Autor: A.W. Tozer – (podučavanja iz Poslanice Hebrejima)
1Mnogo puta i na različite načine Bog nekoć govoraše ocima po prorocima,
2a u ovim posljednjim danima progovori nama po Sinu, kojega postavi baštinikom svega, po kojemu i sazda svjetove.
3On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi riječju sile svoje, pošto kroz sebe izvrši očišćenje grijeha naših, sjede zdesna Veličanstvu u visinama.
(Poslanica Hebrejima 1:1-3)
U najvećoj dubini ljudske duše leži sveprožimajuća čežnja za Stvoriteljem. To je zajednička nit koja veže cjelokupno čovječanstvo stvoreno na sliku Božju. Dok god ta želja ne doživi svoje potpuno ispunjenje, ljudska duša ostaje nemirna, neprestano sežući ka onome što je u konačnici nedostižno.
Svakom pronicljivom kršćaninu lako je uvidjeti da se muškarci i žene danas nalaze u strašnom duhovnom i moralnom rasulu. Osoba mora znati gdje se nalazi prije nego što shvati gdje treba biti i kako doći do tamo.
Rješenje za ovaj problem, međutim, nije u dosegu ljudskog nastojanja.
Najviši ideal ili najveće postignuće za svakog čovjeka jest prekinuti to duhovno ropstvo i ući u Božju prisutnost, znajući pri tome da je ušao na područje na kojem je više nego dobrodošao.
U grudima svakog ljudskog bića bjesni ta želja, i tjera ga naprijed. Mnogi ljudi su u potpunoj konfuziji u vezi sa objektom te želje i cijeli svoj život provode stremeći ka nedostižnom.
Vrlo jednostavno rečeno, velika strast u srcu svakog ljudskog bića, stvorenog na sliku Božju, jest iskusiti strahopoštovanje i veličanstvenost Božje prisutnosti. Najveće postignuće čovječanstva je ulazak u sveprožimajuću Božju prisutnost. Ništa drugo ne može utažiti tu goruću žeđ.
Prosječna osoba, nesposobna razumjeti ovu strast za bliskošću s Bogom, ispunjava svoj život stvarima, nadajući se da će nekako zadovoljiti svoju unutarnju čežnju. Ona juri za onim što je izvanjsko, nadajući se da će zadovoljiti tu unutarnju žeđ, ali ne postiže.
Sveti Augustin, biskup Hipona, uhvatio je suštinu te želje u svom djelu Ispovijesti: „Stvorio si nas za sebe i nemirni smo dok se potpuno ne odmorimo u Tebi.“
Ova kratka izreka uvelike objašnjava duh nemira koji prožima svaki naraštaj i svaku kulturu – uvijek se trude, ali nikada ne dolaze do spoznaje istine prisutnosti Božje.
Ivan, autor Otkrivenja kaže nešto jako slično: Dostojan si, Gospodine, primiti slavu i čast i silu! Jer Ti stvori sve i zbog Tvoje volje jest i bȋ stvoreno! (Otkrivenje 4:11).
Božje je veliko zadovoljstvo naše prepuštanje i odmor u Njegovoj prisutnosti, dan za danom. Bog je stvorio čovjeka izričito za Svoje zadovoljstvo i želi zajedništvo s njim. Ništa na ovom svijetu ili sa ovog svijeta ne može se mjeriti s jednostavnim zadovoljstvom iskustvenog doživljaja očitovane Božje prisutnosti.
Duh nemira koji izranja iz mora čovječanstva i ljudske povijesti svjedoči o ovoj istini. Naša jedina svrha kao stvorenih bića jest iskoristiti svoje vrijeme uživajući u očitovanoj prisutnosti našeg Stvoritelja. Ta je prisutnost i nematerijalna i neopisiva. Neki je pokušavaju objasniti, ali samo oni s osobnim, intimnim znanjem o Božjoj prisutnosti mogu je istinski razumjeti.
Neke stvari nadilaze objašnjenja i ljudsko razumijevanje, a ovo je jedna od njih. Mnogi kršćani su ispunjeni dobrim informacijama, ali samo rijetko, pokoja kap milosrđa padne u njihovu tromu dušu kako bi zadovoljila žeđ za Božjom prisutnošću. Isuviše njih nikada nisu prodrli u blistavo svjetlo snažnije od sunca Božje svjesne, očitovane prisutnosti. Ili ako jesu, to je rijetko iskustvo, a ne kontinuirano zadovoljstvo.
Čovjekova težnja za visinom
Intimnost sa Stvoriteljem odvaja čovjeka od svih ostalih Božjih stvorenja. Velika strast zakopana u grudima svakog ljudskog bića stvorenog na sliku Božju jest iskusiti ovu strašnu veličanstvenost Njegove prisutnosti. Međutim, nekoliko stvari stoji na putu čovjekovoj težnji prema Božjoj prisutnosti u osobnoj, intimnoj bliskosti.
Iskustvo previše njih koji pokušavaju kušati Božju prisutnost završava potpunom i krajnjom frustracijom. Čežnja za biti u Njegovoj prisutnosti i stvarni dolazak u Njegovu prisutnost dvije su potpuno različite stvari.
Kao stvoreno biće, čovjek čezne za prisutnošću Stvoritelja, ali u sebi je ne može pronaći.
Promotrite orla, rođen je za let. Prirodna čežnja u grudima mladog orla vodi ga da raširi krila i da se uzdigne u nebo nad stotinama metara čistog zraka ispod krila. Orao ponekad može hodati po tlu ili se smjestiti na drvo, ali sve u vezi s njim je stvoreno za let. Kad bi našem orlu iz priče podrezali krila, to bi ga spriječilo da leti; on bi i dalje imao goruću želju da raširi krila i da se uzdigne u nebo. Međutim, njegova bi sposobnost bila toliko smanjena da se nikada ne bi mogao podići s tla. Ne bi mogao biti vjeran svojoj prirodi.
Takva je mučna sudbina čovječanstva. Rođeni smo da se uzdignemo u samo Božje prisustvo, gdje i pripadamo; ali nešto nam je podrezalo krila, onemogućavajući nam da odgovorimo na vapaj iz dubine našeg bića. Dubina doziva dubinu hukom slapova tvojih: sve vode tvoje i vali preko mene prijeđoše (Psalam 42:7). Zato što je čovjek isključen iz Božje prisutnosti, on pati od mnogih bolesti.
Prepreke ulasku u Božju prisutnost
Najveća prepreka je, naravno, činjenica da Bog prebiva u svjetlosti nepristupačnoj. Grijeh je stvorio dug koji se ne može ni podmiriti, niti se može nekako rukovati njime i tako je to za cijelo čovječanstvo. Dobra vijest je, međutim, da je Krist platio dug i premostio taj jaz ka Bogu za sve. Ali još uvijek postoje barem tri izazova koja stoje čovjeku na putu dok teži ka Božjoj prisutnosti.
Prva prepreka je moralni bankrot ljudske duše. Neizbježna pobuna svakog pojedinog ljudskog bića protiv kraljevstva Božjeg i moralnog poretka svemira zadužuje čovječanstvo tom istom moralnom poretku i postaje dug veličanstvenom Bogu koji je stvorio nebo i zemlju.
Taj dug mora biti plaćen. Ono što moralna savjest svih ljudi zahtijeva i za čime vapi jest fond zaslužnih djela koji bi bio dovoljan za plaćanje tog duga. Zato svaka religija pokušava uspostaviti ovaj fond zasluga, ali bezuspješno.
Religija to čini kroz ono što se naziva „dobrim djelima“, što rezultira prazninom i duboko ukorijenjenim osjećajem krivnje koju ništa ne može isprati. Ali čak i kad bi se takav fond zasluga mogao postići, to ne bi bilo dovoljno.
Oprost se mora osigurati.
Odlomak iz knjige: Doživjeti Prisustvo Božje – A.W. Tozer (Nastavak slijedi …)
Prijevod i obrada: Branko gotovac