Nemate jer ne molite! (Poslanica Jakovljeva 4:2c)
Svakovrsnom molitvom i prošnjom u svako doba molite u Duhu. Poradi toga i bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete
(Poslanica Efežanima 6:18)
Ako želimo da savjest uistinu obavi svoj posao i da srce puno kajanja duboko osjeti svoju bijedu, potrebno je da svaki od nas spomene svoj grijeh imenom. Ispovijed mora biti izuzetno osobna. Na sastanku pastora i zrelih kršćana vjerojatno ne postoji niti jedan grijeh koji bi svatko od nas trebao priznati s dubljim osjećajem srama od grijeha nedostatka molitve. Krivi smo – istinski smo krivi.
Što je to što nedostatak molitve čini tako velikim grijehom? U početku se to stanje jednostavno doživljava kao slabost. Toliko se govori o nedostatku vremena i svim vrstama smetnji u životu kršćanina da se duboka krivnja situacije u kojoj nedostaje molitva ne prepoznaje. Neka nam iskreno bude želja da od sada grijeh nedostatka molitve bude istinski i krajnje grešan za nas.
Razmotrimo sljedeće točke koje nam pomažu da uvidimo ozbiljnost nedostatka molitve:
1. Kakva je to samo uvreda Bogu. Sveti i najslavniji Bog nas poziva da dođemo k Njemu, da razgovaramo s Njim i čujemo od Njega, da od Njega tražimo stvari koje su nam potrebne i da iskusimo kakav blagoslov postoji u zajedništvu s Njim.
Stvorio nas je na svoju sliku i otkupio nas po svom Sinu, kako bismo u zajedništvu s Njim mogli pronaći svoju najveću slavu i spasenje. Kako mi koristimo ovu nebesku privilegiju? Koliko ih ima koji odvoje samo pet minuta za molitvu! Kažu da nemaju vremena i da im nedostaje želja za molitvom; ne znaju kako provesti ni pola sata s Bogom!
Nije da se oni opće ne mole; mole se svaki dan – ali nema radosti u njihovoj molitvi, a radost u molitvi znak je zajedništva s Bogom, znak koji pokazuje da nam je Bog sve.
Ako ih prijatelj dođe posjetiti, imaju vremena, pronalaze vremena – čak i po cijenu žrtve, radi uživanja u razgovoru s prijateljem. Da, imaju vremena za sve što ih zaista zanima, ali nemaju vremena za druženje s Bogom i za uživanje u Njemu!
Pronalaze vremena za nekoga tko im može biti na usluzi; ali dan za danom, mjesec za mjesecom prolazi, a oni ne nalaze vremena da provedu ni jedan sat s Bogom. Ne počinju li naša srca prepoznavati kakva je to sramota, kakav prezir prema Bogu, da se usuđujem reći da ne mogu pronaći vremena za druženje s Njim?
Ako nam se ovaj grijeh počne činiti očitim, nećemo li s dubokim sramom vapiti: „Jao meni, jer sam propao, Bože; budi mi milostiv i oprosti mi moj strašni grijeh nedostatka molitve“?
2. Nedostatak molitve je uzrok manjkavog duhovnog života. To je dokaz da je naš život, većim dijelom, još uvijek pod vlašću tijela. Molitva je puls života; liječnik može odrediti stanje našeg srca po našem pulsu. Grijeh nedostatka molitve dokaz je za običnog kršćanina ili pastora da je Božji život u duši u smrtonosnoj bolesti i slabosti. Mnogo se govori i mnogo se pritužbi iznosi o slabosti crkve da ispuni svoj poziv, da utječe na svoje članove, da ih oslobodi od moći svijeta i da ih dovede do života svetog posvećenja Bogu. Mnogo se govori i o ravnodušnosti crkve prema milijunima nespašenih koje joj je Krist povjerio kako bi im mogla obznaniti svoju ljubav i spasenje.
Koji je razlog zašto tisuće kršćanskih radnika u svijetu nemaju veći utjecaj? To nije ništa drugo nego nedostatak molitve u njihovoj službi. Usred sveg njihovog žara u proučavanju i radu crkve, sve njihove vjernosti u propovijedanju i govoru s ljudima, nedostaje im ta neprestana molitva koja je vezana uz pouzdano obećanje Duha i sile odozgo. Upravo je grijeh nedostatka molitve uzrok nedostatka snažnog duhovnog života!
3. Crkva trpi nevjerojatne gubitke zbog nedostatka molitve od strane pastora. Posao pastora je odgajati vjernike da žive životom molitve; ali kako vođa to može učiniti ako sam ne razumije umijeće razgovora s Bogom i primanja obilne milosti s neba za sebe i za svoj rad svaki dan od Duha Svetoga? Pastor ne može voditi zajednicu uzvišenije od pozicije na kojoj on stoji. Ne može s entuzijazmom pokazati put ili objasniti djelo u kojem sam ne hoda ili ne živi.
Koliko tisuća kršćana gotovo ništa ne zna o blagoslovu molitvenog zajedništva s Bogom! Koliko ih je koji nešto znaju o tome i žude za daljnjim povećanjem tog znanja, ali u propovijedanju Riječi nisu ustrajno potaknuti da nastave dok ne dobiju blagoslov!
Razlog je jednostavno i jedino to što pastor tako malo razumije o tajni snažne molitve i ne daje molitvi mjesto u svojoj dužnosti koja je, u Božjoj volji i u potrebama pastoralnog života, neizbježno potrebna. Oh, kakvu bismo razliku primijetili u našim župama kada bi pastori mogli biti dovedeni da vide grijeh nedostatka molitve u njegovom pravom svjetlu i silom Božjom bili oslobođeni od njega!
Bez prestanka molite!
(I. Solunjanima 5:17)
4. Nemoguće je propovijedati evanđelje svim ljudima – kako nam je Krist zapovjedio – sve dok se ovaj grijeh ne prevlada i ne istjera.
Mnogi smatraju da je velika potreba misija pronaći muškarce i žene koji će se predati Gospodinu da se bore u molitvi za spasenje duša. Također je rečeno da je Bog željan i sposoban osloboditi i blagosloviti svijet koji je otkupio, samo kad bi Njegov narod bio voljan i spreman vapiti Mu dan i noć. Ali kako se zajednice mogu dovesti do te točke ako prvo ne dođe do potpune promjene pastora, da počnu shvaćati da neophodna stvar nije propovijedanje ili pastoralni posjet ili crkveni rad, već zajedništvo s Bogom u molitvi dok god se ne odjenu silom odozgo?
O, kad bi nas svaka misao, rad i očekivanje u vezi s kraljevstvom doveli do priznanja grijeha nedostatka molitve! Bože, pomozi mi da ga iskorijenim! Bože, izbavi nas od njega krvlju i snagom Krista Isusa! Bože, nauči svakog propovjednika Riječi da vidi kakvo slavno mjesto može zauzeti ako je prije svega oslobođen ovog korijena svih zala, kako bi s hrabrošću i radošću, u vjeri i ustrajnosti, mogao nastaviti s Tobom!
Grijeh nedostatka molitve! Neka Gospodin učini teret toga toliko teškim na našim srcima da se nećemo smiriti dok se ne udalji od nas kroz ime i moć Isusa Krista. On će nam to učiniti mogućim.
Uzrok nedostatka molitve
Na molitvenom sastanku starješina, jedan brat je postavio pitanje: „Što je onda uzrok tolikog nedostatka molitve? Nije li to nevjera?“ Odgovor je bio: „Svakako; ali onda dolazi pitanje – što je uzrok te nevjere?“
Učenici su pitali Gospodina Isusa zašto ne mogu istjerati demona. On je odgovorio da je to zbog njihove nevjere. Otišao je dalje i rekao da ova vrsta ne izlazi osim molitvom i postom (Matej 17,19-21).
Ako naš život nije život samoodricanja i posta – to jest, napuštanja svijeta; ako nije život molitve – to jest, hvatanja za nebo, tada se vjera ne može praktično živjeti.
U životu koji se živi po tijelu, a ne po Duhu, nalazimo izvor nedostatka molitve na koji se žalimo. Dok smo izlazili sa sastanka, jedan brat mi je rekao: „To je cijela poteškoća; želimo moliti u Duhu i istovremeno hoditi po tijelu, a to je nemoguće.“
Ako je netko bolestan i želi ozdravljenje, vrlo je važno otkriti pravi uzrok bolesti. To je uvijek prvi korak prema ozdravljenju. Ako se specifičan uzrok ne prepozna i pažnja se usmjeri na sekundarne uzroke ili na pretpostavljene, ali ne i stvarne uzroke, ozdravljenje se neće dogoditi.
Na isti način, od najveće je važnosti da ispravno razumijemo uzrok tužnog stanja mrtvila i neuspjeha u molitvi u našim svakodnevnim pobožnim vremenima, koja bi za nas trebala biti tako blagoslovljena vremena. Nastojmo u potpunosti shvatiti što je korijen ovog zla.
Sveto pismo nas uči da su za kršćanina moguća samo dva stanja. Jedno je hod po Duhu, a drugo je hod po tijelu. Ove dvije sile su u nepomirljivom sukobu jedna s drugom. Tako se događa, u slučaju većine kršćana, da, dok zahvaljuju Bogu što su ponovno rođeni po Duhu i što su primili Božji život – njihov uobičajeni svakodnevni život ne živi se po Duhu, već po tijelu.
Pavao je napisao Galaćanima: Tako li ste bezumni? Započeli ste u Duhu, a sada se u tijelu usavršavate? Njihova služba počivala je na tjelesnim vanjskim djelima, oku vidljivim.
Nisu razumjeli da tamo gdje je tijelu dopušteno da utječe na njihovu službu Bogu, to ubrzo rezultira otvorenim grijehom. Pavao spominje ne samo ozbiljne grijehe poput preljuba, ubojstva i pijanstva kao djela tijela, već i običnije grijehe svakodnevnog života, poput gnjeva i svađe.
On im daje poticaj: A velim: hodite u Duhu, pa nećete ugađati požudi tijela. Ako živimo u Duhu, u Duhu i hodimo. (Galaćanima 5:16, 25). Duha moramo poštovati ne samo kao autora novog života, već i kao vođu i upravitelja cijelog našeg životnog hodanja. U suprotnom smo ono što apostol naziva „tjelesnima“.
Većina kršćana slabo razumije ovu materiju. Nemaju pravo znanje o dubokoj grešnosti i bezbožnosti svoje tjelesne prirode koja im pripada i kojoj se nesvjesno predaju. Bog je … osudio je grijeh u tijelu (Rimljanima 8,3) – na križu Kristovu. Oni koji su od Krista razapeli su tijelo s njegovim strastima i požudama (Galaćanima 5,24).
Tijelo se ne može poboljšati ili posvetiti. Težnja tijela neprijateljstvo je prema Boga; jer se ne podvrgava Božjem zakonu, niti to može (Rimljanima 8,7).
Ne postoji način postupanja s tijelom osim kao što je Krist postupio s njim, noseći ga na križ. Naš stari čovjek razapet je s njim (Rimljanima 6,6); tako ga i mi, vjerom, razapinjemo i svakodnevno ga smatramo i tretiramo kao odvratnu stvar koja nalazi svoje pravo mjesto na prokletom križu.
Trebalo bi nas rastužiti razmišljanje o tome koliko kršćana rijetko razmišlja ili ozbiljno govori o dubokoj i neizmjernoj grešnosti tijela. U meni (to jest, u mom tijelu) ne prebiva ništa dobro (Rimljanima 7,18).
Osoba koja u to istinski vjeruje može s pravom vikati: ‘Vidim drugi zakon u svojim udovima … koji me zarobljava zakonom grijeha … Jadan li sam čovjek! Tko će me istrgnuti od ovog smrtnog tijeka?’ (Rimljanima 7,23-24).
Blagoslovljen je onaj koji može ići još dalje i reći: ‘Milost Božja po Isusu Kristu, Gospodinu našemu … Jer zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodio me od zakona grijeha i smrti’ (Rimljanima 7,25; 8,2).
Bilo bi dobro kada bismo razumjeli Božje savjete milosti za nas. Tijelo treba biti na križu, a Duh mora biti u srcu i upravljati životom. Duhovni život premalo se razumije ili traži, a ipak je to doslovno ono što je Bog obećao i što će ostvariti u onima koji mu se bezuvjetno predaju u tu svrhu.
Ovdje, dakle, imamo duboki korijen zla kao uzrok života bez molitve. Tijelo može dovoljno dobro izgovarati molitve, nazivajući se religioznim zbog toga i tako zadovoljavati svoju savjest; ali tijelo nema želju ni snagu za molitvu koja teži intimnom poznavanju Boga, koja se raduje u zajedništvu s Njim i koja se nastavlja držati Njegove snage. Dakle, konačno, opet i iznova dolazimo do ovoga: tijelo se mora zanijekati i razapeti.
Kršćanin koji je još uvijek tjelesan nema ni karaktera ni snage slijediti Boga. Zadovoljava se molitvom navike ili običaja; ali slava, blagoslov tajne molitve, to je za njega skrivena stvar, sve dok mu se jednog dana oči ne otvore i ne počne vidjeti da je tijelo, u svojoj želji da se okrene od Boga, zakleti neprijatelj koji mu onemogućava istinsku molitvu sile.
Kada se kršćanin ne prepusti u potpunosti vodstvu Duha – a upravo to jeste Božja volja i djelo Njegove milosti – on živi, ne znajući to, pod vlašću tijela. Taj život tijela očituje se na mnogo različitih načina. Pojavljuje se u nestrpljivosti vašeg duha; u ljutnji koja se tako neočekivano javlja u vama; u nedostatku ljubavi zbog koje ste se tako često krivili; u užitku koji se nalazi u jelu i piću, zbog čega vas je ponekad grdila savjest; u traženju vlastite volje i časti; u vašem povjerenju u vlastitu mudrost i moć; i u vašoj ljubavi prema užitcima u svijetu, kojih se ponekad sramite pred Bogom. Sve je to život po tijelu. Vi ste još uvijek tjelesni (1. Korinćanima 3,3). Taj tekst vas možda ponekad uznemiruje, jer nemate puni mir i radost u Bogu.
Potičem vas da odvojite vrijeme i odgovorite na sljedeće pitanje: Nisam li ovdje pronašao uzrok nedostatka molitve i svoje nemoći da donesem bilo kakvu promjenu u toj stvari? Imam život Duha i ponovno sam rođen, ali ne hodam u Duhu; čini se da tijelo hoda po meni i da me pregazilo. Tjelesni život ne može se moliti u duhu i sili. Gospode, molim te oprosti mi. Tjelesni život je očito uzrok nedostatka molitve i sve tuge i sramote mog življenja.
Odlomak iz knjige: “The Prayer Life – Persevering in Prayer” – Autor: Andrew Murray
Prijevod i obrada: Branko Gotovac