Riječ prevoditelja
Pred čitateljem je hrvatski prijevod knjige Ispravno razdjeljivanje Riječi istine C. I. Scofielda. Riječ je o djelu koje nastoji pokazati koliko je za pravilno razumijevanje Svetoga pisma važno razlikovati ono što sam Bog u svojoj Riječi razlikuje.
Biblija je jedna knjiga, ali njezine stranice obuhvaćaju mnoga stoljeća, različite ljude, narode i okolnosti. Bog je govorio ljudima u različitim vremenima i na različite načine. Njegova se istina ne mijenja, ali ju je Bog kroz povijest postupno otkrivao. Zato je, kada čitamo Pismo, važno razumjeti ne samo što je Bog rekao nego i kome je govorio, u kojim okolnostima i s kojom svrhom.
U tome nam može pomoći dispenzacionalizam, pristup tumačenju Biblije koji nastoji prepoznati različite načine Božjega postupanja s čovjekom tijekom povijesti. No važno je odmah naglasiti da dispenzacionalizam nije Božja Riječ. On je sredstvo kojim se služimo kako bismo je bolje razumjeli.
Možda je to najlakše objasniti jednostavnom usporedbom.
Zamislimo svjež kruh na stolu. Možemo ga lomiti rukama, možemo ga odgristi, možemo ga pokušati rezati običnim nožem. Ali ako imamo dobar nož za kruh, rezanje će biti jednostavnije, urednije i ugodnije.
Dispenzacionalizam možemo usporediti s takvim nožem. On može biti vrlo koristan alat za proučavanje Biblije. Pomaže nam uočiti razlike koje bismo inače mogli previdjeti i razumjeti kako se pojedini dijelovi Pisma uklapaju u cjelinu Božjega otkrivenja.
Ali nož nije kruh.
Još važnije, kruh nije na stolu samo zato da bismo ga lijepo narezali. Kruh je tu da bi blagovali, da nas nahrani i da nam daje snagu.
Tako je i s Božjom Riječju. Nije nam dana samo zato da bismo je ispravno podijelili, razvrstali i objasnili. Dana nam je da po njoj upoznajemo Boga, da rastemo u vjeri, da se mijenjamo i da živimo u zajedništvu s Isusom Kristom.
Zato ni dispenzacionalizam, ni bilo koji drugi sustav tumačenja, ne smije postati mjerilo kojemu ćemo prilagođavati Pismo. Upravo suprotno: svaki naš način razumijevanja mora uvijek iznova biti podvrgnut provjeri same Božje Riječi.
Scofieldovu knjigu donosimo s poštovanjem prema njezinu autoru i nastojanjem da njegovu misao prevedemo što vjernije. To, međutim, ne znači da svaku njegovu tvrdnju prihvaćamo bez preispitivanja. Ondje gdje smatramo da je potrebno nešto dodatno objasniti ili upozoriti na određeno pitanje, to ćemo učiniti u jasno označenim bilješkama prevoditelja, kako bi čitatelj mogao razlikovati Scofieldove riječi od naših zapažanja.
Naš cilj nije pridobiti čitatelja za određeni teološki sustav. Želja nam je potaknuti ga da pažljivije čita Bibliju, da sam istražuje Pisma i da sve što pročita — uključujući i ovu knjigu — provjerava u svjetlu onoga što je Bog objavio.
Jer konačni cilj proučavanja Svetoga pisma nije samo bolje poznavanje biblijskih podjela, nego bolje poznavanje Onoga o kome Pismo svjedoči.
Isusa Krista, našega Gospodina.
O knjizi i njezinu autoru
Knjižica Ispravno razdjeljivanje Riječi istine – Cyrusa Ingersona Scofielda nastala je krajem 19. stoljeća, u vrijeme kada je među protestantskim kršćanima, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, rastao interes za sustavno proučavanje Biblije, biblijska proročanstva i razumijevanje Božjega plana kroz povijest.

Cyrus Ingerson Scofield (1843. – 1921.)
Bio je američki propovjednik, biblijski učitelj i jedan od najutjecajnijih predstavnika klasičnog dispenzacionalizma.
Djelo je nastalo na temelju Scofieldova biblijskog poučavanja, a u obliku knjižice objavljeno je tijekom posljednjeg desetljeća 19. stoljeća. U njemu je autor nastojao sažeto i pregledno prikazati razlike koje je smatrao ključnima za pravilno tumačenje Svetoga pisma.
Posebno je naglašavao razlikovanje Izraela i Crkve, Zakona i milosti, različitih razdoblja Božjega postupanja s čovjekom te zemaljskih i nebeskih obećanja.
Knjižica je prethodila njegovu najpoznatijem djelu, Scofieldovoj referentnoj Bibliji, objavljenoj 1909. godine. Upravo je ta Biblija, sa svojim bilješkama, objašnjenjima i sustavom povezanih biblijskih mjesta, snažno pridonijela širenju dispenzacionalističkog tumačenja Pisma među evanđeoskim kršćanima tijekom 20. stoljeća.
Utjecaj Scofieldova rada bio je velik, ali nije ostao bez kritika. Njegovo razlikovanje Izraela i Crkve, razumijevanje biblijskih proročanstava i podjela povijesti na dispenzacije potaknuli su rasprave koje traju do danas. Ni među samim dispenzacionalistima ne postoji potpuno jedinstvo u svim pitanjima, a kasniji su autori neke Scofieldove zaključke dodatno razvijali, preispitivali ili mijenjali.
Zato ovu knjižicu danas vrijedi čitati i kao povijesno značajno djelo i kao poticaj na osobno proučavanje Biblije. Ona nam omogućuje upoznati način razmišljanja koji je ostavio dubok trag u novijoj povijesti evanđeoskoga kršćanstva.
Njezina vrijednost, međutim, ne ovisi o tome hoće li se čitatelj složiti sa svakim autorovim zaključkom, nego o tome hoće li ga potaknuti da pažljivije istražuje Sveto pismo i svoje razumijevanje neprestano provjerava njegovim autoritetom.

Ispravno razdjeljivanje Riječi istine
C. I. Scofield
Uvod
U drugom poglavlju Druge poslanice Timoteju vjernik nam je predstavljen na sedam različitih načina. Naziva se sinom (1. stih), vojnikom (3. stih), natjecateljem (5. stih), ratarom (6. stih), radnikom (15. stih), posudom (21. stih) i slugom (24. stih).
Uz svaki od tih sedam opisa vjernika vezan je odgovarajući poticaj. Kao sin, Timotej je pozvan da bude snažan u milosti. Milost ide uz sinovstvo, kao što Zakon ide uz ropstvo — kako učimo iz Poslanice Galaćanima. Zatim, kao vojnik, Timotej je pozvan da podnosi teškoće i ne upleće se u poslove ovoga svijeta; to su odlike dobrog vojnika. Kao posuda, treba biti očišćen i odvojen; kao sluga, treba biti blag, strpljiv i krotak. Tako svaki od tih sedam opisa nosi odgovarajuću pouku za njegov kršćanski život.
U petnaestom stihu rečeno mu je što se od njega zahtijeva kao radnika:
„Nastoj se pokazati pred Bogom kao prokušan, kao radnik koji se nema čega stidjeti, koji ispravno razdjeljuje riječ istine.”
(II Timoteju 2,15)
Riječ istine, dakle, ima svoje pravilne podjele. Budući da nitko ne može biti „radnik koji se nema čega stidjeti” ako ne vodi računa o tim podjelama, očito je da će svako proučavanje te Riječi koje ih zanemaruje u velikoj mjeri biti besplodno i zbunjujuće. Mnogi kršćani otvoreno priznaju da im je proučavanje Biblije zamoran posao. Još je više onih koji to isto osjećaju, ali se srame priznati.
Svrha je ove knjižice ukazati na najvažnije podjele Riječi istine. Jasno je, dakako, da se to ne može učiniti u potpunosti bez cjelovite analize Biblije. Ipak, smatramo da je ovdje izneseno dovoljno kako bi marljiv proučavatelj mogao uočiti glavne obrise istine, kao i nešto od uređenog sklada i pravilnosti te Božje Riječi, koja se prirodnom umu čini tek zbrkom međusobno neskladnih i proturječnih misli.
Proučavatelja se usrdno potiče da nijedno učenje ne prihvaća samo na temelju autoriteta ove knjižice, nego da, poput plemenitih Berejaca (Dj 17,11), svakodnevno istražuje Pisma kako bi provjerio je li to doista tako. Ovdje se ne poziva ni na kakav ljudski autoritet.
„A pomazanje koje ste primili od njega ostaje u vama i ne treba da vas itko poučava.”
(I Ivanova 2,27)
1. ŽIDOV, POGANIN I CRKVA BOŽJA
Ključni tekst: I Korinćanima 10,32
Tko god pažljivo čita Bibliju, ne može ne primijetiti da se više od polovice njezina sadržaja odnosi na jedan narod — Izraelce. Primjećuje također da oni zauzimaju posebno mjesto u Božjem postupanju i naumima. Izdvojeni iz ostatka čovječanstva, stupaju u savez s GOSPODINOM, koji im daje posebna obećanja kakva nije dao nijednom drugom narodu. Samo se njihova povijest iznosi u starozavjetnim pripovijestima i proročanstvima, dok se drugi narodi spominju tek u vezi sa Židovima.
Čini se također da se sve što je GOSPODIN objavio Izraelu kao narodu odnosi na zemlju. Ako bude vjeran i poslušan, narodu se obećavaju zemaljska veličina, bogatstvo i moć; ako bude nevjeran i neposlušan, bit će raspršen „među sve narode, s jednoga kraja zemlje do drugoga” (Pnz 28,64). Čak je i obećanje o Mesiji povezano s blagoslovom za „sve obitelji zemlje”.
Nastavljajući svoje istraživanje, proučavatelj otkriva da Pismo mnogo govori o još jednoj zasebnoj zajednici, koja se naziva Crkvom. I ta zajednica ima poseban odnos s Bogom te je, poput Izraela, od Njega primila određena obećanja. No tu sličnost prestaje i započinje najupečatljivija suprotnost.
Umjesto da se sastoji samo od Abrahamovih tjelesnih potomaka, Crkva je tijelo u kojem nestaje razlika između Židova i poganina. Umjesto da njezin odnos s Bogom bude samo odnos saveza, on je odnos utemeljen na rođenju. Umjesto da poslušnost donosi nagradu u obliku zemaljske veličine i bogatstva, Crkva se poučava da bude zadovoljna hranom i odjećom te da očekuje progonstvo i mržnju. Tako postaje očito da je Izrael povezan s vremenskim i zemaljskim stvarima jednako jasno kao što je Crkva povezana s duhovnim i nebeskim stvarima.
Nadalje, Pismo pokazuje da ni Izrael ni Crkva nisu postojali oduvijek. Za oboje je zabilježen početak. Početak Izraela proučavatelj nalazi u Abramovu pozivu. Kada zatim potraži rođenje Crkve, otkriva — možda protivno svojim očekivanjima, jer su ga vjerojatno učili da su Adam i patrijarsi pripadali Crkvi — da ona zasigurno nije postojala prije Kristova zemaljskog života niti tijekom njega. Naime, Krist o svojoj Crkvi govori kao o nečemu što tek treba nastati kada kaže:
„Na toj stijeni sagradit ću svoju Crkvu.
(Matej 16,18)”
Ne kaže „sagradio sam” niti „gradim”, nego „sagradit ću”.
Proučavatelj također iz Ef 3,5–10 saznaje da se Crkva nijednom ne spominje u starozavjetnim proročanstvima, nego je u tim vremenima bila tajna „skrivena u Bogu”. Prema Pismu, rođenje Crkve opisano je u drugom poglavlju Djela apostolskih, a završetak njezina djelovanja na zemlji u četvrtom poglavlju Prve poslanice Solunjanima.
Proučavatelj nadalje otkriva da se u biblijskoj podjeli ljudskoga roda spominje još jedna skupina, o kojoj se govori razmjerno rijetko i koja se u svakom pogledu razlikuje i od Izraela i od Crkve — pogani.
Usporedni položaj Židova, poganina i Crkve može se ukratko vidjeti iz sljedećih biblijskih mjesta:
| Židov | Pogani | Crkva |
| “Oni su Izraelci, njihovo je posinjenje, i slava, i savezi, i zakonodavstvo, i bogoslužje, i obećanja; njihovi su oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je nad svima, Bog blagoslovljen uvijeke. Amen.” (Rim 9,4–5) | “Zato se sjećajte kako nekoć vi bijaste pogani u tijelu, što se od onih koji se zovu Obrezanje — rukom načinjeno, na tijelu — naziva Neobrezanje i da u ono vrijeme bijaste bez Krista, otuđeni od građanstva izraelskoga i tuđi savezima obećanja, nade nemajući i bez Boga na svijetu.” (Ef 2,11–12) | “I sve podloži pod noge njegove, a njega dade kao glavu nad svime u crkvi, koja je tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.” (Ef 1,22–23) |
| “Vi ne znate čemu se klanjate, mi znamo čemu se klanjamo, jer spasenje je od Židovā.” (Iv 4,22) | “Ovo dakle govorim i svjedočim u Gospodinu: ne živite više kao što i ostali pogani žive — u ispraznosti pameti svoje: zamračena uma, otuđeni od života Božjega zbog neznanja što je u njima, zbog otvrdlosti srca njihova.” (Ef 4,17–18) | “Ta nitko nikada nije zamrzio svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Gospodin crkvu. Jer svi smo udovi tijela njegova, od puti njegove i od kostiju njegovih. Zbog toga će čovjek ostaviti svoga oca i majku i prionuti uza svoju ženu, i bit će dvoje jedno tijelo. Velika je to tajna, a ja kažem da se odnosi na Krista i na crkvu. Neka dakle i svaki pojedini od vas tako ljubi svoju ženu kao sebe sama, a žena neka poštuje muža.” (Ef 5,29–33) |
| “Koja je dakle prednost Židova? Ili koja korist od obrezanja? Mnogostruka u svakom pogledu. Ponajprije, jer su im povjerene objave Božje.” (Rim 3,1–2) | “No Isus joj reče: ‘Pusti da se najprije nasite djeca; jer nije prȁvo uzeti kruh djeci i baciti ga psićima!’ A ona odgovori i reče mu: ‘Da, Gospodine, ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih.'” Mk 7,27–28 | “A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, narod sveti, puk stečeni, da navijestite krjeposti Onoga koji vas iz tmine pozva u svoju čudesnu svjetlost.”(1 Pt 2,9) |
Uspoređujući, dakle, ono što Pismo govori o Izraelu i Crkvi, proučavatelj otkriva da su njihovo podrijetlo, poziv, obećanja, bogoslužje, načela ponašanja i buduća sudbina — sve međusobno različiti.
POZIV
| Izrael | Crkva |
| „A GOSPODIN reče Abramu: Idi iz svoje zemlje, od svoje rodbine i iz doma svojega oca u zemlju koju ću ti pokazati.” (Post 12,1) | „Stoga, sveta braćo, sudionici nebeskoga poziva…” (Heb 3,1) |
| „Jer GOSPODIN, Bog tvoj, vodi te u dobru zemlju…” (Pnz 8,7–9) | „Jer naše je građanstvo na nebesima.” (Fil 3,20) |
| „GOSPODIN je obilno blagoslovio mojega gospodara te je postao velik.” (Post 24,34–35) | „Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje položiti glavu.” (Mt 8,20) |
| „Za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu…” (1 Pt 1,4); „Sve do ovoga časa i gladujemo i žeđamo…” (1 Kor 4,11); Mk 10,23; Jak 2,5 |
NAČELA PONAŠANJA
| Izrael | Crkva |
| „Kad te GOSPODIN, Bog tvoj, uvede u zemlju u koju ideš da je zaposjedneš i istjera pred tobom mnoge narode … udari ih i potpuno uništi. Ne sklapaj s njima saveza niti im iskazuj milosrđe.” (Pnz 7,1–2) | „Ljubite svoje neprijatelje, blagoslivljajte one koji vas proklinju…” (Mt 5,44); 1 Kor 4,12–13 |
| „GOSPODIN će učiniti da tvoji neprijatelji koji ustanu protiv tebe budu poraženi pred tobom.” (Pnz 28,7) | „Izopćavat će vas iz sinagoga.” (Iv 16,2) |
| „GOSPODIN će te učiniti glavom, a ne repom.” (Pnz 28,13) | „Tko se, dakle, ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u Kraljevstvu nebeskom.” (Mt 18,4) |
Naravno, time se ne želi reći da pobožan Židov nakon smrti nije odlazio na nebo. Razlika je u tome što je poticaj na pobožnost u njegovu slučaju bila zemaljska, a ne nebeska nagrada.
Ne bi trebalo biti potrebno naglašavati da se u ovoj dispenzaciji ni Židov ni poganin ne mogu spasiti drukčije nego vjerom u Gospodina Isusa Krista[1].
Tom se vjerom oboje ponovno rađaju (Iv 3,3.16) i krštavaju u ono „jedno tijelo” (1 Kor 12,13), koje je „Crkva” (Ef 1,22–23).
U Crkvi nestaje razlika između Židova i poganina (1 Kor 12,13; Gal 3,28; Ef 2,14). U Ef 2,11 čitamo o onima koji su „nekoć bili pogani”, a u 1 Kor 12,2: „Kad ste bili pogani”.
Razlika između Izraela i Crkve dodatno se očituje u pravilima ponašanja koja su dana jednima i drugima.
Usporedimo:
| Izrael | Crkva |
| „Oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu, opekotinu za opekotinu, ranu za ranu, modricu za modricu.” (Izl 21,24–25) | „A ja vam kažem da se ne opirete zlu; nego ako te tko udari po desnom obrazu, okreni mu i drugi.” (Mt 5,39) |
| “Ako tko imadne svojeglava i buntovna sina koji ne sluša glasa oca svojega ni glasa matere svoje, ne posluša ih ni kad ga kazne, onda neka ga njegov otac i mati njegova dohvate pa neka ga odvedu starješinama grada njegova i na dveri mjesta njegova. I neka reknu starješinama grada njegova: ‘Ovaj naš sin svojeglav je i buntovan, ne sluša glasa našega; proždrljivac je i pijanica.’ Neka ga tada svi ljudi grada njegova kamenjem zaspu da pogine. Tako ćeš ukloniti zlo iz svoje sredine; i sav će Izrael čuti i bojati se.” (Pnz 21,18–21) | “Usta i pođe k svojemu ocu. A dok je još bio daleko, ugleda ga otac njegov i sažali se; potrča i pade mu oko vrata, i izljubi ga. A sin mu reče: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom, i nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama svojim: ‘Iznesite najbolju haljinu i odjenite ga! I stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se najedemo i proveselimo.” (Lk 15,20–23) |
I u odredbama o bogoslužju nalazimo suprotnost. Izrael je mogao štovati Boga samo na jednom mjestu i s određene udaljenosti, pristupajući mu jedino preko svećenika.
Crkva štuje Boga gdje god se dvoje ili troje okupe, ima slobodu pristupiti Svetinji nad svetinjama i sastavljena je od svećenika.
| Izrael | Crkva |
| “I reci im: ‘Svaki čovjek od doma Izraelova ili od pridošlica što među vama borave koji bi prinio paljenicu ili koju drugu žrtvu, a ne bi je donio na ulaz u Šator sastanka da je prinese GOSPODU, i takav čovjek neka se istrijebi iz puka svojega.’” (Lev 17,8–9) | “Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam i ja među njima.” (Mt 18,20) |
| “I sve ono mnoštvo puka molilo je vani za vrijeme kađenja.” (Lk 1,10) | “Imajući dakle, braćo, slobodu za ulazak u Svetinju po krvi Isusovoj, put nov i živ koji nam otvori kroz zastor, to jest tijelo svoje.” (Heb 10,19–20) |
| “I predaj levite Aronu i njegovim sinovima. Oni su mu potpuno predani između sinova Izraelovih.” (Br 3,10) | “A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, narod sveti, puk stečeni, da navijestite krjeposti Onoga koji vas iz tmine pozva u svoju čudesnu svjetlost.” (1 Pt 2,9) |
U proročanstvima o budućnosti Izraela i Crkve razlika je još upečatljivija. Crkva će biti potpuno uzeta sa zemlje, dok obnovljeni Izrael tek treba dosegnuti svoj najveći zemaljski sjaj i moć.
CRKVA
„U domu mojega Oca ima mnogo prebivališta. Da nije tako, rekao bih vam. Idem pripraviti mjesto za vas. A kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi, da i vi budete ondje gdje sam ja.” (Iv 14,2–3)
„Jer ovo vam govorimo po Riječi Gospodnjoj: mi koji smo živi i ostanemo do dolaska Gospodnjega nećemo preteći one koji su usnuli. Jer sam će Gospodin sići s neba, uz povik, uz glas arkanđela i uz trublju Božju, i najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu. Zatim ćemo mi koji smo živi i ostanemo biti zajedno s njima uzeti na oblacima u susret Gospodinu u zraku. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.” (1 Sol 4,15–17)
„Jer naše je građanstvo na nebesima, odakle i iščekujemo Spasitelja, Gospodina Isusa Krista, koji će preobraziti naše poniženo tijelo da bude suobličeno njegovu slavnom tijelu.” (Fil 3,20–21)
„Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a još se nije očitovalo što ćemo biti. Ali znamo: kada se on očituje, bit ćemo njemu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.” (1 Iv 3,2)
„Radujmo se i kličimo i dajmo mu slavu, jer došla je svadba Jaganjčeva i njegova se žena pripravila. I dano joj je da se odjene u čisti i sjajni fini lan, jer fini lan označuje pravedna djela svetih. I reče mi: Napiši: Blagoslovljeni oni koji su pozvani na svadbenu večeru Jaganjčevu.” (Otk 19,7–9)
„Blagoslovljen je i svet onaj koji ima udjela u prvom uskrsnuću. Nad takvima druga smrt nema vlasti, nego će biti svećenici Božji i Kristovi te će kraljevati s njim tisuću godina.” (Otk 20,6)
IZRAEL
„I evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime ISUS. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje njegova oca Davida. Kraljevat će nad domom Jakovljevim zauvijek i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.” (Lk 1,31–33)
(Od ovih sedam obećanja danih Mariji pet ih se već doslovno ispunilo. Po kojem smo pravilu tumačenja ovlašteni tvrditi da se preostala dva neće također doslovno ispuniti?)
„Šimun je izložio kako je Bog najprije pohodio pogane da između njih uzme narod za svoje ime. S time se slažu riječi proroka, kao što je pisano: Nakon toga vratit ću se i ponovno podići pali Davidov šator; njegove ću ruševine ponovno podići i obnoviti ga.” (Dj 15,14–16)
„Kažem, dakle: Zar je Bog odbacio svoj narod? Nipošto! Jer i ja sam Izraelac, od Abrahamova potomstva, iz Benjaminova plemena.” (Rim 11,1)
„Kažem, dakle: Jesu li posrnuli da bi pali? Nipošto! Nego je njihovim prijestupom spasenje došlo poganima, kako bi se u njima pobudila ljubomora.” (Rim 11,11)
„Jer ako si ti odsječen od masline koja je po naravi divlja i protiv naravi pricijepljen na plemenitu maslinu, koliko će se više oni koji su prirodne grane pricijepiti na vlastitu maslinu!” (Rim 11,24)
„Jer ne želim, braćo, da ne znate ovu tajnu, kako ne biste bili mudri sami pred sobom: djelomično je otvrdnuće zadesilo Izraela dok ne uđe punina pogana. I tako će sav Izrael biti spašen, kao što je pisano: Sa Siona će doći Izbavitelj i odvratit će bezbožnost od Jakova.” (Rim 11,25–26)
„I dogodit će se u onaj dan da će Gospodin po drugi put pružiti svoju ruku kako bi ponovno zadobio ostatak svojega naroda … Podignut će stijeg narodima, okupiti prognanike Izraelove i sabrati raspršene iz Jude sa četiri kraja zemlje.” (Iz 11,11–12)
