Autor: Lowell Brueckner
Pavao kori Petra
Poglavlje 2:11-14:
11A kad Petar dođe u Antiohiju, u lice mu se suprotstavih, jer je zavrijedio osudbu.
12Naime, prije nego što dođoše neki od Jakova, jeo je s poganima. A kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja.
13A u pretvaranju mu se pridružiše i ostali Židovi, tako da je i Barnaba bio zaveden njihovim licemjerjem.
14Ali kad vidjeh da ne hode prȁvo, po istini evanđelja, rekoh Petru pred svima: „Ako ti, koji si Židov, živiš poganski a ne židovski, što siliš pogane da se požidove?“
Ovo je jedan od odlomaka iz Biblije koji nam daje snažno i jasno otkrivenje o tome da se položaju koji je čovjek zauzimao u ranoj crkvi nije pridavala velika važnost, a sa druge strane je i svjedočanstvo o odanosti rane crkve Riječi Božjoj. Pavao pokušava, pričajući ovu priču, da ukloni od Galaćana lažnu i idolopokloničku sliku koju su oni dobili o crkvi u Jeruzalemu. Van svake sumnje, Petar je Pavlu bio starješina u vjeri, a njegovo iskustvo u kršćanstvu datiralo je doslovno od samog početka. Ukoliko se opće može reći da je postojao bilo kakav ljudski instrument koji je korišten u uspostavljanju vjere na zemlji, do ovog trenutka o kojem govorimo, ta odlika bi se trebala pripisati Petru. Petar je bio taj koji je govorio na dan Pedesetnice. Petrova sjena je bila ta koja bi dotakla bolesnike po ulicama i oni bi ozdravljali.
Pa ipak, Pavao ne oklijeva ni sekunde da mu se suprotstavi u lice. Zašto? … jer je zavredio osudu … u pretvaranju … Njegovo ponašanje je bilo pogrešno i čineći to što je radio, sagriješio je: nije bilo dileme oko toga. Nigdje u Novom Zavjetu nam nije data niti naznaka da je Pavao pretjerao. Ako se to učinilo Galaćanima, ili ako se tako nama čini, to je zato što oni nisu razumjeli, jednako kao što ni mi ne razumijemo biblijske načine. Jednostavno je, posvuda u Bibliji, od Davida do Ezekije vidimo isti način na koji se tretira grijeh ili loše ponašanje bilo kakve vrste. Pavao je Titu dao jasna uputstva: Kori ih strogo (Titu 1:13). Veliki postotak onoga što danas čujemo o ponašanju i podložnosti prema liderima nije biblijska istina.
Stavljajući ovaj dokument, ne samo pred Galaćane, nego i pred čitav svijet, da li Pavao ogovara i kleveta Petra na ovaj način? Neki bi rekli; ‘Pavle, molim te, u redu je da ukazuješ i razotkrivaš doktrinalne pogreške, ali izostavi ljude iz toga. Barem ih nemoj imenovati.’
Ništa od toga, Pavle ima pred sobom pozitivan cilj, jer izlaganjem Petra i njegovog grijeha on budi Galaćane, tako da mogu da uvide, da ne samo da su krivi za isti grijeh, već da oni i dalje nastavljaju da se kreću u tom grijehu. Njihov grijeh je da se boje čovjeka i da slijede ljude u njihovim samo-stvorenim religijama. Promijeniti svoje ponašanje onako kako diktiraju okolnosti; to se u ovim našim danima naziva situation ethics[1].
Pavao ovdje spominje čak i kršćanske židove koji su u tom primjeru slijedili Petra i pri tome imenuje i svog suputnika Barnabu.
Ne samo da je Pavao ukorio starješinu, već je on to učinio pred svima, javno. Govoreći posebno o starješinama, Pavao je uputio mladog Timoteja da nastavi sa ovom praksom: Protiv starješine ne primaj optužbe, osim uz dvojicu ili trojicu svjedoka. One koji griješe, pred svima kori, da i drugi imaju straha (1. Timoteju 5:19-20).
Upravo kroz ovo podučavanje Pavle namjerava da transformira strah galaćana od ljudi u istinski strah od Boga. On želi da oni postanu potpuno i bolno svjesni svog trenutnog stanja. Prevareni su i u ozbiljnom su problemu!
