koga vidiš gola, nahraniti gladnog.
Nas u evanđeoskom svijetu mnogo je lakše uvjeriti da molimo cijelu noć Boga da napravi čudo, nego da obučemo radno odijelo i pomognemo susjedu.
Bez sumnje da postoje aktivnosti koje su važnije i imaju prioritet u djelima milosrđa. Jedno od takvih je svedočenje o milosti i moći Božjoj koja je u Kristu Isusu. Ovo nam se predstavlja u Djelima 1:8 „Primit ćete silu pošto Duh Sveti siđe na vas i bit ćete mi svjedoci.“
Drugi posao koji su kršćani pozvani da rade je da postave sveti primjer pred nesveti svijet. Vi ste svjetlo svijeta … Neka vaše svjetlo tako zasja pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave vašeg Oca koji je na nebu (Matej 5.14a, 16)
U skladu sa tim Pavao savjetuje svog prijatelja Timoteja: „Neka te nitko ne prezire zbog tvoje mladosti. Budi primjer vjernicima, u riječi, u govoru, u vjeri, u čistoći“ (1. Tim. 4:12).
Treća odgovornost kršćanina prema njegovim sudrugovima u vjeri i prema svijetu je da čini, jednostavno kazano; „sve dobro što može, svima kojima može, na svaki način koji može i dok god može.“
Pismo nam predstavlja predivnu sliku idealne žene i prikazuje nam je kao osobu koja stalno čini dobra djela. Lemuelov opis žene pune vrlina u trideset prvom poglavlju Izreka pokazuje nam osobu koja nije samo moralno čista, već i naporno radi i jako je marljiva te uz svoje aktivnosti u kućanstvu uspijeva da čini mnoga dobra djela za druge: „siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima.“ (Izreke 31.20)
Pavao zahtijeva da žena vjernica u ranoj Crkvi kiti sebe (ukrašava se) skromnošću, čednošću i djelima ljubavi (dobrim djelima) (1.Tim. 2:9-10).
Prije nego šta se starica „stavi na listu udovica“ (ovo je očigledno prihvačeno u prvim kršćanskim domovima za ostarjele) mora biti očigledno, ne samo da ona ispovijeda da je kršćanka nego nju: „preporučuju njezina djela ljubavi tj. , ako je djecu odgojila, ako je bila gostoljubiva, ako je prala noge svetima, ako je pomagala nevoljnima, ako se posvetila svakoj vrsti dobrih djela“ (1. Tim. 5:10).
Ovaj test o dobrim djelima, koje Pavao postavlja pred ženu, odnosi se također i na muškarca. U odlomku očigledno upućenom muškarcima apostol savjetuje da: „Bogatašima ovog svijeta prenesi da ne budu bahati, da ne polažu nadu u nesigurno bogatstvo, nego u Boga koji nam sve obilno daje na uživanje; da iskazuju dobročinstva, da budu bogati djelima ljubavi, da budu darežljivi u stvarima i govoru“ (1. Tim. 6:17-18).
Neki kršćani imaju malo ili nimalo simpatije za one izvan stada. Pokušate predložiti da bi nekakvu pomoć trebalo dati nekom manje sretnom čovjeku i odmah dolazi do pitanja: „Da li je kršćanin?“; „Da li je on vrijedan naše pomoći?“
Ovaj stav je pogrešan iz mnogo razloga i nije dostojan onih koji sebe nazivaju Svetim Imenom Kristovim. Ako ćemo pomagati samo onima koji vrijede, tko će se onda kvalificirati za tu pomoć?
Kršćanin može doduše sakriti svoja blaga i ostati čiste savjesti, siguran u saznanju da će pomoći siromašnima, ako naiđe neki vrijedan pomoći. Rđa i moljci će na kraju uzeti ta blaga, budite sigurni u to.
U međuvremenu, sretni vjernik može pjevati himne i dijeliti traktate dok siromašni traže kruh i nitko im ga ne daje, dok djeca plaču do dugo u noć, a nikog da ih utješi.
U šestom poglavlju Poslanice Galaćanima, Pavao je zauvek ustanovio kršćansku odgovornost: „Ako imamo priliku, činimo dobro svim ljudima, posebno onima koji pripadaju istoj vjeri.“
Ovo je u skladu sa istinom koju nalazimo u tako poznatoj priči o dobrom samaritancu, gdje je ustanovljeno da je naš „bližnji“ (susjed), svaki onaj tko nas treba, bez obzira da li je on od našeg roda ili nacionalnosti.
Ne vidim kako bismo mogli izbjeći od ove sile presvjedočenja, ne verujem da ijedna iskrena osoba to može. Da trebamo činiti dobro u Kristovo Ime nitko ne može poreći. Kako da to činimo, bez da naša desna ruka zna šta radi naša ljevica (Matej 6:3), e to je umjetnost koju samo mali broj uspije naučiti.
Učenici pak bijahu začuđeni zbog tih njegovih riječi. A Isus im opet, odgovorivši, reče: »Djeco, kako je teško onima koji se uzdaju u bogatstvo ući u kraljevstvo Božje!
(Evanđelje po Marku 10:24)
UMJETNOST DA NEPRIMIJEĆENO ČINIMO DOBRO (dio drugi)
LIJEVA RUKA I DESNA RUKA
Kada istražujemo Sveta Pisma sa dva čimbenika bi se trebali suočiti u potpunoj jasnoči:
prvo – da u otkrivenju Istine u njoj nikad nema proturječnosti,
i drugo – ponekad se čini da postoje proturječnosti.
Priznati proturječnosti u stvari znači da negiramo Nepogrešivost Riječi, ali negirati da se ponekad čini da postoje proturječnosti znači biti nerealan i staviti se neprijatelju u ruke.
Kada naš Gospod podučava da činimo dobra djela, na prijmer, izgleda kao da se lako da uočiti pojavljivanje nedosljednosti:
U Mateju 5:16 On kaže jako jednostavno: „Neka tako vaša svjetlost svijetli pred ljudima, da vide vaša dobra djela i da slave vašeg Oca koji je na nebesima.“
Riječi „da vide“ jedino mogu značiti da Gospod želi izložiti pravedne živote onih koji mu pripadaju ispred nepravednog svijeta, a riječi; „da slave vašeg Oca koji je na nebesima“ govore nam i zašto to želi.
Gospod želi proviđajućim primjerom dobrote izvršiti snažan moralni utjecaj među osobama koje na drugi način ne bi bile dotaknute. Ovo do sada je bilo lako razumjeti.
Očigledna proturječnost dolazi malo kasnije kada nam On kaže: „Pazite da svoja djela pravednosti ne činite pred ljudima – da vas oni vide – jer nećete dobiti nagradu od vašeg Oca koji je na nebesima. Nego kada daješ milostinju, neka tvoja lijeva ruka ne zna što čini desna“ (Matej 6:1, 3).
Ovde se čini da naš Gospod (ali samo se tako čini) povlači uputstvo koje je dao samo koji trenutak ranije. Doista uznemirujuće, zar ne; čini se kao da na jednom mjestu kaže „čini“, a onda na drugom mjestu za to isto kaže „ne čini“.
Krist je utjelovljenje Istine. U Njemu nema proturječnosti.
Mora postojati objašnjenje koje će sačuvati suštinsko jedinstvo Njegovog podučavanja i pomiriti ova dvije izjave. Ja verujem da postoji takvo objašnjenje.
U prvom slučaju naš Gospod govori o moralnom vodstvu kroz život i govori o učinku, o efektu na druge; “Idite u svijet i živite svoje živote tako čisto i sa puno dobrote da oni koji vas okružuju, ne mogu a da ne vide, a kada vide, proslavljat će Gospoda koji je dao tako moralnu i ispravnu moć ljudima”.
