Autor: Branko Gotovac

I rano ujutro, još za mraka, ustade, iziđe i ode na samotno mjesto. I ondje se molio.
(Evanđelje po Marku 1:35)
Napomena autora uz revidirano izdanje
Nakon objavljivanja prve verzije ovog eseja, nekoliko starije braće u vjeri dobronamjerno mi je skrenulo pozornost na određene tvrdnje koje su zahtijevale veću povijesnu preciznost i pažljivije razlikovanje činjenica od njihovih tumačenja. I sam sam, ponovnim čitanjem i preispitivanjem teksta, uvidio da sam na pojedinim mjestima zaključivao odlučnije nego što su mi raspoloživi izvori dopuštali.
Svjestan sam da moje znanje i iskustvo imaju svoja ograničenja. Zato njihove primjedbe nisam doživio kao razlog za obranu vlastitih formulacija, nego kao priliku da nešto naučim i tekst učinim boljim.
Pred vama je revidirana verzija eseja. Njegova temeljna misao i moja teološka uvjerenja ostaju nepromijenjeni, ali nastojao sam argumente iznijeti preciznije, uravnoteženije i pravednije prema autorima o kojima pišem.
Zahvalan sam svima koji su me na to upozorili. Uostalom, ako druge pozivam da svoja uvjerenja ozbiljno ispituju u svjetlu Pisma, onda taj poziv najprije moram primijeniti na sebe.
Površnost religijskog diskursa, vjernost Pismu i pitanje odvajanja u povijesti dispenzacionalističke misli
Riječ autora: Zašto je nastao ovaj rad?
S obzirom na to da ljudi u mom okruženju dobro znaju čime se bavim, što vjerujem i oko kojih se vrijednosti vrti moj život, vrlo često imaju potrebu pokrenuti sa mnom razgovor o teološkim temama, Crkvi i vjeri.
Kad god se to dogodi, moja prva reakcija je iskrena radost. Raduje me svaki trenutak u kojem se otvori prostor za razgovor o Onome koga smatram važnijim od svega i o Njegovu učenju.
Međutim, ta se početna radost nerijetko pretvori u duboku, tihu tugu.
Ono što me rastužuje jest spoznaja koliko ti razgovori mogu biti površni i koliko se lako donose sudovi o pitanjima koja zahtijevaju ozbiljno proučavanje.
Ljudi s nevjerojatnom lakoćom barataju pojmovima, etiketiraju teološke tradicije i iznose zaključke, a da često nisu učinili ono na što nas podsjeća slika mudrog graditelja iz Luke 6:48: kopali duboko i postavili temelj na stijeni.
Umjesto toga, nerijetko biramo duhovni plićak, izbjegavajući mukotrpno i ponizno proučavanje Božje Riječi i povijesti Crkve.
A hod s Bogom nije hobi niti tema za laganu društvenu razonodu.
Isus Krist nije nudio jeftinu religioznost. U Luki 14:27 i 14:33 otvoreno govori o cijeni učeništva, nošenju križa i spremnosti da se radi Njega odreknemo svega.
Biti Njegov učenik zahtijeva sve. Ponekad uključuje i spremnost na neshvaćenost, izolaciju ili odbacivanje, čak i unutar vjerskih zajednica.
Upravo iz tuge zbog površnosti, ali i iz osjećaja odgovornosti prema istini koja zaslužuje ozbiljno proučavanje, nastao je ovaj mali esej.
Nije napisan da bi bio još jedna tema za neobvezno čavrljanje uz kavu — premda nemam ništa protiv razgovora uz dobru kavu.
Napisan je kao poziv da ozbiljnije razmotrimo živote i uvjerenja ljudi koji su bili spremni podnijeti znatnu cijenu radi onoga što su razumjeli kao vjernost Božjoj Riječi.
Uvod: Istina, savjest i crkveno odbacivanje
Živimo u vremenu koje pati od iluzije informiranosti.
Suvremeni čovjek ima gotovo neograničen pristup teološkim raspravama, povijesnim analizama i crkvenim kontroverzama. Ipak, dostupnost informacija ne jamči njihovo razumijevanje.
Na društvenim mrežama vode se glasne rasprave, citiraju se fragmenti iz djela poznatih teologa, brane se crkvene pripadnosti i olako donose presude.
No ozbiljno proučavanje zahtijeva nešto drugo: molitvu, strpljenje, poniznost, poznavanje izvora i spremnost da vlastite zaključke ponovno ispitamo u svjetlu Pisma.
U povijesti Crkve postojali su ljudi koji su zbog svojih uvjerenja napuštali dotadašnje zajednice, gubili službe, bili javno osporavani ili doživljavali različite oblike institucionalnog odbacivanja.
Neki su bili formalno izopćeni. Drugi su se odvojili vlastitom odlukom. Treći su ostali unutar svojih zajednica, ali su se morali suočavati s nerazumijevanjem i protivljenjem.
Te razlike nisu nevažne.
Izopćenje, dobrovoljno odvajanje, gubitak crkvene službe i javna kritika nisu ista povijesna iskustva. Ipak, sva mogu otvoriti isto ozbiljno pitanje: što kršćanin treba učiniti kada dođe do sukoba između njegove savjesti, razumijevanja Pisma i zahtjeva crkvene institucije?
Ovaj esej promatra to pitanje kroz pet autora povezanih s dispenzacionalističkom teološkom tradicijom:
John Nelson Darby, Harry A. Ironside, Charles C. Ryrie, J. Dwight Pentecost i Arnold G. Fruchtenbaum.
Njihovi naglasci nisu potpuno jednaki. Ne može se ni za svakoga od njih tvrditi da je osobno prošao isto iskustvo crkvenog odbacivanja.
Zato ne želim njihove živote i djela silom uklopiti u jednu povijesnu priču. Želim, koliko mi moje mogućnosti dopuštaju, razmotriti njihove doprinose pitanju crkvenog jedinstva, odvajanja, vjernosti Pismu i duhovne odgovornosti.
1. John Nelson Darby: Propast vidljivog crkvenog svjedočanstva i načelo odvajanja
John Nelson Darby jedna je od najutjecajnijih osoba u povijesti ranog dispenzacionalizma i pokreta koji je postao poznat kao Plimutska braća.
Svoju je službu započeo kao svećenik Irske crkve, povezane s anglikanskom tradicijom. Tijekom dvadesetih godina devetnaestog stoljeća sve se snažnije udaljavao od postojećega crkvenog uređenja.
Na njegov razvoj utjecala su pitanja odnosa Crkve i državne vlasti, prirode kršćanskog zajedništva, djelovanja Duha Svetoga i autoriteta Pisma.
Darby je došao do uvjerenja da se vidljivo kršćanstvo u velikoj mjeri udaljilo od novozavjetnog obrasca crkvenog života.
Njegovo učenje o propasti crkve nije značilo da je Krist prestao imati svoju Crkvu niti da su svi vjernici unutar postojećih denominacija izgubili vjeru.
Radilo se o njegovoj procjeni da je javno, institucionalno svjedočanstvo Crkve ozbiljno zakazalo u odgovornosti koja mu je povjerena.
To je razlikovanje važno.
Darby nije smatrao da čovjek može vlastitim organizacijskim sposobnostima ponovno uspostaviti prvotno stanje Crkve. Naglašavao je odgovornost vjernika da, unatoč njezinu vidljivom stanju, ostanu vjerni Kristu i Njegovoj Riječi.
Odvajanje od zla i jedinstvo vjernika
U svojem poznatom spisu Separation from Evil — God’s Principle of Unity Darby razmatra odnos između svetosti i kršćanskog jedinstva.
Njegova je temeljna misao da se istinsko jedinstvo ne može graditi na ravnodušnosti prema onome što se smatra zlom ili suprotnim Božjoj objavljenoj istini.
Za Darbyja odvajanje nije trebalo biti samostalna vrijednost, nego posljedica vjernosti Bogu.
Međutim, upravo se ovdje otvara ozbiljno pitanje: kako razlikovati opravdano odvajanje od sektaškog duha?
Tko odlučuje koje je neslaganje toliko ozbiljno da zahtijeva prekid zajedništva? Kako sačuvati svetost, a ne izgubiti ljubav prema braći? I kako izbjeći da vlastita skupina postane mjerilo cjelokupne Kristove Crkve?
Povijest pokreta Braće pokazuje koliko su ta pitanja bila teška.
Unutarnji sukobi, osobito oni povezani s Darbyjem i drugim vodećim osobama pokreta, doveli su do ozbiljnih podjela.
Zato Darbyjevu povijest ne treba predstavljati samo kao jednostavnu priču o čovjeku kojega je institucija odbacila zbog vjernosti Pismu.
On je i sam sudjelovao u sukobima oko granica crkvenog zajedništva, a njegove odluke bile su predmet rasprava među drugim vjernicima pokreta Braće.
To ne umanjuje važnost njegova teološkog doprinosa. Naprotiv, pokazuje koliko ozbiljno moramo pristupiti pitanju koje je postavio.
Cijena odvajanja
U devetnaestom stoljeću napuštanje ustaljenog crkvenog okruženja moglo je imati ozbiljne društvene i osobne posljedice.
Gubitak položaja, narušeni odnosi i prekid dotadašnjeg zajedništva nisu bili apstraktna teološka pitanja.
Ipak, nije opravdano pretpostaviti da je svaki sudionik ranog pokreta Braće prošao jednaku vrstu progona ili izopćenja.
Ono što možemo reći jest da je Darby pridonio oblikovanju teološke tradicije u kojoj su autoritet Pisma, razlikovanje Izraela i Crkve, očekivanje Kristova dolaska i pitanje crkvenog odvajanja dobili osobito snažan naglasak.
Njegov život ostavlja nam i trajno upozorenje: odvajanje može biti čin savjesti, ali ono samo po sebi još nije dokaz ispravnosti nečijega tumačenja.
Mjerilo mora ostati Božja Riječ, a ne činjenica da nas drugi prihvaćaju ili odbacuju.
2. Harry A. Ironside: Vjernost istini bez sektaškog duha
Harry A. Ironside posebno je važan za ovu raspravu jer je dugo bio povezan s pokretom Braće, a kasnije je služio kao pastor Moody Church u Chicagu.
Poznavao je dispenzacionalističku tradiciju iznutra, ali i njezine napetosti.
U djelu A Historical Sketch of the Brethren Movement razmatrao je nastanak, doprinos i podjele unutar pokreta Braće.
Ironside nije zanijekao vrijednost pokreta koji je naglašavao autoritet Pisma, jednostavnost kršćanskog zajedništva i važnost proučavanja proročke Riječi.
Naprotiv, smatrao je da je taj pokret dao važan doprinos širem evanđeoskom kršćanstvu.
Ali nije prešutio ni njegovu slabost.
Upozoravao je na podjele, međusobne sukobe i sektaške sklonosti koje su narušavale zajedništvo među ljudima koji su ispovijedali istoga Gospoda.
Kada odvajanje postane samo sebi svrhom
Ovdje dolazimo do jedne od najvažnijih pouka cijelog eseja.
Postoji razlika između odvajanja od učenja koje ozbiljno narušava temelje kršćanske vjere i odvajanja od drugih vjernika zbog svakoga pitanja u kojem se ne slažemo.
Postoji i razlika između ozbiljnog zastupanja doktrinarne istine i ponosa zbog vlastite navodne doktrinarne nadmoći.
Kršćanin može imati vrlo precizno formulirana teološka uvjerenja, a ipak biti daleko od poniznosti, strpljivosti i ljubavi na koje ga poziva Krist.
Može poznavati terminologiju, povijest i sustavnu teologiju, a da njegovo srce ostane tvrdo prema braći.
To je opasnost koju ne smijemo zanemariti.
Ironsideovo povijesno svjedočanstvo podsjeća nas da se vjernost Pismu ne očituje samo u spremnosti da se odbaci pogreška, nego i u spremnosti da se čuva zajedništvo ondje gdje za njega postoje biblijski temelji.
Istina i ljubav nisu neprijatelji.
Ako naš govor o istini postane opravdanje za oholost, nešto je ozbiljno pogrešno u načinu na koji tu istinu primjenjujemo.
A ako naša želja za jedinstvom zahtijeva ravnodušnost prema temeljnim istinama evanđelja, ni takvo jedinstvo nije ono kojemu nas Pismo poziva.
Upravo zato Ironside zauzima posebno mjesto u ovoj raspravi: upozorava nas da se protiv površnosti ne možemo boriti novom vrstom površnosti — onom koja se skriva iza samouvjerene teološke isključivosti.
3. Charles C. Ryrie: Autoritet Pisma, narav Crkve i odgovornost lokalne zajednice
Charles Caldwell Ryrie jedan je od najpoznatijih predstavnika klasičnog dispenzacionalizma dvadesetog stoljeća.
Njegov doprinos posebno je važan za sustavno objašnjavanje dispenzacionalističke hermeneutike, odnosa Izraela i Crkve te mjesta pojedinih razdoblja u Božjem planu.
U svojim teološkim djelima obrađivao je i narav Crkve, njezinu organizaciju i službu.
U tom kontekstu važna je odgovornost lokalne crkvene zajednice pred Kristom i Njegovom Riječi.
Ipak, trebamo biti precizni: Ryrieja ne možemo bez izravne potvrde iz njegovih djela prikazivati kao čovjeka koji je razvio posebnu teologiju „crkvenih izopćenika” ili koji je osobno vodio borbu protiv svih denominacijskih struktura.
To bi značilo pripisati mu više nego što smo dokumentirali.
Savjest pred autoritetom Pisma
Ryriejev naglasak na biblijskom autoritetu i razumijevanju Crkve otvara pitanje koje je važno za našu temu.
Kada se od vjernika traži da prihvati određeno učenje samo zato što ga zastupa neka institucija, njegov prvi zadatak nije da slijepo prihvati autoritet ljudi, nego da ozbiljno ispita što govori Pismo.
To ne znači da svaki pojedinac automatski ispravno razumije Bibliju niti da je svaka crkvena organizacija sama po sebi protivna novozavjetnom učenju.
Znači da nijedna ljudska struktura ne može zamijeniti autoritet Božje Riječi.
Iz toga možemo izvesti važnu primjenu na pitanje crkvenog odbacivanja.
Ako zajednica ili njezini vođe zahtijevaju od vjernika da zaniječe ono što on, nakon ozbiljnog proučavanja, smatra jasnim biblijskim učenjem, nastaje stvaran sukob savjesti.
Takav sukob zahtijeva poniznost, strpljenje, razgovor i pažljivo ispitivanje.
Ponekad može završiti odvajanjem.
Ali samo odvajanje nije cilj. Cilj je vjernost Kristu.
To je moja primjena načela biblijskog autoriteta na temu ovoga eseja, a ne tvrdnja da je Ryrie upravo tim riječima opisao svaku takvu situaciju.
Razlike među evanđeoskim kršćanima
Ovdje želim podsjetiti i na misao Charlesa C. Ryrieja koja mi je osobito važna.
Ryrie je upozoravao da su dispenzacionalisti konzervativni evanđeoski kršćani te da se mnoge rasprave o dispenzacionalizmu vode među vjernicima koji se slažu oko drugih važnih doktrinarnih pitanja.
Zato je smatrao važnim da se razlike prikazuju činjenično, pošteno i u duhu uzajamne pomoći.
Takav pristup ne traži od nas da napustimo svoja uvjerenja.
Traži da protivnika u raspravi ne pretvorimo automatski u neprijatelja vjere.
I to je načelo koje želim njegovati i na portalu Potraga za Bogom.
4. J. Dwight Pentecost: Proročka Riječ i ozbiljnost duhovnog stanja Crkve
J. Dwight Pentecost zauzima važno mjesto među dispenzacionalističkim autorima, osobito zbog svojega rada na biblijskoj eshatologiji.
Njegova knjiga Things to Come jedno je od poznatih djela klasične dispenzacionalističke tradicije.
U toj tradiciji posebno su važna pitanja budućnosti Izraela, Crkve, Kristova ponovnog dolaska, Uznesenja i događaja povezanih s posljednjim vremenima.
Za temu ovog eseja zanimljivo je pitanje odnosa između proročkih upozorenja i stvarnog duhovnog stanja crkvenih zajednica.
Laodiceja i opasnost duhovne samodostatnosti
U Otkrivenju 3 nalazimo Kristovu poruku crkvi u Laodiceji.
Pred nama je zajednica koja sebe smatra bogatom i samodostatnom, dok joj Krist otkriva njezino stvarno duhovno siromaštvo.
Ta slika snažno govori i današnjim vjernicima.
Crkva može imati zgrade, organizaciju, sredstva, ugled i razvijene aktivnosti, a ipak izgubiti osjetljivost za vlastito duhovno stanje.
Može biti zadovoljna sobom upravo onda kada bi trebala ozbiljno preispitati svoj odnos prema Gospodu.
Unutar pojedinih dispenzacionalističkih tumačenja Laodiceja se povezuje i s obilježjima završnog razdoblja crkvenog svjedočanstva.
Ipak, takvo tumačenje ne smijemo bez točne reference pripisati Pentecostu u svim pojedinostima niti iz njega automatski izvoditi tvrdnju da je on učio kako će svaka velika denominacija nužno izbaciti istinske vjernike prije Uznesenja.
To bi zahtijevalo jasnu potvrdu u njegovim djelima.
Ono što iz samog biblijskog teksta možemo nedvojbeno uzeti kao ozbiljno upozorenje jest opasnost duhovne mlakosti i samodostatnosti.
Proroštvo nije zamjena za učeništvo
Moguće je mnogo znati o proročanstvima, a malo živjeti u poslušnosti Kristu.
Moguće je raspravljati o redoslijedu budućih događaja, a danas zanemarivati zahtjeve svetosti, ljubavi i vjernosti.
Zato proučavanje eshatologije ne smije završiti samo izgradnjom preciznog sustava.
Ono nas mora potaknuti na budnost, ozbiljnost i odgovornost.
Ako očekujemo Kristov dolazak, onda bi to očekivanje trebalo oblikovati naš sadašnji život.
A ako govorimo o duhovnom stanju Crkve, moramo biti spremni najprije ispitati vlastito srce.
Nije dovoljno pokazivati na Laodiceju oko sebe.
Treba se zapitati koliko njezinih obilježja postoji u nama.
5. Arnold G. Fruchtenbaum: Vjerni ostatak i pitanje pripadnosti
Arnold G. Fruchtenbaum donosi ovoj raspravi osobito važnu perspektivu mesijanskog židovstva.
Njegova djela snažno naglašavaju kontinuitet Božjih obećanja Izraelu, razlikovanje Izraela i Crkve te važnost pažljivog tumačenja biblijskih proročanstava.
Posebno mjesto u njegovu radu zauzima učenje o ostatku Izraela.
Ta tema nije sporedna.
Kroz povijest Izraela Pismo nam pokazuje da nevjernost velikog dijela naroda nije značila da je Bog napustio svoja obećanja.
Bog je čuvao one koji su Mu ostajali vjerni.
Poznat je primjer Ilije i sedam tisuća onih koji nisu prignuli koljena pred Baalom.
Ali ovdje moramo biti pažljivi.
Biblijski nauk o ostatku Izraela ne smijemo bez dodatnog obrazloženja jednostavno izjednačiti sa svakom manjinskom skupinom unutar povijesnog kršćanstva.
Upravo je razlikovanje Izraela i Crkve jedno od važnih obilježja dispenzacionalističke teologije.
Zato bi bilo proturječno olako prenijeti svaku pojedinost nauka o ostatku Izraela na povijest kršćanskih denominacija.
Izvan tabora
Poslanica Hebrejima 13:13 poziva vjernike da iziđu Kristu izvan tabora, noseći Njegovu pogrdu.
To je snažna slika poistovjećivanja s odbačenim Kristom.
No prije nego što je primijenimo na suvremene crkvene sporove, moramo poštovati njezin izvorni kontekst.
Poslanica Hebrejima govori o Kristovu djelu, Njegovoj žrtvi i pozivu vjernicima da svoju sigurnost ne traže u starom religijskom poretku, nego u Njemu.
Iz toga možemo izvesti ozbiljnu duhovnu pouku.
Pripadnost Kristu važnija je od društvenog priznanja.
Vjernost Njemu može uključivati gubitak ugleda, sigurnosti i prihvaćenosti.
Ali ne možemo zaključiti da je svatko tko se nalazi „izvan tabora” samim time bliži Kristu od onih koji su ostali unutar neke zajednice.
I izvan institucija moguće je njegovati ponos, zabludu i podjele.
Pitanje nije samo gdje stojimo u odnosu na ljudske strukture.
Pitanje je stojimo li u istini pred Gospodom.
Pouka o vjernom ostatku
Fruchtenbaumovo proučavanje Izraela i Božjih obećanja podsjeća nas na vjernost samoga Boga.
Njegova obećanja ne ovise o ljudskoj sposobnosti da održi privid uspjeha.
To je snažno ohrabrenje svakome tko se suočava s odbacivanjem zbog svoje vjere.
Ipak, ta utjeha ne oslobađa nas obveze da vlastite stavove ozbiljno provjeravamo.
Nije svaka manjina vjerna samo zato što je manjina.
Nije svaka većina u zabludi samo zato što je većina.
Istinu ne određuje broj njezinih pristaša, nego Božja Riječ.
Zaključak: Vjernost Pismu i odgovornost prema braći
Promatranje ovih pet autora otkriva različite naglaske unutar dispenzacionalističke tradicije.
Darby nas suočava s ozbiljnim pitanjem crkvenog svjedočanstva i odvajanja od zla.
Ironside upozorava na opasnost da opravdana briga za istinu preraste u sektaštvo.
Ryrie nas vraća važnosti biblijskog autoriteta, naravi Crkve i poštenog postupanja prema drugim evanđeoskim kršćanima.
Pentecostovo proučavanje proročke Riječi potiče nas da ozbiljno shvatimo Kristova upozorenja i vlastitu duhovnu odgovornost.
Fruchtenbaumovo bavljenje Izraelom, Božjim obećanjima i vjernim ostatkom podsjeća nas da Bog ostaje vjeran svojoj Riječi.
Njihovi doprinosi nisu istovjetni i ne treba ih prikazivati kao da su svi napisali istu raspravu o crkvenom izopćenju.
Ali upravo nam njihove razlike mogu pomoći da ozbiljnije razmišljamo.
Vjernost Pismu ponekad zahtijeva spremnost na odbačenost. Međutim, odbačenost sama po sebi nije potvrda vjernosti Pismu.
To je razlika koju smatram presudnom.
Kršćanin ne treba tražiti sukob kako bi dokazao svoju odanost Kristu.
Ne treba ni čuvati mir po cijenu istine.
Treba biti spreman podnijeti posljedice poslušnosti Gospodu, ali istodobno mora paziti da vlastitu tvrdoglavost, ponos ili pogrešno razumijevanje ne proglasi svetom beskompromisnošću.
Nije svako odvajanje čin hrabrosti.
Nije ni svako ostajanje u zajednici čin kukavičluka.
Takve prosudbe zahtijevaju ozbiljnost, molitvu i poznavanje okolnosti.
Poziv na prekid s površnošću
Ovaj tekst nije nastao da bismo dobili još nekoliko novih argumenata za teološke prepirke.
Njegova je svrha potaknuti ozbiljnije proučavanje Božje Riječi, pošteniji odnos prema povijesti Crkve i veću odgovornost u načinu na koji govorimo o drugim vjernicima.
Ne želim umanjiti važnost doktrinarnih razlika.
Kao premilenijalni, pretribulacijski i dispenzacionalni autor, imam jasna teološka uvjerenja i smatram ih važnima.
Ali ne vjerujem da se ozbiljnost tih uvjerenja dokazuje nepravednim predstavljanjem drugih kršćana.
Naprotiv, istina ne treba našu nepoštenost da bismo je obranili.
Ako nešto tvrdimo, trebamo biti spremni pokazati zašto to tvrdimo.
Ako citiramo nekog autora, trebamo ga nastojati razumjeti u kontekstu.
Ako se s njim ne slažemo, trebamo pošteno prikazati njegovo mišljenje.
A ako smo pogriješili, trebamo biti spremni to priznati.
Sve to pripada ozbiljnom kršćanskom učeništvu.
Zato vas pozivam: razmišljajte o svemu ovome, molite, čitajte, pa opet molite.
Vraćajte se Pismu.
Ispitujte ono što čitate, uključujući i ovaj moj tekst.
Zanima me vaše mišljenje. Napišite ga.
Hvala vam na strpljenju.
Želim vam Božji blagoslov!
Poslanica Hebrejima 11:32–40
32I što još da kažem? Ta ponestat će mi vremena budem li pripovijedao o Gideonu, pa Baraku i Samsonu i Jiftahu, pa Davidu i Samuelu i prorocima,
33koji su po vjeri osvojili kraljevstva, izvršili pravednost, postigli obećanja, zatvorili ralje lavovima,
34pogasili silinu ognja, umakli oštrici mača, ojačali u slabosti, postali jaki u boju, nagnali u bijeg bojne redove tuđinaca.
35Neke žene uskrsnućem ponovno primiše svoje mrtve. Drugi pak, stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenje da bi zadobili bolje uskrsnuće.
36Drugi su opet iskusili izrugivanja i bičeve, čak i okove i tamnicu.
37Kamenovani, raspiljeni, iskušavani, ubijeni oštricom mača; potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani
38— svijet ih ne bijaše dostojan — lutali po pustinjama i gorama i špiljama i jazbinama zemaljskim.
39I svi ovi imaše dobro svjedočanstvo po vjeri, ali ne zadobiše obećano,
40jer Bog je za nas providio nešto bolje da oni bez nas ne dosegnu savršenstvo.
Ovaj odlomak podsjeća nas na ljude koji su po vjeri podnosili pobjede, poraze, trpljenja, oskudicu i progonstvo, ali su ostali usmjereni prema Božjem obećanju.
Njihovo svjedočanstvo ne poziva nas da tražimo odbačenost, nego da budemo vjerni Bogu bez obzira na cijenu.