Lowell Brueckner
UVOD
Započinjemo Biblijsku studiju izlaganja Pavlove Poslanice crkvama galacijskim. Najjednostavnije rečeno, pred nama je najsnažniji argument Apostola Pavla u obranu evanđelja Isusa Krista. Ovo pismo zadire u samo srce i suštinu kršćanske poruke braneći vjeru koja spašava i slobodu koja dolazi kroz vjeru u Istinu. Ovo Pismo objavljuje rat legalističkim okovima i judaističkim promicateljima tih okova, lažnim apostolima koji su došli iz Jeruzalema. Pokušali su se predstaviti kao ljudi koji imaju podršku jeruzalemske crkve i apostolskog vodstva te crkve.
John Bunyan nazvao je komentar Martina Luthera na ovu knjigu, najvažnijim književnim djelom izvan Biblije. Izuzimajući Pavlovu Poslanicu Rimljanima, Galaćani su zasigurno knjiga koja najbolje definira Reformaciju. Ova Poslanica je imala izuzetno važnu ulogu u napadu na tiraniju Rimo-Katoličke Crkve tog vremena.
Pokušat ćemo, a to i jest ono najvažnije, da pohvatamo izvorno značenje dokumenta, prepoznavši Autora, a to je kao i kod svih ostalih knjiga Biblije, Duh Sveti. Kada god je ovo slučaj suočeni smo sa vječnom istinom i sa duhovnim principima koji su korisni kršćanima u svakom periodu povijesti crkve. Stoga, trebalo bi da smo u mogućnosti da te istine i principe primijenimo i na našu situaciju u XXI stoljeću. Da uvidimo postoje li paralele između ovog našeg danas i situacije kod Galaćana i da li se možemo poistovjetiti sa porukom Apostola Pavla.
Potrebno je da se ozbiljno zagledamo u ovo nadahnuto podučavanje, a potom da podjednako ozbiljno utvrdimo gdje mi stojimo u odnosu na isto to podučavanje.
U konačnici, potrebno nam je da primimo ispravku i moćnu pomoć od žive Riječi Božje, koja ima moć da nas izbavi od svakog pada kojeg doživimo i koja je moćna da ukloni svaku prepreku koja stoji na našem putu da vršimo volju Božju.
POGLAVLJE 1:1-10
1 Pavao, apostol, ne od ljudi ni posredstvom čovjeka, nego posredstvom Isusa Krista i Boga Oca, koji ga je uskrsao iz mrtvih,
2 i sva braća koja su sa mnom, crkvama galacijskim.
Ne uvijek, ali dosta često, Pavao sebe u Poslanicama predstavlja kao Apostol – pozvan od Boga. To ovdje čini, ali ono što je jedinstveno u ovom uvodu je to da ovdje jako jasno označava izvor, koji nema nikakve veze sa njegovim pozivom. Ono šta slijedi i nastavlja se do kraja drugog poglavlja je upravo predstavljanje ovog izvora, koji jest svojevrstan bauk, a Pavle ga preispituje u svjetlu istinskog poziva kojeg je on primio.
Upravo razlika između ova dva izvora čini suštinsku razliku između istinskog kršćanstva i njegove imitacije. Ja govorim o frazi, ne od ljudi ni posredstvom čovjeka. Upravo zbog situacije u Galaciji kojoj se Pavle suprotstavljao, on ovdje jasno govori da nijedan čovjek, čak ni on sam, niti bilo kakvo liderstvo, iz bilo kog dijela pokreta i djela, nije bilo uključeno u pokretanje njegove službe. Potom slijedi dokaz.
Pavle je primio svoje apostolstvo po Isusu Kristu, po Isusu koji je smatrao da je od izuzetne važnosti da ljudi prepoznaju da je Bog Otac potvrdio i ovlastio Njegov dolazak i Njegovo djelo. Isus je često tvrdio da Ga je poslao Otac. Na isti način Pavle je poslan, delegat, ambasador, koji je unesen u ovaj veličanstveni plan i iniciran kroz Isusa Krista.
Duha Svetog, iako nije spomenut, svakako treba poistovjetiti sa Pavlom, jer On prebiva u njemu i čini ga sposobnim za ovu nebesku misiju, koja sa sobom donosi vječne posljedice. Da bi još snažnije uticao na svoje čitatelje Pavle podsjeća Galaćane da je Bog Otac, koji ga je pozvao, isti Onaj koji je uskrsao Krista iz mrtvih, da nikada više ne umre.
