Autor: Aiden Wilson Tozer
Bog je duh, i koji mu se klanjaju, trebaju se klanjati u duhu i istini.
(Evanđelje po Ivanu 4:24)
Duboko u nutrini svakog čovjeka nalazi se osobno svetište gdje prebiva tajanstvena bit ljudskog bića. Ova jako duboka stvarnost u čovjeku je srž onoga što čovjek jest, bez da sada govorimo o uzajamnom odnosu sa drugim dijelovima ljudske složene prirode.
To je ono ljudsko Ja jesam, poklon od JA JESAM koji ga je stvorio.
JA JESAM koje je Bog nije izvučeno ni iz čega i postoji samo po sebi;
Ja jesam koje je čovjek izvučeno je iz Boga i svaki trenutak svog postojanja kao stvorenje ovisi o Gospodu.
Prvi je Stvoritelj, uzvišen iznad svega, drevniji od vremena, prebiva u svjetlu nepristupačnom.
Drugi je stvorenje, pa iako privilegiran nad svime drugim što je stvoreno, ipak samo stvorenje, korisnik Božjeg obilja i primalac svega potrebnog pred Tronom Božjim.
Ova dubina ljudskog stvorenja o kojoj govorimo u Pismima se naziva duh čovjeka.
Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjeg koji je u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega (I Korinćanima 2:11).
Kao što samospoznaja Božja prebiva u vječnom Duhu Božjem, tako i samospoznaja čovjeka prebiva u duhu čovječjem, a sva istinska spoznaja o Bogu je pod direktnim utjecajem i djelovanjem Duha Božjeg na duh čovjeka.
Važnost svega ovoga je toliko izuzetna i veličanstvena da ne može biti ni precijenjena ni preuveličana, koliko god da o tome razmišljamo, studiramo i molimo.
U ovome se otkriva suštinska duhovnost ljudske vrste. Ovi stihovi negiraju da je čovjek stvorenje koje ima duh i objavljuju da je čovjek duh koji ima tijelo.
Upravo to je ono šta ga čini ljudskim bićem, ne njegovo tijelo, već njegov duh u kojem izvorno prebiva slika Božja.
Jedna od objava Novog zavjeta koja najviše oslobađa glasi:
Ali dolazi čas i sad je tu, kad će se istinski klanjatelji Ocu klanjati u duhu i istini. Jer Otac i traži takve klanjatelje Svoje. Bog je duh i koji mu se klanjaju, trebaju se klanjati u duhu i istini (Ivan 4:23-24).
Ovdje nam se očituje da je suština obožavanja u potpunosti duhovna. Istinska religija nema veze sa uzdržavanjem od jela i štovanjem određenih dana; nema veze sa oblačenjem propisane odjeće i obilježavanjem tradicija i ceremonija.
Ovi stihovi istinsku religiju stavljaju tamo gdje i pripada – u jedinstvu duha čovječjega sa Duhom Božjim.
Sa stanovišta čovjeka najtragičniji gubitak koji smo pretrpjeli u onom što teolozi nazivaju Pad je to što je naše unutarnje svetište, to najintimnije mjesto, napustio Duh Božji.
Tamo negdje duboko u skrovitosti našeg bića predviđeno je mjesto prebivanja Trojednog Boga. Tamo je Gospod želio da bude i da otamo isijava moralnom i duhovnom vatrom.
Čovjek je svojim grijehom odbacio i izgubio tu neopisivo čudesnu privilegiju i sada tamo mora prebivati sam. A to mjesto je toliko intimno i duboko da ništa stvoreno tamo ne može da uđe, ništa i nitko osim Krista, a On će ući samo kroz poziv vjere:
Evo, stojim na vratima i kucam, ako tko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom (Otkrivenje 3:20).
Tajanstvenim djelovanjem Duha u nanovorođenju postajemo ¨dionici Božanske prirode¨ kako to predivno kaže Petar; Duh prodire u dubinu našeg bića, tamo ispod zaštitnog tvrdog omotača i tamo uspostavlja prebivalište Božje.
A ako tko nema Duha Kristova taj nije Njegov. Sam Duh svjedoči s duhom našim da smo djeca Božja (Rimljani 8:9, 16).
Takav čovjek, i samo takav čovjek je istinski Kršćanin.
Krštenja, razne potvrde, primanje sakramenata, članstvo u crkvama; sve to ne znači ništa ukoliko sam Bog nije otpočeo nadnaravni čin novog stvaranja u našoj nutrini.
Izvanjska pobožnost može imati vrijednost za dušu u kojoj živi Gospod; za sve druge, izvanjska pobožnost je ne samo beskorisna nego lako postaje prijevara koja ih odvodi u lažnu sigurnost.
Više od svega, što se čuva, čuvaj srce svoje; jer iz njega izvire život! (Izreke 4:24). Ova izjava je više od samo mudre izreke; to je svečani zavjet upućen nama od Onoga koji najviše brine o nama.
Trebali bismo tome pokloniti svu našu pažnju pažnju, da nam to slučajno ne bi izmaklo.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac