Popularnost Isusa Krista

Jedan od najnevjerojatnijih fenomena u svijetu danas jeste ogromna i sveopća popularnost Isusa Krista. Gotovo sve velike religije blagonaklono gledaju na Njega; a poštuju Ga čak i one religije koje u Njemu ne vide Boga.

Praktično svaka sekta ili kult ima mjesta za Njega. Filozofija, psihologija, nauka – sve one Ga citiraju s odobravanjem. Krupni biznis, koji funkcionira po principima u potpunosti suprotnim svemu što je On naučavao, savija koljena pred Njim.

Svijet zabave Mu se umiljava, a slika Njega koju nam pruža uvijek je topla i privačna. Njegovo ime je privlačno političarima, onima koji se bore za nagradu, vođama izviđača i predsjednicima savjeta roditelja u školama. On je figura koja uporno zasjenjuje povijesne heroje kao što je Abraham Lincoln ili slavne ličnosti poput Daga Hammarskjolda i Alberta Schweitzera, zavisno od toga kome trenutno pripadaju novinski naslovi, On je uvijek na vrhu.

Međutim, Kristovo učenje je potpuno suprotno uvjerenjima modernog svijeta. Duhovna filozofija na kojoj počiva Božje Kraljevstvo radikalno je suprotstavljena onoj na kojoj počiva civilizirano društvo. Ukratko, između Krista iz Novog Zavjeta i ovoga svijeta vlada tolika suprotstavljenost da se ona može mjeriti sa otvorenim neprijateljstvom. Kompromis između njih nije moguć.

Da je Isus danas univerzalno popularan možemo zaključiti po tome što je univerzalno pogrešno shvaćen.

Isusu se svi dive, ali Ga gotovo nitko ne uzima ozbiljno. Smatraju ga ljubaznim idealistom koji je volio bebe i siromašne. Predstavljen je kao nježna sanjalica, neko dovoljno naivan da vjeruje u ljudsku dobrotu i dovoljno hrabar da umre za Svoja uverenja. Svijet Ga vidi kao krotkog, nesebičnog i punog ljubavi; cijeni Ga jer je On bio ono što svi mi u srcu jesmo ili bismo bili da svijet nije tako okrutan i da smo imali više vremena da njegujemo svoje vrline. Zamišljen je kao ljubazan, kao simbol nečeg što je previše dobro i previše lijepo da bi bilo realno, ali što svakako ne bismo voljeli da nestane iz spremišta u kojem čuvamo stvari koje su nam dragocjene.

Budući da ljudski um ima dva odjeljka – praktični i idealistički –  ljudi su u stanju da komodno žive sa svojom sanjalačkom, romantičnom predstavom o Isusu i da za to vrijeme nimalo ne obraćaju pažnju na Njegove riječi. Zahvaljujući ovoj podvojenosti između zamišljenog i stvarnog, bezbroj ljudi može sasvim iskreno da izgovori riječi ‘Gospode, Gospode’, a da istovremeno svaki trenutak svog života provodi u neposlušnosti Njegovom autoritetu.

Kada bi neko za vreme zasjedanja Opće Skupštine Ujedinjenih Naroda ustao da oda čast Isusu Kristu, vjerovatno nitko, čak ni komunista, ne bi tome prigovorio. Ako bi, međutim, delegat predložio da se sporno pitanje razriješi u skladu s Kristovim učenjem, njegov predlog bi bio odbačen s porugom.

Krist je prihvatljiv kao moralni ukras, ali nitko iz tog veličanstvenog tijela nije spreman da dopusti da On bude nešto više od toga.

Ne treba se čuditi nad ovim. Ujedinjeni Narodi su Adamova organizacija. To je pokušaj da se u posljednjim vremenima izgradi kula sigurnosti koja seže do neba.

Prvi čovjek, Adam, pokušava snagom tijela da utemelji nešto što će trajati vjekovima, a posljednji Adam objavljuje da to ne može biti učinjeno. Poslednji Adam – Krist, je popularan kod prvog Adama samo zato što su Njegova naučavanja gotovo potpuno nepoznata ljudima ovog svijeta, dok je On sam sasvim pogrešno shvaćen.

Dok se sprovodi Božji vječni plan, društvo prvog Adama i društvo posljednjeg Adama, mada sasvim suprotstavljeni, mogu neko vrijeme uporedo postojati, ali ne zadugo: Njegov glas tada zemlju uzdrma, a sada obećava govoreći: Još jednom ja potresam ne samo zemlju nego i nebo. A to još jednom upućuje na uklanjanje onog uzdrmanog, kao stvorenog, da bi ostalo ono neuzdrmljivo (Poslanica Hebrejima 12:26-27).

Tijelo se može diviti duhu, odbijajući da se s njim složi, ili može pogrešno razumjeti duh i vjerovati da je i ono samo duhovno, tonući u iskvarenost. Vjerujem da ovo drugo objašnjava sadašnju Kristovu popularnost u svijetu.

Suprotstavljenost između Krista i neobnovljenog društva je oštra i nepomirljiva, ali je kontrast između društva i  njegove pogrešne zamisli o Kristu jedva primjetan. Svijet tako može da njeguje svoju sliku Krista i da bez grižnje savjesti ignorira Njegove zapovijedi.

Nas bi, međutim, trebalo ozbiljno da brine ne to što svijet daje hvalu Kristu, odbijajući da Mu bude poslušan, već činjenica da to čini i Crkva. Ljudi ovog svijeta idu svojim putem ne mareći za Kristovo učenje; postupajući tako, oni su dosljedni svojoj poziciji. Oni se nisu zavjetovali Bogu i ne zovu se Njegovim imenom. Međutim, kada Kršćanin ignorira Kristove zapovijedi, kriv je za dvostruki grijeh. On krši svete zavjete, kriv je za pobunu protiv Boga i čini grijeh koji se ogleda u tome što svojim ustima Isusa naziva Bogom, dok Mu svojim djelima uskraćuje vodstvo.

Ukoliko neko sumnja da kršćani, čak biblijski kršćani, po navici ignoriraju Kristova naučavanja, neka na poslovnom sastanku svoje crkve ili denominacije ustane da citira riječi našeg Gospoda, pozivajući da one budu konačni autoritet po spornom pitanju. Ubrzo će naučiti koliko malo Kristove riječi utiču na mišljenje prosečnog crkvenog delegata.

Kršćani današnjice razvili su pogubnu naviku da autoritet Novog Zavjeta prihvataju u stvarima koje ih se ne tiču, dok ga u stvarima koje su im bitne odbacuju. Tako je u velikom broju crkava Krist popularan, ali nema moć. Izvjesno je da to nagovještava potrebu za novom reformacijom.

Aiden Wilson Tozer

(Knjiga ‘Duhovno Ratovanje’ – polovina XX veka)

Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2018.