Duhovan Čovjek

Autor: L. S. Chafer; 1918.

Poglavlje 1 – Tri klase ljudi

Očigledno je da među kršćanima postoji velika razlika u karakteru i kvaliteti svakodnevnog življenja. Ova različitost je prepoznata i definirana u Novom zavjetu. Isto tako, postoji i mogućnost rasta i napredovanja u svakodnevnici kršćanina. Ovaj rast i napredovanje iskustvena je spoznaja svakog kršćanina koji je ispunio određene uvjete. I ti uvjeti, također sačinjavaju izuzetno važnu temu u Riječi Božjoj.

Apostol Pavao, po Duhu Svetom, podijelio je cjelokupnu ljudsku obitelj u tri grupe:

1. „Naravni (Prirodni) čovjek“, koji je ne-regeneriran (nije rođen nanovo) ili drugim riječima duhovno je nepromijenjen;
2. „Tjelesni čovjek“, koji je „beba u Kristu“ i hoda kroz život „kao čovjek“; i
3. „Duhovni čovjek.“

Ove tri grupe klasificirane su od strane Apostola prema sposobnosti čovjeka da razumije i da primi stvari cjelokupnog tijela Istine koje su nam „otkrivene“ od Duha Svetog. Ljudi se životno i suštinski razlikuju međusobno time da li jesu rođeni nanovo i da li žive novi život u moći i blagoslovu; ali, daljnje klasificiranje postaje očigledno po stavovima koje ljudi imaju prema tim od Boga njima otkrivenim stvarima.

U I. Korinćanima 2:9-3:4 ova trostruka klasifikacija izrečena nam je na sljedeći način. Odlomak počinje:

Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje i uho ne ču i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube, a nama Bog otkri po Duhu svojemu.

Ovdje je učinjeno razlikovanje između, općenito govoreći, svih područja ljudskog znanja koja u nas ulaze kroz „otvorena vrata“ naših očiju, ušiju i srca (moći našeg razuma), i onih drugih tema (stvari) za koje nam je rečeno da su nam „otkrivene“ po Duhu Božjem. Ovdje nema govora, niti se spominje bilo kakvo drugo otkrivenje osim onog koje je već sadržano u Riječi Istine, a to otkrivenje jest beskrajno. Jer nastavak ovog odlomka glasi:

Jer Duh sve proniče, čak i dubine Božje.

 Ljudi su klasificirani prema svojim sposobnostima da razumiju i prime dubine Božje. U ove „dubine Božje“ nitko ne može ući bez pomoći, jer:

Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega koji je u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega.

Čovjek bez pomoći može slobodno ući u stvari svog bližnjeg zbog duha čovječjega koji je u njemu. Ali, ne može proširiti svoju sferu, ne može izaći iz djelokruga vlastitog ograničenja. Ne može eksperimentalno spoznati stvari životinjskog svijeta ispod sebe, a zasigurno ne može ući u višu sferu i eksperimentalno spoznati dubine Božje. Iako čovjek sam po sebi ne može spoznati dubine Božje, Duh Božji ih zna, i čovjek može biti povezan s Duhom Božjim na takav način da ih i on može spoznati. Odlomak se nastavlja:

A mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga, da bismo znali što nam je Bog podario. Da bismo znali dubine Božje, duboke Božje stvari, one stvari koje: oko ne vidje i uho ne ču i u srce čovječje ne uđe. Mi, na početku rečenice odnosi se na sve koji su spašeni (bez bilo kakvog izuzetka) i koji su spasenjem primili Duha Božjeg.

Kolika moć i koliki potencijal počiva u ovim stihovima. Zato što smo tako životno i suštinski povezani s Duhom Božjim, jer On prebiva u nama; zbog te činjenice moguće je spoznati “stvari koje nam je Bog darovao”. Nikada ih ne bismo mogli spoznati sami od sebe: Duh zna, On prebiva u nama i On ih otkriva nama.

Božanska objava nam se prenosi “riječima” koje Duh Sveti uči, kako apostol dalje navodi:

To i govorimo, ne riječima naučenim ljudskom mudrošću, nego naučenim od Duha Svetoga, uspoređujući duhovno s duhovnim.

Božja Knjiga je Knjiga riječi i upravo te riječi koje svakodnevno prenose “ljudsku mudrost” koriste se za prenošenje stvari koje “oko nije vidjelo, niti uho čulo, niti su ušle u srce čovječje”.

Ipak, čovjek bez pomoći ne može razumjeti ove “duboke Božje stvari”, iako su sažete u riječima koje su čovjeku u potpunosti poznate, osim ako ih ne “otkrije” Duh. Baš tako, u upoznavanju ovih otkrivenih stvari, napredak se postiže samo kada se jedna duhovna stvar uspoređuje s drugom duhovnom stvari. Duhovne stvari moraju se komunicirati duhovnim sredstvima. Bez Duha Božjeg ne može biti duhovnog razumijevanja.

Prirodan čovjek

Ali, naravni čovjek ne prima što je od Duha Božjega jer mu je to ludost, i ne može razumjeti jer se to duhovno prosuđuje.

U ovom odlomku prirodni čovjek nije okrivljen za svoju nesposobnost. To je jednostavno točna izjava o činjenici njegovih ograničenja. Odlomak također nastavlja navoditi točan uzrok tih ograničenja. Upravo nam je rečeno da je otkrivenje po Duhu. Stoga slijedi da je “prirodni čovjek” bespomoćan razumjeti otkrivene stvari jer nije primio “Duha koji je od Boga”. Primio je samo “duh čovječji koji je u njemu”. Iako, s “ljudskom mudrošću”, prirodni čovjek može pročitati svaku navedenu riječ, on ne može primiti duhovno značenje koje te riječi sadrže. Za njega je otkrivenje “ludost”. Ne može ga ni “primiti” ni “spoznati”.

Stihovi koji prethode ovom kontekstu, (I. Korinćanima 1:18-23) definirali su dio Božanskog otkrivenja koji se naziva “ludošću” za “prirodnog čovjeka”:

Jer je riječ o križu onima koji propadaju ludost, a nama je koji se spašavamo sila Božja. Ta pisano je: Uništit ću mudrost mudrih i umnost umnih odbaciti. Gdje je mudrac? Gdje književnik? Gdje istraživač ovoga svijeta? Zar Bog ne učini ludom mudrost ovoga svijeta? Budući da u mudrosti Božjoj svijet Boga ne upozna mudrošću, svidje se Bogu ludošću propovijedanja spasiti one koji vjeruju. Jer i Židovi znak išću i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, a Grcima (Poganima) ludost.

Ovdje se misli na mnogo više od puke povijesne činjenice Kristove smrti. To je Božansko otkrivanje otkupljenja kroz milost i uključuje sve vječne odnose koji su time omogućeni. Jer sami moralni principi i mnoga religijska učenja Biblije jesu unutar dosega “prirodnog čovjeka”.

Iz tih izvora prirodan čovjek može rječito propovijedati; da, i najozbiljnije, čak ni ne znajući da “duboke stvari Božje” postoje.

Za Sotonu nam je rečeno da i on, u svom krivotvorenom sustavu istine ima „dubine sotonske“ za otkriti (Otkrivenje 2:24), kao i „nauke zloduha“ (I. Timoteju 4:1-2), ali, te dubine i nauke, s druge strane, sigurno ne prihvaća pravo Božje dijete, jer Riječ kaže: A za tuđincem neće poći, nego će pobjeći od njega jer tuđinčeva glasa ne znaju (Ivan 10:5).

Pa ipak, “dubine sotonske“ su neočekivano dobro prilagođene zaslijepljenom, “prirodnom čovjeku” i stoga ih on prihvaća. Svaki moderni kult je dokaz koji potvrđuje istinitost ove izjave.

