PODUČAVANJE I
Pravednost Božja koja se otkriva u Evanđelju
Tema i Analiza
Poslanica Rimljanima je bez ikakve sumnje najznanstvenija izjava Božanskog plana za otkupljenje čovečanstva, a koju je Bogu bilo ugodno da nam da. Odvojeno sada od teme nadahnuća, na ovu Poslanicu možemo gledati kao na duboko promišljenu, nadnaravnu, intelektualnu moć, koja čini da se postide najbriljantnije filozofije ikada začete u ljudskom umu.
Vrijedno je primijetiti da Duh Sveti nije uzeo polupismenog ribara ili nekog provincijalca iz Galileje da razotkrije Njegov plan otkupljenja u svoj njegovoj veličanstvenosti i ljepoti. Odabrao je čovjeka međunarodnog ugleda, građanina Rima, pa ipak Hebrej od Hebreja; čovjeka čija naobrazba objedinjuje poznanje Grčke i Rimske predaje, poznavanje povijesti, religije, filozofije, poezije, znanosti i muzike, i sve to zajedno sa intimnim i dubokim poznavanjem Judaizma. I to Judaizma kao Božjeg otkrivenja i kao entiteta rabinske tradicije i dodatka svetim spremištima Zakona, Proroka i Spisa.
Ovaj čovjek, koji je rođen u ponosnom edukacijskom centru Tarzu u Ciliciji i koji je odgojen do nogu Gamaliela u Jeruzalemu, bio je Božje izabrano sredstvo da sve narode privede poslušnosti vjere, evanđelju slave blagoslovljenog Boga, kako je to čudesno rečeno u ovom besmrtnom Pismu.
Očigledno je da je Poslanica napisana negdje na putu između Makedonije i Jeruzalema, a najvjerojatnije, kako nam tradicijska predaja to i kaže, u Korintu.
Praktično, na samom izlasku iz Evrope, tamo dolje prema Palestini, noseći židovskim kršćanima, svojoj braći po tijelu i u Gospodu, iznos koji je sakupljen i omogućen od poganskih zajednica. Pavlovo srce se sa čežnjom okretalo prema Rimu, ’vječnom gradu’, toj ljubavnici drevnog svijeta, gdje se već, odvojeno od rada bilo kog apostola i apostolske službe, formirala kršćanska crkva.
Određenom broju njenih članova on je već bio poznat, za druge je bio stranac, ali Pavao je revnovao nad njima kao istinski otac za djecu u Kristu. Iskreno ih ljubeči želio je podijeliti s njima dragocjeno blago koje je povjereno njemu.
Duh mu je već bio naznačio da je posjeta Rimu, za njega volja Božja, ali vrijeme i okolnosti bile su sakrivene za njega. Tako da on piše ovo izlaganje Božanskog plana i šalje im ga po jednoj pobožnoj ženi po imenu Feba, ona je đakonica zajednice u Kenhreji, koja je pozvana u Rim nekim poslom.
Poslanica je ovdje poslužila dvostruko, da predstavi tu ženu kršćanku zajednici u Rimu, a poslužila je i njima da im razotkrije veličanstvenu pravednost Božju otkrivenu nama u evanđeljima, a u skladu sa svjedočanstvom koje je povjereno Pavlu.
Razmislite o milosti koja je povjerila ovu neuporedivu Poslanicu u Febine ruke, u ruke žene, u tim vremenima! Čitava Crkva Božja kroz sve vjekove duguje Febi zahvalnost iskazanu kroz zahvalnost Bogu koji ju je čuvao u njenim neprekinutim molitvama za očuvanje vrijednog rukopisa kojeg je sigurno dostavila u ruke starješinama u Rimu, a preko njih, nama.
Tema Poslanice je Pravednost Božja. Dio je formiranog nadahnutog tria izlaganja koji nam zajedno daju zadivljujuće bogatu egzegezu jako kratkog teksta iz Starog zavjeta. Tekst nalazimo u Habakuku, poglavlje 2, stih 4; ’Pravednik će živjeti od svoje vjere’.
Tri puta je stih citiran u Novom zavjetu i ima samo pet riječi, (posvojna zamjenica „svoje“ je izostavljena u Novom zavjetu). Tri Pisma koja su upućena Rimljanima, Galaćanima i Hebrejima temelje se na istom ovom Starozavjetnom tekstu.
