Autor: Aiden Wilson Tozer
Ovo ti pišem nadajući se da ću ubrzo doći k tebi, no ako okasnim, da znaš kako se treba vladati u kući Božjoj, koja je crkva Boga živoga, stup i uporište istine.
(I Timoteju 3:14-15)
Pogled Crkve prije svega mora biti upravljen prema Kristu, jer Krist je njena Glava, njen Gospod i njeno Sve.
Zatim, crkva mora promatrati samu sebe i svijet, vodeći računa o ravnoteži između ovo dvoje.
Kada kažem da mora promatrati samu sebe, ne mislim da crkva treba biti okrenuta isključivo sebi. Hoću reći da mora neprestano da se preispituje kako bi vidjela da li je u vjeri; mora biti izrazito samokritična i više nego spremna da se mijenja; mora živjeti u stanju neprekidnog pokajanja, tražeći Boga svim svojim srcem; crkva svoj život i ponašanje mora stalno uspoređivati s onim što kažu Pisma, dovodeći ih uvijek u sklad sa voljom Božjom.
Kada kažem da mora promatrati svijet, želim reći da crkva mora znati zašto je ovdje, na zemlji; da mora spoznati svoj dug prema čovječanstvu (Rimljani 1:14-15); da mora ozbiljno uzeti riječi Gospodnje:
Idite po cijelom svijetu i propovjedajte evanđelje svakom stvorenju; kao i; Bićete mi svjedoci u Jeruzalemu, u cijeloj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje.
Zadatak crkve je dvostruk: da širi kršćanstvo po svijetu i da se pobrine da je kršćanstvo koje širi čisto i potpuno usklađeno s Novim zavjetom.
Teoretski, sjeme – Riječ Božja – trebalo bi da da isti plod, nezavisno od duhovnog stanja sijača; stvar, međutim, ne funkcionira tako. Ako poganima istu poruku propovjedaju ljudi koji se razlikuju po dubini odnosa koji imaju s Bogom, onda će se razlikovati i obraćenici, ali i rezultat u pogledu kvaliteta kršćanstva, koje će varirati u zavisnosti od čistoće i snage onih koji ga propovjedaju.
Kršćanstvo se prenosi tako da uvijek nalikuje na one koji ga prenose. Svijetu okrenuta, neduhovna crkva, kada prijeđe ocean da bi svjedočila narodima koji govore druge jezike i imaju drugačije kulture, sigurno će tamo preneti kršćanstvo potpuno nalik svom.
Kvalitet obraćenika ne određuje samo Riječ, već i karakter svjedoka. Crkva ne može učiniti više od toga da se transplantira. Ono što je na jednom tlu, biće i na drugom. Divlja jabuka ne može postati Zlatni delišes zbog toga što je prenijeta iz jedne u drugu zemlju. Bog je Svoj zakon upisao duboko u svaki život; sve daje plod nalik sebi.
Popularna ideja o tome kako je prva obaveza crkve da propovjeda evanđelje u najudaljenije krajeve zemlje je netačna. Njena primarna obaveza je da bude duhovno vrijedna njegovog širenja. Naš Gospod je rekao „Idite“, ali je isto tako rekao i „Čekajte“, a čekanje je moralo prethoditi kretanju. Da su učenici krenuli kao misionari prije Pedesetnice, to bi se pretvorilo u duhovnu katastrofu ogromnih razmjera; sve što bi mogli je da proizvedu obraćenike nalik sebi, a to bi nagore izmijenilo cjelokupnu povijest Zapadnog svijeta i imalo posljedice na stoljeća koja će usljediti.
Raširiti jedno jalovo, degenerirano kršćanstvo po poganskim zemljama – to nije ispunjenje Kristove zapovijedi, niti ispunjenje naše obaveze prema poganima. Ove strašne Isusove riječi progone moju dušu:
Putujete i morem i kopnom da pridobijete jednog obraćenika, a kad on to postane, pretvarate ga u sina pakla, dvaput goreg od sebe (Matej 23:15).
Obraćati pogane u Judaizam je bilo dobro i ispravno činiti. Na tisuće ljudi obratilo se u religiju Mojsija za vrijeme duhovnog uspona Izraela; međutim, u Kristovo vrijeme, Judaizam je pao tako nisko da je svaki misionarski napor donosio štetu umjesto dobra.
Bilo bi logično za očekivati da se jedna ispod prosečna, slaba crkva neće uključivati u misionarsku aktivnost, ali činjenice se ponovo suprotstavljaju teoriji. Kršćanske grupe koje su davno izgubile svaki trag moralnog žara ipak nastavljaju da rastu kod kuće i da se reproduciraju u drugim zemljama. Štoviše, čak i najčudnije sekte i heretički kultovi danas doživljavaju nevjerovatan uspjeh među narodima u udaljenim krajevima svijeta.
Evangelističko krilo crkve okrenulo se posljednjih godina svijetu u zadivljujućem stupnju. Tokom poslednjih dvadeset godina, izuzetno je porasla evangelistička misionarska aktivnost u stranim zemljama. U cijeloj toj stvari postoji, međutim, jedna opasna slabost. Ona se ogleda u naivnoj pretpostavci da je jedino potrebno da kršćanstvo kakvo mi ispovijedamo dospije do najzabačenijeg plemena na svijetu i svijet će biti evangeliziran. To je pretpostavka od koje ne bismo smjeli polaziti.
Evangelističko kršćanstvo, barem u Americi, danas je tragično ispod standarda Novog zavjeta. Ono što dolazi od svijeta je prihvaćanje našeg načina života. Naša religioznost je društvena, a ne duhovna. Izgubili smo umjetnost obožavanja. Ne proizvodimo svete ljude. Naši modeli su uspješni poslovni ljudi, slavni sportaši i filmske ličnosti. Naše religiozne aktivnosti odvijaju se po metodama moderne reklamne industrije. Naši domovi pretvoreni su u kino dvorane. Naša literatura je plitka, a naša pjesma slavljenja na ivici svetogrđa. I jedva da je ikome stalo.
Ili ćemo uskoro imati bolji oblik kršćanstva ili bi se moglo dogoditi da u narednih pola stoljeća više opće nemamo istinsko kršćanstvo. Povećani broj polukršćana nas ne smije zadovoljiti. Moramo imati reformaciju!
Odlomak iz knjige: Duhovno Ratovanje (Religiozni rituali protiv Prisustva Živog Boga)
Prijevod i obrada: Branko Gotovac