Pavle one koji ga prate naziva braća. Naravno da nećemo ni pokušati da dovedemo u pitanje njegovu ulogu lidera, već ćemo samo pokušati da privučemo pažnju na način na koji on vrši tu ulogu. To se u potpunosti temelji na Isusovom podučavanju, a Isus je postavio određena ograničenja za kršćanske lidere. Ovdje ćemo se samo dotaknuti te teme.
U Marko 10:42-43: … oni koji se smatraju vladarima naroda, gospodare njima, a velikaši ih drže pod vlašću. Ali, neka među vama ne bude tako.
U Luka 22:26: Nego, najveći među vama treba da bude kao najmlađi, i onaj koji vlada kao onaj koji služi.
U Matej 23:8, … a vi ste svi braća.
Ovdje jednostavno treba uočiti samo jednu razinu u kojoj se princip Novog zavjeta praktično primjenjuje među grupom koja prati apostola Pavla.
U Djelima 16:9-10: Pošto je on (Pavle) imao to viđenje, nastojali smo (mi, ne samo Pavle) da što prije odemo u Makedoniju uvjereni da nas je Bog pozvao (ne samo Pavla) da im objavimo evanđelje.
Čak i samo ovaj odlomak, ja bar tako mislim, dovoljan je da se pohvata duh jednakosti i bratstva koji je živio među tim ranim vjernicima.
Pavle je napisao ovu Poslanicu nekolicini crkava koje su se nalazile u južnoj regiji koja se zvala Galacija. Pavle je bio iz Tarza, grada koji je smješten nedaleko od ove rimske pokrajine, a gradovi te pokrajine u kojima su se nalazile crkve su: Antiohija (Pizidija), Ikonija, Listra i Derba. To su bile crkve koje su utemeljili Pavle i Barnaba.
Stihovi 3-5: Milost vam i mir od Boga, našeg Oca, i od Gospoda Isusa Krista, koji je samoga sebe dao za naše grijehe, da nas izbavi od sadašnjega zlog svijeta, po volji Boga, našeg Oca, kome slava dovijeka. Amen.
Milost vam i mir, Pavlov je pozdrav u svim njegovim poslanicama, ali apostol, pomazan Duhom, ne troši riječi tek tako da bi bio ljubazan. On objavljuje duhovni blagoslov koji na čitaoce dolazi direktno iz same odaje nebeskog trona. Tamo gdje Krist sjedi s’desna Ocu. Mir … Šalom … je tradicionalni židovski pozdrav sve do današnjih dana, ali u Novozavjetnoj religiji srca, to je mir Božji koji kraljuje u srcu. Znači da je pomirenje postignuto i sve je dobro između Boga i stvorenja.
Milost je središnja vrlina Evanđelja, ona donosi Božju naklonost ka čovjeku koji je nije vrijedan. Postignuta je kroz žrtveni prinos Janjeta, koji je uklonio neprijateljstvo između Boga i čovjeka, uništavajući grijeh. I oslobođenje tu nalazimo. Pavle, u ovoj poslanici, ima mnogo za reći o ovom sadašnjem zlom svijetu, kao i o religijama tog svijeta, a njegov zaključak ciljat će na kršćansku slobodu, koja je rezultat križa. Crkva je sačinjena od onih koji su pozvani, a neophodno odvajanje od svijeta koje prati taj poziv, također je djelo Kristova križa. Kršćanstvo je nešto što je u potpunosti različito i razdvojeno od sadašnjeg sistema življenja, u svojoj suštini, u misli, i u praksi.
Ovo doba je zlo, a plan i svrha Božja neće da oni koji pripadaju Bogu imaju išta sa tim. Oni koji su pozvani da se odvoje ušli su u vječnu volju Božiju. U tome nema ničeg za šta bi čovjek sebi mogao da pripiše zasluge, a ako to učini, otima Gospodu od Njegove slave. U istinskoj crkvi Isusa Krista, sva slava pripada Gospodu. Gdje god se događa uzdizanje čovjeka dolazi do izopačenja.
Riječ amen je riječ koja se gotovo posvuda u crkvama uobičajeno izgovara bez obzira na to koji je materinji jezik vjernika te zajednice. To je riječ koja se može primijeniti samo na stvari koje Bog čini i nema riječi koja bi se koristila umjesto nje u nekim ljudskim mjerilima. To je riječ koju Isus koristi kada god imamo prijevod ‘Zaista, zaista’ na hrvatskom. On doslovno kaže: Amen, amen i to obilježava istinu Božju koja se ne može zamijeniti nikakvom drugom istinom, niti se ni na koji način može dovesti u pitanje. Istina Božja je apsolutna!
Stihovi 6-11: Čudim se da se od Onoga koji vas pozva milošću Kristovom tako brzo odmećete u drugo evanđelje. Nekog drugog i nema, ima samo nekih koji vas zbunjuju i hoće izvrnuti evanđelje Kristovo. Ali i kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao evanđelje mimo onoga koje vam navijestismo, neka je proklet! Kao što već rekosmo, i sad opet kažem: ako vam tko navješćuje evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet. Ta nastojim li sad pridobiti ljude ili Boga? Ili tražim kako ljudima ugoditi? Jer kad bih još ljudima ugađao, ne bih bio sluga Kristov. A obznanjujem vam, braćo, da evanđelje koje sam ja navijestio nije po čovjeku.
U ovom XXI stoljeću, ukoliko smo uistinu vjernici, trebamo se sjetiti da se naši korijeni nalaze ovdje u ranoj crkvi koju je utemeljio Krist i Njegovi Apostoli, a ne u počecima bilo kog pokreta, kojem mi pripadamo. Naša odanost i predanost isto tako mora biti čvrsto ugrađena upravo ovdje. Isuviše često članovi imaju snažnu povezanost sa mjestom i sa ljudima gdje se njihovi duhovni počeci i nalaze se u opasnosti da počnu živjeti sektašenje. (Biti sektaš ne označava nužno da osoba pripada sekti ili kultu, već može da označava nerazumnu lojalnost te osobe svojoj grani kršćanstva. To proizvodi jedno bahato doživljavanje sebe i svoje zajednice i postaje uzrokom odvajanja srca onoga koji vjeruje od Tijela Kristovog.)
Ovo se lako može desiti ukoliko su ljudi okruženi drugim ljudima koji stvari vide ispravno upravo i samo onako kako ih oni čine. To stvara određenu sljepoću prema Istini iz Pisama, kao što stvara i pogreške unutar tih sistema življenja i tu stoji stvarna opasnost da se otpadne od milosti (ukoliko su ti ljudi ikada uistinu i pristupili u milost). Preispitajte sami sebe i svoje okruženje! Ako se to dogodilo Novozavjetnoj crkvi koju je utemeljio Pavle, zasigurno se može dogoditi i nama danas.
Primijetite da oni nisu napustili ‘nešto’, već su napustili ‘nekog’ (Onoga). Gospod neće da se takmiči ni sa kim, tako da su ovi ljudi svojevoljno otišli od Njega. U početku, Adam i Eva su sagriješili i sakrili su se pred Stvoriteljem. U Otkrivenju, crkva iz Efeza napustila je (nije izgubila) svoju prvu ljubav.
Galaćani su pozvani u milost i nije taj poziv izblijedio, oni su poništili milost stavljajući svoje pouzdanje u drugu poruku. … otpali ste od milosti … (5:4).
Pavle im ovo objavljuje više puta, na različite načine, unutar ovog Pisma. Neki slušaju iskrivljeno evanđelje od samog početka svog duhovnog iskustva; Galaćani su bili zavedeni od istinskog evanđelja u neko koje se mu se suprostavlja. Pavle im jasno stavlja do znanja da ima samo jedna poruka radosne vijesti, sve šta odvlači od toga je loša vijest, bez obzira kako dobro zvučala.
U istinskom evanđelju čovjek je ranjiv i potrošan, a Pavle tu uključuje i sebe, kao onog koji je njima donio evanđelje. Ide još dalje, nadodaje anđele kao one koji bi potencijalno mogli biti prokleti … anđele iz pakla? Ne, opće ne! On kaže: anđeo sa neba. Jao čovjeku koji svoje pouzdanje stavlja u ljude ili u anđele. Ovo nema veze sa ljudskim ili anđeoskim nastojanjima; Evanđelje je Božje djelo. Uvijek u Novom zavjetu, odanost je vezana za Istinu, ne za čovjeka, niti za ljudski sistem. Pavle o svemu ovome ne govori olako niti površno, već proglašava i potvrđuje prokletstvo nad lažne učitelje.
