Proročka, teološka i pastoralna perspektiva (molitvene sobe) Knjige Psalama
Autor: Branko Gotovac
Želio bih početi kroz riječi i molitvu A.W.Tozera čije pisanje i propovijedi čine da moje srce gotovo svaki put, opet i iznova gori u meni:
Veličanstvo Neizrecivo, moja duša želi gledati Tebe Gospode.
Vapim Gospodine Tebi iz praha.
Pa ipak, kada se raspitujem o Imenu Tvom, to je tajna.
Ti si Gospode skriven u svjetlu kojem nitko ne može pristupiti.
Ono što si Ti Gospode ne može se doseći ni mislima, ni riječima.
Slava Tvoja je neopisiva.
Pa ipak, proroci i psalmisti, apostoli i sveti ohrabriše me da vjerujem da u nekoj mjeri mogu da Te upoznam.
Stoga je moja molitva; Štogod je Gospodine Tebi ugodno i želiš mi otkriti, pomozi mi da to istražujem,
da tražim poput blaga koje je dragocjenije od dragog kamenja ili suhog zlata,
jer sa Tobom ću živjeti kada svjetla zvijezda više ne budu sjala i kada nebesa iščeznu.
Ti ćeš Gospode i dalje biti.
Amen.
Kada pročitam ovu Tozerovu molitvu i usmjerim svoj um prema tekstu koji stoji preda mnom – prema veličanstvenom kanonu Knjige psalama – moram vam sasvim iskreno priznati da se u svojoj nutrini suočavam s nečim što bih nazvao dubokim duhovnim strahom. Postoji realna opasnost da čovjek ovakvom zadatku pristupi olako, s pretencioznim oslanjanjem na vlastiti intelekt ili puku spisateljsku vještinu. Tko sam ja da analiziram i iznosim pred javnost ove nadahnute pjesme i molitve?
Kada čovjek uđe u iskreno preispitivanje pred licem Živoga Boga, on u sebi ne nalazi apsolutno ništa što bi ga preporučilo za ovakvu službu. Moja vlastita nedostatnost ovdje stoji potpuno razgolićena. Pa ipak, upravo nas fundamentalna istina o suverenoj Božjoj milosti uči da naša slabost nikada ne može Njega ograničiti ili zaustaviti da nas voli. On je Gospod koji bira i koristi slabo, neugledno, često i prezira vrijedno kako bi proveo Svoje vječne planove.
Dopustite mi da budem sasvim izravan: ulazak u prostor psalama nije i nikada ne smije biti puka akademska vježba. To je stupanje na sveto tlo. Mi ovdje ne promatramo obično ljudsko štivo, već Božansku anatomiju ljudske duše, koju je Duh Sveti kirurški precizno ugradio u povijesni hod i bogoslužje Izraela.
Svaka površna egzegeza, svako jeftino moraliziranje ili olako izrečena misao koja zanemaruje izvorni, doslovni okvir teksta, predstavlja izravnu opasnost od oskvrnuća Božje Riječi. Učitelji Pisma koji su hodali ovim putem prije mene, koji su posjedovali istinski duhovni autoritet, dobro su poznavali taj trepet, to strahopoštovanje. Znali su da u Psalmima ljudsko srce stoji obasjano svjetlom Božanskog otkrivenja. Ako ove stranice ne budu sustavno natopljene molitvom i vođene istim onim Duhom koji je vodio Davida, Alefa i sinove Korahove u pisanju ovog blaga pred nama, sve što napišem ostat će samo suho, beživotno slovo.
Zato ovaj komentar započinjem s ozbiljnim strahopoštovanjem – ne strahom koji unosi sumnju i paralizira vjeru, već onim trezvenim, biblijskim strahom koji nas drži poniznima i potpuno ovisnima o Bogu. Moja molitva i moja najveća želja jest da ovo pisanje ne skreće pažnju na mene ili moje misli, već da bude jasan, vjeran prozor kroz koji će čitatelj moći vidjeti upravo ono što je Pisac htio reći. Molim te Gospode, Otvori mi oči, da bih vidio čudesa iz Zakona tvojega i da vjerno mogu svjedočiti o njima.
1. Uvod: Tehillim – Harfa Izraelova i pjesmarica čovječanstva
Knjiga psalama zauzima jedinstveno i nezamjenjivo mjesto u kanonu Svetoga pisma. Dok nam veći dio Biblije govori i obraća se od Boga prema čovjeku, Psalmi nam na jedinstven način omogućuju da vidimo kako nadahnuti ljudi govore GOSPODU, izlijevajući svoje srce pred Njim pod izravnim vodstvom Duha Svetoga.
Kako primjećuje ugledni dispenzacijski teolog Thomas Constable, hebrejski naziv ove knjige, Tehillim, što znači “Pjesme hvale”, otkriva njezin krajnji cilj.
Iako Knjiga psalama obiluje vapajima, tužbalicama, tjeskobama i proročkim viđenjima strašnih sudova, njezina konačna destinacija uvijek je slavljenje Boga.
Grčki naziv Psalmoi, preuzet iz Septuaginte, upućuje na pjesme pjevane uz pratnju žičanih instrumenata. Psalmi su, dakle, bili nadahnuta pjesmarica Izraela, ali su ujedno i vječna molitvena knjiga Crkve.
Konzervativni pristup Pismu zahtijeva da Psalme ne promatramo tek kao zbirku drevne hebrejske poezije ili puki izraz ljudskih religioznih osjećaja.
Oni su Theopneustos – od Boga nadahnuti (2. Timoteju 3:16). Svaka metafora, svaki paralelizam i svaka teološka tvrdnja nosi težinu apsolutnog Božanskog autoriteta.
Za vjernika koji želi komentirati i moliti kroz ovu knjigu, Psalmi nisu samo povijesni dokument, već živa Riječ Božja. Oni funkcioniraju kao Božanska anatomija ljudske duše; nema tog emocionalnog stanja, duhovne borbe ili proročke stvarnosti koja nije pronašla svoj odjek u ovim svetim pjesmama.
2. Hermeneutički ključ: Doslovna gramatičko-povijesna metoda i dispenzacijski okvir
Da bismo ispravno razumjeli i tumačili Psalme, moramo se čvrsto držati jasnih hermeneutičkih načela. U konzervativnoj i dispenzacijskoj teologiji, temeljni stup tumačenja jest doslovna, gramatičko-povijesna metoda.
David L. Cooper, utemeljitelj Društva za biblijska istraživanja, formulirao je zlatno pravilo koje ćemo pokušati primijeniti na svaki komentar ove knjige:
“Kada god obični smisao Pisma ima dobar smisao, ne traži nijedan drugi smisao; stoga uzmi svaku riječ u njezinom primarnom, običnom, uobičajenom značenju, osim ako činjenice iz neposrednog konteksta… jasno ukazuju drugačije.”
Primjena ovog pravila na Psalme sprječava nas da upadnemo u zamku pretjerane alegorizacije. Kada pisac psalma govori o Izraelu, Sionu, Jeruzalemu ili doslovnim neprijateljima koji ga okružuju, moramo prije svega razumjeti taj povijesni i gramatički kontekst.
Charles Ryrie opravdano naglašava da dispenzacijski pristup prepoznaje Božji progresivni plan kroz povijest, držeći jasnu distinkciju između Izraela i Crkve.
Psalmi su primarno nastali u kontekstu Mojsijevog saveza i teokratskog kraljevstva Izraela. Stoga, kada čitamo o prinosima žrtava, hramskom bogoslužju ili pobjedama nad fizičkim narodima, moramo poštovati povijesnu realnost tog vremena.
Međutim, doslovna metoda ne poriče postojanje pjesničkih figura. Naprotiv, prepoznaje ih kao legitimno sredstvo izražavanja unutar doslovnog konteksta.
Tumač psalama mora pažljivo pratiti hebrejski paralelizam (sinonimni, antitetički, sintetički) i prepoznati kako pjesnik koristi slikovit jezik da bi prenio duboku teološku istinu.
Razumijevanje povijesnog okvira – bilo da se radi o Davidovom bjekstvu pred Šaulom, njegovom grijehu s Bat-Šebom ili kasnijem babilonskom sužanjstvu – daje čvrsto tlo pod nogama svakoj molitvenoj primjeni. Tek kada spoznamo što je tekst značio tada, možemo s punim autoritetom razumjeti što on znači danas.
3. Kristološki i eshatološki vrhunac: Mesijanski program u Psalmima
Jedan od najdragocjenijih aspekata Knjige psalama jest njezina bogata Mesijanska i proročka dimenzija.
Dispenzacijska teologija pridaje veliku važnost eshatološkom programu Pisma, a Psalmi su u tom pogledu nepresušan izvor. Naš Gospodin Isus Krist sam je potvrdio u Luki 24:44 da se sve što je o Njemu napisano “u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i u Psalmima” mora ispuniti.
Arnold Fruchtenbaum, u svojim opsežnim analizama Mesijanskih proročanstava, ističe kako Psalmi sustavno ocrtavaju cijeli Kristov život, Njegov prvi dolazak, Njegovo trenutno djelovanje i Njegov slavni povratak. Kroz Psalme možemo pratiti cjelokupni Mesijanski program:
– Njegovo Božanstvo i vječno sinovstvo: U Psalmu 2 i Psalmu 45 vidimo Mesiju kao pomazanog Kralja koji je sam Bog i koji vlada vječnim prijestoljem.
– Njegovo utjelovljenje i poslušnost: Psalam 40:6-8 proročki najavljuje Njegov dolazak u tijelu kako bi izvršio volju Očevu, prinoseći sebe kao savršenu žrtvu.
– Njegova patnja i raspeće: U Psalmu 22 nalazimo najdetaljniji opis Kristovih muka na križu stotinama godina prije nego što su Rimljani uopće izmislili razapinjanje. Rečenice poput “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ i “Probodoše mi ruke i noge“ doslovno su se ispunile na Golgoti.
– Njegovo uskrsnuće: Psalam 16 proročki naviješta da Svetac Božji neće vidjeti truleži, što apostol Petar na dan Pedesetnice izravno primjenjuje na uskrsnuće Isusa Krista (Djela 2).
– Njegovo sadašnje posredništvo: Psalam 110 – najcitiraniji psalam u Novom zavjetu – prikazuje Krista kao Svećenika po redu Melkizedekovu koji sjedi zdesna Ocu dok Njegovi neprijatelji ne budu položeni za podnožje Njegovim nogama.
– Njegov slavni drugi dolazak i Tisućugodišnje kraljevstvo: Iz dispenzacijske perspektive, Psalmi poput 24, 72 i 98 ne govore o nekom apstraktnom ili isključivo “duhovnom” kraljevstvu, već o doslovnom, vidljivom trijumfu Mesije na zemlji. On će se vratiti, uspostaviti pravednu vlast u Jeruzalemu, a Izrael i svi narodi zemlje uživat će u blagoslovima Njegova Milenijskog kraljevstva.
Tumač koji zanemari ovaj proročki i eshatološki okvir svodi Psalme na običnu moralnu pouku, gubeći iz vida veličanstvenu dramu Božjeg plana otkupljenja.
4. Propovjednička nota: Psalmi kao ogledalo duše i hrana za vjeru
Iako je egzegetska preciznost nužna, komentar psalama ne smije ostati hladna akademska vježba. On mora imati propovjednički žar i pastoralno srce. U tom smislu, djela Warrena W. Wiersbeja služe kao izvanredan primjer.
Wiersbe je često naglašavao da nas Psalmi uče kako uskladiti svoje srce s Božjim srcem usred životnih oluja.
On primjećuje da kršćani često žive na temelju svojih osjećaja, dok nas Psalmi uče živjeti na temelju Božjih obećanja. Kada se nađemo u dolini suza, Psalmi nam ne nude jeftini optimizam, već duboku teološku stvarnost omotanu u iskrenu molitvu.
Nadalje, veliki propovjednik D. Martin Lloyd-Jones pruža nam neprocjenjivu pomoć u razumijevanju ljudske psihologije kroz prizmu Pisma. U svom klasičnom djelu o duhovnoj depresiji, Lloyd-Jones se često okreće upravo Psalmima (poput Psalma 42 i 43).
On ističe ključnu istinu koju svaki vjernik mora naučiti: većina naših duhovnih problema proizlazi iz činjenice da slušamo sebe umjesto da propovijedamo sebi.
Pogledajmo psalmista u Psalmu 42:5: “Zašto si potištena, dušo moja, i zašto nemirna u meni? U Boga se uzdaj, jer još ću ga slaviti…”
Lloyd-Jones primjećuje: ovaj čovjek ne dopušta svojim mislima i depresiji da upravljaju njime. Umjesto toga, on se ustaje, obraća se vlastitoj duši, podsjeća je tko je Bog i što je učinio. To je bit propovjedničke note u Psalmima: oni su oruđe kojim Duh Sveti prodire u našu samosvijest, slamajući naše sumnje i obnavljajući našu vjeru kroz suverenu Božju milost.
5. Praktični uvod u molitvu: Kako moliti kroz Psalme
Proučavanje psalama mora kulminirati u molitvi. Ako ih samo analiziramo, propustili smo njihovu svrhu; ako samo molimo iz njih bez razumijevanja teologije, riskiramo površnost. Spajanjem konzervativne egzegeze i pastoralne primjene dobivamo savršen model za osobni molitveni život.
Moliti kroz Psalme znači usvojiti rječnik Duha Svetoga. Kada ne znamo kako moliti, Bog nam je dao priručnik. Možemo ga podijeliti na nekoliko ključnih koraka:
– Molitve tužbalice (Lamentacije): Kada prolazimo kroz patnju, Psalmi nas uče kako donijeti svoju bol pred Gospoda bez maski i pretvaranja. No, primijetit ćemo da gotovo svaka tužbalica (osim Psalma 88) završava izrazom povjerenja u Božju vjernost. Moliti ove psalme znači dopustiti Bogu da našu bol pretvori u hvalu.
– Molitve hvale i zahvaljivanja: Ovi nas psalmi izvlače iz našeg egocentrizma. Kada molimo kroz njih, fokusiramo se na Božji karakter – Njegovu svetost, pravednost, suverenost, vječnu ljubav punu milosrđa unutar saveza Božjih (chesed).
– Imprekatorni (kletveni) psalmi: Iz dispenzacijske perspektive, ovi psalmi (poput 69 ili 109) zahtijevaju posebnu pažnju (zahtijevaju i ozbiljan rad jezičnih mišića da se izgovori ovaj teološki pojam – imprekatorni – koji označava nadahnute pisce koji u psalmima proklinju).
Iz dispenzacijske perspektive, ovi psalmi (poput 69 ili 109) zahtijevaju pažljivo tumačenje kroz prizmu izvorne pravednosti Mojsijeva Zakona.
Arnold Fruchtenbaum opravdano naglašava da Propovijed na gori ne ukida starozavjetne standarde niti uvodi suprotan moral, već predstavlja upravo ‘Mesijino tumačenje pravednosti koju zahtijeva Mojsijev Zakon’.
Shodno tome, ni u starozavjetnoj dispenzaciji vjernik nije bio pozvan mrziti osobne neprijatelje; sjetimo se samo kralja Davida koji je u praksi često pokazivao milosrđe i ljubav prema onima koji su ga progonili, izazivajući time čak i prijekor svog vojskovođe Joaba koji u tome nije vidio nikakvu političku korist.
Ovi psalmi, stoga, nisu izraz osobne osvetoljubivosti niti dopuštenje za mržnju. Oni su proročki i teokratski vapaj za očitovanjem Božje apsolutne pravednosti na zemlji.
Moliti kroz ove psalme danas znači uskladiti se s Božjim gnušanjem nad grijehom, odustati od svakog oblika privatne osvete i predati izvršenje konačne, suverene pravde u ruke Pravednoga Suca, žudeći za danom kada će svako buntovništvo protiv Boga biti slomljeno pod nogama Kralja Mesije.
Kada čitatelj otvori ovaj komentar i krene na putovanje kroz Knjigu psalama, njegov cilj treba biti jasan: dopustiti tekstu da ga pouči o Mesiji, da mu učvrsti hermeneutičke temelje, da mu pruži propovjedničku utjehu u patnji i, naposljetku, da preobrazi njegov svakodnevni hod s Bogom u neprestanu molitvu.
Neka ova harfa Izraelova zasvira u srcu svakog čitatelja, pripremajući nas već sada i danas za dan kada ćemo slaviti i pjevati podno prijestolja Velikoga Kralja.
1Blagoslivljaj GOSPODA, dušo moja, i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
2Blagoslivljaj GOSPODA, dušo moja, i ne zaboravi sva dobročinstva njegova:
3on prašta sva bezakonja tvoja, iscjeljuje sve tvoje bolesti;
4on od propasti otkupi život tvoj, okruni te milosrđem i smilovanjem;
5usta tvoja ispunja dobrotom, ko orlu ti se mladost obnavlja.
(Psalam 103:1-5)