Ne-spašeni, prirodni čovjek, iako obrazovan svom “ljudskom mudrošću”, i iako religiozan i pažljiv, slijep je za evanđelje (II. Korinćanima 4:3-4) i ako se od njega zatraži da formulira doktrinarnu izjavu, prirodno će formulirati “novu teologiju” koja je toliko puta “ponovno izrečena” sa svrhom da izostavi pravo značenje Križa s otkrivenjem “dubina Božjih” koje taj Križ donosi u život onih koji povjeruju.

Križ, kao zamjenska žrtva za grijeh, za prirodnog čovjeka je “ludost”. Upravo ograničenja koja ga čine “prirodnim čovjekom” zahtijevaju da to bude tako, ljudska mudrost mu ne može pomoći, jer “svijet mudrošću nije upoznao Boga”. S druge strane, bezgranične “dubine Božje” bivaju “poklonjene” onome tko je primio “Duha koji je od Boga”.

Pravo Božje dijete stoga može biti poučeno Božanskoj objavi, jer je primilo Duha.

Ovdje se može se dodati da će iskusan i podučen um uvelike pomoći; ali bez prisutnosti Učitelja koji prebiva u nama, iskusan um ne koristi ništa u spoznavanju duhovnog značenja Božjeg otkrivenja.

Neizmjerno zlo nastalo je pretpostavkom da su čovjekova mišljenja vrijedna u duhovnim stvarima, budući je čovjek kvalitetno obrazovan u “mudrosti ovoga svijeta”. “Prirodni čovjek”, sa svim svojim znanjem i iskrenošću, neće pronaći ništa osim “ludosti” u stvarima koje otkriva Duh.

Vrhunsko obrazovanje u znanosti ne može se zamijeniti za prebivanje i ispravan odnos sa Svetim Duhom Božjim. Bez Duha ne može biti regeneracije, a “dubine Božje” ostaju nespoznatljive. Kada ne-regenerirani učitelj (osoba koja nije nanovo rođena) otvoreno odbaci suštinske i životno važne spasonosne istine Božje Riječi, te će istine obično diskreditirati i odbaciti i njegovi učenici. To je kolosalna pogreška mnogih studenata na sveučilištima i fakultetima danas.

Gotovo u pravilu se pretpostavlja da je učitelj ili propovjednik koji je autoritet u nekoj grani ili granama ljudskog znanja, na temelju tog znanja, jednako sposoban za razlučivanje u duhovnim stvarima. To nije tako. Ne-regenerirana osoba (a tko je sigurnije ne-regeneriran od onoga koji poriče temelj i stvarnost novog rođenja?) uvijek će biti nesposobna primiti i spoznati najjednostavnije istine otkrivenja. Bog nije stvarnost za prirodnog čovjeka. “Bog nije u svim njegovim mislima.”

Ne-spašeni čovjek je stoga u nevolji i opterećen je težnjom da se riješi natprirodnog. Neutemeljena teorija evolucije njegov je najbolji odgovor na problem podrijetla svemira. Za obnovljenog čovjeka, Bog je stvaran i postoji zadovoljstvo i odmor u povjerenju da je Bog Stvoritelj i Gospodar svega.

Sposobnost primanja i poznavanja Božjih stvari ne postiže se kroz škole, jer mnogi neučeni posjeduju tu sposobnost, dok je mnogi učeni ne posjeduju. To je sposobnost koja dolazi od Duha koji prebiva u onima koji su rođeni od Duha. Iz tog razloga Duh je dan onima koji su spašeni kako bi mogli znati što im je Bog darovao.

Unatoč tome, među kršćanima postoje neki koji su ograničeni zbog svoje tjelesnosti. Takvi ne mogu primiti “tvrdu hranu Riječi” zbog tjelesnosti, a ne toliko zbog neznanja.

Ne postoji Božansko klasificiranje ne-spašenih ljudi, jer se za sve njih kaže da su “prirodni” ljudi. Međutim, postoje dvije klasifikacije spašenih, a u tekstu koji razmatramo, “duhovni” čovjek je imenovan prije “prirodnog” čovjeka i tako je stavljen u izravnu suprotnost s ne-spašenima. To je prikladno jer je “duhovni” čovjek Božanski ideal. “Onaj koji je duhovan” (I. Korinćanima 2:15) je normalan, ako ne i uobičajeni, kršćanin. Ali postoji i “tjelesni” čovjek i njega treba uzeti u razmatranje.

Tjelesni čovjek

Apostol nastavlja i u I. Korinćanima 3:1-4 daje nam opis „tjelesnog“ čovjeka:

I ja, braćo, nisam mogao progovoriti vam kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu. Mlijekom vas napojih, a ne jelom, jer još ne mogoste – ali još ni sada ne možete, jer još ste tjelesni. Jer dok su među vama zavist i svađa i razdori, niste li tjelesni i ne živite li po ljudsku? Kad naime jedan govori: »Ja sam Pavlov«, a drugi: »Ja Apolonov«, zar niste tjelesni?

Za neke se kršćane stoga kaže da su “tjelesni” jer mogu primiti samo mlijeko Riječi, za razliku od jake hrane; oni se prepuštaju zavisti, svađi i podjelama te hode kao ljudi ovog svijeta, dok se od istinskog djeteta Božjeg očekuje da “hodi u Duhu” (Galaćanima 5:16), da “hodi u ljubavi” (Efežanima 5:2) i da “čuva jedinstvo Duha” (Efežanima 4:3).

Iako spašeni, tjelesni kršćani hode “po dobotijeku ovoga svijeta”. Oni su “tjelesni” jer njima dominira tijelo (Vidi Rimljanima 7:14). Drugačiji opis nalazi se u Rimljanima 8:5-7. Tamo se onaj na koga se misli nalazi “u tijelu”, te je stoga nespašen; dok “tjelesni” kršćanin nije “u tijelu”, već ima tijelo u sebi.

A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako doista Duh Božji prebiva u vama. A ako tko nema Duha Kristova, taj nije njegov (Rimljanima 8:9).

“Tjelesni” čovjek ili “dijete u Kristu” nije “sposobno podnijeti” dubine Božje. On je samo dijete; ali čak je i to, važno je napomenuti, visina položaja i stvarnosti koja se nikada ne može usporediti s potpunom nesposobnošću “prirodnog čovjeka”.

“Tjelesni” čovjek, budući da je tako malo zaokupljen istinskom duhovnom hranom, popušta zavisti i svađi koja vodi do podjela među samim vjernicima. Ovdje se ne misli na površnu činjenicu vanjskih podjela ili postojanja raznih organizacija. Pavao se ovdje referira na zavist i svađu koja je djelovala na razdvajanje neprocjenjivog zajedništva i ljubavi među svetima.

Različite organizacije često mogu težiti klasificiranju razlika među vjernicima, ali to nije ono o čemu Pavao ovdje govori. Grijeh na koji se ovdje ukazuje je grijeh vjernika koji slijede ljudske vođe. Ovaj grijeh ne bi bio izliječen ni kada bi sve vjerske organizacije bile odmah zbrisane sa zemlje ili spojene u jednu.

Tamo su bili prisutni “Pavlovi”, “Kefini”, “Apolonovi” i “Kristovi” (pogledaj I. Korinćanima 1:12). To još nisu bile suparničke organizacije, već podjele unutar crkve u Korintu koje su proizašle iz zavisti i svađe. Povijest pokazuje da takve podjele završavaju suparničkim organizacijama.

Činjenica podjele bila je samo vanjski izraz dubljeg grijeha tjelesnog življenja bez ljubavi Božje. Za kršćanina, traženje slave u sektaštvu u najboljem slučaju pokazuje “dječji govor” i otkriva ozbiljniji nedostatak istinske kršćanske ljubavi koja bi trebala teći prema svim svetima. Podjele će izblijedjeti i njihova uvredljivost će prestati kada vjernici uistinu “ljube jedni druge”.

Ali “tjelesnog” kršćanina karakterizira i “hod” koji je na istoj ravni kao i hod “prirodnog” čovjeka. Niste li tjelesni i ne živite li po ljudsku? (I. Korinćanima 3:3b – usporedi to sa II. Korinćanima 10:2-5).