U Rimljanima se govori o prvoj riječi. Poruka je, ’PRAVEDNIK će živjeti od vjere’, i odgovara na pitanje koje je postavljeno u Knjizi o Jobu; ’Kako da čovjek bude pravedan pred Bogom?’
U Galaćanima se izlažu dvije centralne riječi; ’Pravednik ĆE ŽIVJETI od vjere. Pogreška galaćana je bila u tome da su pretpostavili da iako započinjemo u vjeri, usavršavamo se kroz djela. Ali apostol im pokazuje da živimo istu vjeru kroz koju smo i opravdani; ’Započeli ste u Duhu, zar ćete sada u tijelu dovršavati?’
Hebrejima uzimaju dvije posljednje riječi; ’Pravednik će živjeti OD VJERE’. U ovoj Poslanici se naglašava priroda i moć same vjere, i kako pravednik hoda samo i jedino po njoj.
Poslanicu Rimljanima može se podijeliti na tri velike podjele. Poglavlja 1-8 su DOKTRINALNA, i daju nam PRAVEDNOST BOŽJU OTKRIVENU U EVANĐELJIMA.
Poglavlja 9-11 su DISPENZACIONALNA, i daju nam PRAVEDNOST BOŽJU USKLAĐENU SA SVOJIM DISPENZACIONALNIM NAČINIMA.
Poglavlja 12-16 su PRAKTIČNA, i pokazuju PRAVEDNOST BOŽJA PROIZVODI PRAKTIČNU PRAVEDNOST U VJERNIKU.
Svaka od ovih podjela može se i mora razbiti na manje podpodjele da bi ispravno rezali Riječ Istine i da bi nama sve skupa bilo lakše konzumirati.
Najiskrenije inzistiram na onoga koji ovo proučava da, ako je moguće, nauči napamet ove podijele (ove izvučene naslove teksta) ili neku sličnu analizu ove Poslanice prije nego što pokuša da proučava i studira samu Poslanicu.
Ako to ne učini. Ako nema čvrsto poznate ove podjele i podpodjele otvaraju se vrata za lažna tumačenja i za jako konfuzna gledišta.
Mnogi, na primjer, kroz to što ne vide da je pitanje Opravdanja riješeno u Poglavljima 3-5, uvelike zapetljaju sebe kada dođu u poglavlje 7. Ali ukoliko učenja iz prvih poglavlja budu jasno shvačena i apsolvirana, tada će biti vidljivo da čovjek u poglavlju 7 ne podiže pitanje Božjeg prihvaćanja griješnika, već je preokupiran hodanjem u svetosti osobe koja je već sveta.
Onda opet, koliko je samo duša došlo do toga da budu ometene čitajuči vječna pitanja u Poglavlju 9, trudeči se da u te stihove dovedu i nebesa i pakao, i sve to idući daleko iznad onoga što je apostol namjeravao reći. Govorimo o stihovima u kojima Bog tretira veliko dispenzacijsko pitanje Njegovog suverenog milosnog izbora prema Izraelu, i Njegovog privremenog odbacivanja Izraela kao nacije, dok se na jedan poseban način milost prelila i došla na pogane.
Spominjem ova mjesta i ove slučajeve sada da bih izvršio pritisak na svakog pojedinog studenta da razumije važnost imanja ovog ’sadržaja zdravih riječi’ dok proučava ovu ili bilo koju drugu knjigu iz Biblije.
Dodaću još koji prijedlog i savjet. Dobro je ponekad imati ’ključne riječi’ da bi stvari bile učvršćene u našem umu. Netko je sklon da označi Poslanicu Rimljanima sa riječju ’Forum’.
I ovo, ja bih se složio, mnogo pomaže. U ovoj Poslanici griješnik je doveden u veliku sudnicu, u ’Forum’, na mjesto suda, i pokazuje mu se da je izrijekom kriv i da je gotov, već je osuđen.
Ali kroz Kristovo djelo položen je pravedan temelj, na kojem griješnik može biti opravdan od svake optužnice. Ali Gospod se ovdje ne zaustavlja, već otvoreno priznaje vjerujućeg griješnika kao Svog vlastitog sina, čineći ga građaninom privilegirane rase i ovlašćujući ga kao baštinika Njegovog nasljedstva.
Stoga se izazov može uputiti svima koji promatraju; „Što ćemo na ovo reći? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ Svaki glas je utihnuo, jer; „Bog je taj koji opravdava“, i to ne čini na štetu pravednosti, već u potpunom skladu sa pravednošću Božjom. Ovo gledište spremno koristi zakonske i sudske termine koje ćete tako često pronaći u argumentima.
Umirući griješnik je zapitan da li bi želio da bude spašen. „Kako da ne,“ – odgovorio je, „ali“, dodao je iskreno, „ne želim da Bog učini ništa pogrešno spašavajući mene“.
Upravo kroz Poslanicu Rimljanima učimo kako, „Bog može biti istovremeno pravedan i Onaj koji opravdava onoga koji veruje u Isusa“.
Sjetit ćete se kako je Sokrat izrazio svoje razmišljanje pet stotina godina prije Krista. „Može biti“, rekao je obraćajući se Platonu, „da Božanstvo može da oprosti grijehe, ali ja jednostavno ne vidim kako bi to napravio“.
To je ono šta Duh Sveti tako silno i u punini izražava u ovoj Poslanici. On nam pokazuje da Bog ne spašava griješnike na račun Svoje pravednosti. Drugim riječima, ako budeš opće spašen, to neće biti zato šta je pravednost gurnuta u stranu kako bi milost mogla pobijediti; već je milost našla put kojim Božanska pravednost biva u potpunosti zadovoljena, a ipak, griješnik koji je kriv biva opravdan pred tronom najuzvišenijeg neba.
Apostol Ivan naznačava istu ovu čudesnu istinu kada u svojoj prvoj Poslanici, poglavlje 1, stih 9, kaže, „Ako ispovijedamo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grehe i očisti nas od svake nepravde“.
Iako evanđelje na jedan zadivljujući način rastvara pred nama milosrđe Božje, i uzvisuje Njegovu milost kao što ništa drugo to ne može, to je upravo zato šta to počiva na čvrstom temelju pravednosti koja daje tako sređen mir duši koja ga vjeruje.
Krist je umro i zato Bog ne može a da ne bude vjeran Njemu, niti će osuditi one koji se pouzdaju u Njega koji je ponio naše grijehe na drvo u svom vlastitom tijelu.
Stoga je pravednost Božja ono šta se tako snažno vidi u ovoj Poslanici Rimljanima, čak i David od davnine vapi, „Spasi me pravednošću Tvojom.“
Luter je duboko promišljao ovaj stih i upravo kroz ovaj stih je počela da se rađa zora nad njegovom zamračenom dušom. Mogao je razumijeti kako Bog može da ga osudi na prokletstvo u Svojoj pravednosti, ali tek kada je milošću Božjom uvidio da ga Bog može spasiti u Svojoj pravednosti u njegovu je dušu ušao mir.
Bezbrojne tisuće našle su isto izbavljenje iz religiozne konfuzije kada im se Slava Pravednosti Božje razotkrila kroz evanđelje i uvidjeli su da, „Bog može spasiti, a ipak pravedan biti“.
Ukoliko to ne vidimo dok studiramo ovu Poslanicu, onda smo promašili veliku svrhu zbog koje nam je od Boga dana.
Dodao bih još jednu misao, za koju mislim da je sada pravi trenutak, posebno za one koji traže kako da predstave evanđelje drugima. Evo je; U Rimljanima, mi imamo evanđelje kojim se podučavaju sveti, a ne evanđelje koje se propovijeda nespašenim griješnicima.
Vjerujem da je jako važno da ovo uvidimo. Da bi bio spašen, dovoljno je samo da se pouzdaš u Krista svim srcem svojim.
Ali da bi razumio naše spasenje i da bi iz njega primio radost i blagoslov koji Bog hoće da bude naš dio, moramo imati djelo Kristovo otkriveno i rastvoreno pred nama. To je ono što je Duh Sveti učinio u ovoj dragocjenoj Poslanici.
Napisana je ljudima koji već jesu spašeni da bi im se pokazao siguran temelj na kojem njihovo spasenje počiva, a taj temelj je – Pravednost Božja. Kada vjera ovo razumije i prihvati, sumnje i strahovi nestaju i duša ulazi u neuzdrmljiv mir, u mir koji nadilazi razum.
Izvadak iz knjige: “Podučavanja iz Poslanice Rimljanima” – Henry Allen Ironside
Prijevod i obrada: Branko Gotovac