Autor: Aiden Wilson Tozer
Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.
(I Korinćanima 1:1)
Kada je naš Gospod sve nas nazvao „ovcama“, rekao nam je da trebamo biti sljedbenici, a kada je Petar neke od nas nazvao pastirima, naznačio je da bi među nama trebalo biti i onih koji će voditi, jednako kao i onih koji će slijediti.
Ljudska priroda je takva kakva jest; potreba za vodstvom je imperativ, nešto što naša priroda zahtjeva. Stavite petoricu ljudi da plutaju u čamcu za spašavanje i uskoro će jedan od njih preuzeti zapovijedništvo. Nije potreban nikakav plebiscit. Ostala četvorica će nekom vrstom intuicije znati tko je snažan, mudar, i taj će, bez ikakvih formalnosti, preuzeti upravljanje i postati vođa.
Svaka katastrofa, svaki požar, svaka poplava ima svog vođu. U takvim vremenima ljudi slušaju, bez da mnogo pitaju čovjeka koji je dovoljno priseban i ima hrabrosti da preuzme lidersku poziciju. U kasnijoj retrospektivi, oni slabiji će sigurno pronaći zamjerke, ali dok kriza traje, jako im je drago da postoji vodstvo.
Na isti način, i među kršćanima postoje oni koji vode i oni koji slijede. Sljedbenicima se može ne sviđati lider, ali svejedno ga trebaju, čak i ako ih ponekad naljuti.
Idealno bi bilo da ovce slijede samo Vrhovnog Pastira i da zanemare svako drugo vodstvo; i ponekad se uistinu nađe neki individualac koji inzistira na tome da on slijedi samo Gospoda i odbija se pokoriti ljudskom vodstvu i ne želi uzeti udjela u aktivnostima kršćanske zajednice.
Iako poštujemo pravo takvoga da ima svoje mišljenje, ipak je potrebno reći da takav čovjek sam sebe ograničava i na kraju ostane slab i besplodan. Odvajajući sebe od stada Gospodnjeg, propušta zelenu ispašu i mirne vode.
U crkvi Božjoj moraju postojati lideri, ali ti lideri moraju isto tako biti i sljedbenici. Apostol Pavao nam je dao uzorak po kojem ćemo živjeti, kroz savjet koji je uputio korinćanima: Slijedite mene, kao što ja slijedim Krista (I Korinćanima 11:1). Slijediti lidera koji vjerno slijedi Gospodina znači slijediti samog Gospoda. Slijediti onoga koji ne slijedi Krista, znači završiti katastrofalno.
Ali, kako možemo biti sigurni? Kako da znamo kome da vjerujemo? Prema onome što kaže Zakon i prema svjedočanstvu koje čovjek ima! Ako učitelj ne podučava u skladu s Božjom Riječi, nema svjetla u njemu.
Slijediti religioznog lidera zbog njegove rječitosti ili zbog privlačne osobnosti znači započeti putovanje na veoma opasnom putu. Mnogi su to uradili i zauvijek požalili i izgubili se.
Istinski i sigurni vođa je onaj koji prije svega opće nema želju da vodi, ali je doslovno natjeran u tu poziciju vodstva unutrašnjim pritiskom Svetog Duha i pritiskom vanjskih činioca (situacije).
Takvi su bili Mojsije, David i proroci Starog Zavjeta; mislim da u tom pravcu teško da ima bolji primjer od Pavla i da do današnjih dana nije postojao veći kršćanski vođa, izabran od samog Duha Svetog za zadatak i službu u Crkvi Gospodnjoj, bez imalo njegove osobne želje za nečim takvim.
Vjerujem gotovo da bismo mogli prihvatiti kao pravilo, da onaj čovjek koji ima ambiciju da vodi sigurno nije materijal za lidera. Crkva Prvorođenih nije mjesto za demagoge i nadobudne religiozne diktatore. Istinski lider nema želje da gospoduje nad Božjom baštinom, već će biti ponizan, pažljiv, samopožrtvovan i, sve u svemu, spreman da vodi, ali i da slijedi, kada mu Duh pokaže da je podignut mudriji čovjek od njega.
Nesumnjiva je istina, i ja je tako često ponavljam, da crkva ima veliku potrebu – ne za liderima, već za pravom vrstom lidera, za pravim vođama; jer, loš vođa je gori nego nikakav vođa. Bolje je stajati i ne ići nigdje, nego slijediti sljepca ka ponoru.
Povijest će nam pokazati da je crkva najviše napredovala kada je bila blagoslovljena sa snažnim vođama, a najviše patila, gubila i odstupala od Istine kada su joj vođe bili slabići koji su služili vremenu i ljudima. Rijetko kada ovce stignu dalje od svog pastira.
To je i razlog zašto demokracija nije dobra za crkvu, osim, naravno, ako je svaki glasač pun Duha Svetoga i mudrosti. Staviti crkvene aktivnosti u ruke grupe ljudi znači zamijeniti jednog lidera za više nijh, a ako je grupa sastavljena od tjelesnih učitelja, to znači u zamenu za jednog slabog lidera dobiti mnoštvo slabih lidera. Stotinu sljepaca ne vidi ništa bolje od jednog sljepca.
Idealni lider je onaj koji čuje glas Božji i prenosi ga ljudima točno onako kako Bog govori njemu i njima. Nažalost, nisu svi lideri takvi. Mnogi vode tako da slijede. Jedan od najkomičnijih prizora u cijelom tom svijetu religioznih aktivnosti je kada vidite nesigurnog lidera kako pokušava shvatiti pravac u kojem ljudi žele da ih vodi, a onda trčkara u tom pravcu pred njima, pokušavajući da izgleda poput Mojsija na odlasku iz Egipta. Takav lider će poslati probni balon, a potom će se hrabro uputiti u pravcu vjetra, dajući sve od sebe da ostavi utisak kako se vjetar savjetovao s njim prije nego što je počeo da puše.
Ako vam se ovo čini preoštrim, dozvolite mi da vas pokušam uvjeriti da je ovo samo blagi prikaz sadašnjeg stanja crkve. U svakom gradu postoje religiozni lideri koji uživaju otvorenu podršku kao priznati crkvenjaci, ali u stvari nikada ne zauzimaju nikakav stav dok prvo ne saznaju što kaže javno mišljenje, ili dok barem nisu poprilično sigurni da će biti na istoj poziciji na kojoj je i većina, ili bolje rečeno „ona važna manjina“. Takvi ljudi su najamnici i bit će suđeni i razotkriveni kao najamnici u Dan Kristov. Trebali bismo moliti Gospoda da nam pošalje vođe, a kada ih pošalje, trebalo bi moliti za te vođe.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac