Alfred Edersheim – Hram: Služba i Služenje – glava 1 (nastavak)
Zidovi
Prvo što bi hodočasniku privuklo pažnju bili su zidovi grada; u Kristovo vrijeme postojala su samo dva[1]. Prvi – stari zid – počinjao je na sjeverozapadnoj strani Siona, od kule Hipikus, protežući se duž njegovog sjevernog zavoja, da bi se spojio sa zapadnom kolonadom Hrama. Isti zid opasivao je Sion i sa zapadne i sa južne strane, odakle se protezao dalje na istok, ograđujući Ofel, da bi se, na kraju, spojio sa jugoistočnim kutom Hrama. Prvi zid je, dakle, štitio Sion, Ofel i, zajedno sa zidovima Hrama, Moriju. Drugi zid, koji je počinjao na kapiji prvog i zvao se Genat, protezao se na sjever, a potom na istok, okružujući Akru i završavajući na Antonijinoj kuli. Dakle, čitavi stari grad i Hram bili su u dovoljnoj mjeri zaštićeni.
Antonijina kula
Antonijina kula nalazila se na severozapadnoj strani Hrama, na pola puta između istoimenog dvorca i Hrama. S dvorcem je bila povezana dvostrukim setom zasvođenih dvorišta, a sa Hramom putem prolaza koji je ispod zemlje vodio do samog Hrama, kao i pomoću hodnika i stepeništa koje se spuštalo do sjevernog i zapadnog trijema – do Dvorišta pogana. Neke od najslavnijih tradicija iz židovske povijesti povezane su s ovim dvorcem, pošto se tamo nalazila drevna „Davidova oružarnica“, Ezekijina i Nehemijina palaća, te Makabejska tvrđava. U Kristovo vrijeme, međutim, kulu Antoniju je zaposjela omražena rimska vojska, koja je Izraelce držala na oku čak i kada su bili u svojoj svetinji. Sa Antonijine kule se Hram zapravo mogao nadgledati, tako da bi se rimski vojnici jako brzo mogli sjuriti do Hrama i ugušiti bilo kakve nemire, kao što je to i učinjeno jednom prilikom kada su Židovi zamalo ubili Pavla (Djela 21:31). Zidovi grada dodatno su branjeni sa kula, kojih je na prvom zidu bilo šezdeset, a na drugom četrdeset. Najpoznatije među njima bile su Hipikus, Fazelus i Marijamna, koje su se nalazile blizu jedna drugoj, na sjeverozapadnoj strani Siona; bile su izgrađene od ogromnih kamenih blokova, četvrtaste, jako utvrđene i okružene zgradama koje su branjene iz oružarnica i s tornjeva[2]. Podigao ih je Herod, a nazvao ih je po prijatelju i bratu koji su poginuli u jednoj bitci, te po svojoj supruzi koju je ubila njegova ljubomora.
Četiri brda
Ako bi hodočasnik pažljivije promatrao grad, uočio bi da je podignut na četiri brda. Najveće među njima bilo je ono na zapadu, drevni Sion, oko 200 stopa (70-ak metara) viši od Morije, ali i dalje sto stopa (nešto više od 30 metara) niži od Maslinske gore. Na sjeveru i istoku, nasuprot Sionu, odvojene od njega dubokom dolinom Tiropoeon, nalazila su se dva brda srpastog oblika, Akra i Morija, uključujući Ofel, kao Morijin najviši južni vrh. Na padinama Akre nalazio se Donji grad. Konačno, četvrto brdo Bezeta (od bezaion, što znači močvarno tlo), tj. Novi grad, uzdizalo se sjeverno u odnosu na goru na kojoj se nalazio Hram i Akru, i bilo je odvojeno od njih umjetno stvorenom dolinom. Ulice su, kao i inače u istočnim gradovima, bile uske i popločane bijelim mramorom.
Duž ulica postojala je neka vrsta malo podignute staze kojom su se kretali oni koji su se upravo očistili u Hramu, dok su ostali išli nižim putem. Ulice su uglavnom nosile imena po kapijama prema kojima su vodile ili po bazarima. Tako su postojale Vodena ulica, Riblja, Istočna itd. Drvna tržnica i Krojači nalazili su se u Novom gradu; Velika gornja pijaca na Sionu. Zatim su postojale Tržnica vune, Pijaca mesinga, Ulica pekarska, Mesarska ulica, Ulica došljaka i mnoge druge slično imenovane ulice i pijace. Nije bilo teško uočiti naznačajnije građevine u gradu. Na sjeverozapadnoj strani Siona – drevni Salem i Jevus – na mjestu Davidovog dvorca, nalazila se Herodova palaća, gdje su, tokom svog privremenog boravka u Jeruzalemu, obično stanovali rimski namjesnici. Štrčala je uvis, zaklonjena velikim kulama koje je izgradio Herod – čudesna u svojoj ljepoti; Josefus o njenoj velični, snazi, visini, odajama, krovovima, predvorjima, dvorištima i vrtovima koji su bili tik uz nju piše riječima punim divljenja.
Palaća prvosvećenika
Na suprotnoj, tj. sjeveroistočnoj strani Siona, nalazila se Palaća prvosvećenika. S obzirom da je bila izgrađena na padini, ispod glavnih odaja za stanovanje postojao je još jedan, niži nivo, sa trijemom na svojoj prednjoj strani, tako da možemo razumijeti gdje se to Petar nalazio u noći Isusovog hapšenja kada je „bio dolje u dvorištu“ (Marko 14:66). Pored toga, vjerojatno na padini Akre, nalazila se zgrada Arhiva, a sa druge strane klisure, uz sam Hram s kojim je vjerojatno bila povezana kolonadom nalazilo se Vijeće Sinedriona (odaja u kojoj se Sinedrion sastajao). Dalje, istočnim zavojem Gore Sion, južno od palaće prvosvećenika, a nasuprot Hramu, nalazio se ogromni Xystus, koji se verovatno protezao do Tiropoeona. Što god da je bila njegova prvobitna namjena[3], kasnije je korišten za javna okupljanja; tu se, u posebnim prilikama, odigravalo huškanje narodnih masa. Vjerojatno je to mjesto na kojem je, na Pedesetnicu, Petar održao propovijed na koju se obratilo tri tisuće ljudi, mjesto gdje se masa okupila nakon što „nasta ta silna huka“. Xystus je bio okružen nizom natkrivenih stubova. Iza Xystusa nalazila se Agripina palaća, drevna palaća Davida i Makabejaca, a dalje iza nje Vernikina. Na Akri su bile smještene palaće nekih stranih prinčeva, recimo, kraljice Helene, kralja Monobasusa i drugih prozelita. U toj četvrti, možda i izvan nje, dalje prema sjeverozapadu, bilo bi prirodno potražiti kazalište i amfiteatar. S obzirom da se radi o objektima koji su po svojoj suštini apsolutno ne-judejski, bilo bi normalno da su locirani što dalje od Hrama. Razumljivo, na prostoru oko samog Hrama nije bilo građevina. Iza Hrama, na njegovoj jugoistočnoj strani, nalazila se Ovčija pijaca, a južno od nje hipodrom. Prvobitno, kraljev dom, koji je izgradio Solomon i koji se nalazio pored konjske kapije, kao i kraljevske štale, nalazile su se na južnoj strani Siona; tu je Herod kasnije sagradio „kraljevski trijem“. Prekoputa, između Xystusa i Riblje kapije, bila je smještena četvrt Makteš (Sofonija 1:10-11), puna tržnica, uglavnom povezanih s Hramom. Na kraju, južno od Hrama, i dalje na istom brdu, nalazio se Ofel, gusto naseljeno predgrađe svećenika.
Šušan kapija
Tako mora da je izgledao pogled na Jeruzalem s Maslinske gore, na kojoj smo do sada stajali.
Ako je vjerovati židovskom predanju na ovu temu, prema Maslinskoj gori vodila je kapija[4] smještena na istočnom zidu Hrama. Nazvana je Šušan kapija, jer se na njoj nalazila skulptura istoimenog grada za koji se vezuje toliko židovskih sjećanja. Od kapije se protezao put kojim su svećenici dovodili „crvenu junicu“, a na Dan pomirenja – jarca, koji bi trebalo da je vodio do Maslinske gore. Na mjestu gdje je spaljivana crvena junica nalazili su se veliki umivaonici i tezge na kojima se prodavalo sve što je potrebno za razna očišćenja. Na vrhu, na jednoj od najviših točki, nalazila se Lunarna stanica, odakle se, putem vatrenih signala, s brda na brdo, do udaljenih zemalja, slala informacija o tome da se na nebu pojavio mladi mjesec.
