Autor: Lowell Brueckner
A od onih koji slove da su nešto, kakvi god da su nekoć bili, meni to ništa ne znači – Bog ne gleda na lice čovjekovo – meni naime ti uglednici ništa nisu dometnuli.
(Poslanica Galaćanima 2:6)
Suparnici ili Braća?
Poglavlje 2:1-10
1Potom, nakon četrnaest godina, opet uzađoh u Jeruzalem s Barnabom, a povedoh sa sobom i Tita.
2A uzađoh po objavi i izložih im, a posebno uglednicima, evanđelje što ga propovijedam među poganima, da ne bih možda trčao ili da nisam trčao uzalud.
Pitam se zašto se Pavao toliko fokusira na Jeruzalem i gotovo da ga omalovažava? Odgovor je očigledan. Galaćani su isuviše okupirani Jeruzalemskom crkvom i njenim liderima. Oni na sve to gledaju kao na idealan model kršćanstva i kao na fontanu duhovnosti za sve druge crkve. Većina njih, zato jer su pogani, koji žive veoma udaljeni od Izraela, nemaju nikakve prirodne razloge za ovakvu vrstu fokusiranosti prema jednom od gradova Izraela.
Da nije ovo pretjerano naglašavanje došlo među njih kroz otkrivenje Svetog Duha? To zasigurno nije bio slučaj, jer Duh ne radi tako da odabere fizičko mjesto i objavi za to mjesto da je središte kršćanskih instrukcija i svakog primjera. Duh Sveti nas uvijek usmjerava ka Kristu i ka Njegovom križu. On će nas odvesti u nadahnuta Pisma u učiti nas da pristupamo pred tron Božji u molitvi. On će se brinuti da primimo duhovne blagoslove u nebeskim prostorima.
Ne, ovo podučavanje nije nešto čemu su Galaćani bili privučeni zbog svoje prirode, a zasigurno nema ničeg nebeskog u tome, već se radi o nečem neprirodnom što je trebalo da posluži interesima onih koji su to učenje donijeli. Judaisti iz Jeruzalema došli su sa namjerom da odvrate pažnju Galaćana od milosti i da njihovu pažnju usmjere na djela. Jednostavnim jezikom rečeno, Galaćanima je ispran mozak.
Pavao se usudio da im objasni i izloži da barem što se njega tiče, Jeruzalem ne igra nikakvu istaknutu ulogu u Božjim interesima u Galaciji. Prije nego se ovo poglavlje završi vidjet ćemo Pavla kako ozbiljno kritizira Petra, koji je izvanredan i najutjecajniji židovski lider. Pavle je prisiljen da to uradi da bi probudio ljude iz pogrešnog naučavanja u koje su upali. Razlog zašto je ova Poslanica zapisana u vašim Biblijama je taj što se slične situacije događaju tokom čitave povijesti crkve, stalno i iznova.
Barnaba i Tit prate Pavla na ovom putovanju. Tit je vjerojatno sa njima da bi bio primjer i svjedočanstvo Jeruzalemskoj crkvi o duhovnom djelu koje se odigralo među poganima. Vjerojatno je ovo povezano sa događajima iz Djela 15, jer se tamo tretira isti problem koji Pavle nastavlja da rješava i u ovoj Poslanici. Međutim, iako je ostanak u Jeruzalemu bio koristan za pronalaženje rešenja, Pavle nije razmišljao da je to suštinski važno. On tamo nije išao da bi zadobio podršku apostola i starješina u Jeruzalemu. On je išao tamo zbog otkrivenja koje je primio od Gospoda i koje je isto tako moglo da ga uputi da povede Tita sa sobom.
Albert Barnes nam ovo potvrđuje: Svakako treba upamtiti da izjava koju Pavle daje ima namjeru i tako je izrečena da pokaže da on nije primio evanđelje od bilo kog ljudskog bića. On je međutim jako pažljiv da nam kaže da je uzišao u Jeruzalem po izričitoj zapovijedi Božjoj, ali nije uzišao da primi uputstva od apostola koja su se ticala njegovog rada.
Pavle nam je već pokazao, bez ikakve sumnje, da postoji samo jedno evanđelje. Međutim, za apostola pogana,evanđelje kao da je bila još bolja vijest među nežidovima, nego što je bila među Židovima. Jer nežidovi su: odvojeni od Krista, otuđeni od građanstva Izraelskoga i stranci savezima obećanja, nade nemajući i bez Boga na ovom svijetu (Efescima 2:12). Mi smo poput one žene Sirofeničanke, nemamo prava niti da pristupimo Mesiji Izraela, osim samo i jedino kroz vjeru (Marko 7:24-30).
Nešto što je bilo jako drugačije u Pavlovom naučavanju, kada se usporedi sa naučavanjem koje je bilo uobičajeno među Židovima, je to da je on isključivao svaki oblik židovskog ceremonijalizma. Neka nam to bude lekcija kada promatramo trendove u ovim našim danima gdje se ne-Židovi vraćaju proslavljanju židovskih svetih saziva. Herbert W. Armstrong učio je svoje prevarene sljedbenike da usvoje ove običaje, uključujući proslavljanje Šabata svakog tjedna, a tome je dodao i laž kako su Evropljani i Amerikanci izgubljena plemena Izraela. Svi ovi ne-nadahnuti koncepti proizlaze iz izopačenih umova.
Privatno, Pavle je razgovarao sa nekolicinom lidera u Jeruzalemu o vratima koja je Gospod otvorio poganima, iako su oni već znali ovo kroz Petrovu službu u Cezareji. Pavle je bio jako pažljiv, sa kim priča, i izbjegavao je javne rasprave, jer je znao za ove Judaističke elemente koji su bili prisutni i ugrožavali su crkvu. Nije želio da oni pomisle kako je njegova služba uzaludna i želio je da ovo putovanje bude u potpunosti uspješno.
Stihovi 3-6:
3Ali ni Tit, koji bijaše sa mnom, premda je Grk, nije bio prisiljen obrezati se,
4nego zbog uljeza, lažne braće koja se uvukoše da vrebaju našu slobodu koju imamo u Kristu Isusu da bi nas učinili robovima.
5Njima ni načas nismo popustili i podložili se, da bi istina evanđelja ostala kod vas.
6A od onih koji slove da su nešto, kakvi god da su nekoć bili, meni to ništa ne znači – Bog ne gleda na lice čovjekovo – meni naime ti uglednici ništa nisu dometnuli.
Liderstvo u Jeruzalemu imalo je potpuno jasno razumijevanje Evanđelja i znali su da ono jest djelo milosti, za sve ljude. Poganin, Tit, sjeo je sa njima kao jednak u vjeri, a oni od njega nisu zahtijevali da se obreže. Međutim, jednom kada je započela ova diskusija sa cjelokupnim tijelom, stranka ‘vjerujućih’ farizeja prosvjedovala je i inzistirala je da se kršćani pogani moraju obrezati i zahtijevala je da moraju da se drže Mojsijeva Zakona (Djela 15:5). Ovaj ogranak već je razaslao svoje predstavnike da šire svoj kukolj po Antiohiji (Djela 15:1), a neće dugo proći prije nego što se presele zapadnije, u Malu Aziju. Kasnije nam izgleda kao da se Pavle sudarao sa njima posvuda (vidi 2. Korinćanima 11:13,26).
Možemo da znamo, slijedeći Pavlovo argumentiranje kroz Poslanicu, kakvi su bili ti ljudi i što su izjavljivali da vjeruju. Oni su lagali i pokušavali su da diskreditiraju Pavlovo naučavanje i njegove preporuke. Nalazimo popriličnu neiskrenost među ovim ogrankom ‘vjernika’. Izvještaj o njima nam govori su uvedeni tajno i da su se ušuljali … a to opet izvlači sljedeće pitanje … Ko ih je uveo? Židovi koji su u Antiohiju, rekli su da su iz Judeje, tako da ne mora biti da su svi iz Jeruzalema, već je moguće i da su iz okolnih crkava. Godinama poslije Jakov je rekao Pavlu: Vidiš, brate, kolike su tisuće Židova uzvjerovale; i svi su revnitelji Zakona. Uvjerio je Pavla da uzme četiri Židova pod zavjetom, da se očisti zajedno sa njima i da obrije glavu (Djela 21:20-24). Vidi se Jeruzalemsko nastojanje da se zadrže ceremonijalni zakoni.
Neiskrenost koja karakterizira ovu lažnu ‘braću’ vidljiva je i u tome što su oni pronašli način da se tajno ušuljaju na tu konferenciju koja se odigrala između Pavla i Jeruzalemskih apostola. Ti ljudi su bili špijuni. Prouzročili su ozbiljne probleme: A poslije mnoge rasprave … (Djela 15:7), koja je potrajala sve dok Petar nije još jednom izložio svoje iskustvo koje je imao na samom početku sa Kornelijevim kućanstvom i sa izlijevanjem Duha koje se dogodilo nad njima. Ponovno je potvrdio da je spasenje i za Židove i za pogane djelo milosti Božje.
Tom prilikom, Petar je spomenio jaram (Djela 15:10) koji se pokušava staviti na pogane od strane Farizeja, a Pavle ovdje ponovno ukazuje na njihovu namjeru da porobe. Oni pokušavaju da porobe vjernike pod zakon, za svoju korist i za korist njihove stranke i sistema. Religije koje su proizvod čovjeka uvijek se mogu prepoznati upravo po ovom obliku porobljavanja. Ropstvo je jako lična osobina đavla, a svrha istinskog evanđelja je da raskine takve lance.
Pavle, Barnaba i Jeruzalemsko vodstvo nisu niti pokušali da postignu kompromis kako bi sačuvali jedinstvo. Promjena u samo jednom paragrafu evanđelja Kristovog bila bi pogubna za njihovu budućnost. Njihove misli bile su sa laičkim vjernicima između pogana i sa očuvanjem evanđelja sve do kraja vremena, a to uključuje i ovo XXI stoljeće. Sačuvali su priliku da služe Gospoda slobodno i da razviju jako ličan svakodnevan i živ odnos sa Njim.
Iznad svega, njihova briga bila je pobjeda istine; da bi istina evanđelja ostala sačuvana za vas, i da bude u skladu sa istinom; jer nikakva laž nije od istine (1. Ivanova 2:21). Braća u Kristu složit će se sa principom koji slijedi: Odanost u svojoj suštini mora da bude predana istini, ne ljudima, ni stranci, ni pokretu. Jedna mala laž prlja istinu i ne može da bude tolerirana među ljudima koji pripadaju Bogu!
Želim malo da istaknem nedostatak profesionalizma i ne davanje važnosti položaju unutar rane crkve, a to možemo da uočimo kroz sljedeće izraze; koji su se doimali utjecajnima (stih 2), i; koji su važili da su netko (stih 6). Naravno da mora da bude pastora, nadglednika i starešina (sve je to ista služba) u Božjem narodu i te ljude treba da se uvažava i poštuje, ali nema ni govora o nekakvoj superiornosti. Svi oni su braća i poseban autoritet od Boga dan je nekima od njih, tako da se doimaju utjecajnima. Sve ovo je usklađeno sa Kristovim učenjem u evanđeljima, u kojima On utemeljuje princip, kao što Pavle kaže; Bog ne gleda tko je tko.
Kada Pavle nastavlja i kaže da njemu vodstvo u Jeruzalemu ne znači ništa, on ne izjavljuje grubo i osorno; Baš me briga za njih, jer ih ja ne trebam. On nikako ne izražava nepoštovanje, već se i dalje drži glavne misli, koju predstavlja od samog početka ove Poslanice. Njegovo apostolstvo ne zavisi o njima, niti oni mijenjaju na bilo koji način ono šta on jest i ono šta treba da čini. Nijedan čovjek ne može da doda, niti da oduzme, od Božanskog poziva upućenog Pavlu.
Stihovi 7-10:
7Nego, naprotiv, vidjevši da mi je povjereno evanđelje za neobrezane, kao Petru za obrezane,
8(jer Onaj koji je bio na djelu u Petrovu apostolstvu među obrezanima, bio je na djelu i u meni među poganima)
9i prepoznavši milost koja mi je dana, Jakov i Kefa i Ivan, za koje se smatralo da su stupovi, meni i Barnabi dadoše desnice zajedništva: mi neka idemo među pogane, a oni među obrezane.
10Samo neka se sjećamo siromaha; to je ono što sam se i potrudio učiniti.
Prilikom ovog susreta nije bilo nikakvog polaganja ruku, jer bi to bio znak podložnosti tijelu starješinstva od strane kandidata za službu, već samo i jednostavno rukovanje među jednakima. Dobra braća u Kristu prepoznaju Božji poziv i u iskrenom i istinskom zajedništvu nema mjesta za zavist i takmičenje. Tamo gdje braća zajedno žive, Gospod će podizati onoga koga On hoće. Ako je Bog taj koji poziva, tada je Bog taj koji određuje granice i ograničenja službe i tada ni jedan istinski zajedničar u službi neće ni pokušati da uvodi smanjenja ili ograničenja. Ništa drugo i ne treba da se kaže kada se jednom ustanovi da je Gospod taj koji ima kontrolu. Dogovoreno je; Gospod hoće Petra među Židovima, a Pavla među poganima. Jakov, Kefa i Ivan, (uočite opet izraz; za koje se smatralo da su stubovi) jer su istinske sluge Božje, ispunjeni i vođeni Duhom Svetim, dovedeni su u slaganje i zajedništvo sa Pavlom i Barnabom.
