Autor: Charles Caldwell Ryrie – (1925. – 2016.) – bio je jedan od najutjecajnijih američkih kršćanskih teologa, pisaca i profesora 20. stoljeća. Njegov rad oblikovao je moderni evanđeoski svijet i približio duboku teologiju običnom čovjeku.
Neka se ova Knjiga Zakona ne miče s usta tvojih, nego razmišljaj o njoj danju i noću, kako bi pazio da izvršiš sve što je u njoj napisano; jer tada ćeš put svoj okruniti uspjehom i tada ćeš napredovati.
(Jošua 1:8)
Tema kanona uključuje pitanje koliko knjiga pripada Bibliji i koje su to knjige. Kanon se uz to odnosi na mjerodavan i zvaničan popis knjiga Biblije. Naravno, pojedinačne knjige pisali su razni pisci tijekom dugog vremenskog razdoblja. Kako su onda prikupljene i tko je odlučio koje će ući u kanon Svetog pisma?
I. NEKA TEMELJNA SAGLEDAVANJA
A. Značenje termina kanon
1. Porijeklo.
Riječ dolazi od grčke riječi kanon, koja se odnosi na mjerni instrument. Stoga je počela značiti pravilo djelovanja (način življenja). (Galaćanima 6:16; Filipljanima 3:16).
2. Povijest korištenja riječi.
U ranoj crkvi riječ kanon koristila se za označavanje vjero-ispovijedanja ili kreda. Sredinom četvrtog stoljeća počela se koristiti za Bibliju, to jest za popis prihvaćenih knjiga koje su priznate kao sastavni dio Biblije.
3. Značenje riječi.
Zapravo, riječ kanon ima dvostruko značenje. Odnosi se na popis knjiga koje su zadovoljavale određene testove ili pravila te su stoga smatrane mjerodavnima, autoritativnima i kanonskima. Ali to također znači da zbirka kanonskih knjiga postaje naše pravilo za život.
B. Neka temeljna razmatranja u istraživanju kanoniciteta
1. Samo-potvrđivanje.
Jako je bitno zapamtiti da je Biblija samo-autentična jer su njezine knjige nadahnute od Boga (2 Timoteju 3:16). Drugim riječima, knjige su bile kanonske u trenutku kada su napisane. Nije bilo potrebno čekati da razni sabori ispitaju knjige kako bi utvrdili jesu li prihvatljive ili ne.
Njihova kanonska autentičnost bila je inherentna u njima, zato što su došle od Boga. Ljudi i sabori prepoznavali su i priznavali ono što je istina samo zbog već postojeće unutarnje inspiracije knjiga onako kako su napisane.
Nijedna biblijska knjiga nije postala kanonska djelovanjem nekog crkvenog sabora.
2. Ljudsko odlučivanje.
Ipak, ljudi i vijeća morali su razmotriti koje knjige treba priznati kao dio kanona, jer neki kandidati nisu bili nadahnuti.
Neke odluke i izbori morali su se donijeti, a Bog je vodio skupine ljudi da donesu ispravne izbore (ne bez smjernica) i da prikupe različite spise u kanone Starog i Novog zavjeta.
3. Rasprave o kanonicitetu.
U procesu odlučivanja i prikupljanja, ne bi bilo neočekivano da će se pojaviti neki sporovi oko nekih knjiga. To je uistinu i bio slučaj. Međutim, te rasprave ni na koji način ne slabe autentičnost istinski kanonskih knjiga, niti daju status onima koje nisu nadahnute od Boga.
4. Zaključak o kanonu.
Od 397. godine poslije Krista kršćanska crkva smatra kanon Biblije potpunim; ako je potpun, onda mora biti zatvoren. Stoga ne možemo očekivati da će se otkriti ili napisati još neke knjige koje bi ponovno otvorile kanon i dodale bilo što na njegovih već postojećih šezdeset i šest knjiga.