Možda mi čak ne znamo ništa o Judaizmu, ali imamo itekako iskustva kada govorimo o strahu od ljudi. Slične situacije se dešavaju i danas, uvijek sa novim detaljima i okolnostima, strah od čovjeka i nagrade kojima ljudi druge nagrađuju i koje im nude i dalje ostaju kao sam korijen problema koji iz toga izrastaju. Jako se rijetko vidi da se ovi problemi rješavaju duboko i temeljito. Isuviše sam puta gledao ljude koji suočivši se sa promašajima i pogreškama među liderstvom, isprva podignu uzbunu. Tada prebace u nižu brzinu, na brzinu se oporave i ohrabre sami sebe kako je vrijeme da ponovno ubrzaju, usput se odvajajući od grijeha. Ovo u praksi nikada ne funkcionira!
Takvi bi morali da skrenu u boks i da se potpuno zaustave, da svoje duhovne izgovore ubace u vožnju unatrag i to sve dok se ne stigne do mjesta gdje je grijeh počinjen … čak ako to znači da treba da se vrate sve do navodnog obraćenja! Sa te točke mora da se dobro okrenu oko sebe da vide koliko je njihova života i svakodnevne prakse utemeljeno u Bibliji. Šta god da izlazi iz okvira Biblije, za to je potrebno da se ispovijedi i da se pokaje, pre nego se može postići bilo kakav stvarni napredak.
Prije nekoliko godina napisao sam članak po imenu. ‘Biblija stavlja čovjeka na njegovo mjesto’, i tamo sam citirao čuveni autoritet po pitanju religije i sektaštva, George Erdely-a:
U samom početku kršćanske crkve … nisu postojali ti posebni delikatni lideri, koji se uvrijede, kada god se dovede u pitanje ono šta oni čine. Razgovori su bili otvoreni, direktni i iskreni i postojala je sloboda da se jasno govori. Istina iz Pisama bila je maksimalni autoritet i svako, uključujući i apostole, podlagao se tom autoritetu. Moramo da budemo pažljivi sa onima koji ne slijede ovo pravilo, jer uistinu je klasičan znak da se organizacija pretvara u sektu kada, u praksi, lideri počnu da se smatraju većim autoritetom od Biblije. Čuveni univerzitetski profesor objasnio je ovu činjenicu jako dobro u svojoj knjizi ‘A Study Concerning the Sects’: Siguran znak da se nalazimo u sekti je kada maksimalni autoritet u duhovnim pitanjima počiva na nečem drugom, a ne na Svetom Pismu.
Strah od čovjeka postavlja zamku, no ko se uzda u Gospoda, bit će siguran. (Poslovice 29:25).
Pavle naziva te koji su došli iz Jeruzalema pod Jakovljevim autoritetom, stranka obrezanih. Petar, Barnaba i drugi židovski ili mesijanski kršćani promijenili su svoje ponašanje u prisustvu tih ljudi. Strah od ljudi gura u suprotnom pravcu od onog pravca u kojem se čovjek kreće po vjeri u Boga (vidi Poslanica Hebrejima 13:5,6). Strah od ljudi postavlja zamku koja čini da ljudi koji upadnu u nju postanu žrtve služenja ljudima i tamo ostaju u ropstvu ljudskih službi. Bojati se Boga znači biti slobodan od straha od ljudi i to donosi sigurnost i slobodu. Sve do ovog trenutka u kojem se nalaze ovi ljudi u Poslanici, svi oni su uživali slobodu u Kristu zajedno sa novo obraćenim poganima. Ova promjena se nije dala opravdati i bila je licemjerna. Pokušajte da zamislite koliko su samo ti poganski vjernici bili zbunjeni i uvrijeđeni.
Petar i ostali židovi djelovali su po jednoj potpuno pogrešnoj laži, ne hode prȁvo (na Grčkom, ne idu ukorak), kreću se suprotno pravoj istini evanđelja. Postali su nečasni i prijevarni. Zbog visokog položaja kojeg je Petar zauzimao, ostavljen je snažan utisak na pogane kako treba da prakticiraju Judaizam … to jest, praksa o odvajanju koje treba da nastupi između židova i pogana. Zaključak svega ovoga bi bio: Ako Petar još uvijek prakticira Judaizam, sada kada je kršćanin, onda i mi to treba da činimo, da bismo se tako odvojili od ljudi ovoga svijeta. To ih je postavilo u poziciju da počnu da slušaju nauk o obrezanju, a sve kako bi živjeli odvojen kršćanski život. Upravo to je znak koji je židova činio različitim od ostatka svijeta. Barnaba, koji je djelovao među ljudima u Antiohiji, sa time što je krenuo za Petrom, uz druge židove, dodao je strahovitu težinu ovoj pogrešci.
Poglavlje 2:15-21:
15Mi, po naravi Židovi, a ne grješnici iz poganstva,
16znajući da se čovjek ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista, i mi u Krista Isusa uzvjerovasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona, jer se po djelima Zakona nijedno tijelo neće opravdati.
17Ako li se, tražeći da se opravdamo u Kristu, i sami nađosmo grješnima, je li onda Krist služnik grijeha? Nipošto!
18Jer ako ponovno gradim ono što sam bio srušio, sama sebe pokazujem kao prijestupnika.
19Po Zakonu naime ja Zakonu umrijeh da Bogu oživim.
20S Kristom sam razapet — živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni. A što sada živim u tijelu, živim vjerom u Sina Božjega koji me uzljubi i predade sama sebe za mene.
21Ne dokidam milost Božju! Jer ako pravednost dolazi po Zakonu, onda je Krist umro zalud.
Što bi se dogodilo sa budućnošću crkve da Pavao nije zauzeo tako čvrsto stajalište u odbrani evanđelja? Što da je legalistička stranka od Jakova nadvladala toga dana i da su iz Antiohije počele da idu misije po cijelom svijetu? Gdje bi mi danas bili? Pavao nastavlja sa ukorom prema ovim židovskim posjetiocima Antiohije i podsjeća ih na čistu istinu evanđelja. Jezikom židova on govori o njihovoj tobožnjoj superiornosti kada sebe vide kao narod Božji koji slijedi Njegove zakone. Oni su oduvijek sve izvan židovskog kruga smatrali griješnicima.
Potom im govori kao kršćanima, koji poznaju tvrdnje evanđelja, koje naučava da se nijedan Judejin, niti ijedan poganin neće opravdati vršeći zakon. Svi su sagriješili i svi su odvojeni od slave Božje. Opravdanje dolazi kada se svoje pouzdanje stavi u Onoga koji je bezgrešan, u Jedinog koji je savršeno ispunio Zakon. Bez Krista izgubljen je i Židov i poganin. Stoga svaki treba da preda sebe Kristu u punini vjere i pouzdanja, ostavljajući svaku nadu u vlastito opravdanje kroz svoje pokušaje da se drži zakona. Moraju se pouzdati u savršenstvo Kristovo, kako bi pred Bogom postali pravedni, prekriveni Njegovom pravednošću. Nijedno ljudsko biće nikada se nije opravdalo na neki drugi način.
Ono što se desilo u Antiohiji nikako nije bilo tek usputno pitanje i Pavle sada pokazuje svu težinu tog problema. Na saboru u Jerusalimu, Petar je postavio sljedeće pitanje: Što dakle sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram kojega ni oci naši ni mi ne mogosmo da nosimo?
On je vidio kako je Gospod stavio svoj pečat odobravanja na pogane, koji povjerovaše, bez djela zakona, radi njihove vjere u evanđelje. Bez da je pokazao bilo kakvu razliku, On je izlio Svog Duha na pogane, baš kao što je izlio Svog Duha na Židove. Petar je uvidio, kada su Judaisti zahtijevali da pogani treba da drže zakon, da je to uvreda za Gospoda, koji ih je zapečatio Svojim Duhom. Petar je jako učinkovito raskidao lance judaističkog legalizma. Svojim djelovanjem u Antiohiji počeo je da iznova stavlja te lance.
Pavao je uvidio da Petar proturječi svojim vlastitim tvrdnjama o spasenju koje je samo u Kristu. Njegova legalistička potreba da zakonom popuni razdvajanje između Židova i pogana, kao efekt ostavila je dojam da je Krist njega i dalje ostavio pod grijehom i da će neko buduće pomirenje biti postignuto pridržavanjem zakona. Ako to jest tako onda Petar ponovno gradi ono šta je već jednom srušio i pokazuje se prijestupnikom. To je barem dojam koji se stavljao pred poganske vjernike. Je li ovo ozbiljno? Ovo je izuzetno ozbiljno. On, zapravo, poništava milost Božju u spasenju, pokazujući da još moramo da se držimo zakona, kako bi bili spašeni. Ovo je negiranje svega što je Gospod poklonio njemu.
U sljedećem poglavlju, Pavle će podučavati da zakon ima svoju svrhu, a ta je da nas dovede u Krista (3:24). Zakon Gospodnji određuje šta jest, a šta nije grijeh: po Zakonu je naime samo spoznaja grijeha[2] (Rimljani 3:20). Upravo zato što nismo držali zakon, krivi smo pred Bogom, a kazna je smrt. Stoga, Ja sam zakonu umro. Ili, moram da umrem pod zakonom, ili umirem zakonu saobražavajući se tvrdnji evanđelja vjere. Samo tako mogu da živim pred Gospodom.