Vodstvo u Jeruzalemu je bilo posebno osjetljivo na humanitarnu službu, a Pavle je dijelio ovu zabrinutost sa njima. Zato što je tema pred nama dozvolite mi da kažem nešto malo na temu šta jest i šta nije istinsko kršćansko sažaljenje. Prije svega, treba da prepoznamo da ljudi po svojoj prirodi mogu da snažno saosjećaju sa drugima, bez da su rođeni odozgo. Ima ljudi koji su puni sažaljenja za druge od svog rođenja i svijet nam daje jako puno primjera o tim dobrim ljudima. Zapravo, društvo gotovo uvijek aplaudira humanitarnim naporima. Pogreška je misliti da su te stvari u suštini duhovne, kada zapravo mogu u sebi da nose jako puno ružnog ponosa.
Jednom sam čuo priču o jednom čovjeku u nekom gradu, i taj čovjek je bio poznat po ljubavi prema svom bližnjem. Bila je to ljubav puna samo-požrtvovanja. Taj čovjek bi doveo svojoj kući beskućnika i dao mu da spava u svom krevetu. Desilo bi se da isprazni svoj novčanik da bi nekom jadniku platio račune, i to da ponekad ne ruča jer je svoj ručak dao nekom prosjaku. Tog čovjeka su hvalila svaka usta toga grada, a često se dešavalo i da se njegovo ime pojavi u lokalnim novinama.
Onda je u grad došao stranac, i gle, ovaj stranac bio je još velikodušniji od ovog prvog, sa još više želje da da od svoga, kako bi pomogao bližnjem i olakšao breme najsiromašnijih. Ubrzo je i on zadobio pažnju javnosti i javnost je počela da zaboravlja na onog prvog, koji je tako dugo bio na izvanrednom glasu zbog svojih dobročinstava. Taj prvi humanitarac je isto čuo za ovog novog i nastojao je da ga izbjegne po svaku cijenu. I ovaj drugi se ponašao na isti način prema prvom, ako bi ga negdje ugledao, prešao bi na drugu stranu ulice. Mogli bi da nastavljamo sa ovom pričom, ali mislim da smo dovoljno naučili.
Što ovdje nije u redu? Pavle je rekao: Ako i sav svoj imetak razdam, ako i tijelo svoje predam da se sažeže, a ljubavi nemam … Samo malo Pavle! Ja sam negdje čuo da ljubav nije nešto što osjećamo, već je to nešto što činimo. Imetak razdam … tijelo svoje predam … zar to nije ljubav? Ali apostol piše o ljubavi Božjoj, kao o suprotnosti ljudskoj ljubavi. On nastavlja: ljubav ne zavidi; ljubav se ne hvasta, ne uzoholjuje se (1. Korinćanima 13:3-4). Ovo je stih na kojem se vidi koliko onoj dvojici iz prethodne priče zapravo nedostaje ljubav Božja.
Ivan je rekao: U ovome je ljubav (istinska ljubav, ljubav Božja): ne da mi uzljubismo Boga, nego da On uzljubi nas i posla Sina svojega kao pomirnicu za grijehe naše (1. Jovanova 4:10).
Idemo samo na trenutak u evanđelje i usporedimo ljubav koju ima žena sa alabastrenom posudom punom pomasti sa ljubavlju Isusovih učenika. Znate priču; ona je izlila, sve iz posude, na Isusa. Učenici su ljutito reagirali; Ta ova se pomast mogla skupo prodati i dati siromasima (Matej 26:6-9). Ovome, ja ću samo nadodati završetak Isusove Veliko Sveštenićke molitve Svom Ocu: … da ljubav kojom Me uzljubi bude u njima – i Ja u njima (Ivan 17:26).
Ljubav Gospodnja nije ljudska ljubav, zapravo, potpuno je drugačija od ljudske ljubavi. Njegova ljubav će nas motivirati, prije svega, da volimo Boga i da sve činimo na Njegovu slavu. Pokrenut će nas da činimo dobro bližnjima, i to tako da nam je prioritet duša našeg bližnjeg koja je vječna, ispred njegovih prolaznih potreba. Ljubav Božja u nama će raditi da ga dovede u poziciju u kojoj će moći da da slavu Bogu, izmirujući ga sa Bogom.
Ovakva motivacija dolazi iznutra kroz djelo Duha Svetog, koji će voditi Svoju izabranu posudu koja daje plod za Njega i davat će mu moć da to živi. Da li Duh Sveti radi na način da olakša patnje sirotinje? Naravno, ali uvijek sa namjerom da im pomogne na mnogo uzvišeniji način. Četiri stvari uvijek karakteriziraju djelo i rad Duha Svetog. Sve šta On čini; duhovno je, nebesko je, natprirodno je i vječno je. Jedino istinsko dobro koje se može učiniti za siromaha je da mu se da ono što će ga odvesti u nebo. Samo neka se sjećamo siromahā, – ‘Da’, kaže Pavle – to je ono što sam se i trudio činiti.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2020.