Ciljevi i naklonosti usredotočeni su u istoj neduhovnoj sferi kao i hod “prirodnog” čovjeka. Nasuprot takvom tjelesnom hodu, čitamo: Ovo dakle kažem: Živite u Duhu pa nećete udovoljavati požudama tijela (Galaćanima 5:16).

To je duhovnost.

Duhovni čovjek

Druga klasifikacija vjernika u ovom odlomku je duhovni čovjek. I on je dokazano sve što se za njega kaže da jest jednim testom njegove sposobnosti da primi i spozna božansku objavu. “Duhovni rasuđuje sve.”

Progresivni redoslijed cijelog ovog konteksta je očit:

Prvo, Božanska objava je sada tu. Dana je. Objava se odnosi na stvari koje “oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni u srce čovječje nije ušlo”. – Objavljena je po Duhu Svetom (I. Korinćanima 2:9-10).

Drugo, otkrivenje je o “dubinama Božjim”, koje nitko ne može spoznati. Međutim, Duh ih poznaje (I. Korinćanima 2:10).

Treće, vjernici su primili Duha spoznaje, On je onaj koji zna, da bi i oni  mogli spoznati dubine Božje (I. Korinćanima 2:12).

Četvrto, Božanska mudrost skrivena je u samim riječima Božje Knjige; ali duhovni sadržaj tih riječi shvaća se samo kada se duhovne stvari usporede s duhovnim (I. Korinćanima 2:13).

Peto, “prirodni čovjek” ne može primiti dubine Duha Božjega, jer su mu ludost, niti ih može spoznati, jer se to može razaznati samo Duhom. Prirodni čovjek je čovjek koji nije primio Duha koji je od Boga (I. Korinćanima 2:14).

Šesto, tjelesni kršćanin jest ponovno rođen i posjeduje Duha Svetog koji prebiva u njemu; ali njegova tjelesnost sprječava puno djelovanje službi Duha Svetoga (I. Korinćanima 3:1-4).

Sedmo, „duhovni čovjek rasuđuje sve.“ Za njega nema ograničenja u području Božjih stvari. On može „slobodno“ primiti Božansko otkrivenje i diči se njime. I on može ući, kao i bilo koji drugi čovjek, u teme koje su uobičajene ljudskom znanju. On rasuđuje sve; ipak ga nitko ne rasuđuje ili ne razumije. Kako bi moglo biti drugačije kad duhovni čovjek ima „Kristov um“.

Dvije su velike duhovne promjene koje su moguće u ljudskom iskustvu – promjena od “prirodnog” čovjeka do spašenog čovjeka i promjena od “tjelesnog” čovjeka do “duhovnog” čovjeka. Prva se božanski postiže kada postoji stvarna vjera u Krista; druga se postiže kada postoji stvarna prilagodba Duhu.

Iskustveno govoreći, onaj tko je spašen vjerom u Krista može se istovremeno potpuno predati Bogu i odmah ući u život istinske predaje. Bez sumnje, to je često slučaj. Tako je bilo u iskustvu Saula iz Tarza (Djela 9:4-6). Prepoznavši Isusa kao svog Gospodina i Spasitelja, rekao je i: “Gospodine, što hoćeš da učinim?” Nema dokaza da se ikada okrenuo od ovog prvotnog stava predaje Kristu.

Međutim, treba imati na umu da su mnogi kršćani tjelesni. Njima Božja Riječ daje jasne upute o koracima koje treba poduzeti da bi postali duhovni. Tada je moguća promjena iz tjelesnog kršćanstva u duhovno.

“Duhovni” čovjek je Božanski ideal u životu i službi, u moći s Bogom i čovjekom, u neprekinutom zajedništvu i blagoslovu. Svrha sljedećih stranica je otkriti te stvarnosti i otkrivenje tih uvjeta pod kojima se sve ovo može ostvariti.

---

Prijevod i obrada: Branko Gotovac, 2025.