„Jer GOSPODIN će se smilovati Jakovu, ponovno će izabrati Izraela i nastaniti ih u njihovoj zemlji. Pridošlice će im se pridružiti i prikloniti se domu Jakovljevu.” (Iz 14,1)
„Zato, evo, dolaze dani, govori GOSPODIN, kada se više neće govoriti: Živoga mi GOSPODINA, koji je izveo sinove Izraelove iz zemlje egipatske, nego: Živoga mi GOSPODINA, koji je izveo sinove Izraelove iz sjeverne zemlje i iz svih zemalja u koje ih je protjerao. Jer vratit ću ih u njihovu zemlju koju sam dao njihovim očevima.” (Jer 16,14–15)
„Evo, dolaze dani, govori GOSPODIN, kada ću Davidu podići pravednu Mladicu. Kralj će kraljevati i napredovati te izvršavati pravdu i pravednost na zemlji. U njegove dane Juda će biti spašen i Izrael će živjeti u sigurnosti. A ovo je ime kojim će ga zvati: GOSPODIN, NAŠA PRAVEDNOST.” (Jer 23,5–6)
„Evo, sabrat ću ih iz svih zemalja u koje sam ih protjerao u svojoj srdžbi, u svojoj jarosti i u velikom gnjevu. Vratit ću ih na ovo mjesto i dati im da žive u sigurnosti. Oni će biti moj narod, a ja ću biti njihov Bog.” (Jer 32,37–38)
„Pjevaj, kćeri sionska! Kliči, Izraele! Raduj se i veseli svim srcem, kćeri jeruzalemska! GOSPODIN je uklonio tvoje osude i otjerao tvojega neprijatelja. Kralj Izraelov, GOSPODIN, usred tebe je. Nećeš se više bojati zla.” (Sef 3,14–15)
Sa sigurnošću se može reći da je judaiziranje Crkve više nego svi drugi uzroci zajedno ometalo njezin napredak, izopačilo njezino poslanje i razorilo njezinu duhovnost. Umjesto da slijedi put koji joj je određen — put odvojenosti, progonstva, mržnje svijeta, siromaštva i neopiranja — ona se služila židovskim dijelovima Pisma kako bi opravdala spuštanje svojega cilja na civiliziranje svijeta, stjecanje bogatstva, uporabu raskošnih obreda, podizanje veličanstvenih crkvenih zgrada, zazivanje Božjega blagoslova nad sukobima vojski te podjelu ravnopravnoga bratstva na „kler” i „laike”.
[1] BILJEŠKA PREVODITELJA
O spasenju u različitim dispenzacijama
Scofield ovdje govori o spasenju u sadašnjoj dispenzaciji. Važno je, međutim, naglasiti da se temelj i način spasenja nisu mijenjali kroz različite dispenzacije. Spasenje je u svakom vremenu dar Božje milosti koji se prima vjerom, a ne ljudskim djelima ili zaslugama (Post 15,6; Rim 4,1–8; Ef 2,8–9).
Ono što se tijekom povijesti mijenjalo jest sadržaj Božjega otkrivenja, a time i ono što je čovjek u određenom vremenu mogao znati i vjerovati. Abraham je povjerovao onome što mu je Bog objavio, premda nije poznavao sve pojedinosti Kristova otkupiteljskog djela koje su objavljene poslije.
Prema tome, progresivnost Božjega otkrivenja ne znači da postoji više putova spasenja. Spasenje je uvijek po milosti, kroz vjeru, na temelju otkupiteljskog djela Isusa Krista (Rim 3,24–26). Razlikuje se sadržaj objavljene istine, ali ne i Božja milost kao temelj spasenja niti vjera kao način njegova primanja.
Teološka napomena prevoditelja — Propovijed na gori
Scofield u usporedbi Izraela i Crkve navodi riječi iz Propovijedi na gori (Mt 5,39.44) kao primjere načela ponašanja Crkve. Međutim, te su riječi izgovorene tijekom Isusove zemaljske službe Izraelu, prije rođenja Crkve na Pedesetnicu. Stoga je važno razlikovati njihov izvorni povijesni kontekst od njihove primjene na Crkvu.
Moje je čvrsto uvjerenje da je jedna od temeljnih svrha Propovijedi na gori Kristovo autoritativno tumačenje pravednosti koju zahtijeva Mojsijev Zakon, nasuprot pravednosti kakvu su naučavali pismoznanci i farizeji. Isus izričito potvrđuje da nije došao ukinuti Zakon i Proroke (Mt 5,17) te govori o pravednosti koja mora nadilaziti pravednost pismoznanaca i farizeja (Mt 5,20).
Za razumijevanje tih riječi važno je poznavati odnos farizeja prema usmenoj predaji. Uz pisani Mojsijev Zakon postojala je i usmena predaja koju su vjerski učitelji prenosili s naraštaja na naraštaj. Prema rabinskom razumijevanju, ta predaja nije bila samo skup ljudskih tumačenja, nego je i sama potjecala od objave dane Mojsiju na Sinaju. Time joj se pripisivao božanski autoritet usporediv s autoritetom pisanoga Zakona.
Takvo razumijevanje predaje nalazimo u Mišni, u traktatu Pirkei Avot (Izreke otaca), koji započinje riječima:
„Mojsije je primio Toru na Sinaju i predao je Jošui; Jošua starješinama, starješine prorocima, a proroci su je predali ljudima Velike skupštine.” (Avot 1,1)
Iako je Mišna u svojem poznatom obliku redigirana nakon Isusova zemaljskog života, ovaj tekst svjedoči o rabinskom shvaćanju neprekinutoga prijenosa predaje, čiji se autoritet povezivao sa samim Sinajem.
Upravo se takvom uzdizanju ljudske predaje na razinu Božje zapovijedi Isus odlučno suprotstavljao. U Mt 15,1–9 i Mk 7,6–13 izravno kori vjerske učitelje jer zbog svoje predaje zanemaruju i obezvrjeđuju Božju Riječ.
U tom svjetlu razumijem i njegove riječi „čuli ste da je rečeno … a ja vam kažem”. Pred narodom ne stoji još jedan rabin koji svoje tumačenje opravdava autoritetom prethodnih učitelja, nego sam Isus Krist, utjelovljena Riječ Božja (Iv 1,1.14). On s vlastitim božanskim autoritetom otkriva pravo značenje Božjih zapovijedi i razotkriva nedostatnost ljudskih tumačenja.
Primjerice, načelo „oko za oko” u Mojsijevu Zakonu pripada području pravednoga suđenja i razmjernosti kazne, a ne osobne osvete (Izl 21,23–25; Pnz 19,16–21). Isto tako, ljubav prema neprijateljima nije nepoznata Starom zavjetu. Mojsijev Zakon nalaže pomaganje neprijatelju (Izl 23,4–5), a Mudre izreke pozivaju da gladnoga neprijatelja nahranimo (Izr 25,21). Krist, dakle, ne proglašava Mojsijev Zakon pogrešnim, nego otkriva pravednost koju Bog doista zahtijeva.
To, međutim, ne znači da Kristove riječi iz Propovijedi na gori nemaju moralni i duhovni autoritet za kršćane. Pavao u svojim uputama Crkvi potvrđuje ista načela: blagoslivljanje progonitelja, neuzvraćanje zla i činjenje dobra neprijateljima (Rim 12,14–21; 1 Sol 5,15).
Prema tome, Propovijed na gori izvorno je upućena ljudima koji su živjeli pod Mojsijevim Zakonom, ali njezina načela imaju važnu primjenu i u životu Crkve. Razlikovanje izvornoga značenja i današnje primjene ne umanjuje autoritet Kristovih riječi, nego nam pomaže razumjeti ih u njihovu pravom biblijskom kontekstu.
Ovo je poveznica za drugo poglavlje: Ispravno razdjeljivanje Riječi istine – C. I. Scofield (2. Sedam dispenzacija)
Prijevod i obrada · Branko Gotovac
Izvornik · C. I. Scofield, Rightly Dividing the Word of Truth, treće poglavlje „The Two Advents”, str. 26–39. Engleski izvornik (PDF)
Biblijski navodi · Varaždinska Biblija