Gospod Neshvatljivi
Gospode Bože, kako je velika naša dilema! U Tvojoj prisutnosti tišina najbolje pristaje, ali ljubav koja je zapalila naša srca prisiljava nas da govorimo. Ako šutimo, kamenje će govoriti, a ako govorimo šta da kažemo? Nauči nas da znamo da ne možemo znati, jer stvari od Boga nepoznate su čovjeku, ne zna ih čovjek već Duh Božji. Neka nas vjera drži tamo gdje razum pada i razmišljat ćemo zato što vjerujemo, nikako zato da bismo mogli vjerovati.
U Isusovo ime. Amen.
Dijete, filozof i religiozan čovjek imaju isto pitanje : “Kakav je Bog?” (Čemu je nalik?; Kome je nalik?). Ova knjiga je pokušaj da se odgovori na to pitanje. Ipak, odmah na početku moram priznati da to pitanje ne može biti odgovoreno, osim da se kaže da Bog nije poput ničeg što mi možemo zamisliti.
Mi koristimo ono što znamo kao most preko kojeg prelazimo u nepoznato. Za um je nemoguće da odjednom pređe iz onog šta mu je poznato, svakodnevno, u potpuno nepoznato, nesvakidašnje.
Čak i najenergičniji i najnadareniji um nije sposoban da stvori nešto iz ničeg spontanim činom zamišljanja. Neobična, strana bića koja nastanjuju svijet mitologije i praznovjerja nisu plod same mašte. Mašta ih je stvorila uzimajući obične stanovnike zemlje, zraka i mora, zatim proširivši njihove poznate oblike van normalnih granica ili miješajući oblike dvaju ili više njih da bi se proizvelo nešto novo. Kako god predivni ili groteskni mogu biti, njihovi prototipovi uvijek mogu biti prepoznati. Oni su poput nečega što već poznamo.
Napor nadahnutog čovjeka da izrazi neizrecivo stavlja pred njega, zahtjeva od njega izuzetan napor i za misli i za jezik. U Svetim Pismima ove pojave, ova bića su često otkrivenja svijeta koji je natprirodan, a um za koji je zapisano je dio prirode, pa su pisci prisiljeni da mnogo i često koriste riječi “poput” i “kao” da bi se nekako pojasnili.
Kada nas Duh upozna sa nečim što leži izvan područja našeg razumijevanja, On nam kaže da je ta stvar kao nešto što mi već znamo, ali uvijek je jako pažljiv sa frazama koje koristi za opis toga kako bi nas sačuvao od robovanja doslovnosti.
Na primjer, kada je prorok Ezekiel vidio otvorena nebesa i ugledao viziju Gospoda, našao se u situaciji da gleda u nešto za što nema riječi, ne postoje termini kojima bi to opisao.
Ono šta je vidio bilo je potpuno drugačije od svega onoga šta je on do tada znao. Upao je u jezik metafora i usporedbi: “Bilo je nešto kao da su živa stvorenja. Njihova pojava je bila kao užareno ugljevlje koje gori.” Što je bliže prilazio gorućem tronu njegove su riječi postajale sve nesigurnije: “ispod svoda nad njihovim glavama bijaše nešto kao kamen safir, poput prijestolja, na tom kao prijestolju, gore na njemu, kao neki čovjek. I vidjeh kao sjajnu kovinu i iznutra i uokolo kao oganj … To bješe nešto kao Slava Jahvina.”
Kakogod da je čudan ovaj jezik, ne stvara nam dojam nerealnog. Cijela scena zajedno je vrlo stvarna, ali potpuno strana, potpuno tuđa bilo čemu što čovjek pozna na zemlji. I zbog toga, u želji da nam prenese zamisao onoga što gleda prorok je prisiljen upotrebljavati izraze poput “nalikovalo je”, “izgledalo je kao pojava”, “kao da je bilo”, “nalikovalo je na nekakvu pojavu”.
Čak je i prijestolje postalo “nešto što je nalikovalo na prijestolje”, a onaj koji je sjedio na njemu toliko je nemoguć za opisati, da opis koji dobijamo kaže; “nešto što je nalikovalo nečemu što je izgledalo kao čovjek.”
Kada pismo tvrdi da je čovjek stvoren na sliku Božju, ne smijemo se ni usuditi da dodamo ovoj izjavi ideju iz naše vlastite glave i učiniti da to kaže “točno na sliku Božju.” Napraviti to znači ustvrditi da je čovjek replika Boga (kopija ili odljevak). To vodi ka tome da Bog gubi jedinstvenost i završava sa nečim šta opće nije Bog. To znači srušiti zid, beskonačno visok, koji razdvaja: ONO ŠTO JEST BOG od ONOG ŠTO NIJE BOG.
Razmišljati o stvorenju i stvoritelju kao da su jako slični (ili gotovo isti), znači ukrasti, orobiti Boga od većine njegovih osobina i svesti Njega na nivo stvorenja.
Hajdemo dati primjer: “opljačkati njegovu beskonačnost.” Ne mogu postojati dvije neograničene materije u svemiru. To bi značilo, oduzimanje Njegovog suvereniteta. Ne mogu biti dva apsolutno slobodna bića u svemiru, jer prije ili poslije dvije u potpunosti slobodne volje moraju doći u sraz (u koliziju). Ove osobine (atributi), da ne spominjemo dalje zahtijevaju, uslovljavaju, da može biti samo Jedan kome pripadaju ove osobine.
Kada pokušamo zamisliti kakav je Bog moramo krenuti koristeći ono KAKAV BOG NIJE kao početni materijal da bi naš um mogao otpočeti sa poslom. Stoga kako god da mi u svom umu vizualiziramo sliku da Bog jest, On to nije. Jer mi stvaramo našu sliku od onog što je On stvorio, a ono što je On stvorio nije On.
Ako i dalje ustrajemo u tome da proizvedemo Njegovu sliku (sliku Njega) završavamo sa idolom koji nije proizveden ljudskim rukama, već ljudskim mislima (nije tvorevina ruku, već je tvorevina uma), a idol stvoren umom jednako je uvredljiv za Boga kao i idol stvoren rukama.
“Intelekt (um) spoznaje da je u potpunom neznanju o Tebi Bože” – kaže (Nicholas of Cusa), “jer spoznaje da Ti Bože ne možeš biti objašnjen. Isto kao što nespoznatljivo ne može biti spoznato, a u nevidljivo se ne može gledati, nepristupačno se neda dodirnuti. Ako bi bilo tko pokušao da uspostavi koncept (način) pomoću kojeg bi se Tebe Gospode dalo objasniti” – kaže dalje Nicholas – “znam da takav koncept ne govori o Tebi Gospode, jer se svaka takva zamisao završava na zidinama raja … Isto tako, ako bilo gdje govore o razumijevanju Tebe Gospode želeći da se opskrbe nekim sistemom ili načinom kojim bi Ti Gospode Najmoćniji bio shvaćen, taj čovjek ili ti ljudi su još uvijek jako daleko od Tebe Bože. Umjetnost koja bi opisivala Tebe Gospode je u potpunosti iznad svakog koncepta ili zamisli i nemoguće je da je ijedan čovjek stavi u okvir.”
Kada smo prepušteni sami sebi mi odmah pokušavamo da svedemo Boga na termine sa kojima mi možemo baratati. Želimo odvesti Njega tamo gdje ga možemo koristiti, ili barem želimo znati gdje je kad nam treba. Mi želimo Boga kojeg u nekoj mjeri mi možemo kontrolirati. Trebamo osjetiti sigurnost koja dolazi od toga što “znamo” kakav je Bog, a to kakav je On je naravno sastavljeno od svih religioznih slika koje smo vidjeli, od sveg onog najboljeg šta smo čuli da ljudi govore o Bogu, i od svih ideja i zamisli koje prevrće naš mozak dok je u tim razmišljanjima.
Ako sve ovo zvuči čudno ušima modernog čovjeka, to je samo zato što se već pola stoljeća Gospod uzima “zdravo za gotovo.”
Slava Božja nije otkrivena ovoj generaciji ljudi. Gospod suvremenog kršćanstva samo je malo nadmoćniji od bogova Grčke i Rima, u stvari možda je čak i manje moćan od njih, jer On je slab i bespomoćan dok su ti bogovi barem imali moć.
Ako sve ono što mi možemo zamisliti da je Bog, to nije Bog, kako onda da razmišljamo o Njemu? Ako je On uistinu neshvatljiv, kao što vjernici objavljuju da jest, i nepristupačan kao što Pavle tvrdi za Njega, kako onda da mi kršćani zadovoljimo našu žudnju za Njim?
Riječi pune nade: “sprijatelji se s Njim i budi u miru” (Job 22 :21), još uvijek stoje iako su vjekovi prošli, ali kako ćemo sprijateljiti (upoznati) sebe sa Onim što izmiče svim naporima misli i srca? Kako da svedemo račune o onom što znamo o nekom o kome ne znamo ništa?
“Možeš li pronaći Boga traženjem? pita Cofar Naamac, “Možeš li pronaći Svemoćnog u Njegovom savršenstvu? Visoko je to poput neba, što možeš učiniti? Dublje od pakla, što možeš saznati?“
“Nitko ne pozna Oca, samo Sin” – kaže naš Gospod – “i onaj kome ga Sin htjedne objaviti.”
Evanđelje po Ivanu otkriva bespomoćnost ljudskog uma ispred velike tajne koja je Gospod, a Pavle u I Korinćanima podučava da je upoznavanje Gospoda u potpunosti djelo Duha Svetog koje Duh čini u srcu osobe koja ga traži.
Žudnja da spoznamo ono što se spoznati neda, da shvatimo i razumijemo Neshvatljivo koje nadilazi svaki razum, da dodirnemo i okusimo nepristupačno, proizlazi iz slike Boga u čovjekovoj prirodi.
Dubina doziva dubinu, iako onečišćena i zaključana u moćnu katastrofu koju teolozi nazivaju Pad, duša osjeća svoje porijeklo, svoje ishodište i čezne da se vrati svom izvoru. Kako da se to napravi? Odgovor koji biblija daje je jednostavan: “Kroz Isusa Krista našeg Gospoda.”
U Kristu i po Kristu, Bog čini potpuno samorazotkrivanje, ali ipak On ne pokazuje sebe razumu, već vjeri i ljubavi.
Vjera je organ kojim spoznajemo, a ljubav, organ kojim iskustveno doživljavamo.
Gospodin je došao k nama utjelovljen, kada se pokajemo ili bolje rečeno kada nas u pokajanju On pomiri sa sobom, uz pomoć vjere i ljubavi mi ulazimo i ostajemo u Njemu.
“Uistinu je Bog beskrajno velik “ – kaže razdragani Kristov trubadur, Richard Rolle” – više nego šta možemo zamisliti … nespoznatljivo svemu stvorenom … i nikad ga ne možemo razumjeti i shvatiti kao Njega u Njemu. Ali ponekad, tu i tamo, kada god se srce zapali žudnjom za Boga, (ta želja, žar, ljubav) ona čini mogućim da takvo srce primi nestvoreno svjetlo i nadahnuto i ispunjeno darovima Duha Svetog počinje da osjeća okus radosti sa neba. Počinje da uživa iznad vidljivih stvari i uzrasta u slatkoću vječnog života … U ovome je uistinu ljubav savršena, kada sve namjere uma i sav intiman i tajan rad srca biva uzdignuto ljubavlju Božjom.”
To da Gospoda spoznaje duša kroz snažno lično iskustvo dok istovremeno Bog ostaje beskrajno udaljen od znatiželjnih očiju uma je paradoks kojeg je najbolje opisao Frederick W. Faber:
“Tama za intelekt, ali svjetlo sunca za srce.”
Autor malog proslavljenog djela – Oblak nespoznavanja – razvio je ovu tezu (misao) kroz svoju knjigu.
“Prilazeći Bogu – kaže on – onaj koji traži otkriva da božansko biće prebiva u nepoznatosti (nepristupačnosti), skriveno iza oblaka nespoznavanja; ali, unatoč tome ne bi trebalo da se tragač obeshrabri, nego da svu svoju volju postavi u golu želju da dospije do Boga. Ovaj oblak postavljen je zato da tragač nikad ne mogne jasno vidjeti Boga u svjetlu onog što razumije niti ga doživjeti u svojim osjećajima. Već samo po milosti Božjoj vjerom ulazi u Njegovo prisustvo, ako tragač vjeruje Riječ i nastavlja.”
Michael de Molinos, španjolski svetac, učio je istu stvar. U svom duhovnom vodiču kaže da će: “Bog uzeti za ruku dušu i voditi je putem čiste vjere dovodeći je do razumijevanja da treba ostaviti iza sebe sve razloge, sva razmatranja, te vodeći je napred … proizvodeći (prouzrokujući), kroz jednostavno i skriveno razumijevanje koje dolazi od vjere, težnju duše da bude uzdignuta na krilima ljubavi ka njenom Mladoženji.”
Zbog ovog i sličnih učenja Molinos je osuđen kao heretik od inkvizicije i kažnjen doživotnim zatvorom. Ubrzo je umro u zatvoru, ali istina koju je podučavao ne može umrijeti nikada. Govoreći o duši kršćanina on kaže: “Ta duša vjeruje da dobrota i ljepota njenog Voljenog beskrajno nadvisuje znanje cijelog svijeta, svjetske najčišće zamisli i najmudrije umove, i sva mudrost svijeta ne vrijedi ništa.
Uvjerena je da je sve stvoreno previše prosto, pre banalno, da bi je moglo voditi ili informirati do istinske spoznaje Boga … Potrebno joj je da nastavi dalje sa svojom ljubavlju, ostavljajući svoje razumijevanje iza sebe. Voli Gospoda onakvog kakav On jeste, a nikako onako kako ga ona zamišlja.”
“Kakav je Bog?” – ako pod tim pitanjem mislimo – “Kakav Bog uistinu jest?” – nema odgovora na to pitanje. Ali, ako pritom mislimo: “Šta je Bog otkrio o Sebi da bi ga razum čovjeka ispunjen strahopoštovanjem mogao primiti?” – tada vjerujem da imamo odgovor i potpun i zadovoljavajući. Jer iako je Ime Božje tajna i Njegova istinska priroda nedokučiva, u svojoj ljubavi udostojio se da nam otkrivenjem objavi određene istine o Sebi. Mi to nazivamo Njegovim atributima (osobinama).
Suvereni Otac, Nebeski Kralj, Ti kojem smo se ohrabrili pjevati; s radošću Tvoje osobine ispovijedamo, Sveslavni i Bezbrojni. (Charles Wesley)
Iz knjige: Spoznaja Svetog Boga – Aiden Wilson Tozer
Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2024.
