Autor: Branko Gotovac
Mali teološki rječnik: Tri riječi koje mijenjaju sve
Prije nego što zaronimo u samu srž tekstova, moramo se nakratko zaustaviti kod tri stručne riječi. Iako se osjeća da se one izvan teologije gotovo nikada ne koriste, one su ključne za sve što slijedi na ovim stranicama. Bez njih ne možemo razumjeti zašto je tumačenje Biblije postalo bojište između ljudske površnosti i Božje dubine.
• HERMENEUTIKA (Pravila igre): To je znanost i umjetnost ispravnog tumačenja tekstova. Zamislite je kao prometna pravila vožnje. Ako sjednete u automobil bez poznavanja pravila, doživjet ćete nesreću. Hermeneutika su pravila koja nam jamče da ćemo sigurno stići do pravog značenja biblijskog teksta, bez da skrenemo u provaliju vlastitih izmišljotina ili izmaštanih teoloških uzleta.
• EGZEGEZA (Izvlačenje zlata): Ovo je ispravan način proučavanja Biblije. Riječ doslovno znači „izvući van“. Zamislite da je Biblija rudnik zlata. Vi ulazite unutra s alatom, kopate duboko i izvlačite na svjetlo dana ono blago koje je tamo sakriveno od samog početka. Kod egzegeze vi ponizno pitate: „Što je biblijski pisac tada želio reći i što tekst stvarno poručuje?“ Vi dopuštate Bibliji da mijenja vaše mišljenje.
• EIZEGEZA (Uguravanje lažnog sjaja): Ovo je suprotnost egzegezi i predstavlja veliku opasnost. Riječ doslovno znači „ugurati unutra“. Zamislite da uđete u onaj isti rudnik, ali u džepu već nosite komad svog lažnog, sjajnog nakita (svoju modernu ideju, filozofiju ili predrasudu). Zatim taj nakit ostavite na nekom kamenu, okrenete se i viknete: „Pogledajte što sam našao u Bibliji!“ Kod eizegeze vi ne slušate Boga, nego uguravate svoje misli u tekst i prisiljavate Bibliju da kaže ono što vi želite čuti.
U tekstovima koji su pred vama vidjet ćemo kako je golema većina teologa, kroz povijest pa sve do danas, pala na ispitu iz ovih triju riječi – najprije u Ivanovom prologu (Ivan 1), a zatim i u poznatom izvještaju o ženi zatečenoj u preljubu (Ivan 8).
DIO PRVI: IVAN 1:1-18 – ZABLUDA GRČKOG LOGOSA
1. Anakronizam moderne egzegeze
Uvodnih osamnaest stihova Evanđelja po Ivanu sustavno se izvlače i čupaju iz svog židovskog tla. Kada u tekstu naiđu na pojam Logos („Riječ“), golema većina komentara i teologa kroz povijest vidljive crkve automatski skreće prema Heraklitu, Platonu i stoičkoj misli, raspravljajući o „univerzalnom razumu“ i „kozmičkom principu“.
Međutim, Ivan, pobožni židovski ribar iz Galileje, nije sjedio u grčkim akademijama. Njegov um bio je neraskidivo natopljen židovskim Pismom. Dr. Arnold Fruchtenbaum s pravom ukazuje na temeljni problem grčkog pristupa: ako je Ivan želio komunicirati s grčkim svijetom preko njihovih filozofskih koncepata, zašto je ostatak njegovog evanđelja toliko radikalno usmjeren na židovske blagdane, Pashu, Tabernakule i hramsku liturgiju?
Grčki filozofski Logos nikada nije bio osoba, već bezlični zakon prirode. Kada Ivan u 14. stihu zapiše: „I Riječ postade tijelom i nastani se među nama”, on u potpunosti ruši grčku filozofiju, za koju je ideja utjelovljenja čistog razuma u materiji bila apsurdna i neprihvatljiva.
2. Ključ iz sinagoga: Teologija o Memri
Kako bismo ispravno razumjeli Ivana, dr. Fruchtenbaum nas vraća u kontekst židovstva drugog Hrama – židovstva farizejskog Judaizma početkom prvog stoljeća. Budući da su u to vrijeme mnogi Židovi govorili aramejski, u sinagogama su se koristili Targumi – aramejske parafraze Hebrejske Biblije. Kada god bi u tekstu naišli na opise gdje Bog hoda, govori ili se pojavljuje ljudima, židovske prevoditelji bi iz poštovanja prema Božjoj svetosti koristili aramejski izraz Memra („Riječ“). Dakle “Riječ” je na hrvatskom; “Logos” je na grčkom; “Memra” je na aramejskom; i “Davar” je na hebrejskom. Značenje je uvijek isto – riječ.
U rabinskoj teologiji Targuma, Memra je imala šest specifičnih karakteristika:
A. bila je ista kao Bog, ali i različita od Njega; U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog.
Kada kaže da je Riječ bila u Boga – očigledno je da su Riječ i Bog dva različita entiteta; kada kaže da je Riječ bila Bog – postaje očigledno da su Bog i Riječ jedno te isto. Upravo tako su rabini objašnjavali Memru – Memra je isto što i Bog i Memra je istovremeno odvojena od Boga i to su ostavljali tu. Nikada to nisu dodatno pojašnjavali. Isto to radi i Ivan i isto tako nam dalje ništa ne pojašnjava (Doktrina o Trojstvu ovu objavu čini potpunom i potpuno jasnom, ali za to je u trenutku kada Ivan ovo piše još uvijek prerano).
B. bila je agens stvaranja; ne znam kako ispravno prevesti ovu riječ agens na hrvatski, ali suštinski znači da je to nešto kroz šta i pomoću čega je sve stvoreno; najbolje je citirati samog Ivana: Sve po njoj postade i bez nje ne postade ništa što je postalo.
C. agens spasenja; ista stvar, dakle spasenje se događa samo kroz i uz pomoć Logosa; Memre; opet Ivan: A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja, onima koji vjeruju u ime njegovo. Koji bijahu rođeni ne od krvī, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga.
D. sredstvo preko kojeg Bog uzima vidljivi oblik i očituje svoju slavu (Šehina); I Riječ tijelom postade, i nastani se među nama. I vidjesmo slavu njegovu, slavu kao jedinorođena od Oca, puna milosti i istine.
E. čuvar saveza; Bijaše Svjetlo istinsko, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. Na svijetu bijaše, i svijet po njemu postade, i svijet ga ne upozna. K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše.
F. izvor Božanske objave; I svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze. Bijaše Svjetlo istinsko, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. Boga nitko nikada nije vidio: jedinorođeni Sin koji je u krilu Očevu, on ga objavi.
Ivan doslovno, točku po točku, preslikava ove osobine na Isusa Krista: Isus je Memra koja je u početku bila s Bogom, po kojoj je sve postalo, koja donosi spasenje i koja se „našatorila“; “tabernakovala” među nama u ljudskom tijelu očitujući Božju slavu. Uz sve to, Ivan vjerojetno govoreći o događaju na Gori Preobraženja svjedoči: I vidjesmo slavu njegovu, slavu kao jedinorođena od Oca, puna milosti i istine.
DIO DRUGI: IVAN 8:1-11 – TEOLOŠKO-PRAVNI DVOBOJ U HRAMU
1. Sentimentalizacija teksta (propovijedanje s namjerom da se kod publike izazovu snažne emocije) i namješteni proces
Odlomak o ženi zatečenoj u preljubu u suvremenom je kršćanstvu doživio potpunu sentimentalizaciju. Većina propovjednika koristi ovaj tekst kao oruđe za uvođenje jeftine milosti i opravdanje mota: „Tko si ti da meni sudiš?”, tvrdeći da je Isus ovdje elegantno ukinuo Mojsijev zakon u ime tolerancije.
Primjenom ispravne egzegeze (i ovdje ćemo koristiti uvide dr. Fruchtenbauma), otkrivamo da se ovdje ne radi o modernoj psihologiji, već o visokorizičnom teološko-pravnom dvoboju. Kada farizeji kažu: „Mojsije nam je u Zakonu naredio takve kamenovati. Što ti kažeš?” (Ivan 8:5), zamka izgleda savršeno postavljena: ako Isus kaže „kamenujte je”, krši rimski zakon (jer su Rimljani Židovima oduzeli pravo na izvršenje smrtne kazne). Ako kaže „nemojte”, krši Mojsijev zakon.
No, propovjednici redovito prešućuju da su sami tužitelji flagrantno prekršili Zakon na koji se pozivaju. Prema Levitskom zakoniku 20:10 i Ponovljenom zakoniku 22:22, za grijeh preljuba moraju se pogubiti i muškarac i žena. Budući da je žena uhvaćena „u samom činu”, postavlja se pitanje: Gdje je muškarac? Farizeji namjerno skrivaju suučesnika, čineći cijeli slučaj pravno ništavnim i lažiranim.
2. Pravo značenje bezgrešnosti i iskorjenjivanje zla
Najveća zabluda modernih propovijedi leži u tumačenju Isusovih riječi: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen” (Ivan 8:7). Površna interpretacija tvrdi da Isus ovdje poručuje da nitko nikada ne smije provoditi pravdu jer nitko nije savršen, čime se posredno tvrdi da je Mojsijev zakon bio nemoguć za provođenje.
To je teška egzegetska pogreška. Pod Mojsijevim zakonom smrtna kazna kamenovanjem se itekako mogla i morala provoditi. Bog nije dao nefunkcionalan Zakon. Ključ leži u starozavjetnoj formuli koja prati odredbe o kamenovanju: „Tako iskorijeni zlo iz svoje sredine” (Ponovljeni zakonik 17:7; 19:19; 22:24).
Što znači „iskorijeniti zlo”? To znači da zajednica, a prvenstveno svjedoci koji prvi polažu ruke na osuđenika, moraju biti suštinski čisti od tog konkretnog zla. Sredina koja provodi pravdu ne smije u tom istom trenutku aktivno sudjelovati u grijehu kojeg kažnjava.
Grčka riječ anamartetos koju Isus koristi ne označava čovjeka koji nikada u životu nije slagao ili se ljutio (opća bezgrešnost), već onoga tko je nevin u pogledu ovog konkretnog pravnog slučaja.
Isus ih zakonski matira: Onaj tko baci prvi kamen mora biti čist od grijeha preljuba i suučesništva u ovoj namještaljki. Budući da su tužitelji sami skrivali preljubnika i sudjelovali u lažiranju procesa, oni su u tom trenu bili sukrivci u istom grijehu.
Isusovo pisanje po tlu (izravna asocijacija na Jeremiju 17:13 o onima koji se odmeću i bivaju upisani u prašinu) suočilo ih je s njihovim vlastitim, konkretnim preljubom i otpadništvom.
Svjedoci se povlače jer znaju da bi bacanjem kamena u lažiranom procesu sami, prema Zakonu o lažnom svjedočanstvu, podlijegli smrtnoj kazni. Isus ne ukida Zakon; On ga brani od zloupotrebe i licemjerja onih koji unose zlo u sredinu koja bi trebala biti čista.
DIO TREĆI: DUHOVNA TOKSIČNOST POVRŠNIH PROPOVIJEDI
Kada se i Ivan 1 i Ivan 8 propovijedaju kroz površnost i eizegezu, dakle kada se u njih ugurava značenje koje se onome koji propovijeda čini dobrim i ispravnim stvara se duhovno destruktivan ambijent sa strašnim posljedicama za vjernike:
• Generiranje moralnog relativizma (Ivan 8): Površno propovijedanje stvara kršćane koji vjeruju da je Isus „Gospodar tolerancije” koji ne mari za svetost i pravdu. Kada se Isusov radikalni imperativ: „Idi i od sada više ne griješi!” (Ivan 8:11) gurne pod tepih, milost se pretvara u dozvolu za život u kompromisu i duhovnoj lijenosti.
• Gubitak proročanskog autoriteta (Ivan 1): Kada se Logos tumači kao apstraktna teorija komunikacije, vjera gubi povijesno i proročansko utemeljenje u Božjim savezima s Izraelom.
U životnim olujama takva se vjera ruši jer vjernici nikada nisu naučili „kopati duboko” u židovske korijene i tamo pronaći Stijenu, Živog Boga na kojeg se vežu temelji onoga koji kopa duboko.
• Sindrom Laodiceje: Kao što Dwight Pentecost i Arnold Fruchtenbaum upozoravaju, površne propovijedi rađaju mlake vjernike koji misle da su bogati i da im ništa ne treba, a zapravo su duhovno goli i slijepi (Otkrivenje 3).
Ljudi izlaze s ugodnim osjećajem jer im je rečeno da ih Isus prihvaća točno takvima kakvi jesu, ne razumijevajući da ih se na taj način cijepi protiv transformirajuće sile Evanđelja koja zahtijeva uzimanje svog križa i spremnost na odbačenost „izvan tabora”.
Zaključak
Površnost u propovijedaonici rađa nemoć u klupama. Ignoriranje izvornog povijesno-gramatičkog konteksta nije akademski, već životni problem. Dr. Arnold Fruchtenbaum nas svojim poučavanjima poziva na radikalan povratak izvoru – da budemo onaj „vjerni ostatak” koji odbija duhovnu hranu iz plićaka konformizma.
Tek kada ponovno otkrijemo Isusa kao utjelovljenu Memru koja drži Svoje saveze, i kao pravednog Mesiju koji savršeno brani Božji Zakon zahtijevajući čistoću i iskorjenjivanje zla, naši će životi, moguće je, prestati biti površni.
Što vi mislite?
Jeste li i sami u svom kršćanskom hodu iskusili površnost i sentimentalizam o kojemu pišem? Kako balansirate između želje za biblijskom dubinom i pritiska većine koja bira plićak? Ne želim komentare ispod tekstova koje objavljujem pa vas molim da mi vaše mišljenje uputite na neki od načina postavljenih na ovoj stranici; mail, whatsapp, facebook.
Itekako me zanima vaše mišljenje o ovim važnim temama – volio bih čuti vaša iskustva i svjedočanstva.
Moram dodati još par riječi
Među današnjim konzervativnim protestantima evanđeoskim kršćanima (evangelicals), koncept Memre koji zastupa dr. Arnold Fruchtenbaum nažalost nije dominantan koncept. Iako je prepoznat i visoko cijenjen u akademskim krugovima i među onima koji se bave mesijanskim židovstvom, prosječni konzervativni evanđeoski vjernik i pastor još uvijek se čvrsto drže jedne sasvim druge teološke matrice.
Među njima je danas dominantan koncept „Kombinirani starozavjetno-univerzalni model (Davar i Otkrivenje)”, no on u praksi prečesto nesvjesno klizi natrag u helenističke šablone.
Evo detaljnog i realnog pregleda kako stvari danas stoje na evanđeoskom terenu:
1. Dominantni koncept: Logos kao starozavjetni Davar i Božje samootkrivenje
Ako danas otvorite najpopularnije konzervativne evanđeoske komentare (kao što su oni od D. A. Carsona, Johna MacArthura ili teologa iz tradicije Ligonier Ministries), vidjet ćete da oni u potpunosti odbacuju liberalnu ideju da je Ivan prepisivao od grčkih poganskih filozofa.
Njihov dominantni koncept temelji se na dvije postavke:
– Starozavjetni Davar (Riječ): Oni tvrde da Ivan pod pojmom Logos zapravo misli na hebrejski izraz Davar – stvarateljsku i djelatnu riječ Boga iz Starog zavjeta. Citiraju Postanak 1 („I reče Bog…“) i Psalme („Riječju Gospodnjom nebesa su sazdana“).
– Vrhunac komunikacije: Za većinu današnjih evanđeoskih kršćana, Logos znači da je Isus „Božji govor“ ljudima. Baš kao što riječima izražavamo svoje misli, tako je Bog utjelovljenjem Isusa izrazio tko je On. Fokus je na Isusu kao vrhuncu božanske objave (prema Poslanici Hebrejima 1:1-2).
Gdje je tu problem i površnost?
Iako ovaj model ispravno bježi od poganske Grčke i drži se Starog zavjeta, on pati od površnosti jer ignorira židovski kontekst prvog stoljeća. Komentatori se ponašaju kao da je Ivan skočio izravno iz Starog zavjeta u grčki jezik, potpuno preskačući četiri stoljeća židovske teološke misli drugog Hrama, bogoslužja u Sinagogama i teologiju Targuma.
Na taj način, bježeći od grčke filozofije, oni ipak završavaju koristeći rječnike koji Logos definiraju kroz apstraktne, zapadnjačke koncepte „komunikacije i logike”.
2. Koliko je zapravo prepoznat koncept Memre?
Koncept Memre koji donosi Fruchtenbaum (a koji su kroz povijest istraživali i drugi vrsni kršćanski i židovski znanstvenici poput Martina McNamare ili Daniela Boyarina) nalazi se u specifičnoj poziciji:
– Na razini akademske elite – Visoko prepoznat: Ako uđete u knjižnice vrhunskih evanđeoskih učilišta (poput Dallas Theological Seminary ili Trinity Evangelical Divinity School), koncept Memre je poznat. Ozbiljni profesori Novog zavjeta priznaju da su aramejski Targumi ključni za razumijevanje prvostoljetnog židovstva i da Ivanova struktura prologa nevjerojatno podsjeća na sinagogalno recitiranje Targuma.
– Na razini crkvene propovjedaonice i puka – Gotovo nepoznat: Za 90% konzervativnih evanđeoskih pastora i vjernika, pojam Memra je potpuna nepoznanica. Kada pripremaju propovijed za Božić ili proučavanje Ivanovog evanđelja, oni ne čitaju aramejske Targume. Oni otvaraju standardne rječnike i priručnike u kojima i dalje, zbog inercije, stoji dugačko poglavlje o grčkom Logosu, Heraklitu i Filonu Aleksandrijskom.
3. Zašto evanđeoski mainstream izbjegava Memru? (Inercija sustava)
Postoji dubok teološki i praktični razlozi zašto konzervativni evanđeoski mainstream ne prihvaća u većini ovaj židovski koncept:
– Strah od rabinizma: Mnogi konzervativni protestanti imaju urođeni strah od uvođenja izvanbiblijskih židovskih izvora (poput Targuma ili Talmuda) u tumačenje Novog zavjeta. Boje se da će to umanjiti samodostatnost Pisma (Sola Scriptura), pa radije biraju apstraktna jezična tumačenja nego povijesni židovski kontekst.
– Inercija prepisivanja: Puno je lakše prepisati iz starog komentara da je Logos „grčki pojam koji je Ivan uzeo da premosti kulture”, nego proučavati aramejsku pozadinu teologije drugog Hrama. To je upravo ona površnost i nezainteresiranost o kojoj sam pisao u prethodnom članku: Izopćenici radi Pisma: Fenomen crkvenog odbacivanja
Zaključak ovom dodatku:
Čak i danas, među konzervativnim evanđeoskim kršćanima koji se kunu u doslovno tumačenje Pisma, vlada začuđujuća površnost. Dok se s propovjedaonica s pravom i ispravno odbacuje liberalna grčka filozofija, u praksi se i dalje ignorira jedini stvarni povijesni ključ koji je Ivan koristio – židovska Memra iz sinagogalnih Targuma.
Time suvremeni evanđelisti, bježeći od Platona, nesvjesno upadaju u zamku zapadnjačke, apstraktne logike, ostajući slijepi za duboku, živu i opipljivu stvarnost Boga koji se utjelovio kao vječna Riječ Boga Izraela.
Ukoliko ste stigli do ovdje, od sveg srca vam hvala na strpljenju i molim se i želim da vas naš Gospod izobilno blagoslovi kroz ove tekstove. Više od svega, moja je želja da vas ovi tekstovi opet i iznova vode u Riječ Božju i u molitvu, poput one iz Psalma 119:18; tamo psalmist Alef kaže:
Otvori mi oči, da bih vidio čudesa iz Zakona tvojega.
Mnogo puta i na mnogo načina Bog negda progovori ocima po prorocima, a u ovim posljednjim danima progovori nama po Sinu, kojega postavi baštinikom svega, po kojemu i sazda svjetove.
On, koji je odsjaj slave i otisak bića njegova te sve nosi riječju sile svoje, pošto kroz sebe izvrši očišćenje grijeha naših, sjede zdesna Veličanstvu u visinama.
(Poslanica Hebrejima 1:1-3)