Lowell Brueckner: KRIST KOJI PROVIĐA
Vjerom Abraham, kušan, prinese Izaka, i jedinorođenca prinašaše onaj koji je primio obećanje, komu bijaše govoreno; „Po Izaku zvat će ti se potomstvo.“ Smatrao je da je Bog uzmožan i od mrtvih uskrisivati. Zato ga u predslici i ponovno zadobi.
(Hebrejima 11:17-19)
Ne spuštaj ruku svoju na mladića
Istina je da je Abraham bio kušan mnogo puta i prije ovog događaja. Prvi put je njegova vjera bila kušana, kada ga je Bog pozvao i on je morao krenuti, ostavivši sve za sobom i ne znajući kamo ide.
Bio je kušan glađu u zemlji Kanaan i morao je ići u Egipat.
U Egiptu je bio oproban kada je Faraon poželio njegovu ženu i uzeo je u svoju kuću. Bio je kušan u svađi između njegovih slugu i slugu njegovog nećaka, Lota.
Bio je kušan kraljem Sodome, koji mu je ponudio veliko bogatstvo zadobiveno u borbi. Bio je kušan jer su on i njegova žena ušli u starost bez sina koji je mogao naslijediti njegovo ime. Baš kao i u Egiptu, bio je kušan i u Geraru, zbog ljepote svoje žene.
Život vjere je prepun kušnji i testova za svakog tko zakorači u njega. Jedan test je priprema za sljedeći i čini se kao da je svaki sljedeći test teži od onog prethodnog. Ne možemo ih izbjeći. To nije zato što Bog želi da donese teškoće u naš život. On ima jako važne razloge zašto to dopušta, čak im ponekad zapovijeda da uđu u naše živote. On polira dragulj koji za njega ima izuzetnu vrijednost. On usavršava vrlinu koja je neprocenjiva u Njegovoj djeci, a ta vrlina je vjera.
Sada ćemo otići u knjigu Postanka da pogledamo kako je Abraham prošao jedan od najvećih testova svog života. Vjerojatno je da bi pao na testu, da je trebao proći ono što je prošao u poglavlju 22 na samom početku svog odnosa sa Bogom. Sve druge probe bile su priprema za ovu koja je trebala biti najteža od svih.
Njegovo pouzdanje u Boga temeljilo se na prošlim iskustvima u kojima je Gospod dokazao svoju vjernost. Gospod je intervenirao u opasnostima i iskušenjima u njegovom životu i dao mu je pobjedu. Bog je bio njegov prijatelj i on je znao da mu neće nanijeti nikakvu štetu i da će na kraju sve dobro završiti. Vjera je u njemu dosegla tako visok nivo da je došao do toga da ga se nazove „ocem vjere“ (Rimljanima 4:11, 16).
Kada se približio ovom testu, Gospod je pažljivo predstavio Abrahamu osobu koju će koristiti da bi ga kušao. Nije mu jednostavno rekao „uzmi svog sina i kreni.“
Abraham mora znati da će u ovom kušanju, u ovom testu nad svakim testom, Gospod dodirnuti najdublje prostore njegovog srca. Kada je sve bilo rečeno i napravljeno, nije preostao nijedan djelić njegovog bića koji nije osjetio silinu ove vatre pročišćenja.
Rekao mu je; „Uzmi sad svog sina … jedinca … kojeg ljubiš … Izaka …“ (Postanak 22:2).
Od samog početka Abraham je znao da će cijena biti izuzetno visoka. I nije se to samo ticalo ljubavi koju je otac mogao imati za svog sina jedinca, već je uključivalo samu svrhu zbog koje je Abraham postojao; poziv i obećanje Božje za njegov život bilo je direktno povezano sa Izakom; „i jedinorođenca prinašaše onaj koji je primio obećanje, komu bijaše govoreno, po Izaku zvat će ti se potomstvo.“
Ovdje nije ostalo nikakve sumnje o ishodu svega ovoga, bit će to smrt. „pođi u zemlju Moriju pa ga ondje prinesi kao paljenicu na jednoj od gora za koju ću ti reći.“
Beskrajno oko Božje vidi budućnost jednako jasno kao što vidi sadašnjost. Iz tog razloga, On mora biti apsolutni Gospodar nad svime što se dešava.
Čovjek koji prepoznaje ovu činjenicu zna da njegov dio nije da planira stvari, već samo da se podloži, da posluša ono što Gospod zapovijeda.
Gospod zna točno mjesto gdje se žrtva mora dogoditi. On je izabrao to mjesto prije utemeljenja svijeta. Bog je govorio mnogim generacijama poslije Abrahama, kada su djeca Izraelova ušli u Kanaan, o jednom posebnom mjestu, gdje će trebati prinositi žrtve.
Međutim, nije im otkrio točnu lokaciju, u trenutku kada su ušli u zemlju. Mnoge će godine još proći prije nego ta lokacija bude otkrivena. To je mjesto gdje je zadržana kuga, nakon što je pobila na tisuće, a sve zahvaljujući tvrdoglavoj pogrešnoj odluci kralja Davida.
David je kupio tu zemlju, a njegov sin Salomon, tu je sagradio Hram. Od tog dana pa nadalje, bilo je pogrešno i protuzakonito prinijeti žrtvu bilo gdje drugdje.
U XX stoljeću, narod se vratio u svoju zemlju a ortodoksni Židovi danas žude da nastave sa prakticiranjem svoje drevne religije. Međutim, jako je komplicirano obnoviti taj žrtveni sistem, jer se baš nad tim dijelom zemlje kojeg je Bog označio kao jedino mjesto za prinos žrtava nalazi muslimanska džamija Al-Aksa. (džamija na stijeni).
Kako je samo dubok i prekrasan odnos koji je Abraham uživao sa Bogom! Oni su bili prijatelji, a Abraham je volio Boga više nego vlastitog sina, zapravo, više nego vlastiti život. Sljedeći stihovi nam potvrđuju baš to. Moglo bi se desiti da nas prožme lagano drhtanje dok razmišljamo o tome.
Vršiti volju Božju
Abraham je bio voljan, ne samo da posluša, već; „I podrani Abraham ujutro pa osamari svog magarca, te uze sa sobom dvojicu svojih momaka i Izaka, sina svojega. I kad nacijepa drva za paljenicu, ustade i pođe na mjesto za koje mu je Bog rekao.“
Vršiti volju Božju za njega je bilo uživanje i nije oklijevao da krene. Premalo bi bilo reći da je ovo dobar primjer za nas. Mnogo više od toga, ovo je demonstracija predivnog duha za koji ja ne nalazim način da ga opišem. Gospod želi da nas dovede do ove točke – do potpunog pouzdanja i predanja dobrom Bogu, koji ne zna što znači biti nevjeran.
Razmišljam i o Filipu koji je, nakon što je služio za stolovima u Jeruzalemskoj crkvi, imao priliku da bude evangelist i da vidi moćnu ruku Božju kako radi u njegovoj službi. U Samariji, svi su bili pažljivi na ono što je on imao za reći. Događala su se čuda ozdravljenja i iz mnogih su izlazili zli duhovi. Filip je učestvovao u toj radosti koju su Samaričani živjeli.
Međutim, dok je bio tamo, anđeo ga je uputio na put koji ga je odveo u pustinju. Bez ikakvog objašnjenja ili odredišta ili nekog razloga za tu zapovijed, Filip je morao napustiti probuđenje u Samariji. On je jednostavno ustao i pošao, bez pitanja. U potpunosti se pouzdao u Gospoda i kao rezultat toga, Evanđelje je ušlo u Afriku.
Iako je treći stih jedan od onih koji me najviše dodiruju u Starom Zavjetu, razmišljam o Abrahamovom položaju, i ima još jedan stih pred nama, koji je još snažniji, ako je to opće moguće. Više nego ikad do sada otvara pred nama Abrahamovo srce i pomaže nam da pogledamo unutra.
Istinsko obožavanje
Kako je on vidio ovu zapovijed koju mu je Bog dao? Kako bi on nazvao ovaj čin prinošenja vlastitog sina kao žrtve paljenice? Stih 5 nam daje odgovor; „I reče Abraham svojim momcima, vi ostanite ovdje uz magarca, a ja i mladić idemo onamo da se poklonimo (neki prevodi kažu „i obožavat ćemo“). Za Abrahama je to bio čin obožavanja.
Mnogi ne razumiju razliku između obožavanja i slavljenja. Slavljenje je plod naših usana, ali obožavanje se ne izražava sa riječima. To je služba Bogu koja je dublja od bilo koje druge i mora se dogoditi u srcu.
Žena u Luki 7, koja je donijela alabastrenu posudu pomasti i pomazala Isusa, plačući, s ljubavlju i zahvalnošću je obožavala. Nije izgovorila ni jednu riječ. Vrijednost pomasti i suze izrazile su sve što je trebalo da se izrazi.
Nije to uradila suzdržavajući se ili sa naporom. Da je imala još, dala bi još jer imala je srce ispunjeno spoznajom da ništa nije dovoljno za Onoga koji zaslužuje sve.
Čak ni učenici nisu mogli razumijeti što je ta žena proživljavala u najvećoj dubini njenog bića.
Nehemija 8:6 kaže; „a sav narod odgovori, Amen! Amen!, podižući ruke svoje. Zatim se pokloniše i iskazaše štovanje Gospodu licem do zemlje.“
Mudraci su rekli Herodu da su došli obožavati. Nisu to napravili riječima, već dajući svoja blaga; „Padoše i pokloniše mu se (i obožavali su). I otvorivši škrinje svoje s blagom, prinesoše mu darove, zlato, tamjan i smirnu.“
U Otkrivenju 5:8; „… četiri bića i dvadeset četiri starješine padoše pred jaganjca.“
Obožavanje se bolje izražava kada se prostremo pred njegovim nogama. A.W.Tozer je bio mentor Leonarda Ravenhila, kojeg sam ja upoznao kao već starijeg čovjeka. Često je molio zajedno sa Tozerom i jednom mu je Tozer rekao; „Len, dozvolit ćemo drugima da zauzmu koju god položaj žele kada se mole, ali ti i ja molit ćemo sa licem na zemlji.“ Tozer je mnoge sate provodio obožavajući u tom položaju, nekada do duboko u noć.
Abraham je otišao u planinu da žrtvuje obožavajući. Obožavanje ne prestaje dok ne prinese Bogu ono najbolje što osoba koja obožava ima. Ništa nije isuviše vrijedno. Od svih stvari koje je Abraham imao i mogao ih je dati, ništa se nije moglo uporediti sa njegovim sinom. Najbolje što je imao predao je u obožavanju. Moguće je dati svo svoje imanje da bi nahranio siromašne, a nemati ljubavi; moguće je predati svoje tijelo da se sažeže, a bez ljubavi; ali ima nešto što nije moguće napraviti bez ljubavi, a to je da obožavamo.
Obožavanje je čin ljubavi prema Bogu. Obožavanje znači dati sve i kada daš sve, želio bi da si mogao dati više. Želimo doći na taj nivo odnosa sa Njim.
Sve što ima bilo kakve veze sa Bogom, motivirano je ljubavlju. Ljubav prati vjeru, jer kako nas Biblija uči, vjera je djelatna kroz ljubav.
Sada ćemo možda moći vidjeti zašto je pisac Poslanice Hebrejima znao što je Abraham mislio u tom trenutku. On nam kaže da je Abraham mislio da Bog može podići Izaka iz mrtvih, ako to bude potrebno. On nastavlja i piše da je upravo to ono što se desilo u jednom figurativnom smislu. To znači da je u Abrahamovom srcu Izak već bio mrtav. Bez ikakve sumnje, on bi završio ono što mu je Gospod zapovijedio da učini.
Unatoč tome, Abraham je rekao svojim slugama; „ja i mladić idemo onamo, pa kad se poklonimo, vratit ćemo se k vama“ (Postanak)…“smatrao je da je Bog uzmožan i od mrtvih uskrisivati.“ (Hebrejima). Abraham je znao da je Bog uvijek vjeran Svojim obećanjima. I kao što kaže jedna španjolska pjesma;
„Možda se sutra ujutro sunce neće pojaviti,
Ali mogu se pouzdati da ćeš Ti biti tu;
I zvijezde će možda biti izbrisane sa nebeskog svoda,
Ali Ti ćeš i dalje biti vjeran Svojoj Riječi.”
Vjerom je znao da će se njih dvojica vratiti. Bilo bi lakše da univerzum prestane postojati i da Bog bude svrgnut sa svog trona, nego da ijedna riječ koja je sišla s njegovih usta ne napravi ono za što je On poslao ili da i najmanji djelić njegovog vječnog plana ostane neispunjen.
Izak je morao ostati i živjeti pred Bogom. On je bio sin obećanja i proizvod natprirodnog djela Božjeg; „Po Izaku će ti se zvati potomstvo.“ U stvarima poput tih ne postoji neuspjeh.
Bez vjere, kršćanski život je tužan i bez nade. Sve izgleda nekako previše vrijedno da bi se žrtvovalo, ali sa vjerom sve se mijenja.
Abrahamova vjera je stavljena na konačni test i on je rekao, „Vjerovat ću ti, moj Gospode, čak i u ovome. Vratit ćemo se!“
Dok su se njih dvojica penjali brdom, Izak je postavio pitanje. To pitanje je puno dublje nego što je mladić u tom trenutku mogao razumijeti, a ljudi vjere, koji su prinosili životinjske žrtve, zasigurno su to razmatrali još otkad je čovjek istjeran iz Edenskog vrta.
Eno ognja i drva, ali gdje je janje za paljenicu?