U drugom slučaju On kaže; “Nemojte činiti predstavu od vaših dobrih djela. Kada pomažeš susjedu, kada pružaš ruku sirotinji, budi potpuno siguran da su tvoji motivi ispravni. Neka tvoji motivi budu da se Gospod proslavi, a nikako da zadobiješ jeftin ugled čovjekoljupca ili dobročinitelja.”
Nemojte tražiti da vas poznaju po darežljivosti, jer u tome leži zamka, i to morate izbjeći pod svaku cijenu. Citirajući Pismo doslovno kao i iz Istine koja je u Njemu mogli bismo nekako sve ovo sažeti u sljedeću izjavu;
„Živite čistim i pravednim životom i nemojte se skrivati od svijeta. Koliko god je do vas, činite dobro svima, ali činite to samozatajno tako da ne privlačite pažnju na sebe, niti da postidite one kojima pomažete.“
Bez ikakve sumnje, tu smo da bi smo činili dobro, ali dobro koje se čini tražeći da se mi uzvisimo ubija samu suštinu dobra.
Dobročinstva su jako lomljive stvari i mora se biti izuzetno pažljiv da ih ne pretvorimo u zločinstva i na kraju umjesto da pomognemo, povrijedimo one kojima želimo pomoći.
Moguće je donirati veliku sumu novca i istovremeno postaviti uslove koji će učiniti da nešto što je trebalo biti velikodušnost postane diktat kako da se koristi novac.
Gotovo svatko od nas je doživio da ga zabavi ili da ga oneraspoloži poneki nadobudni skorojević koji preuzme račun za ručak, ali na tako napadan način da se svatko za stolom osjeti dužan da uzvrati.
I opet, sa druge strane, poznajem ljude koji po navici čine dobra djela na takav način da ostavljaju dojam kao da nemaju nikakvu zaslugu u tome. Ovo je profinjena i predivna umjetnost i ona ne dolazi u naš život na lak način.
Kršćanin koji čini dobra djela koja su Gospodinu prihvatljiva zasigurno će paziti da ne priča mnogo o njima, a kamoli da se razmeće njima.
I moramo dobro razumijeti da ta česta izreka: „učinio sam to da se Gospod proslavi“, ne mijenja moralni kvalitet koji stoji iza tih riječi. Hvastanje je hvastanje, bez obzira kako i čime ga zaodjenuli.
Pa opet, vidio sam kako pojedini davaoci velikih novčanih iznosa koriste te velikodušne donacije kao jednu vrstu profinjene ucjene da bi preuzeli kontrolu nad crkvenim poslovima.
A svi znamo propovjednike koji zapadnu u neugodnu obavezu prema svojim dobročiniteljima i na taj način izgube svaku neovisnost. Zbog iskazanog dobročinstva osoba postane njihov čovjek, koji je plačen od njihove udruge i ne smije ni da pomisli da govori istinu koja nije u skladu sa njihovom istinom.
Duhovna milost je pomoći ljudima bez da ih obavežemo tim činom i bez da uspostavimo jedan superiorno – inferioran odnos. Umjetnost je kada činimo dobro kao da je to uobičajeni način života umjesto da to bude kruta formalnost.
Svijet ima izreku koja kaže da ako hoćeš izgubiti prijatelja, učini mu uslugu. Bez sumnje je to proizašlo iz mnogih gorkih iskustava u davanju i primanju unutar međuljudskih odnosa. Ali može li pogreška biti samo na jednoj strani?
Možda, dok prijatelju činimo uslugu mi po svojoj prirodi usvajamo određeno „popovanje“ (govor s visoka), stav koji povrijedi prijateljevo samopoštovanje i ostavi ružan ožiljak.
Sigurno je da bi mi kršćani trebali bolje od svih znati kako da primimo uslugu bez ulizivanja i lažne poniznosti, i kako da činimo dobro, bez da smo bahati i oholi.
Naš Gospod je najbolji Učitelj! Trebalo bi učiti od Njega!
Prijevod i obrada: Branko Gotovac