O slobodi Kršćanina

Predgovor

Početkom rujna 1520. godine bila je objavljena papinska bula “Exsurge Domine” kojom je Papa, Martinu Luteru zaprijetio isključenjem iz crkve. Kao odgovor na to, Luter Papi šalje ovaj kratki spis u kome on ukratko objašnjava sadržaj svoje osporavane nauke. U svom pismu Papi, Luter za ovaj spis kaže: “… što se papira tiče, to je jedan mali traktat u kome je sadržana cijela suština kršćanskog življenja …”

Traktat “O Slobodi Kršćanina”, ima izuzetan teološki značaj iz dva razloga. Prvo, on izlazi lično iz Luterovog pera i to na kraju razvoja njegove teologije i čini njeno sažimanje. Drugo, u njemu je sadržana, kako Luter kaže “cijela suština kršćanskog života”. Tako da ovaj tekst predstavlja Luterov odgovor na tako često postavljano pitanje:

Što to znači biti kršćanin

UVOD

Da bi smo u potpunosti mogli shvatiti što to znači biti kršćanin i kako on stoji sa slobodom koju je za njega Krist stekao i darovao mu je − o tome Pavao puno piše − a ja ću postaviti sljedeće dvije teze:
a) Kršćanin je slobodan, gospodar je svega i nikome nije podložan.
b) Kršćanin je pokoran sluga svega i svima je podložan.

Ove dvije teze potpuno izražavaju Pavlovo mišljenje: Jer premda sam slobodan od svih, svima sebe učinih robom, da ih više pridobijem.” (1.Kor.9:19).
Kao i: I ne budite nikome ništa dužni osim da ljubite jedan drugog; jer koji ljubi drugog zakon ispuni.” (Rim.13:8).
A ljubav, ona služi onome što ljubi i podložna mu je. Tako, Pavao i za Krista kaže: A kad se navrši vrijeme, posla Bog Sina svog Jedinorođenog, koji je rođen od žene i pokoren zakonu (Gal.4:4).
Da bismo mogli razumjeti ove dvije proturječne teze o slobodi i o pokornosti, trebamo imati na umu da svaki kršćanin ima dvije prirode, duhovnu i tjelesnu. S obzirom na dušu, on se zove duhovni, novi, unutrašnji čovjek, a s obzirom na tijelo i krv, tjelesni, stari i izvanjski čovjek. Zbog te se razlike, u Pismu, o njemu govore proturječne stvari, kao što sam ja sada govorio o slobodi i pokornosti.


UNUTARNJI ČOVJEK

Uzmimo unutrašnjeg, duhovnog čovjeka da bi smo vidjeli šta se podrazumijeva kad se kaže da je on pravedan, slobodan i da se zove Kršćaninom.
Očito je da ga ništa izvana, ma šta to bilo, ne može učiniti slobodnim ili pravednim. Jer njegova pravednost i sloboda, i sa druge strane, njegova zloća i ropstvo nisu tjelesni, niti izvanjski.
Šta pomaže duši ako je tijelo slobodno, jedro i zdravo, ako jede, pije, i živi kako hoće? Obratno: šta šteti duši ako je tijelo zarobljeno, bolesno, i klonulo, ako gladuje, žeđa i trpi, ako živi kako joj se ne mili?
Ništa od toga ne dopire do duše da je oslobodi ili zatoči, da je učini pravednom ili zlom.
Isto tako, ništa ne koristi duši ako tijelo obuče svetu odjeću, kao što čine svećenici i duhovnici, niti ako je u crkvama i svetim gradovima, ako se bavi svetim stvarima, ako tjelesno moli, posti, hodočasti i čini sva dobra djela koja se po tijelu i u njemu mogu neprestano činiti.
Nešto sasvim drugo mora duši donijeti i darovati pravednost i slobodu. Jer sve te stvari i načine ponašanja, i sva ta djela može po sebi imati i činiti i jedan zao čovjek, pretvorica i licemjer. Takvim ponašanjem ljudi i ne postaju ništa drugo osim pretvorice i licemjeri.
Obratno, duši ne šteti kad tijelo nosi nesvetu odjeću i boravi na nesvetim mjestima, kad jede, pije
i ne hodočasti, kad ne moli i izostavi sva djela koje čine gore spomenute pretvorice.
Duša nema ni na nebu, ni na zemlji ničeg drugog po čemu živi, po čemu je pravedna, slobodna i Kršćanska, osim svetog Evanđelja, Božje Riječi koju je Krist propovjedao.

Tako i On sam kaže: Ja sam uskrsnuće i život; koji vjeruje mene ako i umre živjeće.” (Ivan 11:25). Također: Ja sam put i istina i život. (Ivan 14:6). Također: Ne živi čovjek samo o kruhu, no o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.” (Matej 4:4).
Moramo biti sigurni da duša može bez svega, osim bez Božje Riječi, te da joj se, ako nema Božje Riječi, ničim drugim ne može pomoći. Međutim, kad duša ima Riječ, ne treba joj ništa drugo jer već u Riječi ima dovoljno hrane, radosti, mira, svjetla, umješnosti, pravednosti, istine, mudrosti, slobode i svakog dobra u izobilju.
U Psalmima, konkretno u 119. Psalmu, čitamo kako prorok ni za čim drugim ne čezne osim za Božjom Riječi. Pismo smatra najvećom nevoljom i Božjim gnjevom kad On oduzme svoju Riječ od ljudi. I obratno, ono ne zna za veću milost nego kad Bog pošalje svoju Riječ, kako je napisano u Psalmu 107:20: Posla Riječ svoju i iscijeli ih, i izbavi ih iz groba njihovog.
I Krist nije došao radi kakve druge službe osim da propovjeda Božju Riječ. Takođe, i apostoli, biskupi, svećenici, i cijeli stalež duhovnika pozvani su i postavljeni samo radi Božje Riječi, iako se sada po crkvama drugačije radi.
Ti ćeš, međutim, upitati: “Koja to Riječ daje toliku milost i kako je trebam koristiti?”
Odgovor: ništa drugo nego propovjed koju je Krist propovjedao, kako je zapisana u Evanđelju. Ona treba biti takva i ona jest takva da Njom čuješ svoga Boga gdje ti govori kako sav tvoj život i sva tvoja djela nisu pred njim ništa, već da moraš, sa svime što je u tebi, vječno propasti.
Ako pravilno vjeruješ da si pred Bogom kriv, onda moraš nad sobom očajavati te priznati kako su istinite riječi proroka Hošea: Propao si, Izraele, ali ti je pomoć (samo) u meni”(Hošea 13:9). No, da bi mogao izaći iz sebe, i od sebe se osloboditi, to jest, da bi mogao izaći iz svoje propasti, on stavlja pred tebe svoga ljubljenog Sina Isusa Krista i kaže ti svojom živom i utješnom Riječi: predaj se čvrstom vjerom Njemu
i pouzdaj se u Njega radosno.
Na temelju te vjere bit će ti oprošteni svi tvoji grijesi i odstranjena tvoja pokvarenost, a ti ćeš biti pravedan, istinit, čestit i u miru sve će zapovijedi biti ispunjene, a ti od svega slobodan, kako Pavao kaže u Rim.1:17; Pravednik će od vjere živjeti. i u Rim.10:4; Jer je Krist svršetak zakona: za opravdanje svakome koji vjeruje.
Zato s pravom treba postojati jedino djelo i vježba svih kršćana, da si dobro urežu u pamet Riječi Kristove, te da takvu vjeru stalno vežbaju i jačaju. Jer, kao što je Krist govorio Židovima u Ivanu 6:28−29, ni jedno drugo djelo ne može čovjeka učiniti kršćaninom. Kad su ga pitali kakva djela trebaju činiti da bi činili božanska i kršćanska djela, On im je rekao; Ovo je djelo Božje; da vjerujete u onoga koga je Bog poslao; Bog Otac je, naime, jedino Njega za to predodredio.
Zato je prava vjera u Krista preobilno bogatstvo, jer sa sobom donosi svo blaženstvo, a oduzima svu nesreću. U Marku 16:16 stoji: Koji uzvjeruje i pokrsti se, spašće se; a ko ne vjeruje osudit će se. Prorok Izaija vidio je bogatstvo te vjere i rekao: Bog će sve na zemlji dovršiti i u tom dovršetku razlit će se pravda kao potop, to jest, vjera, u kojoj su ispunjene sve zapovijedi Božje, izobilno će opravdati sve one koji je imaju, tako da ništa drugo neće trebati da bi bili pravedni i čestiti. Tako govori i Pavao u Rim.10:10; Jer se srcem vjeruje za pravdu, a ustima se priznaje za spasenje.
No, kako to dakle samo vjera može učiniti pravednim i bez svih djela dati tako preobilno bogatstvo, mada su nam u Pismu propisani zakoni, zapovijedi, djela, staleži i načini ponašanja?
Ovdje treba jasno uočiti te sa ozbiljnošću držati da samo vjera, bez svih djela, čini pravednim, slobodnim i blaženim, o čemu ćemo kasnije još više čuti.
Treba takođe znati da je cijelo Sveto Pismo podijeljeno na dvije vrste riječi: na zapovijedi ili Božje zakone; i na obećanja. Zapovijedi nas uče mnogim dobrim djelima i propisuju nam ih, ali time ona još nisu učinjena. One upućuju, ali ne pomažu; one poučavaju što činiti, ali ne daju snagu za to.
One su, stoga, date samo zato da čovjek po njima sagleda svoju nemoć da čini dobro, te da se nauči nad sobom očajavati.
Zato se i zovu stari zavjet i sve spadaju u Stari zavjet. Tako zapovijed“Ne poželi!” dokazuje da smo svi grešnici, te da nema čovjeka koji bi mogao biti bez požude ma koliko se trudio. Na taj način čovjek se uči da ne polaže nadu u sebe, već da traži pomoć drugdje da bi mogao živjeti bez požude, te tako pomoću drugoga ispuniti zapovijed, što mu je samom bilo nemoguće.
Takođe nam je nemoguće ispuniti i sve ostale zapovijedi.
Kad čovjek pomoću zapovijedi spozna i osjeti svoju nemoć te ga spopadne strah kako će ispuniti zapovijed− jer zapovijed mora ispuniti, inače će on propasti − tada je valjano ponižen i u svojim je očima postao ništa; on ne nalazi u sebi ništa šta bi mu pomoglo da postane pravedan.
Tada dolazi druga riječ, božansko obećanje, te kaže: “Želiš li ispuniti sve zapovijedi, osloboditi se svojih zlih želja i grijeha na šta te sile i što od tebe zahtevaju zapovijedi, gle, vjeruj u Krista. U Njemu ti obećavam svu milost, pravednost, mir i slobodu. Ako vjeruješ, imaš; ako ne vjeruješ, nemaš.
Jer ono što ti je nemoguće pored svih djela koje zapovijedi nalažu − a njih je mnogo, a uz to ni jedno ne koristi − to će ti vjerom postati lako i brzo ostvarljivo.”
Ja sam bez ustezanja sve postavio na vjeru: ko nju ima, ima sve i blažen je; ko je nema, nema ništa.
Božja obećanja daju ono što zapovijedi traže i ispunjavaju ono što zapovijedi naređuju, da sve bude Božje, kako zapovijed tako i ispunjenje.
On jedini zapovijeda i On jedini ispunjava. Zato su to obećanja Božje Riječi novoga zavjeta i spadaju u Novi zavjet.
Ove i sve Božje Riječi svete su, istinite, pravedne, miromirisne, slobodne i pune svake dobrote. Stoga, ko uz njih prione pravom vjerom, njegova će se duša sa njima potpuno sjediniti te će sve vrline Riječi postati vrline same duše, a duša će vjerom kroz Božju Riječ postati sveta, pravedna, istinita, miromirisna, slobodna i puna svake dobrote, istinsko Božje dijete, kako u Ivanu 1:12 stoji: podade (im) moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u Njegovo ime.
Iz ovoga je lako razumijeti zašto vjera toliko puno može, te da se sa njom ne mogu usporediti nikakva učinjena dobra djela. Jer se ni jedno dobro djelo ne drži Božje Riječi poput vjere i ni jedno ne može biti u duši, već samo Riječ i vjera vladaju u duši.
Kakva je Riječ, takva će vjerom postati i duša, poput željeza koje, kad se sjedini sa vatrom, postane užareno kao vatra. Vidimo, dakle, da je kršćaninu dovoljna vjera; ne treba ni jednog djela da bi postao pravedan.
Pošto više ne treba nikakva djela, zasigurno je oslobođen od svih zapovijedi i zakona. A ako je (od toga) oslobođen, zasigurno je slobodan. To je kršćanska sloboda: samo vjera. Ona čini, ne da besposličarimo, ili da činimo ono što je zlo, već da nam nikakvo djelo nije potrebno da bi smo došli do pravednosti i blaženstva. O tome želim poslije još više napisati.
Dalje, sa vjerom stoji ovako: ko vjeruje nekom, vjeruje mu zato što ga smatra pravednim, istinitim čovjekom. To je najveća čast koju jedan čovjek može iskazati drugome, kao što je, sa druge strane, najveće poniženje ako ga smatra nekorisnim, lažljivim i lakoumnim čovjekom.
Isto je tako i kada duša čvrsto vjeruje u Božju Riječ. Onda Boga smatra istinitim, čestitim, i pravednim, čime se iskazuje najveća čast koja mu se može iskazati. Jer onda mu daje za pravo, pušta ga da bude u pravu, onda časti njegovo ime, i dozvoljava mu da sa njom čini što mu je volja, jer ne sumnja da su sve Njegove Riječi pravedne i istinite. I obrnuto, Bogu se ne može učiniti veće beščašće nego kad se u Njega ne vjeruje. Time ga duša drži za nesposobna, lažljiva i lakoumna, te ga takvom nevjerom − koliko to može − negira i u srcu, prema svome vlastitom nahođenju, postavlja protiv Boga kakvog idola, kao da ona zna bolje od njega.
Kad Bog vidi kako mu duša priznaje istinitost te ga tako po svojoj vjeri časti, onda opet on nju časti te je takođe po takvoj vjeri smatra pravednom i istinitom. Priznati Bogu istinitost i pravednost ispravno je i istinito i čini čovjeka ispravnim i istinitim, jer pravo je i istinito da se Bogu pripiše istinitost. To ne čine oni koji ne vjeruju pa se muče i zlopate mnogim dobrim delima.
Ipak, vjera ne postiže samo toliko da duša postane jednaka Božjoj Riječi, puna svake milosti, slobodna i blažena. Ona takođe ujedinjuje dušu sa Kristom kao nevjestu sa njezinim ženikom. Iz tog braka slijedi, kako Pavao kaže, da Krist i duša postaju jedno tijelo. Takođe, postaju i dobra svakoga od njih, njihova sreća, nesreća i sve stvari, zajedničke tako da ono što ima Krist, to posjeduje i vjerna duša, a što duša ima, postaje Kristovo.
Krist ima sva dobra i blaženstvo: oni postaju dušini; duša ima na sebi sav porok i grijeh, oni postaju Kristovi.
Tu sada započinje radosna razmjena i nadmetanje. Pošto je Krist Bog i Čovjek koji nikada nije sagrješio i Njegova pravednost je neoboriva, vječna i svemoguća, kad On, putem svog vjenčanog prstena − to je vjera − uzme na sebe grjehe vjerne duše i postupi kao da ih je on počinio, grjesi moraju u Njemu biti proždrijeti i potopljeni. Jer Njegova neoboriva pravednost jača je od svih grjeha.
Duša, dakle, postaje odriješena svih svojih grijeha i od njih slobodna, i dobija vječnu pravednost svoga ženika Krista, i to putem Njegovog zaručnog dara, to jest, samo na temelju vjere. Nije li to radostan dom kad se bogati plemenit i čestit ženik Krist ženi ubogom, prezrenom i zlom bludnicom te je oslobađa od sveg zla i resi je svim dobrima?
Stoga je nemoguće da je grijesi osude, jer oni sada leže na Kristu i u Njemu su nestali. Ona ima toliko bogatu pravednost u svome ženiku da može opstati usprkos svim grijesima, čak i ako bi bili na njoj. O tome govori Pavao u 1. Kor.15:57; A Bogu hvala koji nam dade pobjedu kroz Gospoda našeg Isusa Krista.
Ovdje opet vidiš zašto se vjeri sa pravom toliko pripisuje, to jest, da ispunjava sve zapovijedi te bez djela čini pravednim. Jer ovdje vidiš kako samo vjera ispunjava prvu zapovijed koja zapovijeda: poštuj Boga. Da se sav, od glave do pete, sastojiš od samih dobrih djela, ipak ne bi bio pravedan i ne bi Bogu iskazao čast te tako ne bi ispunio prvu zapovijed. Jer Boga se ne može častiti ako se Njemu ne pripišu istinitost i sva dobrota, kakav On uistinu jest. To međutim, ne čine nikakva dobra djela, već jedino vjera srca.
Zato je jedino vjera, čovjekova pravednost i ispunjenje svih zapovijedi. Jer ko ispuni prvu glavnu zapovijed, taj sigurno i lako ispunjava i sve druge zapovijedi. A djela, su mrtve stvari i ne mogu častiti i slaviti Boga iako se mogu i daju činiti Bogu na čast i slavu.
Ali mi ne tražimo nešto što treba činiti poput djela, već djelotvorca koji časti Boga i čini djela. To može biti samo vjera srca, koja je glava i čitava bit pravednosti. Zato je nauka, da Božje zapovijedi valja ispuniti djelima, pogubna i mračna. Naprotiv, one se, kako ćemo još čuti, moraju ispuniti prije svih djela po vjeri, a djela slijede nakon ispunjenja.
Da bismo dalje vidjeli šta imamo u Kristu i kako je prava vjera veliko dobro, valja znati kako je Bog u Starom zavjetu, i još prije, izdvajao i za sebe uzimao svu mušku prvorođenčad od ljudi i životinja.
Prvorođenče je bilo dragocjeno i imalo je dvije velike prednosti nad svom drugom decom: vlast i svećenstvo, ili kraljevstvo i svećenstvo. Tako je dečkić prvorođenac bio gospodar nad svom svojom braćom, a pred Bogom svećenik i papa. Ova slika ukazuje na Isusa Krista, koji je, u stvari, muško prvorođenče Boga Oca i djevice Marije. Zato je on kralj i svećenik, ali u duhovnom smislu, jer njegovo kraljevstvo nije zemaljsko niti se sastoji od zemaljskih već od nebeskih dobara, kao što su istina, mudrost, mir, radost, blaženstvo, itd.
Međutim, time se ne izuzimaju vremenska dobra. Jer Njemu je sve podloženo na nebu, na zemlji i u paklu, mada ga se ne vidi, jer On duhovno, nevidljivo vlada.
I Njegovo se svećenstvo ne sastoji od izvansjkih obreda i odjeće kako to vidimo kod ljudi, već je u duhu, nevidljivo. On se pred Bogom bez prestanka zauzima za svoje, žrtvuje samoga Sebe i čini sve što jedan čestiti svećenik treba činiti. On moli za nas, kako Pavao kaže u Rim.8:34.
Takođe nas i podučava, ali ne na izvansjki način, već na unutrašnji, u srcu. Te su dvije službe, naime, istinske i prave službe jednog svećenika. Tako mole i podučavaju također i izvanjski, ljudski, prolazni svećenici.
Kao što Hrist ima prvorodstvo sa svom njegovom čašću i dostojanstvom, tako ga on udeljuje svim svojim hrišćanima, kako bi svi oni po very smeli sa Hristom biti kraljevi i sveštenici.
Apostol Petar kaže: “A vi ste izabrani rod, carsko sveštenstvo.” (1.Pet.2:9). Tako je hrišćanin po veri toliko nadmoćan nad svime da, u duhovnom smislu, postaje gospodar svega, jer ništa ne može štetiti njegovom blaženstvu. Šta više, sve mu mora biti podložno i pomagati mu da dođe do blaženstva, kako Pavle uči u Rim.8:28; “izabranima mora sve služiti na dobro, bilo život, smrt, greh, pravednost, dobro ili zlo” − što god imenovali. U 1. Kor.3:21 nadalje stoji; “… sve je vaše… bilo život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće” itd.
Ne radi se o tome da imamo telesnu moć nad svim stvarima, da ih posedujemo ili upotrebljavamo, kao ljudi na zemlji, jer telesno moramo umreti i smrt niko ne može izbeći. Takođe smo podložni i mnogim drugim stvarima, kako to vidimo u Hrista i njegovih svetih. Ovde se radi o duhovnoj vladavini koja traje i za vreme telesnog tlačenja. Drugim rečima, što se duše tiče, ja se mogu popravljati putem svega tako da mi smrt i patnja moraju služiti i koristiti za postizanje blaženstva. To je visoko i časno dostojanstvo i prava, svemoćna vladavina, duhovno kraljevstvo. Jer, ako verujem, ništa nije toliko dobro ili pak toliko loše da mi ne bi moglo služiti na dobro. Ipak, sve mi to nije potrebno, već mi je dovoljna moja vera. Gle, kakve skupocene slobode i vlasti hrišćana!
Za to smo i sveštenici. To je puno veće nego biti kralj, jer nam sveštenstvo daje dostojanstvo da stupimo pred Boga i molimo za druge. Niko drugi osim sveštenika nema pravo stajati pred Božjim licem i moliti. Hrist nam je, dakle, omogućio da se jedan za drugoga možemo duhovno zauzimati i moliti, kao što se sveštenik telesno zauzima za narod i za njega moli.
Ali ko ne veruje u Hrista, tome ništa ne služi na dobro. On je rob svega i mora na sve negodovati. Povrh svega, ni njegova molitva nije Bogu ugodna i ne dolazi pred Božje lice. Ko si može zamisliti čast i visoki položaj hrišćanina!? Po svome kraljevanju, on ima moć nad svim stvarima, a po svome sveštenstvu ima moć nad Bogom, jer Bog čini što on moli i želi, kako je u Psalmu napisano: “Želju ispunja onima koji Ga se boje, tužnjavu njihovu čuje, i pomaže im.” (Psa.145:19).
Do te časti dolazi hrišćanin samo po veri, ni po kakvom delu. Iz toga se jasno vidi kako je hrišćanin slobodan od svega i iznad svega tako da mu nikakva dobra dela nisu potrebna da bi bio pravedan i blažen, već mu sve to u izobilju donosi vera. A kad bi bio toliko bezuman te pokušao da postane pravedan, slobodan, blažen ili hrišćanin, po dobrim delima, izgubio bi time veru i sve drugo, kao što pas, koji u zubima nosi komad mesa, te zalaje na svoj odraz u vodi, i izgubi meso i odraz.
Pitaš: “Kakva je onda u hrišćanstvu razlika između sveštenika i laika, ako su svi sveštenici?” Odgovor: nije ispravno što su reči “sveštenik”, “pop”, “duhovni otac” i njima slične prestale označavati sve hrišćane i počele se upotrebljavati da označe samo jednu malu grupu ljudi koja se sada naziva “stalež duhovnika”.
Sveto pismo ne pravi druge razlike među hrišćanima osim što učene i rukopoložene naziva ministros, servos, oeconomicos, t.j., naziva ih slugama, robovima i upraviteljima koji trebaju drugima propovedati Hrista, veru i hrišćansku slobodu. Tako Pavle kaže u 1.Kor.4:1; “Tako da nas drže ljudi kao sluge Hristove i upravitelje tajna Božijih.”
Međutim, sada je od tih slugu postala takva svetska, spoljašnja, raskošna i strašna vladavina i vlast da se sa njom čak ne može uporediti prava svetovna moć i izgleda kao da su laici nešto drugo nego hrišćani. Time je ukinuto čitavo shvatanje hrišćanske milosti, slobode, vere i svega što od Hrista imamo. Te, ukinut je upravo sam Hrist! Umesto toga dobili smo puno ljudskih zakona i dela, te smo u potpunosti postali robovi najnesposobnijih ljudi na zemlji.
Iz svega ovoga možemo naučiti kako nije dovoljno da se
o Hristovom životu i delu propoveda površno, kao o nekom tamo istorijskom događaju, poput istorijskog izveštaja, a da ne spominjemo slučajeve kad se o njemu i ne govori, a propoveda se duhovno pravo ili drugi ljudski zakoni i ljudske nauke. Ima takođe i onih koji se nad Njim sažaljevaju, sa Jevrejima se ljute, ili se pri propovedanju bave kakvim drugim detinjarijama.
Njega se, međutim, treba i mora tako propovedati da u meni i u tebi time raste i održava se vera. A moja vera se održava i raste kad mi se govori zašto je Hrist došao, kako se valja prema njemu odnositi, kako od njega imati koristi, te šta mi je doneo i šta podario. To se događa tamo gde se pravilno izlaže hrišćanska sloboda koju smo od Njega dobili: kako smo kraljevi i sveštenici koji imaju vlast nad svime, te kako je sve što činimo Bogu ugodno i od njega prihvaćeno, kao što sam već pisao.
Jer, kad srce na takav način čuje o Hristu, mora se iz temelja obradovati, primiti utehu, prikloniti se Hristu, te ga ljubiti. Do toga ne dolazi po zakonima i delima. Ko će naštetiti takvom srcu ili ga uplašiti? Napadnu li ga greh ili smrt, ono veruje da je Hristova pravednost njegova, a da njegovi gresi više nisu njegovi, već Hristovi. Greh mora, kako smo već rekli, po veri nestati pred Hristovom pravednošću, a srce se uči zajedno sa Apostolom usprkositi grehu, te reći: “Gde ti je, smrti, žalac? Gde ti je, dakle, pobeda? A žalac je smrti greh, a sila je greha zakon. A Bogu hvala koji nam dade pobedu kroz Gospoda našeg Isusa Hrista.” (1.Kor.15:55−57).
 

SPOLJAŠNJI ČOVEK

Time je dovoljno rečeno o unutrašnjem čoveku, o njegovoj slobodi i glavnoj pravednosti, kojoj ne treba nikakav zakon niti dobra dela. Njoj bi upravo štetilo ako bi se ko drznuo te na taj način hteo postati pravedan.
Sada prelazimo na drugi deo, na spoljašnjeg čoveka. Ovde želimo odgovoriti svima onima koji su se spotakli na prethodno izlaganje, pa rekli ako je vera sve, te ako je ona sama dovoljna da nas učini pravednima, zašto su zapoveđena dobra dela? Onda se možemo opustiti, pa ništa ne činiti.
Ne, dragi čoveče, ne tako! Tako bi bilo da si samo unutrašnji čovek, da si postao potpuno duhovan i unutrašnji, što se neće dogoditi sve do sudnjeg dana.
Na ovoj zemlji se može samo početi i napredovati i to je sve; tek na onom svetu dolazi do svršetka. Stoga Apostol govori o “primitas spiritus”, to jest, o prvinama Duha. Zato ovde pripada ono šta smo rekli na početku: “Hrišćanin je pokoran sluga svega i svakome je podložan”. Ukoliko je slobodan ne treba činiti ništa; ukoliko je sluga mora činiti sve moguće stvari. Sada želimo videti kako se to događa.
Čovek je unutra, s obzirom na dušu, dovoljno opravdan verom, te ima sve što mu je potrebno, osim što ta vera i dovoljnost moraju stalno rasti sve do onog života. Pa ipak, on ostaje u ovom telesnom životu na zemlji, te mora upravljati svojim telom i opštiti sa ljudima.
Tu počinju biti važna dobra dela. Ovde se ne sme besposličariti, već se postovima, bdjenjima, radom i svakovrsnom stegom koja stvara umerenost, telo mora istinski terati i vežbati da bude poslušno unutrašnjem čoveku i veri, te da im se suobliči umesto da im smeta ili im se suprotstavlja, kako to ono zna ako ga ne držimo u stezi.
Unutrašnji čovek je jedno sa Bogom te je, Hrista radi, koji je za njega toliko mnogo učinio, radostan i pun htenja i njegovo je svo zadovoljstvo u tome da sa svoje strane želi služiti Bogu besplatno, u slobodnoj ljubavi.
Međutim, on u svom telu nalazi nepokornu volju koja želi služiti svetu, ići za svojim požudama. Vera to ne može trpeti te je rado hvata za gušu sa namerom da je suzbije i da to spreči.
Tako Pavle kaže u Rim.7:22−23; “Jer imam radost u zakonu Božijem po unutrašnjem čoveku. Ali vidim drugi zakon u udima svojim, koji se suproti zakonu uma mog, i zarobljava me zakonom greha koji je u udima mojim.” Takođe, u 1.Kor.9:27; “Naprotiv, morim svoje telo i podjarmljujem da, pošto sam drugima propovedao, sâm ne budem odbačen.” i u Gal.5:24; “A koji su Hristovi, raspeše telo sa slastima i željama.”
Ali se ta dela ne smeju činiti sa namerom da čovek pomoću njih pred Bogom postane pravedan. Vera, koja je jedina čovekova pravednost pred Bogom i to mora i biti, tu nameru ne može trpeti.
Dela se smeju činiti jedino s namerom da telo postane poslušno, da se pročisti od svih svojih požuda te da se čovek usmeri samo na svoje požude kako bi ih izgnao. Jer sve dok je duša po veri čista i ljubi Boga ona rado želi da i druge stvari budu tako čiste, a napose njezino vlastito telo, te da svako zajedno sa njom ljubi i proslavlja Boga.
Otuda proizlazi da čovek radi svoga vlastitog tela ne sme biti besposlen. On mora činiti mnoga dobra dela da bi ga svladao. Pa ipak, nisu dela ono dobro po kojem je čovek pred Bogom čestit i pravedan, već on njih čini iz slobodne ljubavi, besplatno, da bi ugodio Bogu. On ne traži ništa drugo osim da ugodi Bogu, čiju volju želi rado ispunjavati i na što bolji način.
Iz ovoga može svako za sebe razabrati meru i uzdržanost pri mučenju tela. On će postiti, bdjeti i raditi, toliko koliko vidi da je telu potrebno da se ukroti njegova obest. Međutim, oni koji misle da će delima postati pravedni, ne paze na mučenje, već gledaju samo na dela, pa kad su mnoga i velika dela počinili, misle da je sve u redu te da će biti pravedni. Ponekad si zbog toga razbijaju glave i uništavaju tela. Hteti bez vere, po delima, postati pravedan i blažen, veliko je bezumlje i (odaje) krivo shvatanje hrišćanskog života i vere.
Za takvo shvatanje dela želimo navesti neke uporedbe. Dela hrišćanina koji je iz čiste Božje milosti, besplatno opravdan, treba isto tako shvatiti kao i dela Adama i Eve u raju. U 1.Moj.2:15, piše o njihovim delima sledeće. Nakon što je Bog stvorio čovjeka, stavio ga je u raj da ga obrađuje i čuva.
Adama je Bog stvorio pravednog i dobrog, bez greha, tako da nije tek putem obrađivanja i čuvanja vrta morao postati čestit i pravedan. No, da ne bi besposličario, Bog mu je dao da nešto radi: da zasađuje raj, da ga obrađuje i čuva. To su sve bila sama slobodna dela. Adam ih nije činio ni zbog čega drugog osim da ugodi Bogu; nije ih činio da bi došao do pravednosti, koju je već pre toga imao i koja je svima nama bila prirođena.
