Alfred Edersheim – Hram: Služba i Služenje – glava 3 (prvi dio) – Hramska Pravila
Jer tijela onih životinja, čiju krv prvosvećenik unosi za grijeh u Svetinju, spaljuju se izvan tabora. Zato je i Isus, da bi svojom krvlju posvetio narod, pretrpio izvan dveri.
(Poslanica Hebrejima 13:11-12)
Drugi Hram inferiorniji u slavi
Posvećenom i revnosnom Židovu Drugi Hram svakako izgleda kao „ništa“ kada ga usporedi s ovim Domom „u njegovoj prvoj slavi“ (Hagaj 2:3). Istina je, međutim, da u arhitektonskom smislu, nakon što ga je obnovio Herod, ovaj hram daleko nadmašuje[1] Prvi Hram.
Ako se, vjerom, u Isusu iz Nazareta ne prepozna „Dragocjenost svih naroda“ koja će „ispuniti ovaj Dom slavom“ (Hagaj 2:7), ostaju nam samo tužna poređenja. Uistinu, ključni elementi hramske slave više nisu postojali.
Svetinja nad svetinjama zjapila je prilično prazna: Kovčeg saveza i kerubini, ploče zakona, knjiga saveza, Aronov štap koji je procvjetao i posuda s manom – sve je to nestalo.
Ugasila se vatra koja se s neba spustila na oltar. Nedostaje[2] i nešto još uzvišenije – nema Šekine, vidljivog Prisustva Božjeg.
Ni Božija volja više ne može biti potvrđena pomoću Urima i Tumima, niti prvosvećenik može biti pomazan svetim uljem, budući je sada sastav tog ulja nepoznat.
Unatoč tome, rabini su sve ljubomornije povlačili granice zamišljene svetosti, čuvajući ih od bilo kakvog kršenja.
Granice svetosti
Općenito govoreći, tabor u pustinji suštinski je imao tri dijela – izraelski tabor, levitski tabor i Božiji tabor. U skladu s tim, rabini prepoznaju tri dijela Svetog grada.
Prostor od gradskih kapija do Siona smatran je kao tabor Izraelaca; odatle do Nikanorove kapije prostirao bi se Levijev tabor; ostatak svetinje predstavljao bi Božji tabor.
Na to aludira autor Poslanice Hebrejima kada Kristovo stradanje „izvan dveri“ Jeruzalema uspoređuje sa spaljivanjem žrtava za grijeh „izvan tabora“.
Prema još jednom od niza rabinskih učenja, različitim lokalitetima pripadaju različiti nivoi svetosti.
Prvi, najniži stupanj svetosti pripisivan je zemlji Izraelovoj: samo u njenim granicama mogao se prinijeti snop prvina žetve o Pashi, prvine plodova, te dva kruha za žrtvu prikaznicu o Pedesetnici.
Na sljedećem stupnju svetosti bila je zemlja unutar zidova palestinskih gradova, gdje se nisu mogli zadržati ni gubavac ni tijelo mrtvog čovjeka (Luka 7:12).
Treći nivo svetosti rezerviran je za sam Jeruzalem. Izuzev mnogih zabrana kojima je čuvana njegova čistota, jedino se unutar ovog grada moglo jesti od žrtava pomirnica, prvina plodova i desetka.
Slijedi Sion, na koji nije mogao stupiti nitko tko je po Levitskom zakonu nečist; potom, „Terasa“ ili „Čel“, gdje je pristup bio zabranjen i poganima i Izraelcima koji su se onečistili kontaktom s lešom; zatim ide Dvorište žena, gdje nisu mogli ući onečišćeni noćnim izlivom, čak ni pošto su se oprali, sve dok, u skladu s Levtiskim zakonom, ne postanu podobni da jedu od „svetinje“, što će reći, po zalasku sunca, na dan svoga pranja.
Na sljedećem nivou svetosti bilo bi Dvorište Izraela, u koje nisu mogli stupiti ni oni koji su se očistili, ali još nisu prinijeli[3] odgovarajuću žrtvu za očišćenje;
U Dvorište svećenika po pravilu su mogli ući samo ovi drugi; prostor između žrtvenika i Hrama bio je zabranjen čak i za svećenike, ukoliko bi njihovo držanje pokazalo da ne razumiju uzvišenost tog mjesta;
Potom, Hram, u koji su svećenici mogli ući tek nakon što operu ruke i noge; na kraju, najviši nivo svetosti imala je Svetinja nad svetinjama u koju je ulazio samo prvosvećenik, i to jednom godišnje.
Rabinska pravila
Iz ovakvog viđenja svetosti mjesta može se lako razumjeti kakvi su se pokazatelji strahopoštovanja očekivali od onih koji se uspinju ka Hramu. Rabini su i ovdje imali svoja pravila; neka od njih bi bilo prirodno očekivati, a neka nas podsećaju na riječi našeg Spasitelja.
Prvo, ka hramu se moglo ići samo iz religioznih pobuda.
Tim se putem nije moglo hodati zato što je to najzgodnija putanja ili zato što je to najbrži put do nekog mjesta. Po pravilu, oni koji dolaze da obožavaju, kretali su se desnom stranom, a oni koji napuštaju Hram lijevom, izbjegavajući da idu istim putem ili prođu kroz istu kapiju na koju su ušli.
Oni u žalosti ili pod svećeničkom discipliniranom morali su postupati suprotno. Tako bi se sretali s onima koji idu da obožavaju i koji bi im se mogli obratiti bilo rječima saosjećajnosti („Neka te utješi Onaj koji prebiva u ovom Domu“) bilo prijekorom („Neka Onaj koji prebiva u ovom domu učini da se prikloniš onima koji te mogu obnoviti“).
Kao što je već spomenuto, bilo je strogo zabranjeno sjediti u Dvorištu svećenika. Izuzetak se dopuštao jedino u slučaju princeze iz Davidovog doma, i to samo da bi se ostalo u skladu s praksom kakva je zabilježena u povijesti Izraela.
I svećenici i oni koji su obožavali morali su hodati unatraške dok napuštaju mjesto gdje se odvijala služba, a na Nikanorovoj kapiji, svatko je morao stajati pognute glave.
Čini se nepotrebnim napominjati kako se očekivalo da i gestikulacija i držanje tijela odražavaju strahopoštovanje onoga tko prilazi Hramu. Međutim, čak i kada je čovjek bio udaljen od Jeruzalema i Hrama, trebalo je da ima svijest o tim mjestima i njihovom položaju, te da u svom svakodnevnom životu izbjegava bilo šta što bi bilo nedostojno mjesta za koje je Bog rekao: „I oči moje i srce moje biće vazda ondje“ (1. Kraljevima 9:3).
Ponovo iz tog osećaja strahopoštovanja, postojao je nalog da se Hram temeljno čisti jednom tjedno. Ukoliko je bilo neophodno da se izvedu neke popravke, gledalo se da to učine sami svećenici; ukoliko je tako nešto nemoguće, nastojalo se da to bude neki Levit ili barem Izraelac. Samo u slučaju ekstremne nužde unajmljivao bi se radnik koji, prema Levitskom zakonu, nije bio čist.
Ima rabinskih pravila koja je teško objasniti, osim što bismo mogli reći da im je cilj bio da se spriječi dolazak u Hram iz bilo kojeg drugog razloga osim zarad obožavanja.
Dakle, nitko nije mogao ići u Hram noseći sa sobom svoje stvari, kao da tamo ide nekim poslom ili zbog razonode; isto tako, na nogama se nisu mogle imati cipele, već isključivo sandale; čovjek nije mogao doći prašnjavih nogu, nositi sa sobom novac ili novčanik.
Ako bi netko htio da priloži Hramu ili da za sirotinju, novac je morao nositi u ruci, pokazujući tako da mu novac treba u hramsku svrhu.
Vjerojatno je iz sličnih razloga Isus dao slična uputstva svojim učenicima, kada su počeli služiti istinskom Hramu: „Ne pribavljajte sebi ni zlata, ni srebra, ni bakra u pojase svoje; ni torbe za put, ni dvije haljine, ni obuće, ni štapova. Ta vrijedan je radnik hrane svoje“ (Matej 10:9-10).
Drugim rječima: Neka ovo novo hramsko služenje bude vaša jedina misao, obaveza i briga.
Svjesna profanost (Namjerna svjetovnost)
Uz sav trud, nije bilo moguće u potpunosti sačuvati Svetište od profanosti. Čini se da zakon nije predvidio sredstvo pomirenja ili bilo kakav prinos za svjesno vrijeđanje Hrama ili Boga. Na to aludira Poslanica Hebrejima, u dobro poznatom, a opet, često pogrešno shvaćenom odlomku: „Jer ako svojevoljno griješimo pošto smo primili spoznaju istine, više nam ne preostaje žrtva za grijehe, nego neko strašno iščekivanje suda i bijesni oganj koji će proždrijeti protivnike“ (Hebrejima 10:26-27).
Ovi prijeteći izrazi zapravo odgovaraju dvjema vrstama Božje kazne koje se često spominju u Starom zavjetu. Jedna je sadržana u upozorenju „da ne umreš“, o čemu su rabini govorili kao o „smrti rukom Nebeskom ili Božjom“; druga je „da ne budeš zatrt“.
Teško je napraviti oštru razliku između ove dvije kazne. Tradicija bilježi 36 prekršaja na koje bi se primijenila kazna „zatiranja“. S obzirom da su oni po prirodi ozbiljniji od jedanaest prijestupa koji bi se imali kazniti „smrću rukom Božjom“, mogli bismo reći da je zatiranje teža kazna.
Neki rabini su tvrdili da se kazna „smrću rukom Božjom“ ograničava na ovaj život; dok „zatiranje“ ide dalje od toga. Najveći autoriteti po ovom pitanju tvrde da je kazna „srmću rukom Božjom“ mogla pasti samo na pojedinca, dok „zatiranje“ zahvaća i djecu, tako da bi zapravo čitava obitelj bila zatrta.
Na takvu kaznu se aludira u Prvoj Korinćanima 16:22, gdje se navodi hebrejski izraz „Anathema Maranatha“, što bi doslovno prevedeno značilo „Proklet bio, kada Gospod dođe!“
Kazne
Ovim dvjema Božjim kaznama odgovaraju dvije kazne koje se izvršavaju ljudskom rukom: „četrdeset udaraca manje jedan“ i takozvano „prebijanje neposlušnih“.
Razliku je lako objasniti. Prva se sprovodila zakonito, nakon regularne istrage, zbog kršenja nekog propisa ili zabrane, dok je druga, da se tako izrazimo, bila u rukama naroda, i mogla se izvesti na licu mjesta, bez suđenja, zbog kršenja nekog propisa, bilo Mojsijevog zakona, bilo predaje starih.
Čitalac Novog zavjeta sjetiće se primjera ovakvih narodnih suđenja: Nazarećani su htjeli da strmoglave Isusa niz obronak gore na kojoj je podignut njihov grad (Luka 4:29); u najmanje dvije prilike ljudi su grabili kamenje jer su htjeli da ga kamenuju (Ivan 8:59; 10:31).
Nevjerojatna je sljedeća činjenica: kada su Gospoda Isusa, ali i Njegovog svjedoka Stefana izvodili pred Sinedrion (Matej 26:59, 68; Djela 7:57-58), u oba slučaja prekršene su odredbe rabinskog krivičnog zakona.
Saslušanje pred Sinedrionom završilo je „batinanjem neposlušnih“; no, i kada su tukli Učitelja i kada su mu udarali pljuske, kao i kada su skočili na Stefana, odvukli ga iz grada i zasuli kamenjem, „batinanje neposlušnih“ praktično je vodilo u smrt.