Čak i da se otkrije Pavlovo pismo, ono ne bi bilo kanonsko. Uostalom, Pavao je tijekom svog života morao napisati mnogo pisama osim onih koja su u Novom zavjetu; ipak, crkva ih nije uključila u kanon. Nije sve što je apostol napisao bilo nadahnuto, jer nije bio nadahnut pisac, već njegovi spisi, i to ne nužno svi njegovi spisi.
Novije knjige raznih kultova koje se nalaze uz Bibliju nisu nadahnute i nemaju pravo biti dio kanona Svetog pisma. Takozvane proročke izjave ili vizije za koje neki danas tvrde da su od Boga ne mogu biti nadahnute i smatrane dijelom Božje objave ili da imaju bilo kakav autoritet poput onog kanonskih knjiga.
II.KANON STAROG ZAVJETA
A. Dokaz samog Starog Zavjeta
1. Od Zakona.
U Starom zavjetu postoji niz referenci na Mojsijev zakon kao autoritativan. Evo nekih od tih referenci: Jošua 1:7–8; 23:6; 1. Kraljevima 2:3; 2. Kraljevima 14:6; 21:8; 23:25; Ezra 6:18; Nehemija 13:1; Daniel 9:11; Malahija 4:4.
Takve reference potvrđuju nadahnutu prirodu Mojsijevih spisa u prvih pet knjiga Starog zavjeta gdje je zapisao Zakon.
2. Od proroka.
Proroci su tvrdili da govore Božju Riječ, a njihova su proročanstva bila prepoznata kao autoritativna. Obratite pažnju na sljedeće reference: Jošua 6:26 u usporedbi s 1. Kraljevima 16:34; Jošua 24:29–33 u usporedbi sa Sucima 2:8–9; 2. Ljetopisa 36:22–23 u usporedbi s Ezrom 1:1–4; Daniel 9:2 u usporedbi s Jeremijom 25:11–12.
3. Od Malahije 4:5.
U Malahiji 4:5 postoji naznaka da će proročko svjedočanstvo završiti s Malahijom i neće ponovno započeti sve do dolaska proroka tipa Ilije u osobi Ivana Krstitelja (Matej 17:11–12).
B. Dokaz objelodanjeni kroz svitke s Mrtvog mora
1. Njihov značaj.
Svici nam pokazuju koje su knjige Starog zavjeta bile prepoznate kao svete u razdoblju između Starog i Novog zavjeta.
2. Njihov broj.
Oko 175 od 500 svitaka s Mrtvog mora su biblijski. Postoji nekoliko primjeraka mnogih knjiga Starog zavjeta, a sve knjige Starog zavjeta zastupljene su među svicima, osim Estere.
3. Njihovo svjedočanstvo.
Postojanje biblijskih knjiga među svicima samo po sebi ne dokazuje njihovu kanonsku autentičnost jer su prisutne i neke nekanonske knjige.
Međutim, mnogi svici s Mrtvog mora su komentari, i do sada se svi ti komentari bave samo kanonskim knjigama. Čini se da to pokazuje da je prepoznata razlika između kanonskih i nekanonskih knjiga.
Također, dvadeset od trideset devet knjiga Starog zavjeta citirano je ili se naziva Svetim pismom. Ukratko, svici daju pozitivne dokaze za kanonsku autentičnost i vjerodostojnost svih osim Ljetopisa, Estere i Pjesme nad pjesmama.
C. Drugi dokaz.
1. Predgovor Propovjedniku.
Ova nekanonska knjiga odnosi se na trostruku podjelu knjiga (Zakon, Proroci te himne i propisi za ljudsko ponašanje), koju je poznavao piščev djed (što bi bilo oko 200. godine prije Krista).
2. Filon.
Filon (oko 40. godine poslije Krista) spominjao je istu trostruku podjelu.