Kako Pavle može da bude tako siguran da je ono šta su on i Barnaba donijeli Galaćanima istinsko evanđelje? Prije svega pogledat ćemo u ono što je zabilježeno u Djelima, posebno na dio koji se odnosi na njihov odlazak iz Antiohije, Sirije i njihov dolazak u Galatiju:
A oni poslani od Svetog Duha … objavljivali su Božju Riječ … Mi vam objavljujemo evanđelje, obećanje koje je Bog dao našim praocima … Naredne subote gotovo čitav grad se okupi da čuje Gospodnju Riječ … Trebalo je da Gospodnja Riječ bude prvo vama objavljena … počeše da se raduju i da slave Gospodnju Riječ … a Gospodnja Riječ se proširi po cijelom tom kraju. (Dela Apostolska 13:4, 5, 32, 44, 46, 48, 49, i tako dalje).
Pavle nije propovijedao ništa drugo … nikakvo lično otkrivenje, nikakav san, ni viziju. Njegov autoritet i njegova legitimnost u potpunosti je bila utemeljena na istini iz Pisama.
Drugo, njegovo je propovijedanje utemeljeno na jedinstvenom nadahnutom podučavanju i prosvjetljenju koje je dano Pavlu od Duha Svetog, a utemeljeno je na Starom zavjetu. On objavljuje u ova prva dva poglavlja: Evanđelje koje sam propovijedao nije ljudsko (stih 11). Apostoli iz Jeruzalema su posvjedočili za to: Otišao sam … pa sam im … izložio evanđelje koje propovijedam među poganima … pružiše desnice Barnabi i meni u znak zajedništva (Galaćanima 2:2,9).
Petar je posebno govorio o izuzetnom nadahnuću Pavlovom (vidi 2. Petrova 3:15-16). Sama njegova doktrina je do detalja i jasno izložena u Poslanici Rimljanima. Nijednom čovjeku, od apostolskih dana do ovog našeg vremena, nije dano tako nepogrešivo nadahnuće. Čovjek može samo da se nasmije kada neki lideri pokušaju da uguraju sebe u Pavlovu kožu.
Zar je moguće da se takva osoba, poput Pavla, vrati u Galaciju i donese drugu poruku? Sam Pavle pred nas postavlja tu mogućnost. Međutim, nijedan od Apostola nije zastranio od istinskog evanđelja, ali ja imam zabrinutost za mnoge današnje lidere koji jesu zastranili i pogubili se zbog ‘hibrisa’ (iracionalnog ponosa), kojim su se ispunili zbog uspjeha i moći napuhanog ega, a potom su isprani, pali su, poput sotone sa neba, a jako se rijetko događa da se ti ljudi ponize i pokaju.
Molim vas da ozbiljno razmotrite stanje ‘ugađati ljudima’; stanje u kojem ljudi koji se u njemu nalaze stavljaju svoje pouzdanje u krv i meso. Pavle ovdje uspostavlja primjer namijenjen nama; njegov cilj nije da ugodi ljudima, niti da zadobije njihovo odobravanje, već on jedino traži da ugodi Bogu. Tu on razlaže Božanski princip, koji nije primjenjiv samo na njega, već na svakog istinskog učenika Isusa Krista, na svakog koji ljubi Boga.
On objavljuje da nitko ne može da bude Kristov sluga, ako pokušava da ugodi ljudima. Ovaj princip je podučavan kroz čitavo Pismo i ne može ga se odgurnuti u stranu. Još jednom, vrijeme je da se preispitamo: Da li tebe pokreće strah Božiji i želja da On primi svu slavu i čast ili je tvoja motivacija želja za napredovanjem i za odobravanjem od ljudi?
Da li si ti poučen da je vjernost ljudskom vodstvu jednaka vjernosti Kristu? Ako jesi, odveli su te u sljepilo. Iskreni i otvoreni odgovori na ovakva pitanja mogu da odrede da li ti jesi ili nisi Kristov sluga!
Nastavak je na sljedećem linku: Komentar Poslanice Galatima – dio II
Prijevod i obrada: Branko Gotovac