Juda napušta svog Boga
Uvod u proročanstva iz Knjige proroka Izaije – dio II – (Izaija 1:2-9)
2 Čujte, nebesa, i poslušaj, zemljo, jer GOSPOD govori: »Sinove sam odgojio i podigao, a oni se pobuniše protiv mene.
3 Vol poznaje svojega vlasnika, a magarac jasle gospodara svojega; samo Izrael ne poznaje, puk moj ne razumije.«
4 Jao, grješna li naroda, puka u bezakonju ogrezla, potomstva zločinačkog, sinova pokvarenih! Ostaviše GOSPODA, prezreše Sveca Izraelova, okrenuše nazad.
5 Zašto da opet budete udareni? Dokle ćete ustrajati u otpadništvu? Sva je glava bolna i sve srce iznemoglo.
6 Od stopala noge pa do glave ništa zdrava na njima nema, samo ozljede i modrice i otvorene rane — ni očišćene ni povijene ni ublažene uljem.
7 Zemlja vam je pusta, gradovi vam ognjem spaljeni. A zemlja vaša — u vašoj nazočnosti proždiru je tuđinci i pusta je kao što tuđinci znaju opustošiti.
8 Tako kći sionska ostade kao sjenica u vinogradu, kao koliba u polju krastavaca, kao grad opkoljen.
9 Da nam GOSPOD Nad Vojskama ne ostavi maleni ostatak, bili bismo kao Sodoma i na Gomoru nalik.
Izaija započima objavu u ime Gospoda, Judi i Jeruzalemu, ali njegova poruka sadrži istinu koja vrijedi za čitav svijet. Kako samo jasno i detaljno Bog govori svom proroku! To je protest protiv njegovog naroda, ali to je i savjet koji ih vodi ka pokajanju. To je poziv na razumno razmišljanje, sa namjerom da se ponudi oprost, nakon kojeg će doći blagoslov.
Gospod govori o Izraelovom padu u iskvarenost i o tome da su postali neprijatelji Gospodnji. Od sinova Božjih postali su potomstvo zločinaca. Na kraju će biti dovedeni do pokajanja kroz pravedni sud.
Gospod govori ; nebo i zemlja treba da obrate pažnju
Gospod želi da ga se čuje (stih 2a). On želi da komunicira, stoga kroz Bibliju naređuje svojim slugama da zapišu. Njegove riječi metu nebesa, padaju na zemlju i ispunjavaju vremena. On otkriva Svoje misli i osjećaje Svoga srca. On je vrijedan i dostojan da Ga se sluša, a mi smo dužni da mu damo svu našu pažnju.
On je Gospod nad Gospodarima, stoga načulite svoje uši i usmerite ih u pravcu neba. Otvorite svoje Biblije i On će se otkriti vama. On je i namijenio Bibliju za tu svrhu.
Sličnim riječima, Mojsije čovjek Božji zapovedao je istu univerzalnu pozornost. „Slušajte, nebesa, jer ja ću govoriti, i čuj zemljo, riječi usta mojih.“ (P.Z. 32:1-3)
Svatko bi trebao čuti i nitko ne bi trebao da zanemari riječi koje dolaze sa samog Trona Univerzuma. Neznanje čovjeka je neoprostivo i biće suđeno tom neznanju jer je voljno izabrano.
Mojsije autoritet duguje upravo temi poruke koju je prenosio. On govori u ime Gospodnje i objavljuje značenje Njegovog imena, opisujući Njegov karakter; tko je On o kome Mojsije govori?
„On je stijena…(P.Z. 32:4)…savršen u djelima svojim, pravedan na putima svojim, nikad kriv za nepravednost, pravedan je i ispravan.“
Mihej takođe poziva stanovništvo zemlje na pozornost: „Slušaj zemljo i sve što je u tebi.“ (Mihej 1:2)
Narodi ovog svijeta trebaju znati da će Gospod pažljivo i pomno svesti račune. „Strašan i uzvišen sud je donesen i On osobno će ga izvršiti.“ (Mihej 1:3)
Glupost pobunjenog potomstva
Gospod je stvorio život i On je jedini koji to opće i može napraviti (stih 2b). On je proizveo sinove i podigao ih u Svojoj obitelji. Zlo u čovjeku vidi se u tome da unatoč tome što je Gospod vjeran Otac, Njegovi sinovi su se pobunili. (stih 3)
Manje su razboriti od životinja. Glupost pobunjenog potomstva. „Ko je Bog?“ . „Ko je naš Stvoritelj?“ – pitaju se oni.
On je postao čovjek i … „svijet je kroz Njega postao, ali Ga svijet nije prepoznao. Svojima je došao, ali Ga njegovi nisu primili. (Jovan 1:10-11).
Volovi i magarci znaju bolje od toga! Životinje reaguju na ulazak svog gospodara u staju. Nijedan stranac neće zasigurno pridobiti njihovo prepoznavanje. Isus je rekao Jevrejima svog vremena: „Vi niste od mojih ovaca. Moje ovce slušaju moj glas i one idu za mnom.“ (Jovan 10:26-27)
Tko su ti koji odbijaju ćuti istinu, koji ratuju protiv Njegovog djela i gase svaki plam koji počne da svijetli. Oni pogrešno razumeju Njegov plan i Njegovo delo. Izaija je imao istu poruku, kao i Isus, 700 godina ranije, i ta ista poruka proteže se i kroz vjekove hrišćanske ere. Tiče se duhovnog naroda sa lošim genima, „potomstvo zlikovačko, sinovi iskvareni.“ (stih 4). Zapazite riječi koje opisuju njihove postupke; ostavili, prezreli, okrenuli se od. (stih 4b).
Protivljenje Božjem Gospodstvu, Svetosti i nebu
Upleli su se u ličnu pobunu protiv svog Boga. Napustili su Njegovo Gospodstvo „ostaviše Gospoda“ njegovu pravednu vladavinu nad njihovim životima.
Stvari ne idu nabolje ni u vremenima Novog Zavjeta, u stvari presuda zvuči još ozbiljnije: „Biće među vama lažnih učitelja koji će krišom unositi pogubne jeresi i poricati Gospodara koji ih je otkupio.“ (2.Pet. 2:1)
Tada će mrziti Svetog zbog svetosti Njegove, „prezreli ste Sveca Izraelovog“ , njihova nesveta priroda ustala je protiv Njegove čistoće. Kroz čitavu knjigu prorok podsjeća na posebnost Njegova imena „Svetac Izraelov“. Na kraju „Uvoda…“ dao sam mnoge primere u kojima Ga Izaija naziva baš tim imenom.
Isus u svojoj velikosveštenićkoj molitvi objavljuje: „Objavio sam Tvoje ime ljudima koje si mi dao.“ (Jovan 17:6) Oni koji su mu dani u ovom vremenu, također će imati koristi od objave Sveca Izraelovog u Izaiji.
Pobunjenici su promenili smjer svog kretanja. Otišli su od Boga nebesa i izabrali su put u pakao. Istrošili su se načini discipliniranja na ovim neposlušnim sinovima. Nema mjesta na njima od glave do pete koje nije udareno. Nedostatak pokajanja vidljiv je i po ranama koje nisu tretirane, nisu previjane. (stihovi 5-6).
Izaija predstavlja poziciju grešnog Jude njima na jako sličan način na koji bi evanđelist, da li lično ili javno, trebao predstaviti grešniku njegovo stanje danas. Ukoliko ne vide svoje stanje, pred Svetim Bogom, neće se pokajati, a ako se ne pokaju, neće biti spašeni.
Povijest…greha i posljedice
Alegorija ili usporedba sa prebijenim tijelom dana je da se pokaže duhovno stanje nacije, kazna je stigla u obliku fizičke bolesti. Povijest destrukcije zasigurno datira mnogo više unazad od dana pre Joaša i to zbog kompromisa između dobrog kralja Jude, Jehošafata i zlog kralja Izraela Ahaba. Kći Ahaba i Jezebel, Atalija, postala je supruga Jehošafatovog sina Jehorama (vidi posljedice u 2. Ljetopisa 21:14-20). Jehoramov zli sin Jehoahaz vladao je samo jednu godinu i kada je ubijen Atalija je preuzela Judu. Bili su to izuzetno mračni dani za Judu i ostavljeni su kao primjer za Crkvu, šta se događa kada dobri ljudi rade kompromise u ime tolerancije i bratstva.
Joaš je činio dobro pod uticajem svećenika Jehoiada, ali onda je počeo popuštati neprijatelju dajući svete stvari iz kuće Božje. Posle je počeo slušati zle savetnike, okrenuo se idolopoklonstvu i ubio pravednog svećenika. Očigledno je da je zla Ahabova krv još uvijek tekla njegovim venama i da izvanjski uticaj Jehoiada nije bio dovoljan da promijeni njegovo srce.
Amazja je vladao i također se pod stare dane okrenuo od Gospoda, postavši idolopoklonik ispunjen ponosom i on nije „cijelim srcem“ bio za Gospoda (2. Ljeto. 25:2).
U vreme Izaije, Uzija je vladao i nadvisio je svog oca Amazju u pravednosti. Vladao je 52 godine i uživao „čudesnu pomoć“ (2. Ljeto. 26:15) i snagu. Međutim, uspjeh nije bio dovoljno dobar za Uziju, napunio se ponosom i izgubio je strah od Boga. Njegov najveći greh je bio što je sebe pokušao načiniti svećenikom. Postao je gubavac i izgubio je kraljevstvo kao rezultat svega toga. Možda će te se setiti da je kralj Šaul izgubio kraljevstvo iz istog razloga. (1. Sam. 13:9,14). Te dve službe, sveštenićka i kraljevska rezervisane su samo za Sina Čovečjega.
Izaijina služba započinje
Izaijina proročka služba započima smrću Uzije (poglavlje 6) i nastavlja se kroz dobru vladavinu Jotama. Jotamova pogreška bila je da nije uklonio uzvišice, koje su izgleda imale nekakvu kulturološku moć nad ljudima, pa iako je kralj provodio snažne reforme, narod se i dalje čvrsto držao tradicionalnih uzvišica.
Posle tog vremena Ahaz postaje kralj i zlo je činio, sljedeći kraljeve Izraela u njihovom idolopoklonstvu. Izaija je radio na tome da Ahaza privede ka vjeri i da zanemari ovosvjetske prijetnje protiv Jude, ali nije imao uspjeha u tome. Izaijino znanje o povijesti svog naroda i njegova lična zapažanja tijekom Ahazovog vladanja doveli su do izjave koju proučavamo (stihovi 7-9). Dobro činimo ako proučavamo povijest Crkve kako bismo upozorili vernike u ovim našim danima na greške počinjene u prošlosti. Nažalost, te greške se jako često ponavljaju jer kršćani gledaju samo u sadašnjost i neće da gledaju u prošlost.
Sada, Izaija vidi kći Siona, termin koji se koristi da se opiše izuzetna duhovna ljepota (kći) i vrhunci Božjeg interesa (Sion), Jeruzalem grad Davidov je tamo sagrađen. Govorimo o ostatku, o preživjelima, o kojima Izaija i govori, ali njihov položaj je nesiguran i tjeskoban. Kada je Gospod uništio Sodomu i Gomoru nije bilo dovoljno Ostatka da odvrati Njegov gnjev. Njegovi ljudi su so zemlje i oni posreduju, baš kao što je i Abraham činio. (Postanak 18:22-39).
Oni su zaposleni, čak i u ovom modernom vremenu na različitim mjestima na zemlji. Oni poznaju moć posredničke molitve i razumiju da samo Gospod može popraviti zlu destrukciju koja prebiva unutar zlog društva. Stoga se oni usmeravaju na molitvu.
Isporučeno 01. Novembar 2015. – Lowell Brueckner
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2016.