Ako se židovskoj predaji može vjerovati još korak dalje, u zidu Hrama, prema sjeveru, nalazila se kapija koja nije korištena – Tedit ili Tere; na južnoj strani postojale su još dvije takve kapije. Pouzdano znamo za samo jedan prolaz ispod zemlje – on je vodio od tvrđave Antonija, na sjeverozapadnoj strani Hrama, do hramskog dvorišta; pouzdano znamo i za zasvođene hodnike, sa stepeništem koje se spuštalo do trijemova. Jednim od tih trijemova pojurio je kapetan Lisija u nastojanju da spasi Pavla kojeg gomila umalo nije ubila. Ostavljajući po strani diskutabilna pitanja, sa sigurnošću možemo reći da je postojalo pet kapija[5] koje su vodile u Vanjsko dvorište Hrama, ono za pogane; jedna na južnoj, a prostale četiri, glavne, na zapadnoj strani. Južna kapija je bila dvostruka i vjerojatno su se njome pretežno služili svećenici. Dolazeći iz svoje četvrti Ofel prošli bi ispod ogromnog luka kapije, zatim kroz predvorje (njegova širina iznosila je 40 stopa puta dva, s obzirom da je kapija dvostruka), a zatim kroz dvostruki tunel, dugačak skoro 200 stopa, kojim bi stigli do stepeništa koje iz Dvorišta pogana vodi direktno do onog za svećenike, blizu mjesta gdje su se nalazile njihove odaje.
Da bismo se, međutim, pridružili masi onih koji obožavaju, morali bismo ući u sam grad. Ako se vratimo na Sion, tamo gdje smo stali, sada smo okrenuti prema istoku, prema Moriji. Mada gledamo u četiri glavna ulaza u Hram, ono što vidimo na zidovima najviših terasa nije pročelje, već zadnja strana Hrama. Zanimljivo kako tradicija ovdje griješi na jedan opipljiv način, nalažući okretanje ka istoku prilikom obožavanja. Sama Svetinja gledala je na istok i prilazilo joj se sa istočne strane, ali nema sumnje da su i svećenici i oni koji obožavaju licem bili okrenuti prema zapadu, a ne prema istoku.
Hramski plato
Ulaganjem ogromnih napora i novca hramski plato umjetno je poravnat i proširen ogromnim građevinskim strukturama. One su djelimično imale veze s očišćenjem: naime, moglo se dogoditi da se ispod površine zemlje nalazi leš koji bi, ma kako duboko bio, onečistio sve što se nalazilo iznad. Nakon proširenja koje je izveo Herod veliki, područje Hrama zauzimalo je površinu[6] kvadratnog oblika od 925 do 950 stopa i više (300 – 350 metara).
Ako bismo veličinu hramskog područja zaokružili na 1.000 stopa, onda bi se moglo reći da je upola veća od područja rimske katedrale Sv. Petra, koja mjeri 613 stopa, i više nego upola veća od katedrale Sv. Pavla s njenih 520 stopa. Osim toga, trebalo bi imati u vidu da hramski plato nije bio samo dugačak 1.000 stopa, već je imao oblik kvadrata čije su stranice iznosile toliko. Sam Hram i njegova dvorišta nisu se nalazili u centru tog kvadrata, već u njegovom sjeverozapadnom dijelu. Nije čitava ta površina bila istog nivoa; radi se o terasastom terenu, a terase, jedna iznad druge, vodile su do same svete građevine, trijem Hrama štrčao je na oba kraja, odakle su se uzdizale dvije kule, natkriljujući Svetinju i Svetinju nad svetinjama.
Po svemu sudeći, „zlatni hram“ se mogao vidjeti iz svih krajeva grada; dim žrtava prinijetih u njemu podizao se do plavog istočnog neba, a muzika koja je pratila službe u Hramu pronosila se ulicama užurbanog grada; njegovi krovovi i perivoji od uglačanog mramora presijavali su se na suncu; Hram je bacao sjene na Maslinsku goru iza njega.
Rabinske priče
Kada bi razmišljali o svom gradu iz njegovog sjajnog doba, rabini su imali običaj da kažu: „Svijet je poput oka. Bjeloočnica je ocean koji ga okružuje; tamni krug je sam svijet; zjenica je Jeruzalem; slika u zjenici, to je svetište.“ U svojoj tuzi i usamljenosti, napisali su puno bajkovitih priča o Jeruzalemu; neke od njih mogu u ovom tekstu imati svoje mjesto, da bi se pokazalo s kakvim strahopoštovanjem su se sjećali prošlosti. Jeruzalem, govorili su, nije pripadao nijednom plemenu posebno – bio je Izraelov.
Ovo je u priličnoj mjeri točno; čak i kasnije, kada je Jevus postao glavni grad zemlje, granica između Jude i Benjamina presijecala je i grad i Hram točno po sredini; po židovskoj predaji, trijem i svetište nalazili su se na području Benjamina, a hramska dvorišta i žrtvenik u Judi. U Jeruzalemu se nije mogla iznajmiti kuća. Pripadale su svima; morale su biti otvorene, kao znak srdačne gostoljubivosti za braću-hodočasnike koji su za blagdan dolazili u grad. Nikada se nikome nije dogodilo da u Jeruzalemu ne može proslaviti Pashu, niti je nekada nekome zafalio krevet da prenoći. Nikada se nije dogodilo da zmija ili škorpion nekoga ujedu u krugu grada; nikada vatra nije zahvatila njegove ulice, nikada se nije urušio. Nikada nije bilo zabrane ulaska u Sveti grad. Iz levitskog stajališta gledano, bio je veća svetinja od bilo kog drugog grada: samo se u Jeruzalemu moglo jesti pashalno jagnje, a isti je slučaj i sa zahvalnicama i drugim prinosima.
