Naš Cilj: Kršćanstvo Sile

NEKA NIJEDAN ČOVJEK NE POSTANE NEOPHODAN ZA VAS

Svaki vjernik je imao ili će tek imati iskustvo da ima kao primjer i jak oslonac nekog tko je mudriji i duhovniji od njega samog i iskustvo da od tog čovjeka može tražiti savjet i vodstvo za kršćanski život.

Ovo je dobro, u skladu je sa Pismom i nikako ne bi trebali to osuđivati. Uistinu je sretno novorođenče u Kristu koje pronađe čistu i svetu dušu koja mu može poslužiti kao primjer i od kojeg može učiti puteve Kraljevstva.

Takav čovjek može preuzeti ulogu nadglednika u životu mladog kršćanina i na taj način ga sačuvati od mnogih pogrešaka i jama u koje bi se sam zaglavio. Jako puno je rečeno o ovom odnosu u Pismima i mnoge primjere nalazimo tamo.

Jošua je imao Mojsija, Elizej je imao svog Iliju, a Timotej Pavla. Mnogo nam ti primjeri govore o poniznosti mladih i njihovoj volji da uče, kao i o strpljenju starješina i njihovoj volji da podučavaju. Da je Mojsije, na primjer, odbio da mu Jošua bude pridružen i da nije imao želju da ga podučava povijest Izraela bila bi znatno drugačija, kao što bi bila drugačija da je mladi Jošua bio preponosan i samouvjeren i da nije želio nastaviti Mojsijevim stopama.

Odnos učitelj – učenik je normalan i zdrav do određenog trenutka; nakon čega postaje štetan za obojicu, za učitelja i za učenika. Sićušna beba na grudima majke je predivan i prirodan prizor, ali četverogodišnjak koji još nije odbijen od grudi, čini štetu sebi fizički i psihološki. Takva nenormalnost odrazit će se na inteligenciju djeteta i svakako ukazuje da nešto nije u redu sa odgovornošću i mudrošću te majke.

Elizej je slijedio Iliju dok nije naučio od njega sve što ga je starac mogao naučiti; onda je Gospod uzeo Iliju i mladić je ostao sam. Najcjenjeniji kompliment Ilijinoj sposobnosti duhovnog podučavanja uručen mu je ni manje ni više nego od samog Gospoda; kada je Gospod uzeo učitelja na nebo i ostavio učenika da nastavi bez njega. Stari Božji čovjek odradio je svoj posao i mladić ga više nije trebao.

Ovakvi primjeri ponavljali su se bezbroj puta kroz protekle vjekove. Učitelj postane nepotreban i učenik započne da hoda u onom što je primio bez oslanjanja na nekog drugog. Ovako i treba da bude jer učitelj ne može da ostane zauvijek. Vreme ga odnese, a stvarima istine moraju služiti oni koji su podučeni i nadahnuti dok je učitelj hodao među njima. Da li ih je loše podučio ili su učenici loše naučili, posao Božji će patiti i zastajkivati, a svijet će zbog toga biti siromašniji.

Onome koji je dovoljno napredovao da čuje kažem: „Ne dozvoli nikada nijednom čovjeku da ti postane neophodan.“

Budi dovoljno krotak da učiš od poniženih i dovoljno mudar da učiš od prosvijetljenih. Budi brz da naučiš na tuđem iskustvu i budi budan i bdij na glas mudrosti odakle god da dolazi. Kao što pčela sakuplja svoj nektar gdje je cvat najmirisniji, tako ti moraš tražiti duhovni nektar gdje je najvjerojatnije da ćeš ga naći, a to je; među kršćanima koji uistinu žive svetim životom; među kršćanima koji uistinu žive molitvenim životom i među kršćanima sa iskustvom hodanja za Kristom.

Svaki čovjek može na neki način da doprinese tvom životu, ako ti znaš kako da primiš. Biće ljudi koji će te zapanjiti svojom sposobnošću da ti odgovore na pitanja koja ti ne umiješ ni postaviti, a oni odgovaraju pravo u tvoje srce; ali nikada se ne vezuj ni za koga kao parazit. Nijednog čovjeka ne prihvataj kao gurua (ovo se naravno ne odnosi na nadahnute pisce Svetog Pisma), najveći svetac može biti u krivu.

Ponavljam, nikada ne dozvoli da ti bilo ko postane neophodan.

Samo nam je Krist neophodan. Odvojeni od Njega mi smo razbijena olupina. Naša potreba za Njim je stvarna i životna, trajat će cijeli naš život i nastavit će se u vječnosti. Bez Njega ne možemo živjeti i preklinjem Vas, bez Njega nikako nemojte umrijeti. Ova duboka i očajnička potreba za Kristom nas toliko upotpunjuje i ispunjava, da kada imamo Njega, ne trebamo više nikog.

Možemo primiti pomoć od naše kršćanske braće, kao i oni od nas, ali naša potreba za njima je relativna i prolazi. Neka vam nitko ne postane duhovno neophodan, jer ako se to dogodi napustili smo stijenu i gradimo na pijesku.

Ovo zahtjeva duboku posvećenost, priznajem, ovo zahtjeva i potpuno odvajanje od zemaljskih interesa, da bismo opće mogli stići do mjesta da smo nezavisni; i to se dešava tek nakon šta smo u potpunosti zavisni u Gospodu i hodamo ne oslanjajući se na druge. Ovo zahtjeva puno molitve i tihog meditiranja, u Gospodu, da bismo opće mogli imati tako savršenu ravnotežu, s kojom ćemo moći primiti pomoć od braće kršćana i u isto vrijeme biti ugodno nezavisni o njima. Ali ne treba očajavati, ovo nije van moći Milosti Božje u nama. Nije nemoguće, čak ni za ovako slabe kršćane kao što smo ja i ti.

Aiden Wilson Tozer – iz knjige “Duhovno ratovanje”