Eshatologija

Ovaj pogrešan pristup tumačenju proroštava iznad svake mjere se protivi stotinama proročanstava koja su se do sada ispunila na doslovan način, doslovno onako kako je i zapisano. U prva dva vijeka kršćanske ere crkva je uglavnom bila premilenijalistička i tumačila je Pisma tako da je učila da će Krist ispuniti proroštvo o Svom Drugom Dolasku, kako bi donio tisuću godišnje carstvo na zemlju i sve to prije nego vječno stanje započne. Ovo se smatralo uobičajenom i zdravom pravovjernom teologijom. Rana tumačenja nisu uvijek bila uverljivo argumentirana i ponekad su imala svoje uzlete u maštu, ali u velikoj većini, prema proroštvima se odnosilo na isti način kao i prema preostalim djelovima Pisama.

U posljednjih deset godina drugog stoljeća i u trećem vijeku, heretička škola teologije iz Aleksandrije u Egiptu, uspješno je unijela pogrešan princip da Bibliju treba tumačiti, ne doslovno onako kako piše, već alegorički, u prenesenom značenju. Primjenjivanje ovog principa na Pisma dovelo je do podrivanja svih velikih doktrina vjere, uključujući i proročanstva. Rana crkva je ustala i nedvosmisleno se usprotivila i negirala Aleksandrijski sistem i u velikoj mjeri je uspjela da obnovi i da vrati tumačenje Pisama u njihov doslovni, gramatičko, povijesni kontekst. Problem je nastao u tome da su se unutar proročanstava nalazila predviđanja koja još uvijek nisu bila ispunjena. 

Ovo je učinilo još težim da se dokaže da je doslovno tumačenje istina i za proroštva. Rezultat je bio do neke mjere katastrofalan za ideju o doslovnom tumačenju proroštava, a crkva se saplela i spotakla kada govorimo o području tumačenja budućnosti.

Augustin (Godina Sveta 354-430) je spasio crkvu od nejasnoća i od nesigurnosti, barem kada govorimo o neproročkim djelovima Pisama, ali je nastavio da gleda na proroštva na nedoslovan način, a to je kao cilj imalo zapravo eliminaciju tisućugodišnjeg kraljevstva (Milenijuma) sa zemlje. Jako je čudno, Augustin se držao doslovnog Drugog Dolaska, doslovnog Neba i doslovnog pakla, ali ne i doslovnog Milenijuma. Ovo proizvoljno razlikovanje nikada nije objašnjeno.

Budući da je amilenijalizam, koji poriče doslovno tisućugodišnje kraljevstvo na zemlji nakon Drugog dolaska, u svojoj suštini negativan i ometa inteligentno doslovno tumačenje proročanstva, na ovom je području bilo malo napretka. Crkva je i dalje vjerovala u nebo, pakao i čistilište, ali je zapostavljala ili objašnjavala onako usput odlomke koji su se morali nositi s Izraelom u proroštvima i kraljevstvu na zemlji, onako kako nam je to često otkriveno u Starom Zavjetu. Čak ni u protestantskoj reformaciji proroštva nisu spašena od ove smetnje u njihovom tumačenju.

Kršćanstvo bez budućnosti nebi bilo temeljno kršćanstvo. Kao suprotnost eshatologiji paganskih religija, koje često oslikavaju budućnost kao neku zabranjenu teritoriju, kršćanska nada je jasna i čista i daje kršćaninu temeljnu ideju da je život koji dolazi mnogo bolji nego ovaj sadašnji. Baš kao šta Pavao to kaže u 2. Korinćanima 5:8; A puni smo pouzdanja, i više bi nam se sviđalo iseliti se iz tijela i naseliti kod Gospodina. U kršćanskoj vjeri budućnost je oslikana kao blaženstvo i radost u prisustvu Gospodnjem bez bolesti koje su tako uobičajene za ovaj život.