Tako je i sa delima jednog vernika. Jer vernik je po veri ponovo premešten u raj i nanovo stvoren, te mu dela nisu potrebna da postane pravedan. Zapoveđeno mu je da čini takva slobodna dela da ne bi besposličario, već da radom muči svoje telo i da ga čuva kako bi time ugodio samo Bogu.
 
To je nadalje slično, kao kad jedan zaređeni biskup posvećuje crkve, krizma ili čini koje drugo delo koje spada u njegovu biskupsku dužnost. Ta dela, ga ne čine biskupom šta više, da prethodno nije bio zaređen za biskupa, ni jedno od tih dela ne bi vredelo ništa i bilo bi čista ludorija. Tako i kada hrišćanin koji je po veri posvećen čini dobra dela, on po njima ne postaje bolje ili više “zaređen” za hrišćanina. To se događa samo ako vera raste. Da prethodno nije uzverovao i postao hrišćaninom, sva njegova dela ne bi vredela ništa, već bi bila sve sami glupi, kažnjivi i prokleti gresi.
Zato su istinite sledeće dve izreke: “Dobra i pravedna dela nikoga ne čine dobrim i pravednim čovekom, već dobar i pravedan čovek čini dobra i pravedna dela.” “Zla dela ne čine nikoga zlim čovekom, već zao čovek čini zla dela.” Osoba, dakle, mora biti dobra i pravedna pre svih dobrih dela, a dobra dela slede i teku iz pravedne i dobre osobe.
Tako i Hrist kaže u Mat.7:18; “Ne može drvo dobro rodova zlih rađati, ni drvo zlo rodova dobrih rađati.” Očito je da plodovi ne nose stabla i da stabla, ne rastu na plodovima, već  obrnuto: stabla, nose plodove i plodovi rastu na stablima. Kao što stabla, moraju postojati pre plodova i kao što plodovi ne čine stabla, dobrim ili lošim, već stabla, plodove, tako mora i čovek kao osoba biti dobar ili zao pre nego što može činiti dobra ili zla dela. Njegova ga dela ne čine dobrim ili zlim, već on čini dobra ili zla dela.
Tako je i kod svih zanata. Dobra ili loša kuća ne čini nikoga dobrim ili lošim zidarem, već dobar ili loš zidar pravi dobru ili lošu kuću. Ni jedno delo ne pravi majstora onakvim kakvo je njegovo delo, već je delo onakvo kakav je majstor. Tako je i sa čovekovim delima: kakav je on s obzirom na veru ili neveru, takva su i njegova dela, dobra ili loša, a ne obrnuto: kakva su njegova dela, takav je i on, pravedan ili veran.
Kao što dela nikoga ne čine vernikom, tako ga ne čine ni pravednim. Nasuprot tome, kao što vera čini čoveka pravednim, tako ona čini i dobra dela. Ako dela nikoga ne čine pravednim, te ako čovek mora biti pravedan pre nego što može činiti dobra dela, očito je da samo vera iz čiste milosti po Hristu i njegovoj Reči, čini čoveka dovoljno pravednim i blaženim, te da ni jedno delo niti zapovest nisu potrebni hrišćaninu da bi bio blažen. On je slobodan od svih zapovesti i sve što čini, čini potpuno slobodno, besplatno, ne tražeći pri tome svoju korist ili blaženstvo − jer on je već sit i blažen po svojoj veri u Božju milost − već želeći ugoditi Bogu.
I obrnuto, onome ko je bez vere ne pomaže ni jedno dobro delo da dođe do pravednosti i blaženosti. Zla dela ga ne čine zlim ili prokletim, već nevera koja osobu i “stablo” čini zlima, i čini zla i prokleta dela.
Stoga, kad čovek postane zao ili pravedan, to ne počinje delima, već verom. U tom smislu govori mudrac: “Početak sveg greha je odmetnuti se od Boga i u njega se ne uzdati”. I Hrist uči da se ne sme početi delima kad kaže: “Ili usadite drvo dobro, i rod njegov biće dobar; ili usadite drvo zlo, i rod njegov zao biće; jer se po rodu drvo poznaje.” (Mat.12:33).
On kao da želi reći: ko želi imati dobre plodove, treba početi sa stablom i njega dobroga posaditi. Tako i onaj ko želi činiti dobra dela ne sme početi sa delima, već sa osobom koja treba činiti dela. A osobu ništa ne može učiniti dobrom osim vere, i ništa je ne čini zlom osim nevere.
Istina, dela čine pojedinca dobrim ili zlim pred ljudima, to jest, ona spolja pokazuje ko je pravedan, a tko zao. I Hrist kaže: “I tako dakle po rodovima njihovim poznaćete ih.” (Matej 7:20).
Ali je sve to samo prividno i spoljašnje. Pogled na to zbunjuje mnoge ljude koji pišu i uče kako treba činiti dobra dela i postati pravednim, a da pri tome uopšte ne misle na veru. Tako slepo idu svojim putem i jedan slepac stalno vodi drugoga. Oni se zlopate mnogim dobrim delima, a ipak nikada ne dolaze do istinske pravednosti. Za njih kaže Pavle u 2.Tim.3:5; “Koji imaju obličje pobožnosti, a sile su se njene odrekli… svagda uče, i nikad ne mogu da dođu k poznanju istine”.
Ko neće da zaluta zajedno sa tim slepcima, ne sme gledati samo na dela, zapovesti ili nauku o delima. On mora iznad svega paziti na osobu, kako da ona dođe do pravednosti. Ona, međutim, ne postaje pravedna i blažena po zapovestima i delu, već po Božjoj Reči − t.j, po njenim milosnim obećanjima − i po veri, tako da se očuva njegova božanska čast, time što nas čini blaženim ne po našim delima, već po svojoj milostivoj Reči, besplatno i iz čistog milosrđa.
Iz svega ovoga se da lako razumeti u kom smislu treba odbaciti dobra dela, a u kom smislu ne, te kako treba razumeti sve nauke koje uče dobra dela. Gde postoji neispravan dodatak i krivo mišljenje da se po delima može postati pravedan i blažen, dela već nisu dobra
i treba ih u potpunosti prokleti, jer tada nisu slobodna i hule na Božju milost koja jedino po veri čini čoveka pravednim
i blaženim.
To dela ne mogu, a ipak se prse da to ostvare i time napadaju milost u njezinu delu i njezinoj časti. Zato ne odbacujemo dobra dela njih samih radi, već radi onog zlog dodatka i krivog i izopačenog mišljenja koje čini da dobra dela samo izgledaju dobra kad u stvari to nisu. Time oni varaju sami sebe i svakog drugog, poput krvožednih vukova u jagnjećim odelima.
Taj zli dodatak i izopačeno mišljenje o delima ne mogu se prevladati gde nema vere. Sve dok vera ne dođe i ne razori ih, oni su nužno prisutni u čoveku koji želi biti svet po svojim delima. Sama priroda ne može ih isterati. Šta više, ona ih ne može ni prepoznati, već ih drži za nešto skupoceno i spasonosno. Zato mnogi bivaju time zavedeni.
Dobro je pisati i propovedati o pokajanju, ispovedanju i zadovoljstvima, ali ako se ne pođe dalje, do vere, onda to sigurno postaju sve sama đavolska i zavodljiva učenja. Ne sme se propovedati samo jedna, već obe Božje Reči. Zapovesti treba propovedati da se grešnici uplaše, da se otkriju njihovi gresi da bi postali skrušeni te se obratili. Ali na tome se ne sme ostati. Mora se propovedati i druga Reč, obećanje milosti, da bi se dala pouka o veri, bez koje je uzaludno propovedanje zapovesti, pokajanja i svega ostaloga.
Još ima i propovednika koji propovedaju i kajanje zbog greha i milost, ali oni ne naglašavaju zapovesti i Božju milost na takav način da bi se moglo naučiti odakle dolazi pokajanje, a odakle milost. Do pokajanja, naime, dolazi po zapovesti, a vera dolazi po Božijim obećanjima. Tako se čovek opravdava i uzdiže po veri u Božiju Reč, nakon što je putem straha pred Božijom zapovešću bio ponižen i došao do samospoznaje.
Toliko o delima uopšteno, i o onima koje hrišćanin treba činiti s obzirom na svoje telo.
Sada želimo govoriti o drugim delima, koje on čini s obzirom na druge ljude. Jer čovek ne živi samo u svome telu, već takođe među drugim ljudima na zemlji. Zato s obzirom na njih ne može biti bez dela. On mora sa njima govoriti i raditi, iako mu ni jedno od tih dela nije potrebno za pravednost i blaženost. Njegova namera u svim njegovim delima treba stoga biti slobodna i usmerena samo na to da pomoću njih služi i koristi drugima.
Ne treba ništa drugo imati za cilj, osim tuđih potreba. Takav je pravi život jednog hrišćanina. Tada vera pristupa delu sa radošću i ljubavlju, kao što Pavle uči Galaćane. Tako on piše i Filipljanima (Fil.2:1).
Nakon što ih je poučio kako po svojoj veri u Hrista imaju svu milost i udovoljenje, on ih dalje poučava i kaže: “Ako ima dakle koje poučenje u Hristu, ili ako ima koja uteha ljubavi, ako ima koja zajednica duha, ako ima koje srce žalostivo i milost, ispunite moju radost, da jedno mislite, jednu ljubav imate (jedni drugima služite)… Ne gledajte svaki za svoje, nego i za drugih.” Iz ovoga je jasno da prema Pavlovu shvatanju hrišćanskog života sva dela treba činiti na dobro bližnjemu. Jer svakome je za njega samoga dovoljna njegova vera, a sva druga dela sav život mu preostaje za to da iz slobodne ljubavi služi svojim bližnjima.
Za ovakav stav Pavle navodi Hrista kao primer i kaže: “Jer ovo da se misli među vama šta je i u Hristu Isusu.” (Fil.2:5). Iako je bio Božiji lik i za sebe dovoljno imao te mu njegov život, njegovo delo i njegova muka nisu bili potrebni da na taj način postane pravedan ili blažen, ipak se svega toga odrekao, uzeo je lik sluge i sve učinio i pretrpeo, misleći pri tome samo na ono šta je za nas najbolje; tako je, iako je bio slobodan, nas radi postao sluga.
I hrišćanin, dakle, treba poput Hrista, svog poglavara, biti
u potpunosti zadovoljan svojom verom i stalno je jačati. Jer ona je njegov život, pravednost i blaženstvo i daje mu sve što Hrist i Bog imaju, kao što smo gore izložili i kao što Pavle kaže u Galatima 2,20: “A što sad živim u telu, živim po veri u Sina Božijeg”.
Iako je hrišćanin potpuno slobodan treba se dobrovoljno učiniti slugom, da pomogne svome bližnjemu. On se treba sa njim ophoditi i prema njemu se ponašati kao što se Bog u Hristu poneo prema njemu. Sve to treba činiti bez plate, ne žudeći pri tom ni za čim drugim osim da ugodi Bogu i misleći; “Dobro, moj Bog je meni bezvrednom i prokletom čoveku darovao, bez ikakve zasluge i besplatno, iz čistog milosrđa po Hristu i u Njemu, potpuno bogatstvo sve pravednosti i blaženstva, tako da mi od sada nije ništa drugo potrebno osim verovati da je to istina. Tako ću i ja za takvog Oca koji me je tako zasuo svojim preobilnim dobrima slobodno, radosno i besplatno činiti ono šta mu je ugodno, a svome bližnjemu biti “hrist”, kao što je to Hrist za mene postao, i činiti samo ono šta vidim da mu je potrebno, korisno i spasonosno, zato što po veri imam u Hristu svega dovoljno.”
Vidiš, tako iz vere teče ljubav prema Bogu i uživanje u njemu, a iz ljubavi slobodan, voljan i radostan život dragovoljnog služenja bližnjemu. Jer kao što je bližnji u nuždi i potrebno mu je ono čega mi imamo, tako smo i mi pred Bogom bili u nuždi i potrebna nam je bila njegova milost.
Stoga, kao što je Bog nama u Hristu besplatno pomogao, tako trebamo i mi telom i njegovim delima ne činiti ništa drugo osim pomagati bližnjima. Vidimo, dakle, kako je uzvišen i plemenit život jednog hrišćanina. Međutim, on je sada na žalost u celom svetu ne samo zapostavljen, već se za njega i ne zna, i o njemu se ne propoveda.
U Luki 2:22 čitamo da je devica Marija otišla u Hram nakon šest nedelja te se poput ostalih žena, dala očistiti prema Zakonu Mojsijevu iako nije bila nečista poput drugih žena i premda nije bila ni dužna da to učini niti joj je to bilo potrebno. Ali je ona to učinila iz slobodne ljubavi, kako ne bi prezrela druge žene, već kako bi se poistovetila sa svima njima.
Isto je tako je i Pavle dao obrezati Timotija, ne zato što je to bilo potrebno, već zato da malovernim Jevrejima ne da razloga za spoticanje. On ga, međutim, nije hteo dati obrezati kad se insistiralo da mora biti obrezan i da mu je to potrebno za spasenje (usp. Gal.2:3).
I Hrist je, kad se od njegovih učenika tražilo da plate porez (Mat.17:24), raspravljao sa Petrom o tome da li su kraljevski sinovi oslobođeni obaveze plaćanja poreza.
Petar je odgovorio potvrdno, a Isus ga je ipak poslao k moru govoreći: “Ali da ih ne sablaznimo, idi na more, i baci udicu, i koju prvo uhvatiš ribu, uzmi je; i kad joj otvoriš usta naći ćeš statir; uzmi ga te im podaj za me i za se.” To je dobar primer ove nauke.
Hrist naziva sebe i svoje učenike slobodnom kraljevskom decom, kojima ništa nije potrebno. Pa ipak, on se dragovoljno pokorava, služi i plaća porez. Toliko, koliko je ovo Hristovo delo bilo potrebno, i koliko je služilo njegovoj pravednosti, i blaženosti, toliko su bila potrebna i sva druga njegova dela, i dela njegovih hrišćana, da postanu blaženi. Ona su slobodno služenje drugima, za volju, i na njihovo popravljanje.
Takva trebaju biti i dela svih sveštenika, samostana i zadužbina: svaki treba činiti dela svog staleža i reda samo zato da drugima ugodi i da ovlada svojim telom. Time treba drugima dati primer da i oni tako čine, jer je i njima potrebno da drže svoje telo u pokornosti. Pri tome treba stalno paziti da ne bi nastojao da na taj način postane pravedan ili blažen, jer se to može postići samo verom.
Na isti način zapoveda Pavle u Rimljanima 13,1ss i u Titu 3,1 da hrišćani budu podložni zemaljskoj vlasti i da joj stoje na raspolaganju, ali ne zato da na taj način postanu pravedni ili blaženi, već zato da dragovoljno služe drugima i vlasti, te da iz ljubavi i slobodno čine njihovu volju.
Ko ovo razume može se lako povinovati bezbrojnim zapovestima i zakonima pape, biskupa, sveštenika, samostana, zadužbina, vladara i gospodara. Neki nerazumni prelati2 insistiraju na tome da su te zapovesti i ti zakoni nužni za spasenje i nazivaju ih “svetim zapovestima Crkve”, ali u tome greše.
Slobodan hrišćanin misli ovako: “Ja ću postiti, moliti, činiti ovo ili ono šta je zapoveđe no, ne zato što mi je to potrebno ili zato što time želim postati pravedan ili blažen, već želim papi, biskupu, zajednici ili svojoj sabraći dati primer, služiti im i trpeti Gospoda radi, kao što je Hrist za mene mnogo veće stvari učinio i pretrpeo, što mu je još puno manje bilo potrebno nego meni. I ako već tirani čine nepravdu time što to zahtevaju, meni to ne šteti, jer nije protiv Boga.”
Iz ovoga može svako nepogrešivo naučiti prosuđivati i razlikovati različite zapovesti i dela, takođe i to, koji prelati su slepi i glupi, a koji misle ispravno. Ako delo nije usmereno na to da služi drugome i pokorava se njegovoj volji − ukoliko ovaj ne zahteva da se čini nešto protiv Boga − ono nije dobro, hrišćansko delo. Stoga se bojim da je samo mali broj zadužbina crkava, samostana, oltara, misa i zaveštanja, zaista hrišćanski. Tako je i sa postovima i molitvama koje su posebno upućuju svecima. Bojim se da u svemu tome svako traži samo svoje, jer time želi okajati svoje grehe i postati blažen. Sve to dolazi zbog nepoznavanja vere i hrišćanske slobode. Mnogi slepi prelati teraju ljude da rade takve stvari, hvale ih i krase ih oproštajnicama (indulgencijama), a ne uče više veru.
Ali ja ti savetujem: ako želiš šta osnovati, moliti ili postiti, nemoj to činiti sa namerom da time sebi učiniš neko dobro, već to čini slobodno, da u tome mogu uživati i za njihovo dobro. Tada si pravi hrišćanin. Šta će ti tvoje imanje i dobra dela koje imaš nakon što si obuzdao svoje telo i za njega se zbrinuo, kad ti je dovoljna vera po kojoj ti je Bog sve darovao!?
Vidiš, tako moraju Božja dobra teći od jednoga ka drugome i postati zajednička, da bi se tako svaki starao za svoga bližnjega kao za sebe samoga. Od Hrista teku Božja dobra u nas, jer on se u svome životu tako za nas postarao kao da je on bio ono što smo mi bili. Od nas trebaju teći ka onima koji ih trebaju.
To mora ići tako daleko da pred Bogom za svoga bližnjega moram na kocku staviti i svoju veru i pravednost, da bih pokrio njegove grehe. Trebam ih uzeti na sebe i delovati kao da su moji vlastiti, kao što je Hrist za sve nas tako učinio. Vidiš, to je priroda ljubavi, ako je istinska. A ljubav je istinska, ako je vera istinska. Apostol zato u 1. Korinćanima 13,5 kaže da ljubav ne traži svoje, već dobro drugoga.
Zaključak
Iz svega toga sledi zaključak da hrišćanin ne živi samome sebi, već u Hristu i svome bližnjemu: u Hristu po veri, a u bližnjemu po ljubavi. Po veri se uzdiže gore u Boga. Od Boga po ljubavi silazi dole, a ipak ostaje uvek u Bogu i Božjoj ljubavi. Kao što Hrist kaže u Jov.1:51; “odsad ćete gledati otvoreno nebo i anđele Božije kako uzlaze i silaze nad Sina Čovečjega”.
Vidiš, to je prava, duhovna hrišćanska sloboda, koja oslobađa srce od svih greha, zakona i zapovesti. I ona je iznad svake druge slobode, kao što nebo nadvisuje zemlju.
Neka nam da Bog, da je pravilno razumemo i da je držimo! Amin.

---