Autor: Lowell Brueckner
Nećemo pisati u ovom članku cijelo Pismo koje ćemo obrađivati, stoga ćete morati otvoriti svoje Biblije i pratiti me dok ja pokušavam da izložim ovu lekciju.
Ovdje, na početku svoje knjige Izaija govori o Milenijumu. Još će se on vraćati na tu temu.
Studij Izaije (dio III) – Poglavlje 2
Znam da je bilo i da još uvijek ima izuzetnih kršćana koji ne vjeruju u doslovno ostvarenje Milenijuma. Čvrsto sam uveren da bi svaki istinski kršćanin trebao vjerovati u doslovno ispunjenje Tisućugodišnjeg Kristovog Kraljevstva u kojem će Gospod Isus kraljevati zajedno sa svojim svetima na zemlji.
Povijesno gledano, bili su mnogi koji to nisu vjerovali i mogu razumjeti njihove zaključke koji su proizlazili iz činjenice da u njihovim danima znakovi još uvijek nisu postojali, ne na način na koji ih mi možemo vidjeti danas. Pišući drugim kršćanskim liderima 18. stoljeća, Jonathan Edwards je ustvrdio da nije i neće biti moguće sa potpunom sigurnošću utvrditi proročka događanja sve dok Crkva ne dođe blizu vremena Kristovog drugog dolaska. On je odražavao i dijelio istu frustraciju kao i Danijel u svojoj knjizi:
„…i ja sam slušao, ali nisam razumio, stoga rekoh; Gospodaru moj, kakav će tome biti kraj? A On reče; Idi Danijele, jer ove su riječi sakrivene i zapečačene do vremena svršetka.“ (Danijel 12:8,9)
Čak ni tako izuzetan um jednog Jonathan Edwards-a nije mogao to pohvatati.
Međutim, velik i jasan znak pojavio se na prekretnici 19. i 20. stoljeća kada su ljudi poput J.C.Ryle-a i C.H.Spurgeon-a govorili o doslovnom ispunjenju Ezekiela 37. Poglavlje 37, staro 2500 godina i mnogi drugi starozavjetni proroci govorili su o doslovnom povratku Židova na njihovu obećanu zemlju i o njihovoj suverenoj samoupravi. Ovo se događa kao priprema za doslovno kraljevanje Krista iz Jeruzalema;
„Onda im reci: Ovako veli Gospod Gospod; gle ja ću uzeti sinove Izraelove iz naroda među koje odoše i skupit ću ih odasvud i dovesti ih u zemlju njihovu. I načinit ću od njih jedan narod u zemlji na gorama Izraelovim, jedan kralj bit će svima njima kralj, tako oni više neće biti dva naroda i nikad više neće biti razdijeljeni na dva kraljevstva. (Ezekiel 37:21,22)
Ovo masovno pokretanje počelo se događati početkom 20. stoljeća i 14. svibnja 1948. Izrael je postao suverena nacija! Toga dana, Teorija zamjene mjesta (teorija da je Crkva zauzela mjesto Izraela nakon što su Židovi odbacili Krista) mogla je biti izbačena kroz prozor zajedno sa svim drugim teorijama koje su govorile da će se proroštva ispuniti duhovno, a ne doslovno.
Plaši me kada čujem maglovita i nejasna eshatološka objašnjenja amilenialista i postmilenijalista o jasnim i preciznim proročanstvima iz Otkrivenja 20, baš kao i o ovom odlomku koji je pred nama, između mnogih drugih.
Kada bi bili tako slobodni i opušteni sa proroštvima o Prvom Kristovom dolasku i sa naučavanjem o spasenju, stvaranju, Trojstvu, uskrsnuću, proglasili bi ih bezvjernicima, hereticima.
Ma kako da ne vjerujemo Biblijskim otkrivenjima o doslovnom nebu? Ni ovi po sektama ne nanose puno veću štetu sa svojim čudnim doktrinama!? Međutim, ovi dobri ljudi kažu nam da mi upravo sada živimo u Milenijumu. Ne mogu zamisliti nešto grotestknije ili više obeshrabrujuće u što bi mogao vjerovati. Ako je ovo sada Milenijum i Đavo je okovan, začepljenih usta i zapečačen, kako onda mogu;
„…zli pak ljudi i varalice napredovat će iz zla u gore – zavodeći i bivajući zavedenima.“ (2.Tim.3:13)
Radost u iščekivanju Milenijuma
Žao mi je ovih ljudi koji negiraju doslovni Milenijum. Udaljili su se, otišli su od velike radosti koju Biblija ima za njih. U Crkvi gde sam odrastao pjevali smo jednu sretnu pjesmu:
Oo, naš Gospod dolazi natrag na zemlju
Da, naš Gospod dolazi natrag na zemlju
Sotona će biti svezan hiljadu godina, neće kušača tada biti
Nakon što se Isus vrati natrag na zemlju.
Još od vremena Adama ovaj svijet posrće i sapliće se poput pijanca kroz hiljade godina ljudske vladavine. Dali je Gospod pogriješio i stvorio nešto što proizvodi kaos, skoro od samog početka? NIKAKO! NEKA TAKVA MISAO ODE U PROPAST!
Pod posljednjim Adamom, Sinom Božjim, Bogom/Čovjekom, svijet će upoznati mir, pravednost i radost. Bit ćemo svjedoci mudrosti Božjoj na ovoj planeti u tisuću godina dugom periodu u kojem će On objaviti ljudima i anđelima; Stvaranje nije pogreška. Sada vidite moju savršenu svrhu, cilj, koji nikada nije bio promašen, stvari koje sam imao na umu od samog početka. Kroz obnovu svih stvari doveo sam stvorenje do savršenstva.
„Ovo je moj ljubljeni Sin, u kojem mi je sva milina.“
Njegov plan nikad nije promašio, nikad nije bio poražen ili se povukao. Kroz sva vremena On maršira napred do samog kraja.
Izaijino prvo osvrtanje na Milenijum
Već u drugom poglavlju Izaija ima viziju obnovljenog Izraela i svjetskog stanovništva koje je gladno da uči iz usta Izraelovog Mesije (stih 1). On vodi pažljivog čitatelja na brdo Sion, malu uzvišicu na kojoj je sagradio Davidov grad, uzvišenog iznad Mont Everesta, Mont McKinleya i svih drugih moćnih zemalskih vrhunaca. (stih 2)
To i jest Božji način, zar ne? Da uzme najniže i beznačajno i okruni ga slavom i čašću. Postao je najprivlačnija lokacija na planeti. Na svakom kontinentu od istoka do zapada, od sjevera do juga glavna tema biti će brdo Sion u Jeruzalemu gde je Krist došao u Svoju kuću i ustanovio je Svoje prijestolje. Sretno pozivaju jedan drugog;
„…dođite, uzađimo na goru Gospodnju…da nas poduči Svojim putovima i da hodimo Njegovim stazama.“ (stih 3)
Prijatelju, primjećuješ li ovu radost i veselje svijeta gladnog i žednog pravednosti; pravednosti Kristove vlasti koji je zauzeo Svoje punopravno i suvereno mjesto na zemlji! On sudi u savršenoj pravednosti, ratove je priveo kraju! Kaos ljudske vladavine je završen (stih 4). Kuća Jakovljeva okružuje prijestolje, sav Izrael je spašen i hodi u svjetlu Gospodnjem. (stih 5)
Drugi Kristov dolazak je nada i budućnost Izraela i svih naroda. Prvi dolazak zahtjevao je duhovne oči da bi se vidjela slava Isusa iz Nazareta, zakonskog Sina jednog nazaretskog drvodjelca. Vratiće se u veličanstvu i moći koju će svi vidjeti.
U Izaijino vrijeme Ostatak iz Jude gledao je naprijed i kao Crkva danas vapio je u molitvi;
„Dođi Kraljevstvo Tvoje, neka bude volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.“ (Matej 6:10)
Još ranije, na proročkom satu, molitve svih svetih (Otkrivenje 8:3-5) prinesene su sa kadom na nebeski oltar i molitve su uzašle pred Gospoda. Bit će u svoj punini odgovorene i ispunjene kada Krist zasjedne na Svoj tron.
Slava Božja kroz poniženje čovjeka
Zbog toga što su kroz svoju povijest toliko puta napuštali Boga Izraelova je povijest mračna i puna ovosvjetskih i demonskih uticaja od vremena Cezara pa sve do Hitlera. Služili su Mamonu, bogu ovog svijeta i korijenu svakog zla i Mamon ih je nagradio sa idolima zemaljskog blaga (stih 7) konjima i kolima. Obožavali su mogućnosti, talente i lukavstvo prirodnog čovjeka, a ostavili su svemogućeg Boga (stih 8). Bog ih je stoga u punini Svoje pravednosti napustio. Zadržao je Svoj oprost i mali i veliki pali su zajedno pod prokletstvo. U svojoj prošlosti skrivali su se u Bogu. Sada se skrivaju od Njega.
„Strašno je upasti u ruke Boga živoga.“ (Hebr. 10:31)
Upozorava pisac poslanice Hebrejima u Novom Zavjetu.
Ponad svih grijeha Gospod mrzi ponos i aroganciju čovjeka i ponižava oholost ljudsku. Samo On je uzvišen (stihovi 9-11). Izaija gleda naprijed u dobrobit spasenja postignutog samo Njegovim djelom na križu.
Stoga se grešnici moraju poniziti u dubokom i istinskom pokajanju pred ponuđenim spasenjem koje je tu samo po neizmjernoj milosti Gospodnjoj.
„Da se nijedan nebi hvalio…“ (Efe. 2:9)
Užas Gospodnji
Pogledajmo sada na simbole uzvisivanja, iste one koje nam predstavlja i prorok Zaharija pod jednakim pomazanim nadahnućem Duha Svetog.
„Kukaj, jelo, jer pade cedar, jer su silnici zatrti. Kukajte hrastovi bašanski, jer gusta je šuma posječena“ (Zaharija 11:2).
Nitko pred Njim neće stajati kada Gospod prima slavu koju dugujemo Njegovom imenu. ( stih 12 ) On mrzi ponos; „…da se nijedno tijelo nebi pohvalilo pred Njim“ (1.Kor 1:29).
Ponos je lopov koji krade od slave koja pripada samo Bogu. Možeš stajati u Njegovom prisustvu sa visoko uzdignutim rukama, ali nikada nećeš uistinu donijeti slavu Gospodu dok se god ne poniziš pod Njegovom moćnom rukom.
Cedri Libanonski, hrastovi Bašanski, uzvišene planine i brežuljci koji predstavljaju prirodnu i urođenu aroganciju u srcu palog čovjeka (stihovi 13-14).
Visoke kule, utvrđene zidine, brodovi taršiša, prekrasna plovila, sve predstavlja čovjekovu uznositost i ponos na djelo ljudskih ruku (stihovi 15-17).
Stoga spasenje nije i ne može biti po djelima. Ponavljanje zakletve Božje, kojom potvrđuje Riječ kojoj potvrda ne treba donosi nam dvije nepromjenjive stvari po kojima je nemoguće da bi Bog slagao (stihovi 17 i 11).
Idolopoklonstvo je sve što ljudski um zamisli umjesto Boga, bez obzira dali to ostane u umu ili se materijalizira kroz rad ljudskih ruku. Stoga Pavao podstiće kršćane da:
„…razaraju mudrovanja i svaku oholost koja se diže protiv spoznanja Boga…“ (2. Kor. 10:5)
To mrvljenje u prah je prethodnica pred „Krasotom Njegovog Veličanstva, kada On ustane da potrese zemlju“ (stihovi 18-21).
Tko danas među Božjim narodom istinski pozna “užas Gospodnji?” (još jedno ponavljanje, stihovi 19 i 21) „Užas Gospodnji“ je jednostavno malo snažniji izraz za “strah Gospodnji.”
Nedavno sam čuo prijatelja kako govori o strahu Božjem i napisao sam mu da bi ispravna reakcija na njegovu poruku bila, opće širenje panike i strah među ljudima koji su čuli poruku. Međutim, on je propovjedao i o ljudima kojima je propovjedao, koji se mnogo više boje ljudi nego što se boje Boga.
Vjerujem da mnogi neće uzeti ovu poruku k srcu. Toliko su se okrenuli idolopoklonstvu da su prevareni na način da su ljudi postali autoriteti u njihovim životima. Predani su tome da traže:
„…pohvalu ( ili slavu ili čast ) jedan od drugoga, a ne traže čast od jedinoga Boga…“ (Ivan 5:44). Isus ih je pitao: “Kako vi možete vjerovati?”
Kako ljudi mogu reći da imaju istinsku vjeru i pouzdanje u Gospoda kada su toliko odani ljudima? Možda je jedini lijek za kršćane da; „…uđu u raspukline stijena i u rasjede hridina…kada On ustane da potrese zemlju“ (stihovi 19-21).
Izgleda da mi činimo ono što možemo, ali naše riječi ne prodiru u srca i u svijest kada propovedamo; „…okanite se vi čovjeka kojemu je dah u nosnicama, jer kakva vam korist od njega?“ (stih 22).
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2016.