Ista kazna trebalo je da zadesi i Pavla, kada su ga optužili da je oskrnavio Hram uvodeći pogane dalje od Dvorišta pogana; „I sav se grad uskomeša, i nastade strka svog naroda. Uhvatiše Pavla i dovukoše ga izvan Hrama“, jer su ga „nastojali ubiti“.
Način kažnjavanja kakav je „batinanje neposlušnih“ vjerojatno je bio branjen primjerom Pinhasa, Eleazarovog sina (Brojevi 25:7-8).
S druge strane, blagost rabinskog zakona, u čijim odredbama nije bilo mjesta za religiozna osjećanja, dovela je do izmjena kazne koja je propisana u Ponovljenom zakonu 25:2-3.
U Ponovljenom zakonu piše: „onim brojem udaraca koji … četrdeset udaraca, ne više …“
Pošto se ne radi o jednostavnoj odredbi od četrdeset udaraca, tumačilo se da zakon predviđa brojku od zamalo 40, odnosno 39, što je bila najteža tjelesna kazna u to vrijeme. Ako bi broj udaraca bio manji od 39, on bi i dalje morao biti proizvod nekog broja pomnoženog sa tri.
Bič se, naime, sastojao od tri remena (srednji je bio napravljen od bivolje kože, a druga dva od magareće, što je direktna referenca na Izaiju 1:3), tako da je svaki zamah bičem praktično nanosio tri udarca.
Broj udaraca, dakle, nije mogao biti veći od trinaest. Zakon je bio precizan do najsitnijih detalja, uključujući položaj u kojem mora biti kažnjenik. Ipak, ova kazna, koju je Pavle od Judeja primio najmanje pet puta (2. Korinćanima 11:24), i dalje je bila veoma ozbiljna.
Nadamo se da nije izricana tako često, kako na to ukazuju rabinska pisanja. Za vrijeme samog kažnjavanja čitao se Ponovljeni zakon 28:58-59; kada bi se bičevanje približilo kraju, čitao se Psalam 78:38.
Nakon što primi kaznu, kažnjeni više nije pod ukorom, već ima biti primljen kao brat.
Nužnost discipline
Stroga disciplina i za svećenike i za vjernike bila je nužna već i zbog samog broja vjernika koji su se okupljali u Jeruzalemu i Hramu. Prema novijim proračunima, unutar Hrama mogla su stati dva amfiteatra veličine Koloseuma. Kako se za Koloseum zna da je mogao primiti 109.000 ljudi, računica pokazuje da brojka od 210 tisuća vjernika u Hramu nije pretjerana[4].
[1] I sam Talmud ukazuje na ovako nešto spominjući da je Prvi trajao 410, a Drugi 420 godina.
[2] Rabini navode pet elemenata koji nedostaju: kovčeg, svetu vatru, Šekina slavu, duh proroštva, i Urim i Tumim.
[3] Moguća su četiri ovakva slučaja: Očišćeni gubavac, žena koja ima oticanje krvi, žena kojoj su se navršili dani odvojenja, i žena koja je upravo rodila. Dodatna objašnjenja za svaki od ovih slučajeva dana su u poglavljima koja slijede.
[4] Edinburgh Review za Siječanj 1873, str. 18. Ovdje bismo mogli navesti još jedno arhitektonsko poređenje iz istog članka, (članak je veoma zanimljiv, ali je zato pogrešan u puno drugih točaka). „Dužina istočnog zida Svetišta“, piše autor, „bila je više nego dvostruko veća od stranice Velike piramide, dok je njegova visina iznosila trećinu ukupne visine egipatske građevine. Ako se ovako velikoj visini od pune 152 stope doda 114 stopa, za koliko se zid spušta u dolinu Kedron, pa još 160 stopa koliko iznose najviši vrhovi struktura na zidu, dobijamo zbroj od 426 stopa (što je oko 130 metara); to je samo 59 stopa niže od Velike piramide.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac