Novo rođenje je čin koji religiozan čovjek ne može dokučiti. Čovjek ga ne može sam inicirati. Ono je u svoj svojoj punini Božje djelo. Istinski kršćanin nije izgrađen; on je rođen, „ne od krvi, ni od volje tijela, ni od volje muževljeve, nego od Boga“ (Ivan 1:13). Isuviše često je rođenje nanovo zanemareno, a bere se nezrelo voće. Ljudska eksperimentiranja, uplitanja u Božji posao donose lažne nade. Mnogi su učinili svoj put do oltara, a da tamo nisu umrli, niti uskrsli u novi život.

Riječi otkrivenje i apokalipsa su sinonimi, a znače da se otkrije. Uobičajena upotreba riječi apokalipsa ili apokaliptično, u ovom modernom vremenu, odnosi se na neposrednu katastrofu, a značenje je upravo i preuzeto iz opisa kataklizmičkih događanja u ovoj knjizi … Ivan od samog početka objavljuje da je ovo otkrivenje Isusa Krista. Dva se zaključka mogu izvući iz te izjave: prvo, Isus Krist je Onaj koji otkriva i kroz koga je dano otkrivenje; i drugo, On je glavna Tema, On je Onaj koji se otkriva kroz ovu knjigu. Obe ove izjave su istina.

Ne uvijek, ali dosta često, Pavao sebe u Poslanicama predstavlja kao Apostol – pozvan od Boga. To čini i ovdje, ali ono što je jedinstveno u ovom uvodu je to da Pavao ovdje jako jasno označava izvor koji nema nikakve veze sa njegovim pozivom. Upravo razlika između ova dva izvora čini suštinsku razliku između istinskog kršćanstva i njegove imitacije. Ja govorim o frazi, ne od ljudi ni posredstvom čovjeka. Upravo zbog situacije u Galaciji kojoj se Pavle suprostavljao, on ovde jasno govori da nijedan čovjek, čak ni on sam, niti bilo kakvo liderstvo, iz bilo kog dijela pokreta i djela, nije bilo uključeno u pokretanje njegove službe.

Jednostavno rečeno; naš Gospod nije o novcu razmišljao na isti način na koji razmišljaju oni koji za sebe danas tvrde da su Njegovi sljedbenici ili još preciznije; On novcu nije davao mjesto koje novcu danas daju naše religijske vođe. Za njih, novac je neophodan, za Njega nije bio; On nije imao gdje da glavu nasloni, a mi pišemo poeziju o Njegovom siromaštvu, dok se istovremeno jako brižljivo čuvamo da isto to siromaštvo ne podijelimo sa Njim..

Slava Božja nije otkrivena ovom sadašnjem naraštaju. Gospod suvremenog kršćanstva samo je malo nadmoćniji od bogova Grčke i Rima, u stvari možda je čak i manje moćan od njih, jer On je slab i bespomoćan dok su ti bogovi barem imali moć. Ako sve ono što mi možemo zamisliti da je Bog, to nije Bog, kako onda da razmišljamo o Njemu? Ako je On uistinu neshvatljiv, kao što vjernici objavljuju da jest, i nepristupačan kao što Pavle tvrdi za Njega, kako onda da mi kršćani zadovoljimo našu žudnju za Njim?

Put do dubljeg poznavanja Boga vodi kroz usamljene doline siromaštva duše i odricanja od svih stvari. Blagoslovljeni koji imaju kraljevstvo su oni koji su odbacili svaku stvar i koji su iskorijenili iz svojih srca svaki osjećaj posjedovanja. Oni su „siromašni duhom.“ Oni su došli do unutrašnjeg stanja koje je paralelno stanju običnog prosjaka na ulicama Jeruzalema. To je ono što Krist podrazumijeva pod riječju “siromašni.” Ti blagoslovljeni siromasi su oni koji više nisu robovi tiranije stvari. Oni su slomili ugnjetavački jaram, a to nisu učinili borbom nego predajom. Iako su oslobođeni od svakog osjećaja posjedovanja, oni imaju sve.  Njihovo je kraljevstvo nebesko.