3. Josip Flavije.
Josip Flavije (37. – 100. g. n. e.) rekao je da Židovi smatraju svetima samo dvadeset i dvije knjige (koje uključuju točno onoliko koliko i naših sadašnjih trideset i devet knjiga Starog zavjeta – isti je tekst, različit je broj knjiga).
Josip je uključio pet knjiga za Petoknjižje, trinaest za Proroke (Jošua, Suci s Rutom, Samuel, Kraljevi, Ljetopisi, Ezra-Nehemija, Estera, Job, Izaija, Jeremija s Tužaljkama, Ezekiel, 12 malih proroka, Daniel) i četiri za „himne Bogu i praktične propise ljudima“ (Psalmi, Pjesma nad pjesmama, Izreke, Propovjednik).
4. Jamnia.
Jamnia (90. godina poslije Krista) bila je učiteljska kuća rabina koji su raspravljali o kanonicitetu. Neki su dovodili u pitanje je li ispravno prihvatiti (kao što se to činilo) Esteru, Propovjednika i Pjesmu nad pjesmama. Ove su se rasprave ticale već postojećeg kanona.
5. Crkveni očevi.
Crkveni oci prihvatili su trideset devet knjiga Starog zavjeta. Jedina iznimka bio je Augustin (400. godine), koji je uključio knjige apokrifa (one „dodatne“ knjige koje neke Biblije uključuju između knjiga Starog i Novog zavjeta).
Međutim, sam Augustin je priznao da one nisu u potpunosti autoritativne. Apokrifne knjige nisu bile službeno priznate kao dio kanona sve do Tridentskog sabora (1546. godine), a tada ih je priznala samo Rimokatolička crkva.
D. Dokaz Novog Zavjeta
1. Citati iz Starog Zavjeta u Novom.
U Novom zavjetu postoji oko 250 citata iz knjiga Starog zavjeta. Nijedan nije iz apokrifa.
(Juda [stih 14] citira nekanonsku knjigu Enoka, ali ta je knjiga klasificirana kao Pseudoepigrafija, a ne apokrifna.)
{Slijedi bilješka prevodioca:
Pseudoepigrafija (Lažno autorstvo): Označava spise koji su namjerno potpisani imenom neke slavne povijesne ili biblijske ličnosti iz prošlosti kako bi dobili na važnosti, autoritetu i svetosti.
Knjiga Enokova je savršen primjer: stvarni autori su nepoznati židovski pisci iz helenističkog razdoblja (oko 3. do 1. stoljeća prije Krista), ali su je potpisali imenom praoca Enoka koji je živio tisućama godina ranije. Zato je ona u znanosti klasificirana strogo kao pseudoepigraf.
Apokrifi (Skriveni/Tajni spisi): U katoličkoj i pravoslavnoj tradiciji, pojam “apokrifi” koristi se za tekstove koji su potpuno izvan kanona i često sadrže učenja koja Crkva ne prihvaća (npr. Evanđelje po Tomi).
U protestantskoj tradiciji, “apokrifima” se nazivaju knjige koje katolici zovu deuterokanonskim (npr. Tobija, Judita, Makabejci) – knjige koje su u katoličkoj Bibliji, ali ne i u židovskoj/protestantskoj.
Knjiga Enokova se ne uklapa u tu užu definiciju apokrifa jer njezina glavna karakteristika nije samo to što je “izvan kanona”, već upravo njezino lažno autorstvo (pseudoepigrafija).}
Uz navedeno u Novom zavjetu su citirane sve knjige Starog zavjeta osim Estere, Propovjednika i Pjesme nad pjesmama.
2. Matej 5:17.
Ovdje je Gospodin rekao da su Zakon i Proroci autoritativni jer će se sigurno ispuniti. Ova dvostruka podjela pokriva cijeli Stari zavjet.
3. Luka 11:51.
Ovdje je sam Gospodin rekao nešto konačno o opsegu kanona Starog zavjeta što je On prihvatio.