Abel je, kako nas Biblija uči, bio prvi koji je prinio janje, ali on je vjerovao u prinos koji je mnogo savršeniji nego prvina njegovog stada; to je janje koje samo Bog može pribaviti. I nakon što je životinja zaklana i krv prolivena i dalje je ostala svjesnost o grijehu i uvjerenje da krv životinjska nije dovoljna da odnese grijeh. Svi muškarci i žene vjere znaju da je potrebna mnogo efikasnija žrtva da ukloni grijeh. Izak je pitao, „Eno ognja i drva, ali gdje je janje za paljenicu?“
„Gdje je janje?“ – je pitanje za sva vremena. „Gdje je janje zaklano od postanka svijeta? (Otkrivenje 13:8).
Janjad bez broja prinošena su za žrtvu, ali svi su bili samo simbol i upućivali su prema vječnom Janjetu Božjem. Kako i kada će doći to Janje direktno iz prisustva Božjeg kao jedina i dovoljna žrtva koja će jednom zauvek izbrisati greh? Duboko poput pitanja uslijedio je i odgovor; „Bog će sebi providjeti janje … sine moj.“
Nakon tisuća godina i miliona žrtvovanih janjaca, došlo je vrijeme da vjera postane stvarnost u povijesti čovječanstva. U trenutku ispunjenja, prorok obučen u devinu kožu stao je na obale rijeke Jordan i napravio izjavu za sva vremena.
Ivan Krstitelj uperio je svoj prst prema figuri koja je prilazila i rekao, „Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta!“ (Ivan 1:29). Evo odgovora.
Bog je pripremio i pribavio odgovor na pitanje za sva vremena! Jednog dana, otkupljeni iz svih doba i vremena skupit će se i objaviti u jedan glas; „Dostojan je Jaganjac zaklani“ (Otkrivenje 5:12). „Gdje je janje? Evo janjeta! i „Dostojno je janje zaklano!“ Ovo su tri najznačajnije rečenice ikada izgovorene u ljudske uši.
Tamo na Moriji, podignut je jednostavan oltar od kamenja. Na njega su Abraham i Izak postavili drva i pripremili ga da se zapali. Izak nije bio malo dijete, već mlad momak sposoban da se odupre. Međutim, uvidjevši veličinu i značaj onoga što se dešavalo, dozvolio je da bude vezan. Pristao je uvidjevši dostojnost kazne i pravednost djela koje je trebalo biti izvršeno. Razumio je svetost Božju i potrebu da se zadovolji Njegova savršena pravednost.
Prirodni um nikada neće nikada razumijeti križ Isusov. Prirodan um odbacuje križ, baš kao što odbacuje i ovu priču. Kako može Bog očekivati da čovjek žrtvuje vlastitog sina? Čovjek to ne može pojmiti, niti može razumijeti neizmjernost uvredljivosti grijeha pred svetim Gospodom.
Ne može razumijeti da je pakao pravedna kazna za grijeh i da Gospod ne traži previše u rečenici; „Duša koja sagriješi umrijet će.“ Izak je griješnik i pravedno je da plati ono što duguje.
Pa iako je Gospod dao obećanje; „…po Izaku će ti se zvati potomstvo“; i to obećanje ima veze sa Njegovim vječnim planom za budućeg Mesiju, Izak je i dalje griješnik.
Grijeh stoji na putu, ometajući plan i svrhu Božju. Kako se ovaj veliki problem može riješiti? Izak mora biti prinešen kao žrtva; on mora platiti za svoje grijehe.
Iz svega toga imamo situaciju da Abraham, sa slomljenim srcem, podiže nož da obezglavi svog sina i u djeliću sekunde, u trenutku kada kazna treba da se izvrši;
No anđeo Gospodnji zovnu ga s neba i reče: „Abrahame! Abrahame! A on reče: Evo me! I reče: »Ne spuštaj ruku svoju na mladića niti mu što čini…“ (stihovi 11-12).
Tko se to usuđuje proturječiti zapovijedi Božjoj, intervenirati i prekinuti čin pravednosti Božje? Ko je bio taj Anđeo Gospodnji?
Zapravo, ove riječi će donijeti izuzetno ozbiljne posljedice za Onoga koji ih je izgovorio. On je bio i jest posrednik između Boga i čovjeka, i stoga je jedini koji je mogao da intervenira.
On je onaj koji je posredovao za prestupnike (Izaija 53:12). On je isti jučer, danas i zauvijek. „A ono mjesto Abraham prozva imenom – Gospod će providjeti – kao što se i danas veli: Na gori će se Gospodnjoj providjeti.“ (stih 14).
Abraham i Izak vidjeli su Onog koji Proviđa i više nikad nisu mogli biti isti. Ja verujem da je Isus mislio na ovaj događaj kada je rekao Židovima, „Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj dan. I vidje, i obradova se.“ (Ivan 8:56). Možete li zamisliti radost koja se ispoljila toga dana na brdu Morija?
Prijevod i obrada: Branko Gotovac