Otuda takva briga o mogućem onečišćenju. Leš nije mogao ostati u gradu tokom noći; nije bilo grobnica, osim za kuću Davidovu i proročicu Huldah. Čak se ni živina nije mogla čuvati, niti se moglo saditi povrće, jer bi miris trulog povrća onečistio vazduh; nisu pravljene ni peći, da ne bi bilo dima. Nije se desilo da neki incident prekine službu u svetinji, niti da se ukaljaju prinosi. Nije se desilo da kiša ugasi vatru na žrtveniku, niti pak da vjetar vraća dim nazad; isto tako, koliko god se puno ljudi okupilo da obožavaju, nije se desilo da netko nema prostora da se pokloni i obožava Boga Izraelovog.
Toliko o rabinskog predaji. Mada sam po sebi impresivan, njihov lament još više dobija svoje značenje kada se sagleda u svjetlu Evanđelja: „Tri i po godine prebivala je Šekina Slava“ (vidljivo Božje prisustvo) „na Maslinskoj gori“, čekajući da se Izrael pokaje, „i pozivajući ih: ‘Tražite Gospoda dok se može naći, zazovite ga dok je blizu’. Kada se pokazalo da je bilo uzalud, Šekina se vratila na svoje mjesto!“
Jeruzalem u ruševinama
Šekina se povukla! I grad i Hram sravnjeni su sa zemljom, jer Jeruzalem nije prepoznao vrijeme svoga pohođenja (Luka 19:44). „Jeruzalem pretvoriše u ruševine“ (Psalam 79:1). „Kamenje Svetišta prosu se se po uglovima svih ulica“ (Tužaljke 4:1). Sve to, i još više od toga, vidio je Spasitelj, Kralj Izraela, u bliskoj budućnosti, kada „ugleda grad i zaplaka nad njim“. Mi sada moramo da kopamo veoma duboko kroz naslage ruševina – sloj od nekih 60 do 125 stopa u dubinu – kako bismo došli do drevnih temelja.
Tamo, blizu mjesta na kojem je kraljevski most premošćavao duboku pukotinu i vodio od Davidovog grada do kraljevskog trijema Hrama, tu se nalazi židovski Zid plača, gdje tužni baštinici svog tog razaranja sa strahopoštovanjem grle kamenje, lijući neučinkovite suze; one su neučinkovite jer je sadašnjost ista kao i prošlost, jer nema prepoznavanja, pokajanja i sklanjanja onoga što je dovelo do osude i suza. „Stražaru, koje je doba noći? Stražaru, koje je doba noći? Stražar reče: ‘Dolazi jutro, ali i noć. Ako kanite tražiti, tražite! Vratite se! Dođite!“
[1] Treći, najveći i najjači zid, koji je ograđivao Bezetu, odnosno Novi grad, podignut je za vrijeme Heroda Agripe, dvanaest godina nakon Raspeća.
[2] Za pojedinosti o ovim građevinama pogledaj Josephusovo djelo Wars, tomove 4 i 3.
[3] Barclay smatra da je Xystus prvobitno bio poganski gimnazijum (atletski teren/sala), a izgradio ga je ozloglašeni velikosvećenik Jason (City of the Great King, str. 101).
[4] U odaji iznad ove kapije čuvale su se dvije standarde mjere koje su koristili zaposleni u Hramu (Chel. 17. 9.)
[5] Židovska tradicija spominje pet vanjskih kapija Hrama: Šušan na istoku, Tedi na sjeveru, Koponus na zapadu, te dvije Huldah kapije na jugu. Za Šušan se smatra da je bila niža od ostalih kapija tako da su svećenici, kada dođu do kraja „mosta crvene junice“, mogli imati preko nje pogled usmjeren na Hram. U odaji iznad Šušan kapije držane su dvije standardne mjere za „lakat“.
[6] Mnogi moderni autori računaju područje Hrama na samo 606 stopa, dok židovski izvori govore o još većoj površini od one koju smo mi naveli. Proračun iznijet u ovom tekstu baziran je na najnovijim i pouzdanim istraživanjima, te podržan iskopavanjima koja su na licu mjesta vodili Wilson i Wareen.
Prijevod i obrada: Branko Gotovac