Osuđujući vođe židovskog naroda zbog ubijanja Božjih glasnika kroz njihovu povijest, optužio ih je za prolijevanje krvi svih pravednika od Abela do Zaharije.
Abelovo ubojstvo zabilježeno je u Postanku 4, a Zaharijino ubojstvo u 2. Ljetopisima 24, koja je u rasporedu hebrejskog kanona bila posljednja knjiga po redu (kao što je Malahija u našem rasporedu).
Dakle, Gospodin je govorio: „Od prvog do posljednjeg ubojstva zabilježenog u Starom zavjetu.“ Naravno, postojala su i druga ubojstva Božjih glasnika zabilježena u apokrifima, ali Gospodin ih ne uključuje. Očito nije smatrao knjige apokrifa jednakim autoritetom kao knjige od Postanka do 2. Ljetopisa.
III.KANON NOVOG ZAVJETA
A. Testovi za kanonicitet
1. Test autoriteta.
U odnosu na knjige Starog zavjeta, test autoriteta je značilo imati autoritet zakonodavca, proroka ili vođe u Izraelu koji je stao iza njih.
U vezi s knjigama Novog zavjeta, to je značilo imati autoritet apostola iza knjiga koje su prihvaćene u kanon.
To je značilo da je knjigu morao napisati ili podržati neki od apostola, tako da je u svakom slučaju iza knjige stajao apostolski autoritet. Na primjer, Petar se smatrao apostolom koji je stajao iza Markovih spisa, a Pavao apostolom iza Lukinih spisa.
2. Test jedinstvenosti.
Da bi bila prihvaćena u kanon, knjiga je morala pokazati unutarnje dokaze svoje jedinstvenosti kao na primjer dokaz svog nadahnuća.
3. Test prihvaćenosti od crkava.
Kako su knjige kružile, morale su dobiti prihvaćanje crkava. Zapravo, nije bilo knjige u koju je posumnjao veći broj crkava, a koja je na kraju prihvaćena u kanon.
B. Proces prepoznavanja i priznavanja kanona Novog Zavjeta
Imajte na umu da su knjige bile nadahnute u trenutku kada su napisane i zato su kanonske. Crkva je samo potvrdila ono što je inherentno istinito.
1. Svjedočanstvo apostolskog perioda.
Pisci su svjedočili da su njihovi vlastiti spisi Riječ Božja (Kološani 4:16; 1. Solunjanima 4:15). Također su priznali da su spisi drugih novozavjetnih knjiga Sveto pismo.
“Pismo” je u judaizmu bio naziv za kanonske knjige, pa kada se koristi u Novom zavjetu za druge novozavjetne spise, označava te spise kao kanonske. I tako se koristi na dva značajna mjesta. Jedno je 1. Timoteju 5:18 gdje je citat iz Ponovljenog zakona 25:4 povezan s citatom iz Luke 10:7, i oba se nazivaju Svetim pismom. Svakako, osjećaj iz Luke 10:7 nalazi se u Starom zavjetu, ali oblik citata nalazi se samo u Evanđeljima.
Drugo je 2. Petrova 3:16 gdje se Petar pozivao na Pavlove spise kao na Sveto pismo. Ovo je značajna potvrda zbog relativno kratkog vremenskog razdoblja koje je proteklo između vremena kada je Pavao napisao neka od svojih pisama i vremena kada ih je Petar priznao kao Sveto pismo.
2. Svjedočanstvo iz perioda od 70-170 godine poslije Krista.
Tijekom tog razdoblja sve knjige Novog zavjeta citirane su u drugim spisima, a crkveni oci su priznali kao kanonske svih dvadeset i sedam knjiga.
Međutim, svaki otac ne uključuje svih dvadeset i sedam. Osim toga, Marcion, heretik (140), u svoj je kanon uključio samo Luku i deset Pavlovih poslanica, što pokazuje, barem, da je zbirka Pavlovih spisa nastala tako rano.
3. Svjedočanstvo iz perioda 170-350 godine poslije Krista.
Tri važna dokaza potječu iz ovog razdoblja.
Prvo, Muratorijev kanon (170) izostavio je Poslanicu Hebrejima, Jakovljevu te 1. i 2. Petrovu. Međutim, postoji prekid u rukopisu, tako da ne možemo biti sigurni da te knjige nisu bile uključene. Ovaj kanon također odbacuje neke druge knjige poput Herminog Pastira, koje nisu postale dio kanona.
Drugo, Starosirskoj verziji (kraj drugog stoljeća) nedostajale su 2. Petrova, 2. i 3. Ivanova, Judina poslanica i Otkrivenje. Ali nisu dodane nikakve dodatne knjige da bi ukupan broj porastao na dvadeset sedam.
Treće, Staroj latinskoj verziji (200) nedostajale su 2. Petrova, Jakovljeva i Poslanica Hebrejima, ali nisu dodane nikakve dodatne knjige.
Dakle, nekvalificirani kandidati za knjige koje bi bile uključene u kanon odbijeni su tijekom ovog razdoblja; većina novozavjetnih knjiga je prihvaćena; samo se o nekoliko njih raspravljalo.
4. Sabor (koncil) u Kartagi (397 godine poslije Krista).
Općenito se slaže da je ovaj crkveni sabor odredio granice novozavjetnog kanona, uključujući svih dvadeset i sedam knjiga kakve imamo danas.
5. Jedna napomena o Lutherovom mišljenju o Jakovljevoj knjizi.
Ponekad se tvrdi da je Martin Luther odbacio Jakovljevu poslanicu kao da nije kanonska. To nije istina.
Evo što je napisao u svom predgovoru Novom zavjetu u kojem pripisuje različitim knjigama Novog zavjeta različite stupnjeve doktrinarne vrijednosti.
„Evanđelje svetog Ivana i njegova prva poslanica, poslanice svetog Pavla, posebno one Rimljanima, Galaćanima, Efežanima i poslanica svetog Petra – to su knjige koje ti pokazuju Krista i uče sve što je potrebno i blagoslovljeno da znaš, čak i ako nikada ne bi vidio ili čuo nijednu drugu knjigu doktrine. Stoga je Poslanica svetog Jakova savršen primjer poslanice od slame u usporedbi s njima, jer u sebi nema ništa evanđeoskog tipa.“
Tako je Luther uspoređivao (po svom mišljenju) doktrinarnu vrijednost, a ne kanonsku valjanost.
{Slijedi bilješka prevodioca:
Izraz „straw epistle” (ili Lutherov izvorni njemački izraz „strohern Epistel”) u hrvatskoj se teološkoj i povijesnoj literaturi standardno prevodi kao „poslanica od slame” ili „slamnata poslanica”.
Ovaj izraz „poslanica od slame“ ne mogu prevesti na hrvatski bez dodatnog pojašnjenja. Da bi prijevod zvučao prirodno, važno je razumjeti što je Luther time mislio. On time nije htio reći da je poslanica bezvrijedna, već je upotrijebio biblijsku metaforu apostola Pavla iz Prve poslanice Korinćanima (3:12), gdje se govori o gradnji na temelju koji je Krist pomoću zlata, srebra, dragog kamenja, drva, sijena ili slame.
U usporedbi s Ivanovim evanđeljem ili Pavlovim poslanicama koje snažno ističu vjeru i milost, Jakovljeva poslanica (koja naglašava djela) za Luthera je bila „od slame” – dakle, manje čvrsta, lakša i bez duboke evanđeoske težine u samoj svojoj srži.
Dakle još jednom (Luther po svom mišljenju), on uspoređuje doktrinarnu vrijednost, a ne kanonsku valjanost.}
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2026.