Prokletstvo zakona vodi nas ka Kristovom krstu. Ono šta Pavao tvrdi u stihu 20 nije teorija, već se radi o duhovnoj realnosti. Ukoliko idem na krst, tamo ću vidjeti sebe raspetog zajedno sa Kristom. Ja se saobražavam sa Njegovom smrću. On je uzeo moju smrtnu kaznu i zato što se ja saobražavam sa Njim u smrti i ja sam umro. Kako onda mogu da se držim zakona kad sam mrtav?
Warren Wiersbe je zapisao komentar: Vratiti se natrag Mojsiju znači vratiti se na groblje!
Pavlov život je završio tamo na krstu, baš kao i naš, ukoliko smo krenuli na put krsta! Pa kako onda da i dalje živimo? To je Kristov život u našem tijelu.
S Kristom sam raspet – živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni. Što sada živim u tijelu, živim vjerom u Sina Božjega koji me uzljubi i predade sama sebe za mene.
U ovom tekstu, ja tako vjerujem, pogreška je reći da živim vjerom u Sina Božjega. Kontekst nam kaže da smo umrli i da Krist živi u nama. Stoga ne možemo da živimo našom vjerom, već Njegovom vjerom. Isusovo učenje u evanđelju po Ivanu čini ovu istinu tako očiglednom: … mir vam svoj dajem … da radost moja ostane u vama … Ostanite u ljubavi mojoj … (Ivan 14:27; 15:9,11), tako da bi trebalo da piše živim vjerom Sina Božjega.
Tamo gdje nam Marko 11:22 zapovijeda, Imajte vjeru u Boga, bilo bi jednako dobro prevesti, Imajte veru od Boga. Ovdje se radi o hebrejskom izrazu kada se govori o vjeri u superlativu … o najvećoj veri. Ljudska vjera ne može spasiti; vjera koja spašava mora da dođe od Boga. Ovo je od životne važnosti! Velika je razlika između humanističkog, lažnog spasenja i istinskog djela Božjeg. Dakle, vjera dolazi slušanjem poruke, a poruka po Riječi Božjoj (Rimljanima 10:17). Vjera dolazi samo od Boga i dolazi samo kroz Riječ Božju.
Nije moguće miješati milost i zakon. Legalista ne može biti kršćanin. Pavle nam ovdje govori da držanje zakona poništava milost. Ono šta je Petar uradio je govorilo: Milost nije dovoljna. Treba nam i zakon. Pavao nadahnut otkrivenjem Duha Svetog kaže: Jer ako pravednost dolazi po Zakonu, onda je Krist uzalud umro.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2020.
[1] (Ovaj pojam; situation ethics, nije baš jednostavan za objasniti, ali ukratko; Pojam se gotovo u pravilu veže za čovjeka koji ga je uveo, za Joseph Fletcher-a. Joseph Fletcher pisac je djela, Situation Ethics, djela koje je postalo temelj ‘modernog situational ethics pokreta’. Fletcher je bio Episkopalni svećenik koji je podržavao eutanaziju i abortus. Situational Ethics, prema Fletcher-ovom modelu, kaže da donošenje odluka nikako ne bi trebalo da bude utemeljeno na nekom fiksnom zakonu, već bi trebalo da se temelji na okolnostima koji okružuju svaku zasebnu situaciju. Jedini Apsolut u ovom modelu je Ljubav. Ljubav bi trebala da bude motiv koji pokreće svaku odluku. Dok god je ljubav namjera, cilj opravdava korištena sredstva. Pravda se ne nalazi u pismu Zakona, već je ona u razdjeljivanju Ljubavi. Fletcher je ovaj model utemeljio na biblijskom stihu iz 1. Ivanove Poslanice 4:8, Bog je Ljubav.
Na prvi pogled Fletcher-ov model možda čak i zazvuči ispravno, ali već pri malo pažljivijem sagledavanju uočavaju se mane i pukotine. Situational Ethics temeljena je na 1. Ivanova 4:8, Bog je Ljubav. Međutim, već u sljedećem poglavlju čitamo, Jer ljubav je Božja ovo: da držimo Njegove zapovijedi. A zapovijedi Njegove nisu teške (1. Ivanova 5:3). I dok Fletcher tvrdi da se svaka zapovijed može prekršiti u dobroj savjesti ukoliko je namjera ljubav, Biblija nam kaže da je držanje zapovijedi Božjih iskazivanje ljubavi prema Bogu. Kršenje zapovijedi, bez obzira kakve su pritom namjere čovjeka nije Ljubav prema Bogu. Tako da kršenje zapovijedi nikako ne može biti učinjeno u ljubavi. – (dodatak i opaska prevodioca)
[2] Ovo je i razlog zašto je Zakon Božji suštinski važan i neophodan za evangelizaciju; da bi pokazao pojedincu da je griješnik; nema drugog standarda da se to napravi.